ČAROBNI PRUTIĆ
Pomoću njega se prema vjerovanju moglo ne samo pronaći zločince, već i ukradene ili izgubljene stvari, zakopano i još nepronađeno blago, zalutalu stoku, predmete potonule u vodu. Isto se tako moglo unaprijed saznati spol djeteta, sudbina duša poslije smrti i kakvo će ubuduće biti nečije zdravstveno stanje. Za pronalaženje lopova napisala bi se imena osumnjičenih na papiriće, te se očekivalo da će se prutić zadržati na papiriću s imenom kradljivca.
Čarobnim prutićem ili rašljama tražilo se rudno blago i voda.
Drvorez iz djela G. Agricole: »De re metallica«, Basel, 1571.
ČAROLIJE
Vjerovalo se da razno drago kamenje ljude koji ga nose ili posjeduju, čuvaju od zlih čari, npr. —> ahat, —> dijamant, —> jaspis, —> kar-neol, —> rubin i —> sardoniks.
I zimzelen je navodno štitio od zlih čari, ali samo ako se brao između Velike gospe /15. 08./ i Marijina rođenja/08. 09./.
Kao obrana također su služili bršljan, miloduh, kumin kao i niz različitih amuleta /—> Obrambenečarolije/.
Ako se htjelo iz čovjeka protjeratipostojeće čari, vjerovalo se da tu pomaže svježe hrastovo lišće. Čari su se navodno skidale i golubinjom krvi ili amuletom od školjaka, kao i kitom svježeg zelenila što bi ga donijeli u kuću na Duhove.
Mnoge priče izvještavaju o ljudima koji su čarolijom bili pretvoreni u druge likove, a ako bi ih se pozvalo njihovim pravim imenom, bile bi sa njih skinute čari.
Za ženu se tvrdilo da može pokazati biljke koje imaju čarobnu moć, a ubijeni i sasušeni sljepić povremeno je služio kao čarobni štapić.
Žene koje su rodile blizance imale su navodno čarobnu moć. —> Istjerivanje duhova, —> Vještice, —> Nevidljiv, —>Pogovor str. 214.
Sve o Praznovjerju - Helmut Hiller
Naslov izvornika
Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH,
München
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007
* * *
Kratka istorija rašlji (radiestezije)
Radiestezija je, čini se, stara kao i samo čovečanstvo. Na crtežima pronađenim u pećinama, gde su živeli praistorijski ljudi, nalazili su se i crteži koji bi mogli predstavljati prvobitni oblik rašlji. To su nacrti istorijskih štapova na zidovima pećina. Jasno je, da je potreba za vodom, pored hrane, bila od glavnih preokupacija praistorijskih ljudi. Verovatno da su upravo ti ljudi sa sposobnošću za otkrivanje vode, kao šestim čulom, bili vračevi ili poglavari plemena, koji su imali zadatak pronalaziti najpogodnija mesta za život, a to su pored smeštaja bili voda i hrana. Oni su, pored vode, morali pronalaziti i mesta gde se zadržava divljač, radi lova. I dan-danas u primitivnim narodima u Africi i Polineziji postoje ljudi, obično plemenski vračevi, koji upotrebljavaju štapove kojima otkrivaju sakrivene ili ukradene stvari. Rašlje se u Kini upotrebljavaju 2.000 godina pre naše ere. To su, navodno, bila dva dugačka štapa, što su ih držala dva čoveka. Postoji jedan bareljef iz 147. godine pr. Hrista, u kome piše da je car Yu iz dinastije Hia bio glasovit u otkrivanju ležišta ruda, izvora i sakrivenih predmeta. U grobnicama egipatskih faraona u crtežima na zidovima ima predmeta sličnih današnjim rašljama i visku. Na žalost nema objašnjenja čemu su služili. Mojsiju se pripisuje da je udario štapom po kamenu, i da je potekla voda iz stena Horeba. Verovatno da je bio upoznat sa svojstvima rašalja. U istoriji starog veka mnogo se spominju štapovi, ali nema dokaza da li se to radilo o rašljama. Plinije govori o vodi, a ne spominje rašlje.
PRVI ZAPISI O RADIESTEZIJI
Rimljani su rašlje zvali lituus. Rimske legije kad su napadale na Galiju (današnja Francuska) i Nemačku imale su rašljare, koji su se bavili snadbevanjem vojske pitkom vodom. Rimski sveštenici upotrebljavaju visak. Nakon otkrivene zavere, protiv cara Flaviusa Valensa (4. vek) interesovalo ga je da dozna, s koje mu strane preti opasnost. Taj zadatak poverio je sveštenicima, koji su s viskom iznad abecede, dobili tri slova TEO. Car je naredio ubiti sve ljude u svojoj blizini, čije je ime počinjalo slovima TEO. Nije pomoglo, ipak ga je ubio Teodosije.
U srednjem veku se često spominje upotreba rašalja. U nemačkim spisima u 3. i 4., veku spominju se Wünschelrute i Wünschelrisz, što je naziv za rašlje. Godine 1430. u zapisu jednog istraživača spominje se rad sa rašljama na istraživanju ruda. Prvi rašljar koji se spominje imenom je sveštenik P. Bernhardus, koji je uspeo pronaći ukradeno blago 1532. godine. Malo kasnije spominju se rašljari Caspar Brusch i Michael Barth, koji su bili na glasu sa svojim sposobnostima u Nemačkoj.
PROGONI RAŠLJARA
Prva poznata slika rašljara koji istražuje na terenu je u djelu Sebastiana Münstera: Cosmographia universalis, iz godine 1550. Godine 1556. izdata je knjiga Georga Bauera, zvanog G. Agricala, nemačkog doktora i mineraloga, rasprava o rudama: De Re metatica, sa slikom rašljara, kako odseca na drvetu rašlje, zatim kako istražuje teren sa rudama.
Još 1521. godine u jednoj knjizi opisan je način kako se izrađuju rašlje: „Treba pronaći pogodnu račvastu granu od leske te je, kad se sunce rađa na istoku odseći na tri kraja tri puta govoreći: Podižem vas u ime Mitratona, Elohima, Semforasa i Adnaya, da bi mi poslužile da pronađem sve što mi treba, kao što su to radili Mojsijev i Jakobov štap. Zatim ćete po meri kod kovača iskovati isto takve metalne grane, naoštriti ih da bi mogli s njima zaklati žrtvu (obično jedno pile). Nakon klanja ostavi ćete metalne rašlje, koje ste izabrali, zatim ugrejati magnetski kamen da bi namagnetizirali krajeve otkinutih rašalja.“ Mora se priznati da je postupak za izradu današnjih rašlji mnogo lakši i jednostavniji. Nekako u ovo doba inkvizicija je u punom zamahu. Sve što nije svima, a naročito sveštenstvu jasno, proglašava se vezom s demonima i đavolom. Vrši se proganjanje i ometanje svih ljudi, koji su sumnjivi, da održavaju vezu sa đavolom, proglašava ih se čarobnjacima i vešticama. Pri tome je stradao i velik broj rašljara, zatvaralo ih se i osuđivalo. Ovaj se progon zadržao sve do kraja 17. veka, kada i sveštenstvo počinje proučavati rad s viskom i rašljama.
Godine 1600. u Nemačkoj se pojavljuje Jeandu Chatelet, baron od Beausoleila i Auffenbacha, koji je bio čuven kao istraživač rudnog bogatstva. Bio je francuskog porekla. Obišao je mnoge evropske rudnike, pa je tako došao u Francusku, gde upoznaje svoju buduću suprugu Martine de. Bertereau koja udajom (oko 1610 g.) postaje baronica de Beausoleil. Zajedno sa suprugom počinje istraživati rudno bogatstvo Francuske i izvore vode, sa sedam vrsta rašalja, busolama i astrolabom. To je prvi podatak o traženju vode pomoću rašalja. Preko parlamenta Bordeaux-a, Toulouse-a i Provence, godine 1627. registruju svoj rad i to se smatra prvim službenim priznavanjem radiestezije. Otkriveno je više od pet stotina rudnih ležišta (kristal, gvožđe, galenit, ugljen, cink, antimon, sumpor, tirkize, rubine i opale, te mramor i dr.) i mnogo izvora. Gradonačelnik Rennesa, pod sumnjom da se bave čarolijama, pretresao im je stan, odneo sav pribor i dao ih uhapsiti. Iako je baronica de Beausoleil uputila molbu kardinalu Richelieu da ih pusti, navodeći sve što su učinili za Francusku, on je to ignorisao, pa su njih oboje okončali svoj život u zatvoru. Fakultetski profesor Pater Kirchner 1631. godine dokazao je da se rašlje pokreću samo u rukama osetljivih rašljara, a ne zato što su pod uticajem prinesenog uzorka. Izbalansirao je rašlje na jednom naslonu i prinosio razne rude rašljama i one su ostale potpuno nepokretne. Time je pronašao, da ne postoji nikakva naklonost (simpatija) između rašalja i predmeta. Kretanje rašalja objašnjavao je nesvesnim pokretima mišića u rašljara. On je time prvi poznati naučnik koji je pokušao naučno objasniti rad sa rašljama.
Jean Francois pokušava 1655. godine napraviti instrument za pronalaženje vode. Verovatno nije uspeo jer se kasnije ponovno vratio rašljama. Rad sa rašljama u ovo vrijeme i nadalje naziva se rabdomantijom, a rašljari rabdomantima.
