III Rano kršćanstvo i njegova ideja Isusa

Svaki pokušaj da se razumije porijeklo kršćanstva mora početi s istraživanjem ekonomskih, društvenih i kulturnih prilika naj ranijih vjernika i njihove psihičke situacije.1

Palestina je bila dio Rimskog carstva i podlegla je utjecaju njegovog ekonomskog i društvenog razvitka. Augustov princi- pat značio je kraj vladavine feudalne oligarhije i pomogao je da dođe do pobjede gradskog stanovništva. Sve veća međuna rodna trgovina nije značila poboljšanje za brojne mase  niti veće zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba; samo us ki sloj  posjedničke klase bio je za nju zainteresiran. Nezapo sleni i gladni proletarijat nezapamćen po svom mnoštvu punio je gradove. Odmah za Rimom Jeruzalem je bio grad sa rela tivno najbrojnijim proletarijatom takve vrste. Zanatlije, koji su obično radili kod kuće i pripadali uvelike proleterijatu, la ko su pristajali uz prosjake, nekvalificirane radnike i seljake. Jeruzalemski proletarijat bio je u stvari u gorem položaju ne go rimski. On nije uživao rimska građanska prava niti su im peratori zadovoljavali njegove prijeke potrebe želuca i srca velikom razdiobom žita,  te razrađenim igrama i spektaklima.

Seosko stanovništvo bilo je iscrpljeno neobično pretjeranim nametima, te je završilo ili u ropstvu zbog duga ili među sit nim seljacima, dok su  sredstva za proizvodnju  ili  mali zem- ljoposjedi bili svi oduzeti. Neki su od seljaka povećali redove velikogradskog proletarijata Jeruzalema; drugi su pribjegli že stokim političkim ustancima i pljački. Iznad tog osiromaše nog i očajnog proletarijata pojavila se u Jeruzalemu kao  i u cijelom  Rimskom carstvu  srednja ekonomska klasa  koja  je, premda je trpjela pod rimskim pritiskom, pored svega toga bila ekonomski čvrsta. Iznad te grupe bila je mala ali snažna i utjecajna klasa feudalne, svećeničke  i bogate aristokracije. U skladu s oštrim ekonomskim rascjepom unutar palestinskog stanovništva postojala je društvena diferencijacija. Farizeji, saduceji i amhareci bili su političke i religiozne grupe kod ko jih su se te razlike uočavale. Saduceji su predstavljali bogatu gornju klasu: »(njihovu) doktrinu prihvatio je samo manji broj, i to onih koji su pripadali velikodostojnicima.«2

Iako su imali bogataše na svojoj strani, Josip smatra da nji hove manire nisu aristokratske: »Saduceji se odnose prema svojima mnogo neugodnije, kao sa strancima.«3

Pod tom malom feudalnom gornjom klasom bili su farizeji, predstavnici srednjeg i  sitnijeg  gradskog  stanovništva,  »koji su ljubazni jedan s drugim, za njegovanje sloge i poštovanje javnosti«.4

Sto se  tiče  farizeja, oni  žive jadno  i preziru  delikatnosti u ishrani; i oni slijede put uma, i čine ono što im on propi suje kao dobro za njih; i misle da bi trebali ozbiljno težiti da se u praksi pridržavaju diktata uma. Oni također iskazuju poštovanje  prema onima  koji  su u godinama;  oni  nisu  tako

U Josipovom opisu čini se da je srednja klasa farizeja bila ujedinjenija nego što je stvarno bila. Među sljedbenicima fa rizeja bilo je onih koji su potjecali od najnižih proleterskih slojeva i koji su pripadali tim slojevima svojim načinom života (na primjer rabi Akiba). Međutim, među njima je istovremeno bilo i članova imućnog gradskog stanovništva. Ta je društvena razlika došla do izražaja na različite načine, najjasnije u poli tičkim proturječnostima unutar farizejstva s obzirom na stav farizeja prema rimskoj vlasti i revolucionarnim kretanjima.

