RAZGOVOR: PLOČE ZA PUSTI OTOK

BBC EMISIJA DESERT ISLAND DISCS ("Ploče za pusti otok"),
počela se emitirati 1942. i to je najstariji program na
radiju; do sada je to u Britaniji postalo nečim poput
nacionalne institucije. Tijekom godina raspon gostiju bio je
golem. U emisiji su gostovali pisci, glumci, glazbenici,
filmski glumci i redatelji, ljudi iz sporta, zabavljači, kuhari,
vrtlari, učitelji, plesači, političari, kraljevske visosti,
karikaturisti — i znanstvenici. Od gostiju, o kojima se
uvijek govori kao o brodolomcima, traže da izaberu kojih bi
osam ploča uzeli sa sobom kad bi bili ostavljeni na pustom
otoku. Također se od njih traži da navedu jednu luksuznu
stvar (koja mora biti neživa) i knjigu koja bi im pravila
društvo (pretpostavlja se da je odgovarajući vjerski tekst —
Biblija, Kuran ili neka slična knjiga — već ta-
mo, zajedno sa Shakespeareovim djelima.) Unaprijed se
pretpostavlja da je sredstvo na kojem će se tonski zapis
izvoditi već tamo; u uvodima prvih emisija govorilo bi se
"... pretpostavlja se da imate gramofon i neiscrpan izvor
igala pomoću kojih ćete ploče svirati." Danas se najboljim
sredstvom za slušanje smatra CD gramofon na sunčani
pogon.
Emisija se emitira svakoga tjedna, a uz razgovor,
koji obično traje oko četrdeset minuta, pušta se gostov
izbor glazbe. Međutim, ovaj razgovor sa Stephenom
Haw-kingom, emitiran na Božić 1992, bio je iznimka i
trajao je dulje.
Voditeljica je Sue Lawley.
SUE: Stephen, vama je, naravno, u mnogome poznata
izoliranost poput one na pustom otoku, odvojenost
od normalnog tjelesnog života i uskrata prirodnih načina
komuniciranja. Koliko je to vama usamljenost?
STEPHEN: Ne držim se isključenim iz normalnoga
života i ne mislim da bi ljudi oko mene rekli da sam isključen.
Ne osjećam se kao invalid — nego jednostavno
kao netko tko ima nekih smetnji na motornim neuronima,
više kao da sam slijep na boje. Valjda se moj život ne bi
mogao opisati kao običan, no u duhu ga osjećam normalnim.
SUE: A ipak, već ste, za razliku od mnogih
izopćeni-ka u Pločama za pusti otok, sebi dokazali da ste
mentalno i intelektualno samodovoljan, da imate dovoljno
teorija i inspiracije da ne budete besposleni.
STEPHEN: Moglo bi se reći da sam po prirodi malo
introvertiran, i da su me teškoće u komuniciranju prisilile
da se oslonim na sebe. Ali kao dječak bio sam vrlo
razgovorljiv. Treba mi razgovor s drugima kao poticaj.
Otkrio sam da mi pri radu jako pomaže kad svoje ideje
opisujem drugima. Čak i ako mi ne daju nikakve prijedloge,
samim time što misli moram organizirati tako da ih
mogu objasniti drugima, često mi pokaže kako dalje.
SUE: A emocionalno zadovoljenje? Za to su sigurno
čak i sjajnim fizičarima potrebni drugi.
STEPHEN: Fizika je dobra stvar, ali je potpuno
hladna. Ne bih mogao dalje živjeti kad bih imao samo fiziku.
Poput svih drugih, i meni je potrebna toplina, ljubav
i znaci ljubavi. I, opet, imam sreću, više sreće nego mnogi
drugi s mojom bolešću, što primam mnogo ljubavi i
topline. I glazba mi je vrlo važna.
SUE: Recite, što vam pruža više užitka, fizika ili glazba?
STEPHEN: Moram priznati da mi je zadovoljstvo
kada u fizici sve ide dobro intenzivnije nego ijedno koje
sam ikad našao u glazbi. Ali stvari tako krenu samo nekoliko
puta u karijeri, a ploču možete staviti kad god hoćete.
SUE: A koja bi bila prva ploča koju biste svirali na
pustom otoku?
STEPHEN: Poulencova Gloria. Prvi sam je put čuo
prošloga ljeta u Aspenu u Coloradu. Aspen je najviše zimovalište,
skijalište, ali ljeti se ondje održavaju susreti
fizičara. Uz centar za fiziku stoji golemi šator gdje se
održava glazbeni festival. Dok sjedite i smišljate što se
170 Stephen W. Hawking Poče za pusti otok 171
događa kad crne jame ispare, čujete njihove glazbene pokuse.
