Usvojivši ova saznanja, razvila sam odnos i znanje o Spasitelju koje ću uvijek poštovati. Oduševila me njegova briga za moje osjećaje; nikada nije uradio ili rekao išta što bi me povrijedilo. Znao je koliko mogu shvatiti, pa me pažljivo pripremio kako bih bila u stanju usvojiti sva ona znanja za kojima sam žudjela. U svijetu duša, nikoga se ne dovodi u nelagodu i nikoga se ne prisiljava na nešto za što nije spreman. Tamo je strpljivost nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Nikada neću zaboraviti Gospodov smisao za humor; on oduševljava, brz je i nimalo sličan našem poimanju humora. Gospoda odlikuje savršena sreća i savršena dobra volja. U njegovu prisustvu osjeća se mekoća i milost, i ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njegovu savršenost. Poznavala sam ga, njegovu dušu, njegove osjećaje, njegovu brigu za mene. Osjećala sam da mi je naklonjen, kao da smo u rodu. Prema meni se odnosio kao otac ili stariji brat. Bio mi je blizak, ali to nije umanjivalo njegov autoritet. Bio je nježan i blage naravi, ali i odgovoran. Bila sam uvjerena da nikada neće zloupotrebiti svoj autoritet.

Okrenuo se k meni a potom nalijevo te me predstavio dvjema ženama koje su se upravo pojavile. Odmah potom, pridružila nam se i treća žena. Ali, ona kao da je došla po nekom zadatku, pa se samo nakratko zadržala u našem društvu. Moje nove pratilje su mi bile odnekud poznate. Bile su to moje prijateljice iz predzemaljskog doba. Sve tri smo bile sretne zbog ponovnog sureta. Na rastanku Isus mi je došapnuo: 'Idi, moraš još puno toga naučiti!' Uzbuđivalo me saznanje da ima još puno toga što ne znam. Spasitelj nas je ostavio, a moje su me prijateljice zagrlile. Iako je svjetlost kojom su zračile bila slabija od Isusove, i moje dvije prijateljice su bile pune čiste ljubavi. Osjećala sam da me vole svim srcem.

Nisam zapamtila sve što sam vidjela dok sam bila s njima. Znam da su me dovele u veliku prostoriju gdje su ljudi bili zabavljeni poslom, ali se ne sjećam kako smo tamo došle niti kako je zgrada izgledala izvana. Prostorija  je bila  predivna.  Zidovi  su  bili obloženi nekom materijom koja je nalikovala tankom mramoru koji je propuštao vanjsku svjetlost.

Kad sam prišla bliže vidjela sam da ljudi tkaju na starinskim razbojima. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bila je pomisao 'Kakvi starinski razboji u svijetu duša'. Uz razboje su stajali ženski i muški stvorovi koji su me pozdravljali sa osmjehom na licima. Bili su oduševljeni što me vide, a neki su se pomjerili u stranu kako bih mogla bolje vidjeti šta se tu radi. Željeli su mi pokazati djelo svojih ruku. Prišla sam jednom razboju i dohvatila komad tkanja. Tkanina je izgledala kao je istkana od niti stakla i niti šećera; svjetlucala je kao da je živa; s jedne je strane bila neprozirna, a kad sam je okrenula mogla sam kroz nju vidjeti! Radnici su mi objasnili da je tkanina namijenjena onima što sa zemlje stižu u svijet duša. Bili su ponosni na svoj rad i bilo im je drago da sam pokazala interes za ono što rade. Prošli smo kroz tkaonicu i kroz mnoge druge prostorije u kojima sam vidjela fantastične stvari i srela predivne ljude, ali mi očito nije bilo dopušteno da se svega sjećam. Činilo mi se kao da putujem danima i nedjeljama, a da pritom ne osjećam ni najmanji umor. Iznenadilo me što vidim da ljudi tamo, oni koji to žele, toliko vole stvarati vlastitim rukama. Uživaju stvarati predmete i naprave koje ljudima koriste i tamo i ovdje, na zemlji, primjetila sam jednu veliku mašinu, nalik kompjuteru, ali mnogo složeniju i moćniju. I ljudi oko te mašine bili su sretni što mi mogu pokazati na čemu rade. Ponovo se potvrdilo da su sve važne stvari najprije stvorene u duhovnom smislu a tek potom u materijalnom obliku. O tome ranije nisam imala pojma.

Moje su me pratilje zatim odvele u jednu veliku prostoriju sličnu biblioteci. Ta je prostorija izgledala kao spremište znanja, ali nigdje nisam vidjela knjige. Tada sam primijetila da u moj um ulaze ideje i znanja o predmetima o kojima nikad prije nisam razmišljala. Shvatila sam da se radi o biblioteci uma. Već sama pomisao na određenu temu aktivira dotok informacija. Svo znanje mi je bilo nadohvat uma. Bilo je nemoguće da nešto ne razumijem. Ništa se od mene nije skrivalo. Nesporazumi su bili nemogući. Razumjela sam ne samo ono što ljudi rade, već i zašto to rade, te kako to utiče na druge ljude i njihovu percepciju stvarnosti. Svaku sam temu mogla razmotriti iz svih mogućih uglova, tako da bih dobila cjelovitu sliku o događaju, principu ili osobi, što je na zemlji nemoguće i pojmiti.

Bilo je to nešto više od pukog mentalnog procesa. Bila sam u stanju osjetiti što ljudi osjećaju kad vrše određene radnje. Shvaćala sam njihove patnje ili radosti, jer sam bila u stanju živjeti u njima. Neka od saznanja nisam mogla ponijeti sa sobom, ali neka su mi ostavljena. Naročito su mi dragocjena ona saznanja koja sam stekla o određenim događajima i osobama iz naše historije.

Bila sam željna novih iskustava iz ovog divnog i nevjerovatnog svijeta, pa su me moje pratilje radosno odvele u vrt pred zgradom biblioteke.