Najniži  sloj  gradskog  lumpenproletarijata i  potlačenih  se ljaka, takozvani »amharec« (doslovno, seoski svijet), stajali su u oštroj  opoziciji prema farizejima i mnogim njihovim sljed benicima. U stvari, oni su bili klasa koja je bila potpuno isko rijenjena ekonomskim razvitkom;  nisu imali ništa  da izgube a možda su mogli nešto dobiti. Stajali su ekonomski i društve no izvan židovskog društva koje je bilo integrirano u cjelini Rimskog  carstva.  Nisu  slijedili  farizeje  niti  su  ih  poštovali; mrzili su farizeje a ovi su njih prezirali. Vrlo je karakteristična za taj  stav izjava Akibe, jednog od najuglednijih farizeja koji je sam potekao od proletera:  »Kad sam bio još običan  neu k čovjek amhareca običavao sam govoriti: Kad bih mogao zgra

6

drski da im proturječe u bilo čemu što su ovi uveli;  a kada

biti učenog čovjeka, ugrizao bih ga kao magarac.«

Talmud na

zaključuju da sve zavisi od sudbine, oni ne uskraćuju ljudima slobodu djelovanja koju ovi smatraju prikladnom; jer oni sma traju da bogu godi kad o događajima odlučuje djelomično sud sudbine, a djelomično ljudi koji će djelovati čestito ili poroč- no. Oni također vjeruju da duše imaju besmrtnu snagu i da će pod zemljom biti nagrade ili kazne, već prema tome da li su živjeli čestito ili poročno za svoga života; i da će poročni biti zadržani u vječnom zatvoru ali da će čestiti imati moć da ožive i žive ponovo; na račun tih doktrina oni su uvelike kadri da pridobiju većinu ljudi i što god oni čine u vezi s obožava njem boga, molitvama i žrtvama oni to rade u skladu sa svojim pravilima.1

stavlja:  »Rabi, reci poput psa, magarac ne ujeda«, i on odgo

vara:  »Kad  magarac ujede on  obično žrtvi  slomi  kosti, dok

pas zagrize samo u meso«. U istom odlomku u Talmudu nala

zimo niz izjava koje opisuju odnose farizeja i amhareca.

»Čovjek treba  da rasproda sve  svoje  posjede i da osigura kćer učenog čovjeka za ženu, a ako ne  može osigurati  kćer učenog čovjeka, treba da pokuša dobiti kćer uglednog čovje ka. Ako u tome ne može uspjeti, treba da nastoji dobiti kćer upravnika sinagoge, a ako ne može uspjeti u tome, treba da dobije kćer sakupljača milostinje, pa ako ne može uspjeti čak ni u tome, treba da pokuša dobiti kćer učitelja osnovne škole. On treba da izbjegava ženidbu sa kćerkom običnog čovjeka čla na  amhareca  jer je  ona  gnjusno  djelo,  njihove  su žene  od-

vratne, a za njihove se kćeri kaže, »Proklet da je koji bi oble- žao kakvo god živinče«. (V. Mojs 27:21)

Ili, ponovo, kaže R. Johanan (R. Jochanan):

