Nadam se kako vam je do sada već postalo jasno da vježbanje discipline nije samo zahtijevan već i vrlo složen zadatak, za koji je potrebna fleksibilnost kao i pravilna prosudba. Hrabri se ljudi moraju neprestano tjerati da budu potpuno iskreni, dok s druge strane moraju biti sposobni ispravno procijeniti priliku kad je primjereno prikriti istinu. Kako bi mogli biti slobodni kao ljudi moramo prihvatiti potpunu odgovornost sa sebe, a istovremeno posjedovati i sposobnost odbijanja odgovornosti kad ona uistinu nije naša. Kako bi bili organizirani i učinkoviti, i pri tom mudro živjeli, moramo svakodnevno odlagati užitke i misliti na budućnost, a ipak da bi sretno živjeli moramo biti sposobni , kad to nije destruktivno, spontano uživati u sadašnjosti. Drugim riječima, samu disciplinu je potrebno disciplinirati. Takva vrsta discipline, ono je što ja nazivam ravnotežom. To je ujedno četvrto i posljednje oruđe o kojem bih volio govoriti.

Ravnoteža je disciplina kojom postižemo fleksibilnost. Iznimna količina fleksibilnosti potrebna je kako bi uspješno preživjeli u svim područjima ljudskih aktivnosti. Kao jedan primjer, razmotrit ćemo pitanje ljutnje i načine njezina izražavanja. To je emocija koju smo naslijedili evolucijom kao i manje razvijeni organizmi, kao svojevrsna pomoć našem opstanku. Osjećamo ljutnju kad god zapazimo kako je naš geografski ili psihološki teritorij ugrožen od strane nekog drugog organizma. Ljutnja nas navodi na otpor. Bez osjećaja ljutnje , dopuštali bismo da nas se gazi sve do konačnog uništenja. Samo sa ljutnjom možemo preživjeti. Ipak, vrlo često kad osjetimo da nas netko ugrožava, nakon pomnijeg preispitivanja shvatimo da to uopće nije bila njegova namjera. Ponekad, kad osjetimo kako nas netko doista namjerava ugroziti, shvatimo, iz nekog razloga, da je nam najpametnije ne reagirati ljutnjom. Dakle, nužno je da naši viši moždani centri (prosuđivanje), reguliraju i moduliraju niže centre (emocije). Kako bi ovo uspješno funkcioniralo u našem složenom svijetu, moramo posjedovati sposobnost ne samo izražavanja ljutnje već i njezina neizražavanja. Štoviše, moramo biti sposobni izraziti ljutnju na različite načine. Katkad, primjerice, potrebno je izraziti ljutnju tek nakon mnogo razmišljanja i prosuđivanja. U drugim je prilikama poželjnije reagirati trenutačno i spontano. Ponekad je najbolje ispoljiti ljutnju hladno i mirno, dok nekad nije loše to učiniti glasno i nesputano. Prema tome, ne samo da moramo znati kako se nositi s ljutnjom u različitim situacijama, već i kako najprimjerenije uskladiti vrijeme i način izražavanja. Kako bi se adekvatno i kompetentno nosili s našom ljutnjom, nužan nam je pomno razrađen i fleksibilan sustav reagiranja. Stoga ne čudi što je postupanje s ljutnjom kompleksan zadatak koji se najčešće ne može ispuniti prije zrelosti ili čak srednjih godina, a vrlo često i do kraja života.

Svi ljudi u većoj ili manjoj mjeri pate od nedostatka fleksibilnosti u sustavu reagiranja. Veliki dio psihoterapije sastoji se od pokušaja pomoći pacijentima u razvijanju što veće fleksibilnosti. Općenito, što su pacijenti više hendikepirani nemirom, krivnjom i nesigurnošću, utoliko se terapija teže odvija. Primjerice, radio sam sa jednom hrabrom tridesetdvogodišnjom shizofreničarkom, kojoj je bilo istinsko otkriće kad je spoznala da neke muškarce ne smije puštati dalje od kućnog praga, neke može uvesti u dnevnu sobu ali ne i u spavaću, dok postoje i oni kojima to može dopustiti. Ranije je djelovala po sustavu reagiranja kojim je ili puštala sve u spavaću sobu ili nije nikom dopuštala da uđe u kuću. Tako se odavala ili ponižavajućem promiskuitetu ili bi se potpuno izolirala. Sa ovom sam ženom proveo nekoliko seansi radeći na pitanju "pisamaca zahvalnosti". Naime, osjećala se prisiljena slati duga, iscrpna, rukom pisana i savršeno sročena pisma kao zahvalu za doslovno svaki dar ili poziv-nicu koju bi primila. To joj je nakon nekog vremena postao ogroman teret s kojim se dakako nije mogla nositi te je prestala slati pisma ali i odbijati sve darove i pozivnice. Ponovno je ostala zapanjena s činjenicom da postoje darovi za koje ljudi ne očekuju zahvalu, a ako i očekuju, onda je dovoljna kratka poruka zahvale.

Zrelo psihičko zdravlje zahtijeva iznimnu sposobnost za održavanjem delikatne ravnoteže između sukoba potreba, ciljeva, dužnosti, odgovornosti itd. Suština discipline ravnoteže je "odricanje". Sjećam se da sam ovo shvatio jednog ljetnog jutra kao devetogodišnjak. Nedugo prije toga naučio sam voziti bicikl te sam s veseljem isprobavao svoju novu vještinu. Nedaleko od naše kuće put se spuštao niz strmi brežuljak te je pri dnu skretao u oštri zavoj. Spuštajući se tog jutra niz brežuljak, osjećao sam kako pri sve većem ubrzanju raste i moje uzbuđenje. Odreći se takvog zadovoljstva i prikočiti smatrao sam apsurdnim samokažnjavanjem. Odlučio sam nesmanjenom brzinom ući u zavoj, ali se moja ekstaza naglo prekinula nekoliko sekundi kasnije, kad sam odletio nekoliko metara dalje u šumarak. Bio sam jako izgreban, krvario sam, a prednji kotač bicikla bio je potpuno uništen od udarca u drvo. Izgubio sam ravnotežu.

