RAST PREKO PATNJE ILI BEZBOLNO OSLOBAĐANJE KARME

Zamisli si svoje misli kao radio valove. Oni su svuda prisutni, iako ih ne možemo vidjeti. Mi moramo pritisnuti ili okrenuti samo jedno dugme na našem unutarnjem stereo uređaju i mi smo već povezani s valovima, koji stoje u rezonanci s našom vibracijom. Isto tako sve tvoje nekoć zamišljene misli i osjećaji putuju u eteru unaokolo, i naročito ljudi, koji su s tobom ikada bili povezani, ili to još uvijek jesu, imaju uvijek svoje dugme pripremljeno za prijem. Mi nismo međusobno odijeljeni. Iz ovog razloga mi smo telepatski povezani sa svakim drugim živim bićem. Mi se preko mreže svijesti povezujemo s onima s kojima stojimo u rezonanci, kao što na radiju uključujemo program, koji nam se najbolje sviđa.

Mi imamo mogućnost za bezbolno oslobađanje karme. No, dok to postignemo praksa nam uvijek pokazuje, da mi dugo vremena nismo bili spremni učiti i spoznavati bez patnje. U spoznaju uvijek leži rješenje. Tek potpuni preodgoj negativno programiranog ega, bol u momentima u kojima osjećamo: „ Ja više ne mogu podnijeti, ovaj život nema za mene nikakvog smisla,“ i kad bol kida naše srce, tad često upoznajemo ruku pomoćnicu pred našim unutarnjim okom, koja je ispružena prema nama. Ova ruka, koja je uvijek bila tu, ali zbog našeg starog ega nije bila primijećena, jer je ego htio imati u ruci vlast nad našim životom. Potpuna osobna zadaća negativnog programiranja, kad ego i intelekt više ne znaju dalje, jer je bol tako duboka, često tek tada pomaže, da upoznamo sami sebe.

U ovopm momentu postanemo svjesni svog jastva i jasnim razumom shvatimo, tko smo mi stvarno, tad biva dokrajčena naša patnja. K tome pripada, da mi zadržimo ovaj trenutak. U takvim momentima mi trebamo naš intelekt za razumijevanje. No točno u ovom momentu analitički je intelekt preopterećen i većinom nestaje. Logika postaje prašina, a neutralni razum nije nikad naučio djelovati. Fatalno je to: Ako nam je ova ljubazna ruka pomogla, utješila nas i bol je malo nestala, mi počinjemo jasnije gledati, ali opet izranja stari intelekt. On nas tapka po ramenu i glasno nas uvjerava, da smo opet majstorski sve izveli, da se ne damo pobijediti, iako smo slabi.

Ljudi često postupaju po narodnoj izreci, koja kaže: „Vrijeme liječi sve rane.“ I pošto smo uvjereni, da je ovo vjerovanje istinito, tako se i događa samo po sebi. S vremenom svaka patnja prolazi više ili manje. Mi postajemo samo tvrđi i zatvoreniji. Postajemo mirniji i nalazimo opet naše staro jastvo. S vremenom na patnje više uopće ne možemo sjetiti. No, upravo na ovoj točki trebali bismo se uključiti. Ovdje spoznajemo i učimo. U svim situacijama pitaj se, što su ti one htjele pokazati. Obrati se na svoje pomoćnike svjetla i pitaj, što možeš naučiti iz svake doživljene situacije. Postavi si ovo pitanje i ti ćeš dobiti odgovor.