»Čovjek smije običnu osobu razderati na komadiće Kao ri

bu.. . Onaj. tko svoju kćer udaje za običnog čovjeka baca je u

stvari pred lava jer baš kao što lav kida i proždire svoju žrt

vu bez stida tako čini običan čovjek koji s njom odvratno  i

bestidno spava.«

R. Eliezer kaže:

»Da nas obični ljudi ne trebaju zbog ekonomskih razloga,

oni bi nas odavno poklali... Neprijateljstvo obične osobe pre

ma učenom čovjeku čak je dublje nego neprijateljstvo nezna-

božaca prema Izraelićanima .. . Šest je stvari točno za običnu

osobu:  ne smijemo se pouzdati u običnu osobu kao svjedoka

niti  od  nje  prihvatiti  svjedočenje,  ne  smijemo  joj  povjeriti

tajnu niti je postaviti za štićenika siročeta niti za povjerenika

novčanih sredstava u  dobrotvorne  svrhe,  ne  smijemo ići  na

putovanje u njenom društvu niti joj reći ako smo nešto izgu bili.«7

Pogledi koji su ovdje izloženi (a koje bi bilo moguće pri lično proširiti) potječu iz farizejskih krugova i pokazuju s ka kvom su se mržnjom oni suprotstavljali amharecu,  ali  isto tako kakvom je gorčinom običan čovjek  mogao mrziti učene ljude i njihove sljedbenike.8

Potrebno je da se opišu suprotnosti unutar palestinskog ži dovstva između aristokracije, srednjih klasa i njihovih intelek tualnih vođa, s jedne strane, te gradskog i seoskog proleta rijata, s druge, kako bi se objasnili osnovni uzroci takvih po litičkih i religioznih revolucionarnih kretanja kao što je rano kršćanstvo. Jedan opširniji prikaz diferencijacije među ne obično raznolikim farizejima nije neophodan za svrhu ove studije, i udaljio bi nas od našega puta. Sukob između sred nje klase i proletarijata unutar farizejske grupe povećavao se kako je pritisak Rimljana postajao sve jači i kako su najniže klase u ekonomskom pogledu sve više uništavane i iskorjenji

vane, U istoj mjeri najniže klase društva postali su pobornici nacionalnih, društvenih i religioznih kretanja.

Te revolucionarne aspiracije masa ispoljile su se u dva prav ca: u političkim pokušajima pobune i emancipiranju uprav ljenom protiv vlastite aristokracije i u svim vrstama religiozno-

-mesijanskih kretanja. Ali ni u kojem slučaju ne postoji oštro razdvajanje između te dvije struje koje se kreću prema oslo bođenju i spasenju; one se  često  prožimaju.  Sama  mesijan ska kretanja poprimila su djelomično političke a djelomično samo literarne oblike.

Najvažnija kretanja takve vrste mogu se ukratko navesti ovdje.

Malo prije Herodove smrti, to jest, u vrijeme kad su, pored rimske dominacije, ljudi trpjeli pritisak od židovskih pred stavnika koji su služili pod Rimljanima, izbila je u Jeruzale mu, pod vodstvom učenih Ijudi-farizeja, narodna pobuna za vrijeme koje je rimski orao na ulazu u hram bio uništen. Pod- strekači su bili smaknuti, a glavni zavjerenici živi spaljeni. Poslije Herofover smrti masa je  demonstrirala pred njegovim nasljednikom Arhelajom, zahtijevajući oslobođenje, političkih zatvorenika, ukidanje tržišne taksen i smanjenje godišnjeg na meta. Tim se zahtjevima nije udovoljilo. Veliki narodni pro test u vezi s tim događajima 4. godine prije n.e. bio je krvavo ugušen i vojnici su poubijali hiljade demonstranata. Ipak, po kret je postao  jači.  Pobuna naroda se širila.

Nakon sedam tjedana  u Jeruzalemu su izbile nove krvave pobune protiv Rima. Uz to diglo se seosko stanovništvo. U starom revolucionarnom centru, Galileji, bilo je mnogo borbi sa Rimljanima a i u Transjordaniji je došlo do nemira. Neki bivši pastir skupio je dobrovoljne čete i poveo gerilski  rat protiv  Rimljana.

To je bila situacija 4. godine prije n.e. Rimljani su utvrdili da nije sasvim lako izaći na kraj sa pobunjenim masama. Svo ju pobjedu okrunili su time što su raspeli dvije hiljade revo lucionarnih zatvorenika.