Ravnoteža je disciplina upravo stoga što je odricanje bolno. U ovom slučaju nisam se bio spreman odreći zadovoljstva brzine i zadržati ravnotežu kako bih sigurno ušao u zavoj. Naučio sam, međutim, kako je gubitak ravnoteže u konačnici mnogo bolniji, nego odricanje koje zahtijeva održavanje ravnoteže. Na ovaj ili onaj način, to je lekcija koju sam tijekom života morao uvijek iznova učiti. Dok svladavamo zavoje i nizbrdice naših života, uvijek se iznova moramo odricati jednog dijela sebe. Jedina alternativa odricanju je odustajanje od životnog puta.

Može djelovati neobično, ali većina ljudi odabire upravo ovu alternativu i odustaje od životnog putovanja - zaustavljajući se negdje usput kako bi izbjegli bol odricanja. Ako vam ovo jest neobično, tada niste u potpunosti shvatili dubinu boli. Zapravo, u svom općem obliku, odricanje je najbolnije ljudsko iskustvo. Do sada sam govorio o manjim oblicima odricanja - odricanje brzine, luksuza spontanog bijesa, sigurnosti prikrivanja ljutnje ili pak pristojnosti poruka zahvale. Sad bih se malo osvrnuo na odricanje od karakternih osobina, općeprihvaćenih uzoraka ponašanja, ideologija pa čak i cjelokupnog životnog stila. Ovo su krupna odricanja koja su nužna ako želimo dospjeti daleko na putovanju svog života.

Jedne večeri, nedavno, odlučio sam posvetiti nešto slobodnog vremena izgrađivanju sretnijeg i prisnijeg odnosa sa svojom četrnaestogodišnjom kćeri. Već me je nekoliko tjedana nagovarala da igramo šah, tako da sam joj te večeri predložio da odigramo jednu partiju. S veseljem je prihvatila i započeli smo jednu doista ravnopravnu partiju. Budući da je sutra bio dan za školu, oko devet sati me je zamolila da malo požurim sa potezima jer mora ustati u šest ujutro. Znao sam da je vrlo disciplinirana po pitanju odlazaka na spavanje te mi se učinilo kako bi trebala malo popustiti u toj navici. Rekao sam joj: "Daj, pa možeš jednom malo kasnije otići na spavanje. Ne bi trebala započinjati igru koju ne možeš završiti. Vidiš da se dobro zabavljamo." Igrali smo još neko vrijeme nakon čega je postala vidno uznemirena. Konačno me je zamolila: "Tata, molim te požuri s potezima."

"Neću, dovraga," odgovorio sam, "Šah je ozbiljna igra. Ako želiš dobro igrati onda moraš igrati polako. Ako ga ne želiš igrati ozbiljno onda ga i ne započinji." Nastavili smo igrati još desetak minuta, dok napokon nije briznula u plač, predala partiju i otrčala u svoju sobu.

Osjećao sam se isto kao onda kad sam kao devetogodišnjak ležao krvav u grmlju kraj puta. Bilo je očito da sam pogriješio, krivo sam procijenio zavoj na putu. Imao sam namjeru provesti sretnu večer sa svojom kćeri, a devedeset minuta kasnije bila je toliko ljuta da je jedva htjela razgovarati sa mnom. Što se dogodilo? Odgovor je bio očit. Međutim, odbijao sam ga vidjeti, tako da iduća dva sata nisam htio prihvatiti činjenicu da sam upropastio večer jer sam svoju želju da pobijedim stavio ispred želje da poboljšam odnos sa kćeri. Uistinu sam se deprimirao. Kako sam mogao tako izgubiti ravnotežu? Pomalo sam počeo shvaćati kako je prevladala moja želja za pobjedom te da sam je se jednostavno morao odreći. Pa ipak, i to malo odricanje činilo mi se nemogućim. Cijelog sam života slijedio tu svoju želju za pobjedom i doista sam iz mnogih situacija izlazio kao pobjednik. Kako je moguće igrati šah i ne željeti pobjedu? Uvijek sam sve volio raditi s entuzijazmom. Kako sam onda mogao ozbiljno igrati šah bez entuzijazma? Ipak, morao sam nešto promijeniti jer sam spoznao da će me moj entuzijazam, moj natjecateljski duh i ozbiljan pristup kao dio uzorak ponašanja, udaljiti od djece i da je potrebno takvo ponašanje svesti na pravu mjeru jer će u protivnom ponovno doći do nepotrebnih suza i ogorčenosti. I dalje sam bio deprimiran.

Više nisam deprimiran. Odrekao sam se jednog dijela želje za pobjedom. Taj dio mene više ne postoji. Ubio sam ga jer je tako moralo biti. Ubio sam ga svojom željom da budem pobjednik u roditeljstvu. U djetinjstvu mi je želja za pobjedom dobro služila. Kao roditelj, shvatio sam da mi je samo postala prepreka na putu. Vremena su se promijenila i morao sam je se odreći. Mislio sam kako će mi nedostajati, ali vidim da nije tako.