TAJNO CRKVENO ISTRAŽIVANJE
Rašljarenje je bilo godine 1658. priznato počasnom diskusijom u akademskim tezama u Wittenbergu. Raspravljalo se da li rabdomanciju treba uvrstiti u okultne sile ili ne. Zaključeno je da ne treba, osim u slučaju kad se radi o prevari, ali se ipak, kad su nalazi na terenu neverovatni, možda stoji u vezi sa đavolom. I pored progona i negodovanja od strane sveštenstva, javljaju se sve brojniji rašljari koji svojim rezultatima zadivljuju i zbunjuju tadašnju javnost, tako da sveštenstvo počinje, jasno pod zakletvom držanja stroge tajne, proučavati te fenomene.
Tome je naročito pridonela pojava rašljara Francuza Jacques-a Aymara. O njegovim uspešnim poduhvatima opširno je pisala štampa onoga vremena, što je sačuvano u dokumentima do današnjih dana. Rođen je 1662. godine u Saint Marcelinu, blizu Liona. Ne zna se kako je postao rašljar. Sa 26 godina otkrivao je počinioce krađa. Tražeći malo kasnije podzemni tok vode, kopajući na tome mestu naišao je na zakopan leš jedne žene. Odmah se pomoću rašalja dao na traženje počinitelja ubistva. Rašlje su ga dovele do kuće njenog muža, koji je priznao zločin. Kada je bio ubijen jedan vinarski trgovac i njegova žena (1692. god.) a nije se moglo pronaći ko je to učinio, magistrat je u pomoć pozvao Aymara. On se uputio sa mesta zločina sa rašljama u ruci, prešao most preko Rhone i došao u kuću jednog vrtlara, ušao mu u kuću i pronašao da su tu bila dvojica, koji su sedili i pili, a zatim otišli. Nakon praćenja traga nekoliko dana, rašlje su ga odvele ravno u zatvor, gde je bio ubica zatvoren radi neke krađe. Kratko iza toga on je priznao svoje nedelo, te odao da je imao saučesnika. Osuđen je na smrt. Sveštenik Abbe de Vallemont mesec dana je 1698. godine izvodio s njim eksperimente i tvrdi da je sigurno da se u njegovim rukama okreću rašlje kada prati ubice i lopove. Podstaknut uspesima Aymara izdaje knjigu: Okultna fizika ili rasprava o božanskim rašljama (1693. g.), kojim delom staje u obranu rada sa rašljama. Inkvizicija zabranjuje ovu knjigu (1701.g.), ali se knjiga ipak ponovno štampa 1702. godine, a nakon toga ponovno 1722. godine. Čini se da je početak 18. veka vreme kad Kler počinje prihvatati rabdomanciju kao normalnu pojavu. Nakon Aymara, u Francuskoj se pojavljuje novi glasoviti rašljar po imenu Barthélemy Bleton. Rođen je negde između 1740. i 1750. godine. Radi slabog materijalnog stanja, roditelji su ga dali da radi kao sluga. Imao je sedam godina kada je, čuvajući stoku, seo na jedan kamen i postalo mu loše i počeo se sav tresti. Kad bi otišao sa kamena, to je prestajalo, a čim bi ponovno seo na kamen, događalo mu se isto. Jednom prilikom je to opazio jedan sveštenik koji je dao na tom mestu da se kopa i pronašla su se jaka vrela. Rašlje koje je upotrebljavao Bleton bile su ispruženi štap kojeg je on držao sa kažiprstima ruku. Štap je bio vrlo malo povijen. Okretao se nesvojevoljnim pokretima njegovih ruku. Čak i da je hteo to učiniti, to ne bi mogao sam, obzirom na način kako rašlje drži. Broj okretaja je iznosio 30 do 80 u minutu. Postoji mnogo zapisanog i očuvanog o radu rašljara Bletona. Sposobnost za rad sa rašljama, dok je bio bolestan, bila je smanjena. O Bletonu i eksperimentima s njim pisao je mnogo Dr. Pierre Thouvenel u Fizičkim i lekarskim memoarima (1781) i u Drugim memoarima (1784), u kojima je fenomen rašalja pokušao da reši svojom teorijom o elektrici. Vrlo često je eksperimentirao s Bletonom, koji je imao povez na očima, vodio ga po terenu desno i levo, ali se nije nikada desilo da je Bleton utvrdio da se nalazi na toku podzemne vode, kad na njoj nije bio. Bleton je pokazivao na površini terena, gde se dole podzemni tokovi granaju šire ili propadaju. Dr. Thouvenel je naveo podatak da u šest stotina eksperimenata nije Bleton niti jedanput pogrešio. Bleton je radio za mnoge ugledne ljude onog doba: „To su bili grofovi, markizi, gradonačelnici i neka društva.“ Vršio je istraživanje vode i izvan Francuske. U maju 1782. godine Bleton je ispitan od šest naučnika. Zavezanih očiju on je pronašao zakopanu cev, kroz koju je tekla voda. Bio je to puni uspeh Bletona, pa je pronašao nekoliko izvora na mestima gde je to kraljica Francuske želela. I dan-danas se proučava Bletonov rad od strane nekih naučnika.
Godine 1790. rođen je sveštenik Abbé Paramelle koji se bavi istraživanjem podzemnih voda. On to nije radio rašljama, nego je to zaključivao po konfiguraciji terena i padu slojeva. Došao je do zaključka, da se voda u podzemlju ponaša slično kao na površini. Kiša pada na tlo, proceđuje se kroz trošni površinski pokrivač do nepropusne podloge, a onda ide po njoj na niže, stvarajući podzemne potočiće, potoke, jezera pa nekad i čitave reke, koje negde izbijaju na površinu. U 25 godina locirao je oko deset hiljada izvora, od kojih je velika većina i danas u upotrebi. Paramelle je objavio svoje radove na otkrivanju izvora, i knjiga je doživela četiri izdanja.
PRAVI I LAŽNI RAŠLJARI
Kroz ovu kratku istoriju radiestezije govorilo se uglavnom o radu s rašljama, jer je o tome bilo dosta podataka. Sigurno je da je kroz svo ovo vreme i visak bio manje-više u upotrebi. On se spominje u delima Schota (1662) i Beyera (1749); ali izgleda da nije služio za traženje vode. Tek 1798. godine postoje podaci da je prof. Antoine Gerboin, došavši u posed jednog viska vršio sa njim eksperimente otkrivši, da visak reaguje na onoga koji ga drži često na čudan način. Slavni hemičar Chevreul, član Francuske akademije nauka, nastavlja Gerboinove eksperimente, sa viskom u vremenu od 1812. do 1833. godine, a rezultate o tome objavljuje tek 1854. u knjizi 0 božanskim rašljama, visku zvanom istraživač i pločama koje se okreću. S obzirom da je bio apsolutno radiestezijski neosetljiv, izjavio je da niti rašlje, niti visak, nisu nikakav instrument za istraživačke radove, bilo na vodu ili za nešto drugo. Ovaj zaključak zakočio je gotovo pola veka rad na proučavanju viska.
Istraživanje izvora uzima maha tek početkom 20. veka. Rašljari i oni koji rade sa viskom počinju se ujedinjavati u regionalne, nacionalne i međunarodne kongrese. Vrše se stalno istraživački radovi, kako u Evropi, tako i u nemačkim i engleskim kolonijama. Prvi kongres istraživača održan je u Hannoveru 1911. godine, Drugi kongres u Guilfordu u Engleskoj. Godine 1913. održava se u Nemačkoj „Internacionalna unija istraživača“. Iste te godine održan je u Parizu „Internacionalni kongres eksperimentalne psihologije“. U prvom svetskom ratu (1914-1918) upotrebljavaju se rašlje za pronalaženje pitke vode za vojsku, podzemne pećine za skloništa, kao i zakopane granate. Abbe Kermet napravio je 1919. godine nekoliko fascinantnih otkrića na mestima iz daljine. U decembru 1929. godine usvojena je reč „radiestezija“, koja je obuhvatila sve vrste radova, koji se izvode pomoću rašalja i viska, a uskoro zatim Emile Christophe daje radiesteziji na daljinu ime „teleradiestezija“. Kongresi su se održavali još u Barceloni (1927), Bad Rathenfeldu (1930), Veroni (1932), Lozani (1934), Liege-u (1939), a onda dolazi do Drugog svetskog rata, pa je tek 1954. godine održan Internacionalni kongres u Parizu, zatim 1956. u Locarnu i tako redom. U novije vreme radiestezija doživljava procvat. Izdaju se mnogi časopisi, revije i knjige koje se bave tom problematikom. Radiestezisti 20. veka otkrivaju u radiesteziji nova saznanja, proširuju znanja, izučavaju radiesteziju nastojeći je što više približiti nauci
* * *
Voda i bolesti ne mogu se skriti pred njegovim rašljama i viskom
Kada bi netko profesora, pjesnika, novinara i radiestezista Zdravka Nikića primorao da bira između pera i rašlji, stavio bi ga na nesagledive muke. Ovaj čovjek, koji za sebe kaže da je po prirodi senzibilna osoba, ne vidi jasnu granicu između tih zanimanja. On je pjesnik koji piše reportaže, profesor koji se igra rašljama i pronalazi vodu na mjestima gdje su ljudi desetljećima bili žedni, i sve to radi s gorućom ljubavlju.
Kako je počelo?