To je savršeno; tako se udružuju moja dva glavna
zadovoljstva, fizika i glazba. Kad bih na svom pustom
otoku mogao imati oboje, ne bih ni htio da me pronađu.
Odnosno, bar dok u teorijskoj fizici ne dođem do otkrića
koje bih htio svima objaviti. Satelitska antena, pomoću
koje bih elektroničkom poštom mogao primati radove iz
fizike, vjerojatno ne bi bila sukladna pravilima.
SUE: Radio zna prikriti tjelesne nedostatke, ali ovaj
put prikriva nešto drugo. Stephen, vi ste prije sedam godina
doslovno ostali bez glasa. Možete li mi reći što se
dogodilo?
STEPHEN: Bio sam, ljeti 1985, u Ženevi, na CERN-u,
velikom akceleratoru čestica. Namjeravao sam nastaviti u
Njemačku, u Bayreuth, poslušati Wagnerov ciklus opera
Ring. Ali dobio sam upalu pluća i završio u bolnici. Bolnica
u Ženevi rekla je mojoj ženi da nema smisla održavati me
na uređajima. Ali ona to nije povjerovala. Avionom su me
prebacili u bolnicu Addenbrokes u Cambridgeu, gdje je
kirurg imenom Roger Grey izveo traheotomiju. Ta mi je
operacija spasila život, ali mi je oduzela glas.
SUE: Ali govor vam je tada ionako već bio nejasan i
bilo ga je teško razumjeti, zar ne? Znači da bi vas moć
govora ionako s vremenom napustila?
STEPHEN: Iako mi je glas bio nerazgovijetan i teško
razumljiv, ljudi koji su mi bliski razumijevali su me.
Seminare sam mogao održavati uz pomoć tumača, a mogao
sam i diktirati znanstvene radove. Ali neko vrijeme poslije
operacije bio sam uništen. Mislio sam da, ne vrati li mi se
glas, nema smisla nastaviti tako dalje.
SUE: A onda je jedan kalifornijski stručnjak za računala
čitao o vašoj nevolji i poslao vam glas. Kako radi?
STEPHEN: Ime mu je Walt Woltosz. Njegova je punica
bolovala od iste bolesti kao ja, pa je on napisao računalni
program ne bi li joj pomogao komunicirati. Po
zaslonu ide kursor. Kad se nađe na opciji koju tražite,
uključite prekidač, glavom, ili pokretom očiju, ili, u mom
slučaju, rukom. Tako birate riječi koje se ispisuju na donjem
dijelu ekrana. Kad složite što želite reći, možete to
poslati sintetizatoru govora ili spremiti na disk.
SUE: Ali to je sporo.
STEPHEN: Sporo je, oko deset puta sporije od normalnog
govora. Ali sintetizator govora je znatno
razgo-vjetniji nego što sam ja prije bio. Britanci opisuju
njegov izgovor kao američki, a Amerikanci kažu da je
skandinavski ili irski. Dok mi se govor pogoršavao, moja
su mu se starija djeca prilagođavala, ali najmlađi sin,
kojemu je u vrijeme moje traheotomije bilo samo šest
godina, nije me mogao razumjeti. Sada nema teškoća. To
mi mnogo znači.
SUE: Ali to također znači da od svakoga tko vas intervjuira
morate tražiti pitanja znatno unaprijed i odgovarate
tek kad ste spremni i gotovi, zar ne?
STEPHEN: Za duge, snimljene emisije poput ove,
pomaže mi kad unaprijed doznam pitanja, pa ne moram
trošiti sate i sate vrpce za snimanje. To mi na neki način
daje više vlasti. Ali zapravo radije odgovaram neposredno.
Radim to poslije seminara i javnih predavanja.
SUE: Ali, kako kažete, taj proces znači da vi imate
vlast i znam da vam je to prilično važno. Obitelj i prijatelji
katkad vas opisuju tvrdoglavim ili tiranski raspoloženim.
Priznajete li to?
STEPHEN: Svakoga tko ima imalo samosvijesti ponekad
zovu tvrdoglavim. Radije bih rekao da sam odlučan.
Da nisam prilično odlučan, ne bi me sada bilo ovdje.
SUE: Jeste li oduvijek takvi?
