Rasni socijalizam

U beskrajnom pokušaju da zatupe i uguše zdrave, prirodne instinkte bijelog čovjeka,

Židovi zdušno rade da nas zbune u onim primarnim stvarima koje su najznačajnije za naš opstanak. Već sam spomenuo štetu koju su nanijeli relativizirajući naše ideje o rasnoj lojalnosti kao i našu religioznu orijentaciju.

Druga ideja, oko koje je bijeli čovjek beznadno sluđen, je pitanje socijalizma ili kolektivizma i ja ove riječi naizmjenično koristim. S obzirom da su ovu ideju užasno zloupotrijebili Židovi, komunisti i konzervativci i da su od nje napravili konfuziju, sveli su je do točke na kojoj ona može bilo što značiti. Izložit ću mjesto i značenje koje Kreativistički pokret pridaje terminu socijalizam: za nas, socijalizam znači organizirano društvo i točka. On nikako ne podrazumijeva vrstu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, niti, po našoj definiciji, on podrazumijeva konfiskaciju privatnog vlasništva. Naprotiv.

Dozvolite da to učinimo kristalno jasnim: mi iz Kreativističkog pokreta protivimo se državnom vlasništvu nad osnovnim sredstvima proizvodnje, kao što su poljoprivredna imanja, tvornice, radnje itd. Mi se zalažemo za privatnu imovinu pojedinca. Vjerujemo da postoji kategorija funkcija koje se bolje obavljaju u organiziranom društvu kao cjelini. Ovdje ubrajamo autoceste, zračne luke, morske luke, nacionalnu obranu, provođenje zakona i mnoge druge.

U stvari, mi nismo zainteresirani za sve političke dogmatske termine kojima se Bijela rasa iscrpljuje u svađama o teoretskim aspektima svakog tog termina. Nismo zainteresirani da pravimo svetu kravu od “privatnog poduzetništva” ili “kapitalizma”. Niti smo dogmatski zainteresirani za obranu do smrti vrlo izvikane ideje “republikanskog” oblika vladavine, kojom su toliko opčinjeni Košer konzervativci.

Svi ovi termini su, u najbolju ruku, teoretski. Ono za što smo zainteresirani je: koji je najpraktičniji i najbolji tip organiziranog društva u kome će živjeti bijeli čovjek? Vraćamo se na onaj temelj naše vjere: što je najbolje za Bijelu rasu?

U ispitivanju često ponavljanih ideja koje su tako drage konzervativizmu, shvaćamo da se one ne mogu svesti pod ovu osnovnu liniju vodilju: što je najbolje za Bijelu rasu? Ideja “republike” je propala pred našim očima u posljednja dva stoljeća. Već su je Rimljani odbacili u prvom stoljeću prije Krista. To je bilo odlično sredstvo koje su Židovi koristili da prevare, porobe i unište Bijelu rasu. Konzervativci će tvrditi da se to preokrenulo u “demokraciju”, a demokracija je ono što je naš najveći problem. To je, u krajnjoj liniji, pola istine. Razlika između “demokracije” i “republike” je samo pitanje semantike. U praktičnoj primjeni, obje vode u vladavinu rulje, gdje elementi ološa vladaju nad boljim elementima naroda, parazitskim razmnožavanjem i uništavanjem proizvodnih elemenata.

Suština demokracije (ili republike) su dvostranački (ili višestranački) sustav i to stranaka koje su uvijek suprotstavljene jedna drugoj. To je židovsko sredstvo za: zavadi pa vladaj. U praksi, ovo znači da nije važno koliko su jasni i hitni problemi, pristup je podjela i suprotstavljanje. Tada, poslije poduže diskusije, bez obzira za koju odluku se “glasa” uvijek postoji grupa koja se protivi, koja koči, usporava i mijenja kurs djelovanja.

Prosječan učesnik u demokraciji nema ništa više razumijevanja za tisuće kompleksnih problema državnih poslova nego što prosječni putnik zna o letenju Jumbo Jeta kojim upravlja profesionalni pilot. Bez sveobuhvatnog poznavanja problema o kojima glasa, njegovo glasanje je više nego beskorisno, ono je opasno.