Shvati, da sve što ti se događa ima svoj razlog. Ništa se na svijetu ne događa slučajno. Slučaj znači, da te je nešto  zakonito pogodilo. Svaki događaj želi  te voditi tvojoj zadaći, na tvom putu. Stoga mora također onaj specijalni događaj, koji ti se činio ili ti se čini tako nesretnim, imati dublji smisao. Postavi si ova pitanja i prekini uobičajeni krvotok, da oplakuješ samog sebe. Jer većinom sve svršava na slijedeći način: Patnja, bol prolazi. Ostaje bijes na ljude, koji su nam navodno nanijeli zlo. Mi odbijamo učiti i prepoznati i opet propuštamo šansu, da rastemo na iskustvu i spoznaji. Ono, što ostaje to je početak starog krvotoka. Svatko je, ovdje na zemlji, iskusio cijeli niz tobože sudbinskih udaraca i dubioznog Boga proglasio odgovornim za zlo u svijetu. Prekini ovaj kružni tok i pitaj se, što si sve pri tome naučio.

Pokušaj uvijek shvatiti, koje iskustvo za tebe sadrži svaki događaj u tvom životu ?!

Svatko zna ili je već čuo: Postoji samo jedan Bog ! Mi smo svi iskustvo, koje Bog sada doživljava u individualnoj pojavi, mi smo božanskog porijekla i slika Boga. Boga se ne nalazi u Bibliji. Bog je savršena sinteza ženske i muške energije, tako kako su se one iz samog Izvora izlile u život. Tako je Bog u Božici sve što jest, što diše i živi.

U stvarnosti nitko nikoga ne može uvrijediti, niti svog bližnjeg. Mi na koncu vrijeđamo uvijek sami sami sebe. Bližnji, drugi postoji naime samo prividno ovdje – u ovoj iluziji, koju smatramo da je pravi život. Mi živimo u iluziji odijeljenosti. U konačnici mi uvijek vrijeđamo sami sebe, naš negativno programirani ego. Sve što mi doživljavamo kao uvredu odgovara našim mislima, osjećajima, naučenim vjerskim pravilima, iskustvima i onome, što nam je preneseno.

Shvatimo li, da smi mi sami Bog ili Božica, tad shvaćamo, da Bog ili Božica ne mogu uvrijediti sami sebe. Preko tebe i s tobom Izvor sakuplja iskustva života. Tobože negativna i destruktivna iskustva, na ovoj planeti, izlaze iz polarnog mišljenja. Ona su stvorena, da bismo iskusili suprotnost sveobuhvatne ljubavi. Sve je iskustvo i eksperiment Izvora, koji je sve, što postoji.

Prije dugo vremena mi smo stvorili ovu zemlju, da bismo mogli igrati ovu igru života i iskustva. Ti si sam autor knjige za filmsko snimanje, režiser u glumac i svojoj igri. Sve, što doživljavaš, ti si sam to, božanski savršeno, stvorio. Ti si to samo zabravio. Mnogi međutim sjede pred svojim životom kao pred televizorom i gube se u napetom akcionom trileru, kojeg mi nazivamo životom. Ti patiš i smiješ se pojedinim sudionicima. Ti ljubiš i mrziš i identificiraš se sa pojedinim ulogama. Netko dobije aplauz za svoj nastup, drugi biva izzviždan i tad ti se čini, kao da ti nemaš uopće ništa sa tekstom za snimanje i glumcima.

Ako shvatiš, da je u tvom životu prisutno sve i samo oni, koji igraju zadane uloge, jer si ga u svom svijetu upravo tako za sebe stvorio, kao što je on – ona stvorila tebe u svom svijetu, tad ne ćeš biti u stanju boriti se protiv sebe, odnosno svoje knjige za snimanje. Tvoji suigrači postupaju uvijek točno tako, kako si u svojoj knjizi opisao njihove uloge. Tvoja sredina ne može uopće nešto drugo igrati, jer ti je pišeš nikakvu novu knjigu, jer ti ne mijenjaš svoje mišljenje. Kad bi ti promijenio svoje mišljenje i osjećaje, tad bi se iznenada pojavile iste osobe, u istim ulogama, posve drugačije.