STEPHEN: Ja samo želim imati isti stupanj vlasti
nad sobom kao drugi ljudi. Prečesto invalidi podnose da
njihovim životima upravljaju drugi. Nitko tjelesno zdrav
ne bi to podnosio.
SUE: Čujmo vašu drugu ploču.
STEPHEN: Brahmsov Violinski koncert. Bila je to
prva LP ploča koju sam kupio. Bilo je to 1957. godine i
ploče na 33 okretaja u minuti upravo su se bile pojavile u
Britaniji. Moj bi otac kupovanje gramofona ocijenio bezobzirnim
ugađanjem svojim slabostima, ali ja sam ga
uvjerio da ću moći sklopiti gramofon od dijelova koje ću
jeftino kupiti. Njemu se to kao Jorkšircu svidjelo. Tanjur i
pojačalo stavio sam u kućište nekoga starog gramofona na
78 okretaja. Da sam ga sačuvao, danas bi bio vrlo vrijedan.
Sagradivši taj gramofon, trebao sam nešto što će na
njemu svirati. Kolega iz škole predložio mi je Brahmsov
Violinski koncert, jer ga nitko od našeg društva u školi
nije imao na ploči. Sjećam se da je stajao trideset i pet
šilinga, što je tada bilo vrlo mnogo, pogotovo za mene.
Cijene ploča porasle su, ali su sada realno znatno niže.
Kad sam tu ploču prvi put čuo u prodavaonici, pomislio
sam kako zvuči prilično čudno i nisam baš bio siguran
da mi se sviđa, no imao sam dojam da moram reći da
mi se sviđa. Međutim, s vremenom mi je počeo mnogo
značiti. Pustio bih početak polaganog stavka.
SUE: Jedan je stari kućni prijatelj rekao da je vaša
obitelj u vrijeme vašeg djetinjstva bila, citiram: "vrlo intelektualna,
vrlo pametna i vrlo ekscentrična." Kad se
toga sjetite, mislite li da je to točan opis?
STEPHEN: Ne mogu reći je li mi obitelj bila intelektualna,
ali ni u kom slučaju nismo imali dojam da smo
ekscentrični. Međutim, valjda smo mogli ostavljati takav
dojam po mjerilima St. Albansa, koji je dok smo mi tamo
živjeli bio prilično smireno mjesto.
SUE: A otac vam je bio specijalist za tropske bolesti.
STEPHEN: Moj je otac istraživao tropske bolesti.
Prilično je često putovao u Afriku, gdje je na terenu ispitivao
nove lijekove.
SUE: Je li dakle na vas više utjecala vaša mati, i,
ako jest, kako biste opisali taj utjecaj?
STEPHEN: Ne, rekao bih da je veći utjecaj bio očev. Ja
sam se oblikovao prema njemu. Budući da je on bio
znanstveni istraživač, ja sam znanstvena istraživanja držao
prirodnom stvari kojom bi se trebalo baviti kad od-rasteš.
Jedina je razlika u tome što me nije privlačila medicina ni
biologija, jer su mi se činile nedovoljno egzaktnima i
previše opisnima. Htio sam nešto fundamen-talnije, a to
sam našao u fizici.
SUE: Vaša je mati rekla da ste uvijek imali nešto što je
nazvala jakim smislom za čuđenje. Rekla je: "Vidjelo se
da bi ga zvijezde mogle privući." Sjećate li se toga?
STEPHEN: Sjećam se kako sam se jedne noći kasno
vraćao iz Londona. U ono su vrijeme u ponoć gasili javnu
rasvjetu ne bi li tako uštedjeli. Vidio sam noćno nebo kako
ga nikad prije nisam vidio i kako se preko njega širi
Mliječna Staza. Na mom pustom otoku neće biti javne
rasvjete pa bi mi pogled na zvijezde trebao biti dobar.
SUE: Očito ste kao dijete bili vrlo bistri, u igri ste
sestri bili jak suparnik kod kuće, ali u školi ste znali biti
gotovo zadnji u razredu, a da vam je to bilo potpuno svejedno,
zar ne?
STEPHEN: To je bilo prve godine u St. Albansu. Ali
moram reći da je to bio vrlo bistar razred i da sam na
ispitima bio znatno bolji nego u razrednoj nastavi. Bio
sam siguran da mogu biti dobar — to što sam bio na dnu
razreda bila je stvar moga rukopisa i opće neurednosti.
SUE: Ploča broj tri?
STEPHEN: Kad sam bio student na Oxfordu, čitao
sam roman Aldousa Huxleya Kontrapunkt. Taj je roman
zamišljen kao slika tridesetih godina i ima golem broj likova.