Mi iz Kreativističkog pokreta, ne vjerujemo u demokraciju već u rasni socijalizam, koji je timski rad doveden do perfekcije, za dobrobit cjelokupne rase, vođene njenim najboljim liderima. To je kombinacija najboljih elemenata timskog rada i takmičenja. Ukoliko su “timski duh” i navijanje za “domaći tim” tako plemenite vrline (što one i jesu) tada, svakako, imajući cjelokupnu rasu ujedinjenu u tim, najviši cilj kome težimo je borba za njenu dobrobit.

To je ono što smatramo rasnim socijalizmom, najboljim mogućim oblikom organiziranog društva za bijelog čovjeka.

Osvrnimo se sad i na termin “privatno poduzetništvo”. To je također teoretski mit i prijevara. Svatko tko je ikada igrao “Monopol” zna što je krajnji rezultat slobodnog poduzetništva: prije završetka igre, jedna strana dobiva moć nad svim ostalim i, od tada pa nadalje, bez obzira kako se kocka okreće, na kraju igre on posjeduje sve - kuće, zemlju, tvornice i banke.

Isto to se događa i u stvarnom životu. To se lijepo može vidjeti recimo, kod Standard Oill - a, kome je dozvoljeno da se slobodno igra pravilima igre znane kao “slobodno poduzetništvo” i koji je od početka mogao izbaciti svaku drugu kompaniju iz posla sa naftom, i u potpunosti ga prigrabiti za sebe. Lako je mogao osigurati i potpuni monopol nad svjetskom naftom. Mogao je posjedovati svaku servisnu stanicu i benzinsku pumpu u svijetu pomoću pritisaka i financijske moći. Tada je mogao da se preseli u bankarske poslove, sve dok ne prisvoji svaku banku u zemlji. S obzirom da ga nitko ne kontrolira, mogao je početi prisvajati poslove ručne proizvodnje, kao što su bijela tehnika itd. Pošto se njegova financijska moć uvećava kao gruda snijega, on lako može preuzeti željeznicu, nekretnine itd. sve dok, u stvari, jedna kompanija ne postane vlasnik svega i dok svaki pojedinac ne padne pod njenu milost.

To je “slobodno poduzetništvo” u cijeloj svojoj srži, isto ono “slobodno poduzetništvo” o kome konzervativci tako vole pričati.

U osnovi, to je ono što se dogodilo u svijetu. Samo, umjesto Standard Oill-a, bila je to židovska kuća Rotschilda i svjetska židovska bankarska zavjera koja je vezala omču oko vrata svijetu. Oni ne samo da praktično posjeduju cijelo fizičko i financijsko blago svijeta, već posjeduju i sve vlade svijeta.

Kroz ovu knjigu smo se osvrtali na ovu kliku kao na židovsku zavjeru. U stvari, ona obuhvaća cijelu židovsku rasu koja prakticira religiju Talmuda.

Stoga je naš zaključak, iz povijesnih lekcija, da ni “republikanska” forma vladavine, ni “slobodno poduzetništvo”, ni naš puno hvaljeni Ustav, neće spasiti Bijelu rasu od miješanja i razaranja.

Da bismo opstali i širili se, Bijela rasa se mora: a) ujediniti, b) organizirati, c) sprovoditi rasnu lojalnost, d) imati religiozna uvjerenja koja obuhvaćaju sve ove aspekte.

S obzirom da sam već definirao socijalizam kao organizirano društvo, očigledno je da biti uopće organiziran znači da bijeli čovjek mora imati socijalističku vladu, što je u svakom slučaju svaka vlada i bila od pamtivijeka. Ono što bijeli čovjek dalje mora imati jest rasni socijalizam, a to je vlada koja je organizirana sa primarnim ciljem provođenja najboljih interesa Bijele rase i samo Bijele rase. Ona mora biti zasnovana na temeljima rase.

U suštini, mi iz Kreativističkog pokreta vjerujemo u usuglašenost naše crkve i naše države. Vjerujemo da će našem bijelom društvu najbolje služiti ovakva kombinacija, dok se rasna vlada i religija udružuju u savršenu harmoniju koja će osigurati najbolje interese naše Bijele rase.

Vjerujemo da je “razdvajanje crkve od države”, te na sva usta, hvaljene svete krave u našem ustavu, prijevara i trik. Moglo bi se s pravom postaviti pitanje - kako isti ljudi, koji idu u crkvu i propovijedaju “ne opiri se zlu ” i “okreni drugi obraz”, podržavaju vladu ogromnim poreskim doprinosima za nacionalnu obranu i beskonačno uvećanje policijskih snaga? To nema logike. Ili vjerujete u obranu samoga sebe, ili ne vjerujete. Kako isti ljudi, koji troše preko milijardu dolara godišnje, da pretpostave da ih vlada brani od njihovih neprijatelja a onda idu u crkvu i propovijedaju “voli svoje neprijatelje”. To je krajnje smiješno. To zahtjeva podijeljenu ličnost, šizofrenu osobu koja će hodati sa obje strane ograde.