"Rašlje i radiestezija općenito zanimale su me od malih nogu, od dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća kada sam kao dječak gledao jednoga rašljara (kojega su zvali vilenjakom) koji je po mojim rodnim Ružićima tražio vodu nosajući u rukama neke žice koje bi se povremeno okretale, a on zastajkivao i nešto bilježio. Kasnije, početkom 80-ih godina zbio se moj susret s jednim rašljarom iz Zagreba Antom Crnolatcem koji je također pokušavao pronaći vodu na području Ružića, te s pok. Smajilom Dubravićem iz Velike Gorice. On mi je upravo i "trasirao" put bavljenja radiestezijom jer kada je vidio kako rašlje reagiraju u mojim rukama rekao je okupljenim ljudima kako njega više ne trebamo zvati kada među sobom imamo čovjeka koji može raditi isto kao i on. Zahvaljujući spomenutim ljudima od kojih sam učio, usvojio sam metodu pok. Jurdane i danas među rijetkima upravo tom metodom i obavljam radiestezijske preglede, kaže nam Nikić koji je do sada locirao više od 300 bušotina, a u djelovanju bilježi uspjeh od 90 posto bilo da je riječ o lociranju štetnih zračenja ili radiestezijskoj dijagnostici bolesti u ljudskom organizmu.
Kao i svaki čovjek, i Nikić se ponosi svojim dostignućima, od svih su mu najdraža ona iz domena ljudskog zdravlja.
"Uvijek mi je drago kada moj rad donese određene pozitivne rezultate, a pogotovo kada je u pitanju ljudsko zdravlje. A što se tiče pronalaska podzemnih voda, dosta jakih žila otkrio sam na području Stoca, Dubravske visoravni te na području općina Ljubuški, Grude… Ipak, ono što se zbilo prije kojih mjesec dana na području Gruda, kuriozitet je i događaj koji se dugo pamti. Naime, kod betonare Pro-Beton u Grudama nađena je tako snažna podzemna žila da je voda u vidu vodoskoka izbijala iz površine zemlje i do dva metra uvis, o čemu su vijest s fotografijom objavili skoro svi mediji. Bušeno je svega 86 metara, a voda se pojavila već na 35 metara dubine. Još je na jednome mjestu kod benzinske pumpe u Crnićima voda izlazila na površine, ali nije 'šikljala uvis'", ispričao nam je Nikić o svojim uspjesima u pronalaženju vode.
Ne mari za skeptike
Ljudi su skeptični i prema mnogim većim i uzvišenijim stvarima od radiestezije; Skloni su sumnjati u čuda Gospodnja, u znanstvena i tehnološka otkrića pa kako onda takvi mogu vjerovati rašljama i visku, onom neopipljivom. "Nekada mi je to nepovjerenje išlo na živce tako da sam znao izvaditi visak i među mnoštvom ljudi obaviti brzinski radiestezijski pregled određene osobe pa kada bih ustanovio npr. lom na ruci ili nozi koji je ta osoba pretrpjela, obično bi takvi ostajali u čudu i više mi nisu dosađivali. Za potrebe RTS-a iz Banje Luke snimio sam emisiju 'Heroji i fenomeni', gdje sam pred TV kamerama vozaču otkrio metak u organizmu za koji, naravno, nisam mogao znati i locirao točno gdje s nalazi, što je kamera i snimila, a prikazano je i reprizirano na traženje gledatelja. Inače, nikoga ne želim u nešto uvjeravati, a sebe ne smatram nekim čudakom nego običnim čovjekom koji nije zakopao svoj talent koji mu je Bog dao, nego ga je višestruko umnožio", jasan je Nikić koji za sebe kaže da mu je radiestezija, za razliku od slučajeva drugih talentiranih ljudi, donijela znatno više duhovnog nego materijalnog bogatstva.
"To mogu potvrditi mnogi kojima za svoje usluge, ako je u pitanju teško oboljenje ili dijete, nikada nisam naplatio niti jednog feninga, iako bih znao otići vlastitim automobilom i na veće udaljenosti. Uostalom, ljudi koji me poznaju znaju kako skromno, ali zadovoljno i skladno, živim sa svojom obitelji, a više od 14 godina bio sam podstanar", govori Nikić istaknuvši kako nikada nije nezadovoljan životom iako više od godinu dana obitelj živi isključivo od njegovog rada jer supruga upravo toliko vremena ne prima plaću za svoj posao.
Radiestezija je za mnoge sotonska rabota
Radiesteziju neki svrstavaju u rubna područja znanosti, a neki se bore da ona postane znanost.
"Za mene je radiestezija Božji dar čovjeku koji on treba usavršiti kako bi mogao pomoći drugom čovjeku, na slavu Boga. Neki radiesteziju opet svrstavaju u okultizam, mistična područja, pa i samu sotonsku rabotu. Možda ona to i jest, ako se ne primjenjuje na pozitivan način, ako se rezultati žele postizati uz pomoć zlih sila, vradžbina, crne magije i sl. Vječito je pitanje kako rašlje djeluju u nečijim rukama. Zabluda je ako se misli kako neka sila pokreće rašlje ili visak. Ne radi se o tome. Sila zračenja iz zemlje (ili kozmosa) djeluje na ljudski organizam koji nesvjesnim kretnjama i stezanjem mišića dovode do okretanja rašalja ili viska u čovječjoj ruci. Dakle, čovjek je instrument, a rašlje ili visak samo su njegove kazaljke. Ja imam običaj kazati kako se sve događa u ljudskome mozgu. To je vrlo neistraženo područje i krije mnoge tajne do kojih će ljudi vjerojatno dolaziti u budućnosti", objasnio je Nikić.
http://ljubuski.net/5371-voda-i-bolesti-ne-mogu-se-skriti-pred-njegovim-rasljama-i-viskom
* * *
Zar svećenik smije biti rašljar?
U posljednjem broju Glasa Koncila (30/2012) objavili ste na zadnjoj stranici članak o svećeniku koji se bavi radiestezijom, odnosno pronalaženjem vode rašljama. Uvjeren sam da su mnogi vjernici zbunjeni člankom jer se o rašljarstvu često govori kao o okultnoj praksi, povezuje se s bioenergijom... Fra Josip Blažević je o tome više puta pisao i već postoji literatura koja se bavi tom problematikom. Može li netko odgovoriti kako i što da mi vjernici vjerujemo na kraju?
Vjernik, Rijeka
Potaknuti Vašim pismom, a u želji da spriječimo – kao što kažete – eventualne zabune oko objavljivanja članka o svećeniku koji vodu pronalazi rašljama, odgovaramo odmah. Smatramo da je dobro što si postavljate ovo pitanje, jer se i u crkvenim vjerničkim krugovima vrlo često, a zbog nedovoljnog znanja, miješaju razne stvari, pa se unaprijed donose zaključci koji nisu nužno i ne moraju nužno biti u skladu s katoličkim vjerovanjem. Isto se to događa i s radiestezijom, pa bismo preporučili i Vama i svima koji imaju neku dvojbu da još jednom – pozorno i s razumijevanjem – pročitaju o čemu piše naš članak prikazujući plemeniti rad jednoga svećenika čije djelovanje na tome području nije u suprotnosti s katoličkom naučavanjem. Doduše, na pitanje o tome je li radiestezija spojiva s vjerom već smo odgovarali, no bilo je to prilično davno (br. 15 iz 2004. godine, ali je kontekst našega pitanja bio drukčiji. Riječ je bila o korištenju radiestezije u zdravstvenim tegobama, pa smo u odgovoru upozorili na moguće manipulacije, zloporabe, ali i na zablude i praznovjerje do kojih može doći. Kod našega članka iz prošloga broja o tome ne može apsolutno biti riječi, no nećemo ponavljati ono što možete i sami u članku pročitati.
Međutim, upućujemo Vas i sve naše čitatelje na nekoliko činjenica o samoj radiesteziji koja, kako smo spominjali, za sebe tvrdi da je »grana alternative«. Kao takva, bavi se »lociranjem i pronalaženjem štetnih zračenja oko nas«, kao i detekcijom »loših točaka u ljudskom ili životinjskom organizmu«. Oni koji se njome bave nabrajaju još cijeli niz stvari koje mogu »detektirati« – od trudnoće do određivanja spola djeteta, ali i otkrivanja pitke vode, nafte i sličnoga. Tvrde da mogu locirati i »zametnute stvari«, odrediti koliko čovjeku štete neki lijekovi i hrana i mnogo toga. Dakako da postoji velika razlika između onoga kada netko s televizije ili s radija tvrdi da »vrti viskom« i zna što se događa u nečijoj kući (ili nečijoj glavi), a on je kilometrima daleko, od toga da jedan svećenik ima dar otkrivanja vode rašljama na određenom području i da taj dar ne zlorabi ni u kakvu svrhu, niti njime širi pogrešan vjerski nauk.
Moralna teologija na tome području navodi da njihalo ili visak – kao dijagnostičko sredstvo bolesti i lijekova – ne valja bez daljnjega osuđivati kao praznovjerje. No, stručnjaci nisko cijene njegovu znanstvenu vrijednost. Od praznovjerja se ono razlikuje upravo po tom što pokušava dati »znanstveno objašnjenje« (magnetskim zrakama, velikom osjetljivošću i drugim). Međutim, u praznovjerje ili u opasnu blizinu praznovjerja upali biste kada bi njihalom željeli istražiti stanje duše, moralnu savršenost ili čak buduće skrivene činjenice i događaje koji zavise od slobodne volje. Svećenik o kojemu je riječ u našem članku nipošto to ne čini. No, povijesno gledano još u doba Drugoga svjetskog rata svim klericima je bilo strogo zabranjeno – zbog zaštite dostojanstva vjere i prave pobožnosti – prakticirati radiesteziju, tj. njihalo i slična sredstva za istraživanje skrivenih činjenica i budućih događaja, ne hoteći time uopće donijeti odluku o znanstvenoj vrijednosti viska ili njihala. No, svakako je – bez obzira na pozitivni zakon – nespojivo s razumom i vjerom u Providnost htjeti njihalom otkriti buduće događaje, zavisne od slobodne volje.