Mnogi su prilično papirnati, ali ima tamo jedan
koji je znatno ljudskiji i koji je očito uobličen prema samome
Huxleyu. Taj je čovjek ubio vođu britanskih fašista,
lik stvoren prema sir Oswaldu Mosleyu. Zatim je
obavijestio Partiju da je to učinio i stavio gramofonske
ploče Beethovenova Gudačkog kvarteta op. 132. Usred
trećeg stavka otvorio je vrata i fašisti su ga ubili.
To je doista vrlo loš roman, no Huxley je dobro izabrao
glazbu. Kad bih znao da dolazi plimni val koji će
preplaviti moj pusti otok, pustio bih treći stavak toga
kvarteta.
SUE: Išli ste na Oxford, na University College, učiti
matematiku i fiziku, gdje ste prema svojim vlastitim proračunima,
radili prosječno jedan sat dnevno. Ali, sudeći
po onome što sam čitala, mora se reći da ste veslali, pili
pivo i s dosta zadovoljstva zbijali šale s ljudima. U čemu je
bila stvar? Zašto vas se nije moglo natjerati na rad?
STEPHEN: Bio je to kraj pedesetih i većina mladih
ljudi bila je razočarana onim što se nazivalo poretkom.
Činilo se da se nemamo čemu nadati nego samo stjecanju
i novom stjecanju. Konzervativci su upravo bili postigli
svoju treću uzastopnu izbornu pobjedu s parolom: "Nikad
vam nije bilo tako dobro." Meni i većini mojih
suvremenika život je bio dosadan.
SUE: A ipak ste uspijevali u nekoliko sati riješiti probleme
koje vaši kolege nisu uspijevali riješiti u mnogo
tjedana. Oni su očito bili svjesni, sudeći prema onome što
su poslije govorili, da ste vi iznimno nadareni. Što mislite,
jeste li bili toga svjesni?
STEPHEN: Fizika je na Oxfordu bila smiješno laka.
Moglo se proći i ne pohađajući predavanja; bilo je dovoljno
nekoliko vježbi i konzultacija tjedno. Nije se moralo
pamtiti mnogo činjenica, nego samo nekoliko jednadžbi.
SUE: U Oxfordu ste, zar ne, prvi put primijetili da
vam ruke i noge ne rade baš ono što od njih očekujete.
Kako ste to tada sami sebi tumačili?
STEPHEN: Zapravo je prvo što sam primijetio bilo
da ne mogu kako treba veslati na pariće. Zatim mi se dogodio
gadan pad niz stube koje vode iz sobe za mlađe studente.
Nakon toga pada otišao sam liječniku, jer sam se
zabrinuo da možda imam kakvo oštećenje mozga, no on
je mislio da mi nije ništa i rekao mi da smanjimpivo. Nakon
završnog ispita na Oxfordu, preko ljeta sam otišao u
Perziju. Kad sam se vratio, bio sam slabiji, no mislio sam
da je uzrok tome što sam gadno pokvario želudac.
SUE: A kada ste morali popustiti i priznati da nešto
doista nije u redu i da morate zatražiti liječničku pomoć?
STEPHEN: Već sam bio u Cambridgeu i za Božić
sam pošao kući. Bilo je to vrlo hladne zime 1962 na 1963.
Mati me nagovorila da se pođem sklizati na jezero u St.
Albansu, iako sam znao da nisam baš u formi za to. Pao
sam i vrlo sam se teško digao. Majka je tada shvatila da
nešto nije u redu. Odvela me obiteljskom liječniku.
SUE: A zatim, tri tjedna u bolnici, pa su vam priopćili
najgore?
STEPHEN: U stvari, bila je to bolnica Barts u Londonu,
jer je moj otac tamo radio. U njoj sam bio dva tjedna,
na pretragama, ali nikad mi nisu doista rekli što nije u
redu, osim da to nije multipla skleroza i da to nije tipičan
slučaj. Nisu mi rekli kakvi su mi izgledi, ali ono što sam
nagađao pokazalo mi je da su vrlo loši pa nisam ni htio
pitati.
SUE: I napokon su vam zapravo rekli da vam
preo-staje samo nekoliko godina života. Zastanimo sada i
po-slušajmo vašu sljedeću ploču.