Nije velika vrlina podijeliti bijele ljude i izdijeliti ih na tisuće različitih tabora, pri čemu se nitko ni sa kim ne slaže, što često kulminira vjerskim ratovima i bratoubilaštvom, kao u današnjoj Irskoj. I kao u stotinama vjerskih ratova u prošlim stoljećima.

Mi iz Kreativističkog pokreta zagovaramo cilj ujedinjavanja Bijele rase na očiglednim temeljima koji su osnova za sve, odnosno - ono što je najbolje za Bijelu rasu - kao našu vrhunsku dogmu.

Zatim se zalažemo za usuglašavanje ciljeva, svrhe i filozofije vlade sa našim religioznim mišljenjem. Razdvojiti ove dvije glavne snage našeg društva, gurajući ih u suprotne pravce je, čisti idiotizam.

Vjerujemo u organiziranu društvenu strukturu: vjerujemo u religiju koja, kao osnovne temelje, ima najbolje interese Bijele rase; vjerujemo u ujedinjenje cjelokupne Bijele rase u takvoj religiji, prije nego u cijepanje na tisuće proturječnih i samoubilačkih kršćanskih vjera; vjerujemo da se vlada treba usuglasiti sa našom religijom i također biti zasnovana na istim rasnim temeljima. Dalje, vjerujemo da takva vlada i takvo organizirano društvo najbolje funkcioniraju ako su zasnovani na principu vođe.

Mi ovo nazivamo rasnim socijalizmom.

Da bi razumjeli termin socijalizam moramo, prije svega, očistiti sve lažne ideje o ovome svijetu kojima su nas zasipali Židovi, komunisti i Košer konzervativci.

Socijalizam nije đavolski koncept, kako bi Košer konzervativci voljeli da mislimo. U suštini, on znači organizirano društvo koje stremi ka promoviranju svojih najvažnijih kolektivnih interesa. Ne samo da u njemu nema ničeg lošeg, već je to jedini način na koji civilizirani čovjek može opstati i napredovati.

Izvan organiziranog socijalističkog okvira, ne bismo bili u stanju obraniti svoju imovinu, ne bismo mogli imati autoceste, ne bismo mogli osnovati vladu, imati škole, crkve, obrambene organizacije i stotine drugih osnovnih potrepština. Svi mi ovisimo o međusobnim doprinosima društvenoj strukturi. Zavisimo o tisuću različitih industrija neophodnih za naše postojanje - željezničkih pruga, postrojenja za proizvodnju energije, tvornica, poljoprivrednih dobara itd. Nama je potrebna zajednička pomoć milijuna drugih ljudi da bismo živjeli u današnjem visoko sofisticiranom društvu. To je ono što je proizvelo našu veliku civilizaciju i, dozvolite mi da naglasim, da mi iz Kreativističkog pokreta nismo protiv civilizacije. Mi smo za civilizaciju, civilizaciju bijelog čovjeka.

Stvar je u tome da je čovjek društveno biće, kao i mnoge druge vrste u prirodi i on joj duguje svoje postojanje i svoj ogroman napredak, tako da je bio sposoban da se kolektivno organizira i da uspješno organizira radno društvo. Socijalizam je organizirano društvo. Čovjek ovo radi toliko dugo da je to postalo dio njegovih instinkta i on to radi intuitivno. Da nije ovih karakteristika, on bi i dalje bio na nivou pećinskog čovjeka od pred milijun godina, gdje je svaki pojedinac išao u potragu za vlastitom hranom i živio kao današnji Aboridžini u središnjoj Australiji. Čak i ovi najprimitivniji ljudi imaju neke veze sa društvenim organiziranjem.

Čovjek je započeo svoje penjanje na više civilizacijske nivoe onda kada je počeo organizirati društvenu strukturu, i specijalizirati se u poslu koji je trebalo uraditi. Započeo je svoje penjanje na više civilizacijske nivoe. Bilo je to kada je jedan čovjek postao obućar, drugi krojač, treći farmer, pa učitelj itd., kada se počeo uspinjati i postajati dio nevjerojatno produktivnog “specijaliziranog” društva, kakvo je ono danas. Bez ove podjele rada i specijalizacije on bi bio vraćen na nivo Aboridžina koje smo već spomenuli.