Kako smo već ranije isticali, činjenica je da nisu sve »alternativne prakse« kojima se ljudi danas utječu na istoj razini, niti sa stajališta stvarne terapijske učinkovitosti, niti pak sa stajališta mogućih filozofsko-vjerskih matrica koje nisu kršćanske, koje dolaze »izvana« i koje s kršćanstvom doista nisu pomirljive, na što upozorava i franjevac, dr. Blažević, kojega spominjete u svome pismu. Što se tiče prvoga aspekta (tj. aspekta terapijske učinkovitosti), želimo upozoriti da za vjernika nije dovoljno tek »uočiti« da je određeno sredstvo, u pojedinačnom slučaju, bilo korisno. I sama medicina danas, da bi utvrdila stvarnu učinkovitost terapijskoga postupka, koristi stroge rezultate utemeljene na dokazima. Naravno, ljudi su slobodni – i Crkva im u tom slučaju ništa i ne predbacuje – izabrati »terapijsku metodu« koja im odgovara, ili pak onu za koju misle da im doista pomaže, ali samo ukoliko ta metoda ne znači izbjegavanje medicinskih metoda dokazane učinkovitosti. Zanemariti te metode značilo bi svjesno utjecati, tj. ugrožavati vlastito zdravlje, što nije dopušteno.
Što se drugoga aspekta tiče (tj. mogućih filozofsko-vjerskih matrica koje nisu kršćanske, koje dolaze »izvana« i koje s kršćanstvom doista nisu pomirljive), dovoljno je verificirati, tj. provjeriti i potvrditi, od slučaja do slučaja, da »medicina« (u našem članku riječ je o postupku traženja vode) o kojoj je riječ nema nikakvih magijskih, ezoterijskih ili praznovjernih implikacija, a sam svećenik ističe: »Meni je zagonetka kako to djeluje«. Važno je da nije riječ o nekom ideološkom i pseudoreligijskom sustavu koji je u sukobu s izvornom kršćanskom vjerom, na čije odrednice upozorava i dokument »Isus Krist, donositelj vode žive«, koji donosi kršćanska promišljanja o New ageu. Drugim riječima i kratko rečeno: Ako se katolički vjernik utječe radiesteziji i koristi neke njezine (eventualne) učinke, onda bi morao postupati kao što to čini svećenik iz našeg članka: sa sviješću da je to Božji dar kojega on – besplatno primivši, besplatno daje drugima – »na slavu Božju i pomoć ljudima«.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20957
* * *
Čini i čarolije dio su drevnog umijeća usavršavanog tisućama godina. Čini mogu biti vrlo učinkovite izvedene od strane pojedinca. Najvažniji sastojak čarolije je emocija. Za vrijeme izvođenja čarolije trebali biste snažno željeti da se nešto dogodi. Trebate to željeti svim svojim bićem i kroz tu želju svu svoju snagu ćete povući u magiju.
To je ujedno razlog da čaroliju izvodite samostalno, ne da netko drugi to čini za vas. I stoga nemojte nasjedati na prodaju čarolija od strane druge osobe koja vas najčešće ne poznaje niti je ikad bila s vama u kontaktu. Ako izvodite čaroliju za drugu osobu nikako nećete u nju uložiti istu količinu emocija i energije koju bi uložila ta osoba.
Čarolije i čini nisu nužno vezani za religioznu stranu magijskog umijeća. Čarati unutar kruga, nakon čega slijedi obred Esbata, zasigurno će biti iznimno učinkovito. No, također možete baciti jednostavni krug i odraditi svoju čaroliju u neko drugo vrijeme i opet postići rezultat. Međutim da bi čarolija bila što učinkovitija uvijek je prilagođavajte odgovarajućoj fazi mjeseca (Esbatu), te obavezno bacajte magični krug koji u početku može biti jednostavno bačen, a kasnije ga možete jako usavršiti i time pojačati učinkovitost. Mnogi vješti magovi složit će se da bacanje čini bez otvaranja kruga nije poželjno, već čak i opasno. Stoga pridržavajte se ovih savjeta.
http://www.knjigasjenki.com/163/cini-i-carolije/
* * *
HOMOMAGICUS
Magija je božansko umjeće u ostvarivanju dodira sa univerzalnom dušom! Možemo slobodno reći da je svako čovjekovo djelovanje na prirodu, drugog čovjeka ili okolnosti, s ciljem njihovog mijenjanja, magijski čin. I znanost služi mijenjanju naše stvarnosti, a današnja znanost je bliža magiji, mistici i čudima, nego ikada dosada. Ili je oduvjek bilo tako. Pravi otac znanosti je Merlin. Na ovoj slici on ne ubija zmaja (poput sv.Jurja) nego ga zauzdava i jaše.
Mag je po definiciji čarobnjak, osoba sa natprirodnim moćima (zapravo sa znanjima većim od onih kod prosječnih ljudi) ili osoba koja može vladati tim istim moćima, pa je slijedom takve definicije je i magija čarobnjaštvo, sposobnost stvaranja čuda.
U primitivnih naroda mag je čarobnjak, vrač, duhovni predvodnik, u svakom slučaju osoba koja zna i može više od svojih suplemenika.Mag je liječnik i iscjelitelj.
U kršćanstvu Magi su sv. Tri Kralja (Melkior, Gašpar i Baltazar). Postoji vjerovanje da su to bili astrolozi koji su svojim znanjem došli do točnih podataka kad i gdje se treba roditi Mesija i slijedeći tu spoznaju došli se među prvima poklonit se Isusu Kralju Svijeta.
U prošlosti su svi alkemičari bili i magi.
Današnje poimanje je da je magija svaka obredna ceremonija, u kojoj se koriste duhovna znanja, spoznaje i neki magijski predmeti, a predvodi je inicirani ili prosvijetljeni znalac u tom području.
Magijski čin je uvijek pokušaj smrtnog bića da duhovne sile stavi u službu i na korist čovjeku. No, svaki čin mijenjanja stvarnosti je zapravo magijski čin, a svaki čovjek koji ima viziju koju pokušava ostvariti je MAG.
Znači čovjek je– HOMOSAPIENCE; misleće biće i HOMOLUDENS (čovjek zaigrane mašte) i HOMOVOLENS (čovjek koji odabire), a HOMOHABILIS (sretni čovjek) postaje kroz HOMOMAGICUSA koji idući za svojim mislima i naumima stvara jedan novi, uvijek drugačiji svijet.
Podjela na crnu i bijelu magiju ima uporište i izvorište u pozitivnom ili negativnom mišljenju.
Čuvajte se loših misli!
Vaši MAGICUSI
* * *
Konzumerizam čovjeka svakodnevno pretvara u nešto što nije i to je gore od svake druge čarolije...
To su jedine čarolije koje nas trebaju zabrinuti...
ČAVLI ZA LIJES
služili su za pravljenje prstenova protiv uloga, grčeva, vrućice i padavice. Te su prstenove nosile prvenstveno žene, i to ne samo na ruci, već i na grudima. Stari čavli iz raspadnutih lijesova nisu se smjeli posebno tražiti nego ih je trebalo slučajno naći ako se željelo da prstenovi djeluju. Isto se tako čavli nisu smjeli dodirnuti golom rukom. Ako se bolni zub tako dugo obrađivao čavlom iz lijesa dok ne bi prokrvario, pa se čavao zatim bacio, bol bi navodno prestala. Govorilo se također da će lopov umrijeti ako se nađe otisak njegove noge i u nj zabije čavao iz lijesa. Ako je zemlja na koju je lopov stao, stavljena u posudu ipomiješana sa čavlima iz lijesa, donesenim s groblja u ponoć, lopova bi navodno toliko dugo boljela stopala dok ne bi vratio svoj plijen. Čavao s lijesa zabijen u drvo, npr. u stablo neprijateljskog susjeda, učinio bi da se ono sasuši.
Sve o Praznovjerju - Helmut Hiller
Naslov izvornika
Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH,
München
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007
Pokop u dizajnerskom kovčegu
Studeni je u Njemačkoj pun blagdana koji potiču na razmišljanje o smrti. I o posljednjem ispraćaju mrtvih. Obzirom na pogrebnu kulturu uočava se trend prema individualnom mrtvačkom kovčegu.
Dizajnerski lijesovi
Mrtvački kovčezi su obično teški i obojani tamno. Ali, tko želi, svoje najmilije može pokopati i u šarenim lijesovima. Andreas Emde iz Münchena je foto-umjetnik i dizajner mrtvačkih kovčega. Obične kovčege od borovine on presvlači šarenim foto-tapetama. Od ružičaste orhideje do bijele ruže – mašti nema granica. Emde koristi „cvjetne motive, pejzaže, omiljena mjesta pokojnika, otoke, zalaske sunca“, ukratko ono u čemu je pokojnik uživao za života.
Lijesovi tvrtke "Gay - and friends Bestattungen" iz Frankfurta
Emde svojim foto-motivima na lijesovima želi „smrti dati malo života“. A to bi trebalo sprovode ispuniti nadom. Na ideju s dizajnerskim mrtvačkim kovčezima došao je na jednom sprovodu na kojem je pokojnik bio u smeđem hrastovom kovčegu. „Pokojnik koji je spašen, koji ide u raj, trebao bi zapravo biti posebno istaknut pod svjetlom reflektora“, kaže Emde.