STEPHEN: Valkure, prvi čin. I to je bila stara LP
ploča, s Melchiorom i Lehmannom. Izvorno je bila snimljena
na 78 okreta još prije rata i prenesena na LP ranih
šezdesetih. Nakon što mi je 1963. dijagnosticirana bolest
motornih neurona, okrenuo sam se Wagneru, koji je odgovarao
mračnom i apokaliptičnom raspoloženju u kojem
sam bio. Na nesreću, moj sintetizator govora nije jako učen
i izgovara ga s mekim W. Moram sricati V-A-R-G-N-E-R
želim li da zazvuči otprilike kako treba.
Četiri opere iz ciklusa Ring Wagnerovo su najveće
djelo. Pošao sam ih u Bayreuth pogledati sa svojom sestrom
Philippom 1964. godine. Ring tada nisam dobro poznavao
a Valkure, druga opera u ciklusu, ostavila je na
mene dubok dojam. Bila je to produkcija Wolfganga
Wag-nera, a pozornica je bila gotovo potpuno tamna. To je
ljubavna priča o blizancima, Siegmundu i Sieglinde, koji
su u djetinjstvu bili razdvojeni. Ponovo se susreću kad se
Siegmund skloni u kuću Hundinga, Sieglindina muža i
svoga neprijatelja. Izabrao sam dio gdje Sieglinde priča o
svojoj prisilnoj udaji za Hundinga. Usred slavlja, u dvoranu
ulazi starac. Orkestar svira motiv Valhalle, jednu od
najplemenitijih tema Ringa, jer on je Wotan, vođa bogova i
otac Siegmunda i Sieglinde. On zabija mač u deblo nekoga
stabla. Mač je namijenjen Siegmundu. Na kraju toga čina
Siegmund ga izvlači i njih dvoje bježe u šumu.
SUE: Čitajući o vama, Stephen, gotovo kao da se
stiče dojam kako vas je smrtna presuda koja vam je rečena,
da ćete živjeti samo još dvije-tri godine, probudila, ili
ako vam se to više sviđa, da vas je natjerala da se
koncentrirate na život.
STEPHEN: Prvi joj je učinak bio da me potištila. Činilo
se da mi prilično brzo postaje sve gore. Činilo se da
nema smisla nastaviti raditi na doktoratu, jer nisam
znao hoću li poživjeti da ga završim. Ali zatim su se
stvari počele popravljati. Bolest je napredovala sporije i
počeo sam napredovati u radu, pogotovo u dokazivanju
da je svemir morao početi Velikim praskom.
SUE: U jednom ste intervjuu čak izjavili kako mislite
da ste sada sretniji nego prije no što ste se razboljeli.
STEPHEN: Svakako sam sada sretniji. Prije nego
što sam dobio bolest motornih neurona, bilo mi je dosta
života. Ali vjerojatnost brze smrti natjerala me da shvatim
kako život vrijedi živjeti. Mnogo je toga što se može učiniti,
toliko toga što svatko može učiniti. Imam stvaran dojam
postignuća da sam, unatoč svojoj bolesti, dao skroman, ali
primjetan doprinos ljudskom znanju. Naravno, imao sam
sreće, ali svatko može nešto postići, ako se samo potrudi.
SUE: Biste li pošli tako daleko da kažete kako da nije
bilo bolesti motornih neurona možda ne biste postigli sve
što ste postigli, ili je to pretjerano pojednostavljenje?
STEPHEN: Ne, ne bih rekao da je bolest motornih
neurona ikome dala ikakvu prednost. Ali meni je bila
manja smetnja nego drugima, jer me nije spriječila da
radim ono što sam htio, a to je pokušati shvatiti kako je
uređen svemir.
SUE: Druga vaša inspiracija dok ste se pokušavali
snaći s bolešću, bila je mlada žena imenom Jane Wilde, s
kojom ste se upoznali na jednom domjenku, zaljubili i
poslije oženili. Koliki dio svoga uspjeha mislite da dugujete
njoj, Jane?
STEPHEN: Sigurno je da mi to ne bi uspjelo bez nje.
To što sam s njom bio zaručen, podiglo me iz gliba malodušnosti
u kojem sam se nalazio. A ako smo se htjeli
vjenčati, morao sam naći posao i doktorirati. Počeo sam
se truditi i otkrio da mi se to sviđa. Dok mi se stanje pogoršavalo,
Jane se za mene brinula sama. U toj fazi nitko
se nije nudio da nam pomogne, a mi si dakako nismo mogli
priuštiti plaćanje pomoći.
SUE: A zajedno ste prkosili liječnicima, ne samo tako
što ste nastavili živjeti, nego i time što ste imali djecu.
Dobili ste Roberta 1967., Lucy 1970., pa Timothyja 1979.