I ne samo to. Čovjek ima stalnu duhovnu potrebu da pripada svom plemenu ili svojoj grupi, ili da se identificira sa svojom vrstom ljudi, što je za bijelog čovjeka njegova Bijela rasa. Kada vam naivni konzervativci kažu da su kolektivizam i socijalizam užasno zlo i da je Rusija u stisku socijalizma, oni lažu. Rusija uopće nije kolektivistička, kao takva. Rusija je ogromna zemlja, porobljena čizmom tiranske židovske diktature, najsurovije i najokrutnije koju je svijet ikada vidio. Kolektivističko društvo je prirodno društvo gdje su prirodni lideri naroda upravo to - prirodni lideri, koji vode svoj narod na organiziran način radi njihovog konstruktivnog unapređenja, a ne tuđinski vlasnici robova koji su podčinili drugu rasu da bi je razjedinili i uništili.

Pravi i izvanredan primjer prirodnog liderstva i prirodnog poretka bilo je divno društvo nacističke Njemačke,  tijekom tridesetih godina,  pod prirodnim vođom Adolfom Hitlerom.  Tu imamo primjer pravog Nijemca koji predvodi svoj narod, njemački, koga su poštovali i slušali milijuni odanih sljedbenika. To je bio jedan od najboljih  primjera naroda koji funkcionira u prirodnom poretku što ga je priroda instinktivno usadila u samo njihovo biće, pa je stoga dostignut

njihov potpuni potencijal u proizvodnji, kreativnosti i rasnom jedinstvu. To je onaj prirodni poredak koji izvlači najbolje iz rase i koji pomaže njenoj dobrobiti i vječnoj potrebi za napretkom ka višim nivoima postojanja. Bila je to divna renesansa Bijele rase i najboljeg u njoj. Jedna od najvećih povijesnih tragedija je što je Židov, koji kontrolira ogromnu većinu ostatka bijelog sveta, bio u stanju uništiti ovaj procvat.

U Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj, svaki Nijemac je imao više privatne imovine nego ikada za vrijeme demokracije vajmarske republike. Imao je više nade, više osobne slobode, više mogućnosti, veći životni standard. Živio je sretnijim i konstruktivnijim životom nego pod židovskom “demokracijom” dvadesetih godina, ili u bilo kom drugom razdoblju.

Ranije smo spomenuli u ovoj knjizi, točnije, u prvom poglavlju, da su mnoge vrste u prirodi socijalna bića, odnosno, da ona žive u organiziranim društvima. Naročito smo se osvrnuli na pčele koje imaju čvrsto povezanu i visoko organiziranu socijalnu strukturu u kojoj žive. Svaka pčela točno zna što je njena uloga, one svoj posao rade instinktivno i svako njihovo djelo pomaže koloniji kao cjelini. Gradeći koloniju i živeći u njoj, pčela je u stanju da opstane i da uvećava svoju vrstu. Svaka pčela, koja živi u ovakvoj vrsti socijalne strukture, predodređena je za tu vrstu postojanja. Ona ne može raditi drugačije. Kada bi pokušala živjeti kao jedinka, uginula bi, i njena vrsta nestala bi zajedno sa njom.

Na ovom stupnju evolucije bijelog čovjeka, on je u istoj situaciji kao što je organizirano socijalno življenje pčele. Prirodni način života bijelog čovjeka je život pripadnika plemena, pripadnika njegovih većih socijalnih grupa. Da on treba živjeti van njega i pojedinac i njegovo društvo bi se slomilo, a njegova rasa nesumnjivo bi nestala. Ponavljam, Bijela rasa, koja je dospjela do sadašnjih visina usavršenosti, je visoko kompleksno socijalizirano biće, čija je unutrašnja duša utkana u socijalnu strukturu u zajednici sa ostalim pripadnicima svoje rase. Kao i kod pčele, priroda je u njegov instinkt ugradila određen tip društva u koje se on uklapa i koje prirodno mora imati da bi opstao.

U osnovi, ovo se razvilo kod starih plemena i izraslo iz njih u više nivoe društva, koja su vjerojatno dostigla svoju najvišu točku i kulminaciju  u Hitlerovoj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. Naš cilj je da još napredujemo sa ove visoke točke u razvoju bijelog čovjeka.