Rodbini lakši rastanak
Šareni mrtvački kovčezi nekome mogu izgledati kao kič, drugome bez pijeteta. Ali, ukrašavanje lijesova ima dugu tradiciju – i dublji smisao. Rodbina ima osjećaj da je pokojniku učinila posljednju uslugu. To olakšava rastanak, kaže Claudia Neumayer, koja je svoju majku pokopala u lijesu s motivima cvijeća koji je dizajnirao Andreas Emde: „Mrtvački sanduk je odigrao važnu emocionalnu ulogu, čovjek se može bolje oprostiti nego da je to bio neki drugačiji lijes“, kaže ona.
Lijes u obliku Mercedesa
U Njemačkoj je sve više pokopa u neobičnim mrtvačkim sanducima. Sve više ljudi pokop želi individualno oblikovati. Teologinja Inken Mädler u tomu vidi protutežu trendu koji ona naziva oduzimanjem čari smrti. Od industrijalizacije krajem 19. stoljeća bolest i smrt sve više su gurani na rub društva, kaže ona. Od kraja 19. stoljeća sve više se pokojnike smješta u mrtvačnice, grade se prvi krematoriji. „Smrt je potisnuta iz života na rubove gradova“, kaže teologinja Mädler.
„Više se ne bojim smrti“
Individualni pogreb u dizajnerskom lijesu prihvatljiv je i s ekološkoga gledišta. Andreas Emde koristi isključivo boje koje nisu otrovne, a tapete su od lanene tkanine. Za svoj pogreb Emde još nije odabrao foto-motiv. Ali njegova majka je. „Moja majka koja je kao prva izabrala lijes sa cvjetnim motivom rekla je: 'Otkad znam kako ću biti pokopana, više se ne bojim smrti.“
Autor: Antje Dechert / Anto Janković
Odg. ur.: S. Kobešćak
http://www.dw.de/pokop-u-dizajnerskom-kov%C4%8Degu/a-6179261
Nema se novaca ni za lijesove
Posljedice gospodarske krize primjećuju se i na posljednjem ispraštaju: sve je više onih koji nemaju novaca niti za najjeftiniju verziju sprovoda.
Pogreb poput ovog u Njemačkoj se sve rijeđe može vidjeti
"U posljednje vrijeme pokojnici na svoje posljednje putovanje sve češće kreću u najjeftinjim lijesovima. Članovi njihovih obitelji u prvom redu pažnju obraćaju na cijene i malo tko si još priušti kompletni paket ponude – znači kvalitetniju verziju lijesa, glazbu, cvijeće i tako dalje“, kaže Siegfried Eckhart, pogrebnik iz njemačkog grada Wetter na Ruru. Prema njegovom mišljenju, posljednji ispraćaji sve više nalikuju procesu „spaljivanja smeća“. „ Ljudi kupuju najjeftinije lijesove koji se onda ubacuju u peći i posljednji ostaci budu jednostavno spaljeni – nekadašnja kultura ukopa sve više nestaje“, dodaje Eckhart.
Mjesto na groblju poput ovog "umjetničkog" u Karlsruheu, malo si tko može priuštiti
Jeftini lijesovi iz istočne Europe
Da je zapravo riječ o krizi na cijelokupnom „pogrebnom području“, potvrđuje i Siegfried von Lauvenberg, voditelj Saveza njemačkih tvrtki koje se bave prodajom lijesova kada kaže da je produkcija 2009. godine u odnosu na pretprošlu, pala za jedanaest posto. „U međuvremenu je svaki drugi lijes na tržištu uvezen iz inozemstva, i to iz istočne Europe: iz Poljske, Češke, Rumunjske, Slovenije. Oni su toliko jeftini da im njemačka poduzeća jednostavno ne mogu konkurirati“, zaključuje von Lauvenberg.
Dok neki nemaju niti za najjeftinije lijesove, tendencija prema tzv. "individualnim" također je u porastu
Stručnjaci pak kažu da razlog ovoj štednji ne leži samo u gospodarskoj krizi već i u ukidanju sredstava posmrtne pripomoći, sve većem broju nezaposlenih kao i na samim mirovinama koje postaju sve manje i manje. A za one koji za života nisu bili u stanju određenu novčanu svotu za vlastiti pogreb „ostaviti sa strane“ a niti im to mogu priuštiti članovi njihovih obitelji, za njih ukop plaća država. Koliko ovaj broj raste iz godine u godinu, pokazuju primjerice brojke iz njemačke savezne zemlje Sjeverne Rajne i Vestfalije. Dok su socijalne ustanove ovdje za pogrebe još 2005. godine isplatile oko 6,6 milijuna eura, tri godine kasnije, 2008. ova se brojka popela na 13,3 milijuna eura.
Zbog štednje, većina bira spaljivanje
U Češkoj ukopi za samo 100 eura
Osim toga, Nijemci sve češće posežu i za ponudama iz interneta. To i ne čudi toliko ako se primjerice ovim putem za preminulog člana obitelji može organizirati pogreb za samo 100 eura – naravno ne u Njemačkoj, nego u Češkoj. „Pri tome je najvjerojatnije riječ o masovnim transportima. Posmrtni ostaci se vlakovima prevoze u susjednu zemlju, tamo ih se spaljuje i anonimno pokapa“, objašnjava Alexander Helbach iz Inicijative potrošača „Aeternitas“.
Autor: ard / Željka Telišman
Odg.ured: N.Kreizer
http://www.dw.de/nema-se-novaca-ni-za-lijesove/a-5166094
Priča dana Pučka veselica na gradskom groblju
Klasični pogrebi su skupi, pa se sve više Nijemaca odlučuje za alternative poput spaljivanja. No, pogrebnici se ne predaju i poduzimaju razne mjere za privlačenje potencijalnih klijenata. Pri tome ne prezaju ni od čega.
I lijes može biti umjetničko djelo
Svake godine trećeg vikenda u rujnu širom Njemačke se obilježava Dan groblja. Ovoga puta direktor Pogrebnog zavoda i groblja u Karlsruheu Matthäus Vogel smislio je više atrakcija za svoje goste. Tako će, primjerice, grobljem voziti vlakić kako bi se na vrijeme stiglo od obilaska krematorija do mjesta održavanja koncerta policijskog orkestra. I u drugim njemačkim gradovima poput Hambruga, Bochuma i Hannovera ovoga su vikenda groblja osvanula u atmosferi narodnih veselica: glazba i ples, pivo i kobasice, igre i zabava. Na više mjesta postavljeni su obični drven lijesovi koje svatko može ukrasiti bojama po želji. "To je odlična akcija, i to ne samo za djecu", smatra Vogel.
Raskošne grobnice više nije moguće platiti
Sve to na prvi pogled djeluje bizarno, no ako se u današnje doba na groblju želi nešto i zaraditi, potrebne su i odgovarajuće reklamne akcije. Broj mrtvih u Njemačkoj, istina, još od Drugog svjetskog rata je konstantan, oko 820.000, ali se zato smanjuje broj onih koji žele klasični pogreb i skupu grobnicu. To je trend protiv kojeg direktor Vogel i njegovi kolege žele zaustaviti svim sredstvima, pa tako i ovakvim manifestacijama na posljednjim počivalištima. Naravno, ciljna skupina tih reklamnih akcija su u prvom redu - živi.
Groblja spala na prosjački štap
Sa zabrinutošću je u pogrebničkim krugovima registrirana vijest da se u međuvremenu skoro polovica mrtvih spaljuje, a posmrtni ostaci sahranjuju u majušne i zato znatno jeftinije kazete za urne. U velikim gradovima kao što je Hamburg za takav se pogreb odlučuju obitelji oko 70 posto umrlih. A tu je i 15 posto mrtvih koji se na vlastitu želju sahranjuju anonimno na posebnom travnjaku na groblju, što je još znatno jeftinije. Zato općine i crkvene zajednice uspijevaju iznajmiti sve manje klasičnih grobnih mjesta, pa su time i prihodi od naknada za korištenje sve manji. Gradska groblja, koja su nekad čak toliko zarađivala da je dio prihoda odlazio i u gradske blagajne, danas su tvrtke koje ovise o državnoj pomoći.
I najmlađi na meti pogrebnog marketinga
U borbi protiv tog trenda pogođene tvrtke pokazuju vrlo mnogo mašte. Tako je u Hamburgu otvoreno najveće svjetsko groblje uklopljeno u park. Nasuprot glavnom ulazu nalazi se svojevrsni diskonter, koji prodaje jeftine lijesove uvezene iz istočne Europe. U izlogu obližnjeg pogrebnika izvješen je pak natpis: "Pogreb ne mora koštati čitavo bogatstvo". A na drugom katu zgrade Uprave groblja sjedi Lutz Rehkopf i smišlja marketinške strategije. On je već organizirao literarna sijela, obilaske groblja autobusima za umirovljenike, ljetne manifestacije. Prošle godine na Dan groblja okupilo se čak 4.500 posjetitelja.
Na meti marketinga sve ciljne skupine
Za privlačenje potencijalnih klijenata nikada nije prerano, pa je predsjednik Udruge za poticanje njemačke pogrebne kulture Andreas Mäsing s djecom iz vrtića na gradskom groblju u Gelsenkirchenu napravio tzv. "vrt uspomena" na kojem su zajednički pokopali male životinje, među kojima i muhe. Mäsing kaže da time djeca već u najranijoj dobi dobivaju osjećaj za to "što znači pogreb" i upoznaju se s vrijednostima tradicionalne sahrane. Na meti pogrebnih marketinških stručnjaka su i druge ciljne skupine: u Berlinu postoje skupne grobnice za samce kako nikada (više) ne bi bili usamljeni, u Hamburgu je već otvoren tzv. "vrt za žene", a navijači nogometnog kluba Hamburg-Altona mogu se dati sahraniti u blizini svog omiljenog stadiona.