Ti sam izabireš glumce, koji točno odgovaraju tvojim zamišljenim ulogama, jer ti u njima interpretiraš svoje vlastite osjećaje i vrednote. To ti treba biti posve jasno ! Oni sad igraju tvoju igru i ti ne razumiješ, da oni ne igraju ono, što bi ti zapravo želio da se igra. Ti si davno zaboravio kada si i kako si napisao ovu knjigu za film tvog života. Ti ne mijenjaš poglavlja, ne, ti bi želio izmijeniti glumce. Po tvom današnjem mišljenju tvoja je knjiga u redu, ali glumci to nisu. Dakle mjesto knjige biva kritiziran pojedini glumac ili slika na tribini – tvoje životne okolnosti. Knjiga za snimanje, koju si možda prije nekoliko godina napisao snagom svojih misli, više ti se ne sviđa i ti očekuješ, da tvoji glumci točno znaju, što ti danas želiš. I onda, ako bi svi oko tebe igrali posve drugu igru, ti to ne bi mogao prepoznati, jer se ti još uvijek nalaziš u središtu svoje vlastite stare knjige, u svojoj samostvorenoj stvarnosti. Tvoje mišljenje i postupanje posve odgovara ovome. Tvoje je pogled usmjeren na stvari, koje odgovaraju staroj filmskoj knjizi – starom filmskom tekstu. Ti ne možeš doživjeti nešto drugo, jer bi ti morao izmijeniti svoju knjigu ili napisati jednu novu. Ti bi morao izmijeniti svoju stvarnost. Ti to možeš učiniti u svako vrijeme.

Što te u tome sprječava ? Tvoje staro mišljenje ! Ti ćeš teško izaći iz svog starog, naviknutog mišljenja. Ti još nisi svjestan, da se sve zbiva, jer si želio da tako bude, jer si ti proizveo uzroke za tvoju igru. Mi ćemo ovdje još govoriti o snagama misli. Naš se je svijet pretvorio u svijet negativnosti. Gledaj samo dnevne novine ili vijesti. Ti si stalno konfrontiran sa negativnim izvještajima. Tako smo preuzeli i odlučili, da na

ovaj način oblikujemo naše mišljenje. Mi smo  zaboravili misliti samo  na lijepe i pozitivne stvari, gledati samo ono, što je lijepo i pozitivno. No ovo naše mišljenje mi možemo preodgojiti.

Ti se sada sigurno pitaš, gdje je slobodna volja svakog čovjeka, ako svatko igra po tvom filmskom tekstu ? Svatko piše svoj filmski tekst sam u svakom trenutku života. Ovo se događa većinom nesvjesno, priključeno na kolektivno nesvjesno. Mi se nalazimo uvijek ponovo zajedno prema tekstu knjige. Mi nalazimo jedni druge tako, da se naše knjige u nečemu poklapaju i mi dobro zajedno igramo. Svatko po svojoj vlastitoj knjizi, po svom izboru, po svojoj slobodnoj volji. Ako vidimo teškoće režije, tad nastaje više ili manje velika svađa. I jedan dobiva zgoditak. Također ako je na početku samo teško razumjeti: Svatko tko tvoju igru s tobom igra, svoju stvarnost stopi sa tvojom, postupa doduše tobože po tvojoj knjizi, ali ipak isto tako i po svojoj vlastitoj. Vi ste se našli po zakonu rezonance, jer se vaše filmske knjige nadopunjuju Vi dijelite glumce, koji prate vašu stvarnost, koju ste zajedno iskockali, time što ste vlastitu knjigu i svoju igru pomogli ostvariti.Pri tome se često borite jedan s drugim, jer svaki kao režiser ima posve drugu predodžbu nego kao surežiser.

Tekst, koji je prividno sličan, ne dopušta prepoznati, koja se očekivanja i mišljenja nalaze između redova. I svaki režiser – autor filmovane knjige jednom je imao svoje vlastite misli i svoju vlastitu predodžbu o igri svog života,, koja se često jako razlikuje od predodžbe surežisera. Tekstovi, koji se prividno podudaraju, ne dopuštaju prepoznati, koja očekivanja i zamisli stoje između redova. No svaki režiser – autor filmovane knjige samo je jednom imao svoje vlastite predodžbe. Ove se uostalom ne nalaze direktno u tekstu.