Koliko je to šokiralo liječnike?
STEPHEN: Liječnik koji mi je bolest dijagnosticirao
zapravo je digao ruke od mene. Mislio je da se ništa ne
može učiniti. Nakon početne dijagnoze nisam ga više vidio.
Zapravo je moj otac postao mojim liječnikom i njemu sam
se obratio za savjet. Rekao mi je kako nema podataka da bi
ta bolest bila nasljedna. Jane se uspijevala brinuti za mene
i dvoje djece. Tek kad smo 1974. godine otišli u
Kaliforniju, morali smo primiti vanjsku pomoć, najprije
studenta koji je živio s nama, a poslije medicinske sestre.
SUE: Ali sada vi i Jane više niste zajedno.
STEPHEN: Nakon traheotomije postala mi je nužna
njega dvadeset i četiri sata na dan. To je našem braku
postajalo sve većim i većim opterećenjem. S vremenom
sam se odselio, pa sada živim u novom stanu u
Cambrid-geu. Sada smo razdvojeni.
SUE: Čujmo još glazbe.
STEPHEN: The Beatles, "Please Please Me". Nakon
moja prva četiri prilično ozbiljna izbora, trebalo bi mi
nešto opuštanja. Meni i mnogima drugima Beatlesi su
došli kao dobrodošao svjež vjetar u prilično ustajalu i
bo-ležljivu pop-scenu. Obično sam nedjeljom navečer
slušao top twenty na Radio Luxemburgu.
SUE: Bez obzira na sve počasti kojima obasipaju vas,
Stephena Hawkinga — a morala bih tu posebno spomenuti
da ste lukasovski profesor matematike na Cambrid-geu, na
katedri Isaaca Newtona — odlučili ste napisati popularnu
knjigu o svom radu iz, mislim, vrlo jednostavnog razloga.
Trebao vam je novac.
STEPHEN: Iako sam mislio da bih na popularnoj
knjizi mogao zaraditi pristojnu svotu, glavni razlog zašto
sam napisao Kratku povijest vremena bio je što sam u
tome uživao. Bio sam ushićen otkrićima postignutim posljednjih
dvadeset i pet godina i htio sam ih priopćiti ljudima.
Nisam očekivao da će postići takav uspjeh.
SUE: A doista je srušila sve rekorde i došla u
Guin-nesovu knjigu rekorda kao knjiga koja je najduže
bila na listi uspješnica i još je tamo. Čini se da nitko i ne
zna koliko je primjeraka prodano širom svijeta, ali
svakako ih je više od deset milijuna. Ljudi je očito kupuju,
ali stalno se ponavlja jedno pitanje: Čitaju li je?
STEPHEN: Znam da je Bernard Levin zapeo na dvadeset
i devetoj stranici, ali i mnoge koji su došli dalje.
Svugdje u svijetu ljudi mi prilaze i govore koliko su u njoj
uživali. Možda nisu pročitali do kraja i shvatili sve što su
pročitali. Ali shvatili su da živimo u svemiru kojim upravljaju
racionalni zakoni koje možemo otkriti i shvatiti.
SUE: Pozornost javnosti prve su privukle crne jame i
one su potakle obnovljeno zanimanje javnosti za kozmologiju.
Jeste li gledali sve one Zvjezdane staze, "hrabro
poći kamo nikad nijedan čovjek nikad nije pošao?" i tako
dalje, i, ako jeste, jeste li u njima uživali?
STEPHEN: Kao tinejdžer, čitao sam mnogo znanstvene
fantastike. Ali sada kada i sam radim na tom
području, najveći mi se dio znanstvene fantastike čini
pretjerano pojednostavljenim. Lako je pisati o
hiperprostornom pogonu ili o prijenosu ljudi zrakama, kad
to ne morate uklopiti u cjelovitu sliku. Stvarna je znanost
znatno uzbudljivija, jer se ona doista negdje događa. Pisci
znanstvene fantastike nisu opisivali crne jame sve dok ih
znanstvenici nisu smislili. A sada imamo jasne podatke o
većem broju crnih jama.
SUE: Što bi vam se dogodilo kad biste upali u crnu
jamu?
STEPHEN: Tko god čita znanstvenu fantastiku znade
što se događa kad upadnete u crnu jamu. Sfašira vas u
rezance. Ali još je zanimljivije to što crne jame nisu
potpuno crne. Stalno i jednolično ispuštaju čestice i zračenja.