Ovaj prirodni poredak sigurno ima neke karakteristike. Prva karakteristika je rasna lojalnost - lojalnost prema vlastitom narodu. Priroda je svakog od nas instinktivno obdarila ovim karakteristikama - nagonom da svoju rasu očuvamo čistom. To znači da imamo ljubavi za svoju vrstu i osjećamo snažno neprijateljstvo prema onima koji bi htjeli da se ubace među nas i dovedu našu rasu u opasnost. Instinktivno ugrađeno u ovakvu socijalnu strukturu je i visoko poštovanje žena i njihova zaštita. Prirodni instinkt za očuvanje čiste rase inicira u muškarcima borbenu žestinu kojom sprečavaju da njihove žene budu zagađene muškarcima drugih rasa. Ne tako davno, ako bi crnac silovao bijelu ženu, pravda je bila brza i konačna. Obično bi ga objesili o najbliže drvo.

* * * * *

Mi iz Kretivističkog Pokreta čvrsto vjerujemo u koncept privatnog vlasništva i smatramo da je najbolji primjer socijalističkog bijelog društva do dana današnjeg bio pokazan u Hitlerovoj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj (koja je štitila privatno vlasništvo). Ipak, mi možemo pokazati da čak i u društvu u kome je vlasništvo zajedničko, ukoliko je oslobođeno židovskog zagađivanja, ne samo da se može lijepo živjeti, već se može i dobro živjeti i kada je riječ o brizi o vlastitom narodu i širenju Bijele rase. Ovakvu vrstu primjera imamo na samom našem kontinentu i on je dramatično iskazan na narodu zvanom Huteriti.

Huteriti žive u kolonijama od po 70 do 130 osoba. Ne postoji privatno vlasništvo. Sva njihova imovina je zajednička.

Ovaj narod ima prilično interesantnu i živopisnu prošlost. Potječu iz Moravske (iz 1528. godine) i njegovi pripadnici uzeli su ime od Jakoba Hutere, svog prvog vođe, koga je divna i voljena kršćanska crkva spalila na lomači 1536. godine. Do kraja XVI stoljeća Huteriti su brojili

oko 20.000 osoba. Imali su određene slabosti, koje i danas imaju, a to su pacifizam i nezainteresiranost za politiku, koje su vrlo brzo priprijetile njihovom opstanku. Kao pacifisti i protivnici borbe, Huteriti su bili žrtve vojski obje strane, i austrijske i turske, 1539. godine. Bili su mučeni, zarobljavani, a mnogi su ubijeni. Do 1622. godine, svi Huteriti su izbačeni iz Moravske. Poslije nekoliko godina seljakanja, prihvatili su poziv ruske vlade 1770. godine. Ovaj poziv su prihvatila 123 pripadnika ove zajednice, koji su se tada preselili u jednu nerazvijenu pokrajinu da započnu razvoj poljoprivrede na poljima Ukrajine. Ova grupa je divno napredovala sljedećih 100 godina, sve do 1874. kada im nije dozvoljeno da budu oslobođeni od sudjelovanja u ratu. Opet su bili prisiljeni da se spakiraju i odu. Ovog puta su svi, njih oko 800, odlučili započeti sve iz početka. Ovoga puta su otišli u Ameriku.

Preselili su se u Južnu Dakotu. Tamo je polovica njih, zbog teškoća da pribave velike površine zemlje koja im je bila potrebna i dobrih mogućnosti za pojedinačna stanovanja, napustila koloniju i započela novi život. Preostali pobornici su osnovali tri kolonije između 1847. i 1877. godine. Ove tri kolonije su izgradile civilizaciju, sastavljenu od nekih 200 kolonija, koje i danas postoje u zapadnim državama SAD-a i u zapadnim pokrajinama Kanade.

Danas ovih 200 kolonija čini otprilike 20.000 pripadnika naroda Huterit. Vrlo je važno obratiti pažnju na to da su se, od prvobitne tri kolonije koje su brojile oko 400 osoba, do danas razvili i razmnožili do cifre od oko 20.000 pripadnika. Sve ovo usprkos činjenici da Huteriti praktično nikada nisu unovačili u svoje redove nove pripadnike sa strane. Ova brojka od 20.000 je u potpunosti rezultat prirodne reprodukcije njihove vrste. To znači da se ova divna grupa bijelih ljudi umnožila 50 puta u odnosu na početni broj, za samo jedno stoljeće.