Tako ljudi, posebno u partnerskim odnosima, uvijek očekuju, da partner – partnerica ispuni točno vlastita očekivanja, koja doduše ne stoje niti u tekstu niti se izgovaraju, ali se ipak nalaze između redaka. Također i partner ima svoj vlastiti tekst, sa svojim vlastitim očekivanjima, koje drugi opet ne može ispuniti, jer je on ili ona zaposlen sam sa sobom i ne poznaje tvoja očekivanja. Mi na koncu prepoznajemo, da je suautor nesposoban, da nas ne razumije, da nastupa glupo i kao neznalica i najavljuje vrijeme igre. Rastava: Također, ako je i malo bolna. Štititi se protiv toga već smo kao djeca posve dobro naučili: Mi si uskoro tražimo novog suautora i nove igrače.

Samo, ako si izmijenio samog sebe, tad počinje ista igra od početka. Inače iz tvog stanja stalno izlaze uzdasi kao: „Zašto mi se opet događa to isto ?“ Jer nisi izmijenio samog sebe i svoje mišljenje. Kako glasi ključ izlaska iz ove dileme ? Iznova napisati knjigu, i to zajedno sa dotičnim partnerom – ako su on/ona suigrači – i uplesti dotična očekivanja. Očekivanja, koja normalno stoje između redaka – dakle neizrečena – verbalizirati i zapisati u knjigu za film. Sve, što je formulirano, više ne može voditi krivim očekivanjima.

Samo je jedno na koncu važno. Mi moramo upoznati sebe. Mi moramo upoznati naša vlastita očekivanja i osloboditi se od straha, da izrazimo ova očekivanja. Mi moramo početi upoznavati sami sebe, našu vlastitu energiju, misli, osjećaje, očekivanja i želje. Posebno opet moramo učiti, da mi imamo pravo na ljubav i na naše želje. Mi moramo opet učiti tražiti i zahtijevati, sve, što je život za nas pripravio. Svaka intenzivna želja dana nam je od naše duše i opravdano je, da se ona ostvari. Želja za ljubavlju, za unutarnjim i vanjskim bogatstvom, za blizinom, toplinom i rastom, može potjecati samo od božanskog Praizvora. Ovo željeno konačno stanje jest ono, što smo mi na koncu stvarno. Mi dolazimo iz punine svega onoga, što jest i svaki manjak u životu simbolizira našu udaljenost od naše univerzalne domovine.

Kad opet naučimo doživjeti radost prema životu, ovu radost također tražiti i poticati, kako to čine djeca, jer sve što izaziva radost dolazi iz Izvora, mi možemo opet jedni s

drugima govoriti o našim željama, snovima i nadama. Tad može u nama čisto božanstvo naći samo sebe. Kad si pronašao sebe i spoznao, da sve, što si želiš od dobra, lijepa i čista – također i onda, ako je to određeno „samo“ za tebe – da ti je to dano od tvoje čiste, božanske duše, tad si postao Bog, koji se je jako približio istinitoj, unutarnjoj domovini.

Naučimo li opet, kao djeca, iskreno i otvoreno međusobno govoriti, biti iskreni prema samima sebi, otvoreni i uvredljivi, tad ćemo postići čistu radost. Sve što si od boli uskratiš također blokira putove da radost i ljubav uđe u tvoj život. Tvoj će ego prepoznati, da je njegovo predanje životu istovremeno  njegovo ponovno rađanje. Rođenje novog ovozemaljskog života uvijek je također istovremeno smrti embrija u majčinom tijelu.

Ti si embrio univerzalnog Izvora. Tvoj je ego kanal rođenja. Važno je ovo omogućiti kroz tvoje istinite osjećaje, da bi jednog dana, kao sestra i brat svjetla, mogao na zemlji ugledati, integrirati i živjeti svjetlo svemira.