Tako crna jama polako hlapi, ali ne zna se što poslije
bude s crnom jamom i njezinim sadržajem. To je uzbudljivo
područje istraživanja, no pisci znanstvene fantastike još
nisu uhvatili korak s tim.
SUE: A to zračenje koje spominjete zove se, naravno,
Hawkingovo zračenje. Vi niste otkrili crne jame, no
nastavili ste otkrićem da nisu potpuno crne. A nije li vas i
njihovo otkriće navelo na ideju da počnete pobliže razmišljati
o početku svemira.
182 Stephen W. Hawking Ploče za pusti otok 183
STEPHEN: Urušavanje zvijezde u crnu jamu umnogome
je obrnut proces od ekspanzije svemira. Zvijezda
propada iz stanja prilično niske gustoće u stanje visoke
gustoće. A svemir se širi iz stanja vrlo visoke gustoće
prema nižim gustoćama. Postoji jedna bitna razlika: mi
smo izvan crne jame, ali smo unutar svemira. A za oboje je
karakteristično toplinsko zračenje.
SUE: Kažete da se ne zna što se dalje događa s crnom
jamom i njezinim sadržajem. Ali mislila sam da teorija
kaže kako se sve što nestane u crnoj jami, pa i astronaut,
vremenom reciklira u oblik Hawkingove radijacije.
STEPHEN: Energija astronautove mase reciklirat će
se kao zračenje poslano iz crne jame. Ali sam astronaut, pa
čak ni čestice koje ga čine, neće izići iz crne jame. Pitanje je,
dakle, što će se dogoditi s njima? Jesu li uništeni ili prelaze
u drugi svemir? To je nešto što bih jako volio znati, iako i
ne pomišljam na to da skočim u crnu jamu.
SUE: Stephen, radite li vi po intuiciji — odnosno,
dolazite li do teorije tako što vam se ona svidi, pa se bacite
na to da je dokažete? Ili se kao znanstvenik uvijek morate
kretati logično prema zaključku, ne usuđujući se pogoditi
ga unaprijed?
STEPHEN: U velikoj se mjeri oslanjam na intuiciju.
Nastojim pogoditi rezultat, ali ga moram dokazati. U toj
fazi često otkrijem da ono što sam pomislio nije točno ili
da je riječ o nečemu drugom, na što nisam ni pomislio.
Tako sam otkrio da crne jame nisu potpuno crne. Nastojao
sam dokazati nešto sasvim drugo.
SUE: Još glazbe.
STEPHEN: Mozart mi je oduvijek bio jedan od najdražih.
Napisao je nevjerojatno mnogo glazbe. Ove sam
godine za pedeseti rođendan dobio njegova sabrana djela
na CD-ima, više od dvjesto sati. Još se probijam kroz to.
Jedno od najvećih djela je Requiem. Mozart je umro prije
dovršetka Requiema, a iz fragmenata koje je Mozart ostavio
dovršio ga je neki njegov učenik. Uvod koji ćemo
čuti jedini je dio koji je Mozart potpuno sam napisao i
orkestrirao.
SUE: Jako pojednostavljeno rečeno, a, Stephen, nadam
se da ćete mi to oprostiti, vi ste nekad vjerovali, kako
sam ja to shvatila, da je postojao trenutak nastanka, Veliki
prasak, ali više ne vjerujete da je bilo tako. Vjerujete da
nije bilo početka i da nema kraja, da je svemir zaokružen u
samome sebi. Znači li to da nije bilo čina stvaranja i da
dakle nema mjesta za Boga?
STEPHEN: Da, doista ste pretjerano pojednostavnili.
Ja još uvijek vjerujem da svemir ima početak u stvarnom
vremenu, u Velikom prasku. Ali postoji i drugo vrijeme,
imaginarno vrijeme, koje je okomito na realno vrijeme i u
kojem svemir nema ni početka ni kraja. To bi značilo da je
način kako je svemir nastao određen fizikalnim zakonima.
Ne bismo morali reći da je Bog odlučio pokrenuti svemir
na neki proizvoljan način koji mi ne bismo bili u stanju
razumjeti. Teorija ništa ne kaže o Božjem postojanju ili
nepostojanju — samo da On ne postupa samovoljno.
SUE: Ali kako, ako je moguće da Boga nema, tumačite
sve ono što je neobjašnjivo znanošću: ljubav, vjera
koju su ljudi imali i imaju u vas, pa i sama vaša inspiracija?