Ovako se sahranjuju samo najžešći navijači HSV-a
Istovremeno se radi i na promociji groblja kao izletišta, pa tako potrošačka inicijativa Aeternitas na stranici u internetu ima anketu u kojoj posjetitelji mogu izabrati najljepši grob. U tom smjeru razmišlja i Lutz Rehnkopf, koji ne bi imao ništa protiv kada bi mladi organizirali piknike u parku groblja. Naravno, uz poštivanje određenih pravila. "Groblje mora biti mjesto i za žive", zahtijeva on. Njegov kolega Vogel, kojeg se u tim krugovima smatra krajnje naprednim, čak si može zamisliti otvaranje pivnica na rubu groblja. "Mi još uvijek nismo iscrpli sve mogućnosti", ističe Vogel.(ajg)
http://www.dw.de/pučka-veselica-na-gradskom-groblju/a-3660328
Imutak za svijeće i cvijeće
Koliko god da prvi biskup Hrvata, kardinal Bozanić ne može imati ništa protiv dostojne uspomene na mrtve, toliko se i on osvrnuo na činjenicu kako su se i Svi sveti u Hrvata pretvorili u pravu orgiju potrošnje - na vanjske znakove pažnje prema mrtvima.
Svježe cvijeće na grobu roditelja donio je i Papa - ali je pitanje, da li su i Svi sveti tek prilika za vješte trgovce
Na svetkovinu Svih svetih zagrebački nadbiskup Josip Bozanić predvodio je tradicionalno euharistijsko slavlje u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom groblju Mirogoju. Kardinal Bozanić posebno je naglasio kako je život kršćana po vrednotama kraljevstva Božjega u suprotnosti s dominantnom kulturom gdje vrijedi samo nezasitno traganje za užicima i odbacivanje odricanja i patnje. Nije, međutim, propustio žaoku usmjeriti i prema crkvenim krugovima: "Zabrinuti smo zbog moralnog i vjerskog stanja u društvu, ali ponekad i zbog duhovne površnosti i osrednjosti naših crkvenih zajednica."
Prosječna hrvatska obitelj za odlazak na groblje potrošila je najmanje 350 kuna, tvrde neki ovdašnji mediji, pa su pomnoživši taj iznos s oko 700 tisuća grobova u Hrvatskoj došli do iznosa od 260 milijuna kuna. Stoga se ne treba čuditi komentarima kako su Svi sveti, dan prisjećanja na one kojih više nema među nama, kroz krizanteme, cvjetne aranžmane te milijune plastičnih lampaša pretvoreni tek u – dobar biznis.
http://www.dw.de/imutak-za-svijeće-i-cvijeće/a-2276612
Sasvim slučajno su ova bizarna vjerovanja o moćima čavala iz lijesa došla na red baš u vrijeme štovanja mrtvih (SVI SVETI I DUŠNI DAN)…
O bizarnosti tih vjerovanja ne trebam ni pričati, ali moram priznati da se prvi put susrećem s njima…
Kako je takvo vjerovanje uopće moglo nastati…?
Mislim da je smrt posljednji tabu naše civilizacije, a čovjek je sklon svemu što ne razumije i ne prihvaća, svemu što ga plaši, pridati natprirodne moći…
ČEDA SREĆE
zapravo su samo ona djeca koja se rode s tzv. »kapicom sreće«, tj. s ostatkom embrionalne kože, ili pak u nedjelju.
ČEDNOST
Vjerovalo se da čedne djevojke i mladiće nikada ne ubodu pčele. Da bi se djevojka iskušala, stavljalo joj se pod tanjur za juhu stručak bosiljka; ako je bila čedna, nije ni dotakla juhu. Smaragdi i safiri bi se navodno rasprsli kad bi ih se nosilo kod nekog nečednog akta. Pojas je kod žena simbolizirao čednost. —>Djevica.
Sve o Praznovjerju - Helmut Hiller
Naslov izvornika
Helmut Hiller Lexikon des Aberglaubens
© 1986 Süddeutscher Verlag GmbH,
München
Digitalizacija knjige: Equilibrium ® 2007
* * *
ČEDNOST
Blažena Djevica Marija je u kršćanstvu primjer čednosti.
Čednost je izraz koji označava uzdržavanje od spolne aktivnosti s ciljem poštivanja moralnih standarda u nekom društvu.
Pojam čednosti varira od zajednice do zajednice, a u zapadnom svijetu i među sljedbenicima abrahamskih religija pod time se obično podrazumijeva dobrovoljna seksualna apstinencija, odnosno uzdržavanje od spolne aktivnosti s bilo kojom osobom osim vlastitog bračnog partnera. Čednost bi stoga trebala podrazumijevati ustručavanje od predbračnog i vanbračnog spolnoga odnosa.
Čednost se ogleda u govoru, načinu odijevanja i ponašanju te pomaže pri dozrijevanju čistoće. Ona poštiva tijelo i dostojanstvo drugih.[1]
U Katoličkoj se Crkvi čednost smatra jednom od sedam vrlina. Kod Mormona pravila poznata kao Zakon čednosti imaju značajnu ulogu u životu vjernika.
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cednost
* * *
Katanac ispod pupka
POJAS NEVINOSTI
Pojasevi nevinosti su postali popularni u Evropi u 15. i 16. veku, i nisu nošeni samo kao zaštitno sredstvo, već i kao dekorativni modni detalj.
Pojas nevinosti je sprava kojom su srednjovekovni vitezovi osiguravali nevinost svojih verenica, a vuče korene još iz Odiseje, gde bog Ares, sumnjajući u neverstvo žene, naređuje bogu kovaču Hefestu da oko struka boginje Afrodite iskuje najteži pojas. Pošto su se u srednjem veku najvrednijim mirazom smatrale čednost i vernost devojke, verenik je nalagao da se njegova izabranica okuje devičanskim koturom.
Za vreme krstaških ratova vitezovi su pred odlazak u borbu kod kovača naručivali pojaseve za verenice. Majstori su se pod kaznom smrti obavezivali da vereniku predaju i duplikat ključa i da odbiju izradu novog. U prisustvu roditelja, crkve i nosilaca vlasti, devojke su okivane teškim i rogobatnim pojasevima.
Ratnik je nosio ključ oko vrata kao amajliju. Oni su se izrađivali najčešće od gvožđa, ali i od plemenitih metala, zavisno od statusa. Od znoja, mokraće i kupanja pojasevi su rđali, a oštre ivice se zarivale do samih kukova stvarajući ožiljke pa su podmazivani zečjim lojem i praškom samlevenim od jelenskih rogova. Da bi bar malo ublažile muke, žene su bile prinuđene da se izgladnjuju i mršave kako bi ih što lakše nosile.
- Pojas kroz istoriju
Neki smatraju da su prvi put napravljeni u Italiji u 14. veku. Drugi izvori navode 1150. godinu, a ima i onih koji pojavljivanje ovog izuma vezuju još za period Rimljana i Grka. Veruje se da su se pojasevi prvi put pojavili među Florentincima, jer su njihove žene slovile za neverne. U 15. i 16. veku raširio se po celoj Evropi, a poznat je bio i kao florentinski pojas.
U Španiji je postojao do 19. veka, gdegde i početkom 20. veka, a pojaseve su morala da nose i deca da se ne bi samozadovoljavala. Pojasevi nevinosti su veoma često pravljeni samo u jednoj veličini. I pored toga, punije žene su morale da ih nose i da pri tom trpe jake bolove. Robinje u Rimu su primoravane da ga nose da bi bile „dovoljno dobre" za svoje gospodare, a isto je bilo i sa rimskim prostitutkama.
Pojasevi su bili tako izrađeni da su otkrivali njihove intimne delove, a nosile su ih da bi mušterije postale zainteresovanije. Onda bi muškarci koji su bili tadašnji makroi otključavali pojaseve i za to dobijali novac. U toku 19. veka, mnoge žene su primoravane na nošenje „pojaseva za dan" prilikom odlaska na putovanja na kojima nisu imale nadzor.
A kako je danas?
Ako je verovati svemu što piše na internetu, onda će maserke u indonežanskom mestu Batu, kao korak predostrožnosti protiv prostitucije, ubuduće nositi modernu repliku pojaseva nevinosti. Obavezne nove crne uniforme maserki će tako biti zaključane, a ključ će imati samo vlasnik salona. Sada ima zainteresovanih širom sveta pa narudžbine stižu iz Rusije, Amerike i arapskih zemalja.
U Americi i Kanadi postoji velika konkurencija među proizvođačima koji puštaju mašti na volju. Što se Evrope tiče, Nemačka se nalazi na prvom mestu, a odmah iza nje sledi Engleska, gde je i osmišljen moderni pojas nevinosti za vreme „hladnog viktorijanskog perioda". Podaci o prodaji naprava za čuvanje nevinosti potvrđuju da je veći broj modela koji se prodaje muškarcima.
U specijalizovanim radnjama za srednjovekovne rekvizite, mogu se naručiti pojasevi nevinosti za žene po ceni od 143 evra i oni za muškarce - 158 evra. Kupuju ih, takođe, i ljudi koji žele da daruju šaljiv poklon. Ima i onih koji celu stvar shvataju ozbiljno. Tako je pre neku godinu jedan ljubomorni Britanac kupio pojas nevinosti svojoj supruzi kada je trebalo da putuje sama u Grčku.
Do putovanja, ipak, nije došlo jer je ženi, koja je zaustavljena na detektoru za metal, zabranjen ulazak u avion sa kabastim predmetom od gvožđa teškim blizu tri kilograma. Takođe, pre nekoliko godina na atinskom aerodromu jedna putnica izazvala je uzbunu jer je njen pojas nevinosti od metala aktivirao bezbednosne skenere.
