Raritet

Prije više desetljeća neki je mladi njemački pjesnik napisao svoju
prvu knjižicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromišljeno nabadanje
blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to
čitao, osjećao je tek plaho strujanje nježnoga proljetnog daška, a u
sjeni propupalih bokora nazirao mlađahnu djevu u hodu. Bila je
plavokosa, nježna, u bijelo odjevena i šetala u predvečerje svijetlom
proljetnom šumom - i to je sve što se o njoj čulo.

Pjesniku se to činilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on
odvažno započe staru, tragikomičnu borbu za javnost. Šest slavnih i
nekoliko manjih nakladnika tom su od iščekivanja napaćenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajući vratili uredno napisani rukopis.
Njihova vrlo štura pisma ostala su nam sačuvana i stilom se bitno ne
razlikuju od odgovora kakve su u sličnim prigodama uobičajili slati
današnji nakladnici, no sva su pisana rukom i očito nisu izvađena iz
neke unaprijed stvorene zalihe.

Razdražen i umoran od neprihvaćanja, dade si pjesnik o vlastitu
trošku tiskati stihove u četiri stotine primjeraka. Omalena knjižica
obuhvaća trideset i devet stranica u francuskome duodec formatu,
ukoričena u čvrst, crvenosmeđ, na hrptu nešto grublji papir. Trideset
primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka
dao je nekom knjižaru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro
izgorjelo u velikome požaru skladišta. Ostatak naklade, sto i
sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadržao za sebe, no ne zna se što
se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvorođenče, a pjesnik je,
vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na određeno
vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih pokušaja.

No, nekih sedam godina kasnije slučajno će otkriti na koji se način
kao po špagi stvaraju uspješne komedije. Marljivo je prionuo na posao
i, imajući sreće, otada je svake godine isporučivao po jednu
komediju, točno i pouzdano kao kakav dobar tvorničar. Kazališta su
bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni
prizori s pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je
odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalačkih pjesama, vjerojatno
jer ih se stidio. Umro je u cvijetu muževnosti, a kada mu je poslije
smrti objavljena kratka autobiografija preuzeta iz književne
ostavštine, čitatelji se za njom pomamiše. I tek je iz autobiografije
svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalačkih publikacija.
U međuvremenu su one silne komedije izašle iz mode i više se ne
izvode. Knjiška izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni,
najčešće u antikvarijatima kao konvoluti. No onaj sveščić njegova
prvijenca od kojega je možda - pače vjerojatno - sačuvano još samo
trideset primjeraka što ih je autor svojedobno darovao, sada je
prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim zlatom plaćaju i
neumorno traže. Ta se knjižica svakoga dana pojavljuje u popisima
traženih knjiga; samo je četiri puta osvanula u antikvarijatu i svaki
puta među ljubiteljima rasplamsala žestoku borbu telegramima. Jer,
sjedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh
toga, tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima
književnosti također je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako
slavnoga i kao špricer hladnoga kazališnog rutinera posjeduju sveščić
sentimentalne mladalačke lirike.

Ukratko, ta se stvarčica sa strašću traži, a njezin besprijekoran,
neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se
i neki američki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost
i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjižici postoje već dvije
disertacije od kojihju jedna rasvjetljava s jezične, druga s
psihološke strane. Njezin faksimilski pretisak u šezdeset i pet
primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je
razgrabljen, a u časopisima za bibliofile objavljeni su već deseci
članaka i bilježaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo završiti
onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli požar. Je li ih
autor uništio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici
žive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari
za jedan primjerak nude mnogo više nego za toliko rijetko prvo izdanje
"Zelenoga Hemncha". Osvane li slučajno negdje onih spornih sto i
sedamdeset primjeraka i ne uništi li ih neki kolekcionar en bloc,
slavna će knjižica postati bezvrijedna i u najboljem slučaju tek se
zgodimice, ovlaš i s ironijom spominjati uz neke druge smiješne
anegdote iz povijesti biblio-filstva.
(1905.)