184 Stephen W. Hawking Crno jame i djetešca-svemiri 185
STEPHEN: Ljubav, vjera i moral pripadaju u fizici
jednoj drukčijoj kategoriji. Ne možete po zakonima fizike
zaključiti kako bi se trebalo ponašati. Ali možemo se nadati
da logična misao kakva je nužna u matematici i fizici
također navodi čovjeka na moralno ponašanje.
SUE: Ali mislim da mnogi drže kako ste se vi zapravo
odijelili od Boga. Znači li to da to poričete?
STEPHEN: Sve što je moj rad pokazao jest da ne
morate reći da je početak svemira bio Božji hir. Ali ostaje
pitanje: Zašto se svemir uopće potrudio postojati? Ako
hoćete, možete Boga označiti kao odgovor na to pitanje.
SUE: Čujmo ploču broj sedam.
STEPHEN: Jako volim operu. Pomišljao sam i da
bih za svih osam ploča mogao uzeti operu, u rasponu od
Glucka i Mozarta preko Wagnera, do Verdija i Puccinija.
Ali na kraju sam to srezao na dvije opere. Jedna je morala
biti Wagner, a za drugu sam odlučio da bude Pucci-ni.
Turandot je njegova daleko najveća opera, a opet, i on je
umro ne dovršivši je. Dio koji sam izabrao je onaj gdje
Turandot priča kako je neka princeza iz davne Kine oteta i
kako su je Mongoli odveli. U znak osvete, Turandot će
svojim proscima postaviti tri pitanja. Ne odgovore li, bit će
pogubljeni.
SUE: Što vama znači Božić?
STEPHEN: Donekle je nalik na američki Dan zahvalnosti,
vrijeme druženja s obitelji i zahvalnosti za sve u
prošloj godini. To je i vrijeme kada s nadom gledaš u godinu
koja dolazi i koju simbolizira dijete u štalici.
SUE: A budimo materijalisti, kakve ste poklone zaželjeli
— ili ste sada tako imućni da imate sve.
STEPHEN: Volim iznenađenja. Ako nešto tražiš, ne
daješ onome tko daje nikakvu slobodu ni priliku da pokrene
maštu. Ali nije mi krivo ako se zna da volim punjene
čokoladne bombone.
SUE: Vi ste, Stephen, dosad poživjeli trideset godina
više nego što su vam predviđali. Otac ste djeci za koju su
vam rekli da ih ne možete imati, napisali ste uspješnu
knjigu, naglavce ste preokrenuli uvriježena vjerovanja o
vremenu i prostoru. Što još kanite prije odlaska s ovog
planeta?
STEPHEN: Sve je to moguće samo zato što sam
imao sreće da sam dobio mnogo pomoći. Drago mi je što
sam uspio postići, ali ima još mnogo toga što bih htio
učiniti prije nego umrem. Ne govorim o privatnom životu,
nego znanstvenom. Rado bih znao kako spojiti gravitaciju
s kvantnom mehanikom i ostalim prirodnim silama.
Posebice želim znati što se događa s crnom jamom kad
ispari.
SUE: A sada zadnja ploča.
STEPHEN: Ovo ćete vi morati izgovoriti. Moj je
sin-tetizator govora američki i beznadan je u
francuskom. To Edith Piaf pjeva "Je ne regrette rien". To
otprilike zaokružuje moj život.
SUE: A sada, Stephen, kad biste sa sobom mogli ponijeti
samo jednu od ovih osam ploča, koja bi to bila?
STEPHEN: Morao bi to biti Mozartov Requiem. Mo
gao bih ga slušati dok god se ne potroše baterije mog
CD Walkmana. .
SUE: A knjiga? Naravno, cjelokupna
Shakespeareo-va djela i Biblija već vas čekaju.
STEPHEN: Mislim da ću ponijeti Middlemarch
Ge-orgea Eliota. Netko je, mislim da je to bila
Virginia Wo-olf, rekao da je to knjiga za odrasle.
Nisam siguran da sam već odrasao, ali pokušat ću.
SUE: A luksuzni predmet?
STEPHEN: Zamolio bih za veliku zalihu creme
bru-lee. Za mene je to simbol luksuza.
SUE: Dakle ne punjeni čokoladni bomboni, nego velika
zaliha karamelne kreme. Bio je ovo dr. Stephen
Hawking; hvala vam što ste nam omogućili da
čujemo vaše ploče za pusti otok i sretan vam Božić.
STEPHEN: Hvala vama što ste me izabrali. Sa svoga
pustog otoka svima vam želim sretan Božić. Kladim
se da je kod mene vrijeme ljepše nego u vas.