Dozvoljeno joj je da nastavi let za London, ali uz nadzor pilota, nakon što je objasnila da je morala da nosi pojas ukoliko je htela da sama ide na godišnji odmor.
U kasnom srednjem veku pojas nevinosti bio je često deo ženske garderobe viših i građanskih slojeva, koji je trebalo da osigura ženu od gubitka nevinosti, silovanja, neželjene trudnoće... Dovitljive žene su znale kako da se reše okova, pa su tako poznate priče o falsifikovanom drugom ključu
U toku 19. veka, mnoge žene su primoravane na nošenje „pojaseva za dan" prilikom odlaska na putovanja na kojima nisu imale nadzor.
Autor: Milica Prelević http://www.stil-magazin.com/clanak/broj-140-31-avgust-2009/pojas-nevinosti
****
HIDŽAB – SIMBOL ČEDNOSTI I ISTINSKE LJEPOTE
Dženan Fazlić 19. Septembar 2014.
Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili moraju nositi, niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali je ustanovio odgovarajuće principe i načela čisto etičkog i društvenog karaktera kojih se trebaju pridržavati svi muslimani bez obzira na svoju lokalnu tradiciju u nošnji i stilu života. Svaki narod i svaka zajednica bi trebali pristupiti usklađivanju svoje nošnje i načina života sa utvrđenim islamskim principima u toj oblasti. Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće. Naprotiv, to je poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo pretjerivanje.
Islam čak preporučuje izvjesnu eleganciju u odijevanju, nepretjeranu, u okvirima pristojnosti. Odredio je muškarcu dužinu odjeće prilikom stupanja na namaz i općenito ograničio pokrivanje tijela od pojasa do iznad koljena. Isti tako, odredio je ženi dužinu odjeće koja je obavezna pri obavljanju namaza i odredio joj pokrivanje čitavog tijela, osim lica i šaka, obavezujući je da na javnim mjestima zadrži takvu nošnju.
Ljudi se ponose mnogo čime, a u tome kultura odijevanja zauzima posebno mjesto. Fenomen odijevanja proteže se kroz čitavu historiju ljudskog roda i rasprostranjen je širom zemaljske kugle. Odijevanje je povezano sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića i može se proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske, socijalne, vjerske, pravne, historijsko – geografske.
Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća ispunjava najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote, kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i stidljivosti, najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i dostojanstveno.
Vrsta i izgled muške i ženske odjeće u svakom društvu ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uvjeta, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet čiji su ogledalo i odraz.
Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija odjeće je da pokrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je čovjeku veoma važna. Ona je svojevrstan bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da obuzda seksualni nagon, a ne da ga razuzda. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga koža. Čovjek odan islamu ne misli da se savršenstvo postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već uspostavom ravnoteže u zadovoljavanju potreba tijela i duše.
Prema tome, odijevanje svakog pojedinca je usko povezano sa njegovim pogledima i stavovima, ono razotkriva tajne skrivene u dubini njegovog bića i određuje njegovu ličnost. Odijelo je obilježje svakog čovjeka, njime on iznosi i saopćava svoj stav i po njemu se prepoznaje.
Zato, kad neko obuče odijelo, može se reći kao da je time uzviknuo parolu u slavu kulture kojoj ta odjeća pripada.
Kao komentar ću podsjetiti na poznatu dječju priču, čije će navođenje poentirati osnovni motiv izlaganja pitanja razgolićenosti i kulture odijevanja u savremenom svijetu. Riječ je o popularnoj Andresenovoj bajci „Carevo novo ruho“ , koju je većina imala priliku čuti još u najranijem periodu života. U njenoj osnovi, kroz lik neobuzdanog cara koji je sav novac trošio na odijela, obrađeno je pitanje razgolićenosti i odijevanja.
Jednoga dana u carev grad stigoše dva lukava i vješta prevaranta. Znajući koliko car voli tkanine i odjeću, predstavili su se kao najvještiji tkači koji mogu istkati čudesnu tkaninu od svile i zlata, najljepših boja i šara. Tkanina je imala neobičnu osobinu: odijelo sašiveno od nje nije mogao vidjeti onaj ko je glup, niti onaj ko je nesposoban obavljati svoju službu. Car ubrzo ču za ove majstore. Pomisli kako je zgodno imati takvo odijelo, jer će, kad bude u njemu, vidjeti ko je od njegovih podanika glup, a ko nije pogodan za službu koju vrši. Kad varalice zatražiše vreće zlata i svile, car nije štedio kako bi čudesna tkanina što prije bila istakana.
Oni postaviše razboj, pa su svakog dana sjedili za njim i pretvarali se da neumorno i vrijedno rade. Blago koje su dobili vješto skloniše. Poslije nekog vremena car je poželio vidjeti kako tkanina izgleda, kojih je boja i kakve su šare. On odluči poslati svog ministra, koga je smatrao i sposobnim i pametnim i u koga je imao povjerenje, da vidi kako otkači napreduju. Kad stari ministar ode do tkača, vidje ih kako vrijedno rade za praznim razbojem, pa pomisli:„Pa ja ništa ne vidim! Je li moguće? Glup nisam, bit će da nisam zaslužio da budem ministar.“ Plašeći se da ga car ne otpusti iz službe, poče se glasno diviti tkanini, ne želeći da iko primijeti da on nije vidio baš ništa.
Car posla još jednog svog službenika, pa iako on ne vidje ništa, poče hvaliti tkaninu koje nema i uvjeravati sve da je to nešto najljepše što je vidio.
Najzad se i car usudi i u pratnji svoja dva službenika posjeti u zvijezde kovana tkače. Zateče ih kako vrijedno rade, mada na razboju nije bilo ni potke, ni osnove.
„Predivno je, zar ne ?!“, rekoše službenici. „Je li Vaše veličanstvo ikad vidjelo takav sklad boja i harmoniju šara?“ Car je zbunjeno gledao u prazan razboj. „Oh, zar sam glup? Ili sam možda nesposoban da budem car? To je suviše strašno za mene!“, mislio je car, ali onda reče: „Da, zaista je prelijepo.“ Zagledao je prazan okvir razboja i divio se, a sa njim i ostali koji također nisu vidjeli ono čega nije ni bilo.
Neko predloži caru da mu se od ove tkanine sašije novo odijelo za svečanu povorku koja će uskoro poći kroz grad. Tako i bi.
Bacivši još jedan pogled na ogledalo, kao da ocjenjuje kako mu novo odijelo stoji, car krenu, a sluge se sagnuše kao da podižu ogrtač sa poda i svi iziđoše. Povorka krenu kroz grad koji je bio pun svijeta. Za trenutak su svi bili zbunjeni onim što vide, ali ubrzo počeše govoriti: „Kako je lijepo carevo novo odijelo! Kako je divan njegov carski ogrtač i kako mu lijepo stoji!“ Niko nije priznavao da ne vidi baš ništa, jer bi tako pokazao da je glup ili da nije sposoban za svoju službu. Zato su se trudili da pokažu što veće oduševljenje.
Iznenada, neko dijete viknu: „Gledajte, car je go!“ Djetetov otac je pokušavao prikriti ove riječi, ali se šapat širio kroz masu, pa na kraju svi počeše glasno da govore: „On je zaista go! “
Sada je zapadna civilizacija ta koja pretendira da ljudima sašije odijelo. Ali, umjesto da ih odjene, ona ih je svukla da gole kože. Niko se ne usuđuje viknuti da to nema veze sa odjećom i da su sva ta silna moda, raznorazne tkanine i slično razgolititi ljude. Svi se boje da će ih, ako to kažu, krojači – prevaranti, koji i dalje gomilaju zlato i srebro, optužiti da su glupi i nesposobni za svoj posao. Mogu li se u ovom svijetu, u kome su svi postali robovi i žrtve zapadnjačke propagande, pronaći ljudi čistog srca kao dijete iz ove priče da smjelo kažu da je „odijevanje“ na zapadu prije razgolićavanje nego odijevanje? Postoje li ljudi dječije iskrenosti, koji se smiju suprotstaviti svijetu koji razgolićenost naziva odijevanjem i glasno izreći svoje mišljenje? Zašto mi ne bismo bili ti ljudi?
ZAŠTO NE OTKRIVAM TIJELO?
Razmišljanje tinejdžerke koja živi na Zapadu, odbija „čuda“ moda i ne želi otkrivati svoje tijelo
„Ja se vjerovatno ne uklapam u potencijalne buntovnike. Nemam vidljivih tetovaža, ne pirsinga. Nemam kožnu jaknu. Ustvari, kad me sretnu, većina ljudi prvo pomisli da se radi o „potlačenoj ženi“. Pojedinci koji skupe hrabrost da me pitaju nešto o mom odijevanju obično postavljaju pitanja poput: „Jesu li te roditelji natjerali da to obučeš?“ ili „Zar ne misliš da to nije fer?“
Nedavno je nekoliko djevojaka u Montrealu izbačeno iz škole zbog odjeće kakvu i ja nosim. Izgleda čudno da komadić odjeće može izazvati takve kontraverze. Možda je to strah da krijem uzi ispod njega! Naravno, problem je veći od običnog komada odjeće. Ja sam muslimanka koja je, poput miliona drugih muslimanki širom Planete, odabrala da nosi hidžab. A koncept hidžaba, nasuprot popularnom mišljenju, zapravo je jedan od osnovnih aspekata ravnopravnosti žene. Kad se pokrijem, ljudima gotovo onemogućavam da prosuđuju o meni na osnovu izgleda. Ne mogu biti kategorizana na osnovu svoje atraktivnosti ili njenog nedostatka. Uporedite ovo sa životom u današnjem društvu. Mi jedni druge konstantno ocjenjujemo na osnovu odjeće, nakita, kose i šminke. Kakva dubina može postojati u ovakvom svijetu?