Proučavajući život Huterita, saznajemo da oni žive u zajedničkim kolonijama. Svaka kolonija raste do broja od otprilike 130 ljudi, prije nego što se podijele i oforme novu koloniju, što je proces koji je vrlo sličan procesu koji se odvija u kolonijama pčela.

S obzirom da oni ne vjeruju u privatnu imovinu, kao takvu, svu imovinu posjeduje sama kolonija. Oni se jedino bave poljoprivredom. Ovo često podrazumijeva posjedovanje velikih površina zemlje. Imaju zajedničke zgrade i svi zajedno jedu u jednoj ogromnoj blagovaoni. Prilično su religiozni i svaka kolonija ima svog propovjednika.

Svaka kolonija ima svog prirodnog vođu koji nadgleda i upravlja radom i poslovima grupe kao cjeline. Svakom čovjeku je dodijeljen određen posao i on ga obavlja prilično dobro. Bez obzira koja je to vrsta posla, njegov rad se jednako poštuje i od iste je važnosti kao i svi drugi poslovi. Nitko ne dobije nikakvu plaću, ali se o svima vodi računa, u svakom pogledu.

Svi su slobodni da odu i napuste koloniju u bilo koje doba, ali rijetko da to itko ikada radi. Pripadnici ovih kolonija izgledaju sretno, zdravo i napredno. Bez sumnje su sretniji i vjerojatno bolje prilagođeni svojoj grupi i njenim članovima i imaju bolji osjećaj pripadnosti nego prosječan Amerikanac.

Mada osobno ne bih volio živjeti u ovakvoj jednoj koloniji, vjerojatno zato što nisam tako odgojen i vjerojatno zato što vjerujem u privatno vlasništvo, ipak, ovdje imamo odličan dokaz da ne samo da društvo koje sprovodi politiku zajedničke imovine može opstati, već se može i razvijati i napredovati, pod uvjetom da nije zaraženo židovskom kontrolom ili njihovim miješanjem. Ovo bi trebalo jednom za svagda pobiti tvrdnju konzervativaca da je “socijalizam” krivac.

Drugi interesantan aspekt Huteritskog načina života je taj da su se oni za manje od jednog stoljeća umnožili 50 puta u odnosu na svoj prvobitni broj. Ovo je zaista vrlo značajno i rezultat je, naravno, činjenice da su plodni i da podižu ogromne obitelji. Važno je i to da, usprkos činjenici da često imaju obitelji od dvadeset članova, mogu ih prehraniti, oblačiti i izdržavati ovu vrlo veliku stopu ekspanzije, iz generacije u generaciju, bez snižavanja životnog standarda i kvalitete svoje divne rase.

Huteriti savršeno lijepo rade ono za što nas je priroda sve odredila - podižu divnu djecu u obitelji. Najuspješniji su u širenju i naseljavanju zemlje bijelom rasom. Mogao bih dodati da “njihova vrsta” predstavlja primjer najboljih karakteristika Bijele rase, intelektualno, moralno, fizički i estetski. Oni dokazuju da Bijela rasa može biti plodna i bogata, kao i sve ostale.

* * * * *

Naši zaključci o rasnom socijalizmu su svedeni na sljedeće:

1.      Bijela rasa najbolje uspijeva u organiziranom društvu, a to je socijalizam.

2.      Bijela rasa drugačije ne može opstati.

3.      Bijeli čovjek ima urođen prirodni poredak u koji se uklapa.

4.      Ključ za ovakvo društvo je princip vodstva.

5.      Privatna imovina nije u sukobu sa rasnim socijalizmom već je njegov sastavni dio.

6.      Samo kroz organizirano društvo pojedinac može adekvatno zaštititi svoju imovinu.

7.      Bijeli  čovjek  najbolje  živi  pod  socijalističkom  vladom,  pod  uvjetima  da  on  sam kontrolira svoju sudbinu i štiti se od razornog djelovanja Židova.

8.      Idealna situacija je kombinacija u kojoj se religija i vlada rase ujedinjuju u savršenoj harmoniji da bi osiguravale najbolje interese rase.

9.      Držanje  Židova  podalje  i  čuvanje  rase  čistom  najbolje  se  postiže  posjedovanjem socijalne strukture čiji je temelj rasa.

U sljedećem poglavlju ćemo razmatrati osnovni koncept principa vodstva.