Da, ja imam tijelo kao fizičku manifestaciju na ovoj planeti. Ali, to je omotač za inteligentni um i snažan duh. Ono ne služi za izlaganje pogledima niti za reklame koje prodaju sve, od piva do automobila. Zbog površnosti svijeta u kome živimo, vanjski izgled je sve, dok su vrijednosti pojedinca za većinu ništa. Običan mit je to da je žena slobodna u današnjem društvu. Kakva je to sloboda kad žene ne može prošetati ulicom, a da svaki djelić njenog fizičkog bića ne bude „provjeren“. U hidžabu se osjećam sigurno što se toga tiče. Mogu biti sigurna da niko neće gledati u mene i praviti primjerdbe o mom karakteru na osnovu dužine moje suknje. Postoji barijera između mene i onih koji bi željeli manipulirati sa mnom. Ja sam na prvom mjestu ljudsko biće.
Jedna od najtužnijih pojava našeg vremena je mit ljepote i ženskog poimanja sebe. Čitajući popularne tinejdžerske magazine, možete za trenutak saznati koje je tijelo „in“, a koje „out“.
A ako imate „pogrešno“ tijelo, vi ćete ga promijeniti, zar ne? Naravno, nema šanse da imate nekoliko kilograma viška, a da još uvijek budete lijepi. Pogledajte bilo koju reklamu. Koristi li se žena za prodaju proizvoda? Koliko ima godina? Je li privlačna? Kako je odjevena?
Najčešće ta žena neće biti starija od ranih dvadesetih, bit će visoka, zgodna, natprosječno privlačna i oskudno odjevena. Zašto dopuštamo da tako manipuliraju s nama? Željela to priznati moderna žena ili ne, ona je satjerana u blato. Natjerana je da prodaje sebe, da se kompromitira. Zbog toga imamo trinaestogodišnje djevojčice koje guraju prste u grlo kako bi povraćale i adolescente koji se vješaju zbog prekomjerne težine.
Kad me ljudi pitaju da li se osjećam potlačeno, iskreno odgovaram – ne. Ovu odluku sam donijela svojom slobodnom voljom. Preuzimam kontrolu nad načinom na koji me ljudi gledaju. Uživam u činjenici da ne dopuštam nikome da gleda bilo koji dio mene, i da sam oslobođena jurenja za trendovima modne industrije i drugih koji eksploatiraju žene. Moje tijelo je moja stvar. Niko ne može govoriti kako bih trebala izgledati i jesam li ili nisam lijepa. Znam da imam važnijih stvari od toga.
Ja sam odabrala svoje prioritete, a oni nisu među navedenim. Zato, kad me sljedeći put vidite, ne gledajte me sažaljivo. Ja nisam pod pritiskom, niti sam žena iz barbarskih arapskih pustinja koja obožava muškaraca. Ja sam oslobođena! “
Davno su rekli da se biser nalazi u školjci. Zašto je biser tako skriven tako skriven? Zato što njegovu ljepotu niko ne bi primjećivao ako bi bio dostupan svima. Žena pod hidžabom stidna je poput skrivenog bisera. Ona je vrijedna koliko je skrivena. I kako god vlasnik bisera može biti samo jedna osoba, tako i privilegiju nad ljepotom žene može imati samo njen muž. Drugi ne mogu polagati pravo na nju i na njezinu ljepotu.
U sladu sa svojom prirodom, čovjek voli nedokučivo i nedostupno. Sklon je istraživanju. Kad je nešto sklonjeno od njega, tad je to i vrijedno. Čim je dostupno, gubi svoju vrijednost. Otkrivena žena nema više šta otkriti. Zatečen tom spoznajom, muškarac se prestaje zanimati za nju. Pokrivena uvijek ima nešto što interesira i privlači muškarca.
Većina grčkih autora spominje pokrivanje tijela na način hidžaba. Govori se da je Penelopa, žena itačkog kralja Odiseja, pokrivala glavu. Žene u Tebi su nosile posebnu vrstu pokrivača glave sa dva otvora za oči. Spartanske kćerke su se pokrivale odmah nakon udaje.
Na sačuvanim crtežima vidimo da su žene u Sparti pokrivale glavu, ali ne i lice, a žene i djevojke su nosile ogrtač kad su izlazile van.
I žene u arijskoj religiji su se pokrivale. Da bi sačuvale status povlaštenog sloja i ogradile se od običnih žena i pripadnica nižih društvenih slojeva, ugledne Perzijanke su pokrivale svoje lice i puštale kosu. Izgleda da obične žene nisu nosile dugu kosu, moguće zbog toga što bi im smetala pri radu. Duga kosa je bila osobenost žena iz visokog društva, kao i pokrivanje koje je bilo specifično za žene velikaša.
Prema tome, najveća zabluda Zapada je što smatra da je hidžab novotarija s kojom je došao islam. Ko god bude iskreno čitao njihove vjerske knjige, primijetit će da je hidžab bio poznat u misijama svih poslanika. Saznat će da je njihovim ženama naređivano pokrivanje, isto kao što je naređeno i muslimankama.
Mnogo puta hidžab je smatran izumom fudamentalista. Ali, i u kršćanskoj tradiciji, sveti Pavle je naredio ženama da pokriju svoje glave. Sve do šezdestih godina prošlog vijeka nijedna žena se nije se mogla naći u crkvi u Engleskoj bez šešira i rukavica. Mnoge Engleskinje su, kad su izlazile, stavljale šešire. Indijke i Sikinje i dajle pokrivaju svoje glave radi očuvanja ličnog ponosa, a ortodoksne jevrejke su tradicionalno stavljale šalove oko kose da bi kosu sklonile od pogleda muškaraca koji nisu njihovi muževi. Utalmudu se, u komentaru „Evino prokletstvo“ Knjige postanka, govori da jevrejski rabini izlazak iz kuće nepokriven žene smatraju razlogom za razvod braka. Još i danas ortodoksne jevrejke nose mahramu ili periku.
U staroj Grčkoj i Rimu žene su na svim javnim mjestima bile pristojno obučene, pokrivene i zaštićene u ukrašenoj odjeći.
Ipak, između svih ovih kulturnih grupa, jedino su izgleda muslimanke opisane kao one koje su slabe i potlačene i čija se prava krše zahvaljujući hidžabu.
Jesmo li se ikad zapitali zašto nevjernici i lahkoumnici insistiraju na skidanju hidžaba? Zašto im je hidžab, više od bilo čega drugog, trn u oku? Zašto ulažu veliki trud da dokažu kako hidžab nije propisan, kako je ružan i kako je to vid diskriminacije žene i gaženja ljudskih prava? Zašto se toliko brinu o ženi koja se osjeća sretnom u svom hidžabu?
Zato što je on dio islamske kulture odijevanja, a oni to mrze. Zato što je on simbol čednosti i krjeposti, a oni preziru krjepost i čednosti smatraju ih mahanom.
Zato što je hidžab lična karta muslimanke koju oni danas preziru više nego ikad, isto kao što preziru sve što imalo podsjeća na islam. Oni su sumnjičavi prema svemu.
Na muškarcima nema tako vidljivih znakova pripadnosti islamu, i oni se mogu lahko kamuflirati. Sa ženama je, kako znamo, drukčije. Muslimanke svoj hidžab ne mogu i neće sakriti. Zato su one, više nego muškarci, ambasadorice islama.
Muslimani vjeruju da je Allah dao ljepotu svim ženama, ali da pravo na njihovu ljepotu ne mogu imati svi ljudi. Kad se žena odijeva prema propisima, ona se uzdiže na viši nivo i čovjek je može prepoznati po njenom umu, vjeri i karakternim osobinama, a ne samo po njenoj ljepoti.
M.M.
http://medresa-cazin.ba/?p=340
Ne znam kako vi, ali ja kroz ova opskurna vjerovanja svašta saznajem.. Moja generacija je recimo mislila da su sretna djeca samo djeca ljubavi. Generacija naših roditelja je takvu djecu smatrala sramotnim svjedocima ženine ne-čednosti. Muškarce kao suodgovorne nitko nije spominjao...
Što se tiče ženine obveze na čednost, opet su muškarci izuzeti, osim ako se ne odluče na svećenički poziv koji po crkvenim zakonima obvezuje na celibat uz napomenu da su svi apostoli osim Ivana bili oženjeni...
Nedavno sam odgledala film HISTERIJA koji se odlično uklapa u temu kako su zapravo muškarci dokinuli čednost:
London, kraj 19. stoljeća. U srcu konzervativne, viktorijanske Engleske, čekaonica Dr. Dalrympleja puna je žena sa simptomima tzv. ženske histerije. Prema njegovom mišljenju, najefikasniji način liječenja jest masaža... specifičnog dijela ženskog tijela. No u opsežnom istraživanju potreban mu je... još jedan par ruku. Zato zaposli Mortimera Granvillea, mladog liječnika, željnog afirmacije i novih znanja. Zajednički rad dovest će do niza zanimljivih pojava – ljubavi, padova, uspona, vrhunaca... a sve će rezultirati jedinstvenim izumom koji će zauvijek promijeniti naše živote. Otkrijte kako je nastao – električni vibrator!
Za kraj DOBRE DJEVOJKE i Sanja Doležal…
bglavac
irida
edin.kecanovic