Nekoliko je godina u zemlji vladao mir. Ali tek što je 6. godine poslije n.e. uvedena direktna rimska uprava u zemlji, koja je počela svoje djelovanje sa poznatim popisom stanov ništva radi državnog poreza, došlo je do novog revolucionar nog pokreta. Sad je počelo razdvajanje između nižih i srednjih klasa. Premda su se prije deset godina farizeji pridružili po buni, sad je nastao novi rascjep između gradskih i seoskih revolucionarnih grupa s jedne strane, i farizeja, s druge. Grad ske i seoske niže klase ujedinile su se u novu stranku, zelo- te, dok je srednja klasa, pod vodstvom farizeja, bila spremna na pomirenje s Rimljanima. Što je rimski i aristokratski jevrejski jaram postajao okrutniji, to je bilo veće očajanje ma sa, pa je zelotizam pridobio nove sljedbenike. Sve do izbijanja velike bune protiv Rimljana bilo je neprestanih sukoba izme đu naroda i uprave. A česti pokušaji Rimljana da podignu Ce zarov kip ili rimskog orla u jeruzalemskom hramu pružali su prilike za revolucionarne provale. Ogorčenje protiv tih mjera, koje su bile racionalizirane na religioznim osnovama, poteklo je u stvari iz mržnje masa prema caru kao vođi i poglavaru vladajuće klase što ih ugnjetava. Posebni karakter te mržnje prema caru postat će jasniji ako se podsjetimo da je to bila epoha u kojoj se poštovanje prema rimskom caru širilo pre ko cijelog carstva i u kojoj će kult cara postati dominantna religija.

Sto je borba protiv Rima postajala beznadnija na političkom nivou i što se srednja klasa više povlačila i postajala sklona nagodbi s Rimom, to su radikalnije postajale  niže klase; ali su revolucionarna stremljenja sve više gubila svoj politički karakter i prenosila se na razinu religioznih fantazija i mesi janskih ideja.

Tako je lažni mesija Teud obećao narodu da  će  ga pove sti u Jordan i ponoviti Mojsijevo čudo. Zidovi će preći pre ko rijeke suhih nogu ali će se Rimljani gonioci utopiti. U tim su fantazijama Rimljani vidjeli izraz opasnog revolucionarnog vrenja;  poubijali su sljedbenike  tog mesije, i Teudu odrubili glavu, Teud je imao sljedbenike. Josip  daje  opis  ustanka pod provincijskim upraviteljem Felixom (52—60). Vođe tog ustanka:

»... prevarili su i obmanuli  narod pod izlikom božanskog nadahnuća, ali su bili za uvođenje novina i promjena uprave; i oni su pridobili gomilu tako da se ponašala kao da je po ludjela i otišli pred  njom u  pustinju,  pretvarajući  se  da će im tu bog pokazati znake slobode; ali je  Felix zaključio  da će to biti početak pobune; tako je poslao pod oružjem ko njanike i pješake, koji su mnoge pobili.

No postojao je neki lažni prorok iz Egipta koji je Židovi ma učinio više zla negoli prijašnji; jer je bio varalica i pravio se da je prorok, te je sakupio trideset hiljada ljudi koje je obmanuo: poveo ih je iz pustinje u goru koja se zove Masli nova gora i sa tog je mjesta bio spreman da silom prodre u Jeruzalem.«9

Rimska vojska je kaznila pobunjenike po kratkom postup ku. Većina je bila pobijena ili bačena u tamnicu, ostali su se ubili; svi su nastojali da se sakriju u svom zavičaju. Pri sve mu tome, ustanci su se nastavili:

»Sad, kad su te ustanke smirili, dogodilo se, kao što se do gađa u bolesnom tijelu, da je druga strana bila podložna za- paljenju; jer se društvo varalica i razbojnika (to jest mesijani- sti i pobunjenici više političkog duha) sjedinilo i nagovaralo Zidove na pobunu teih podsticalo da traže svoju slobodu, osuđujući na smrt one Koji su nastavili da se pokoravaju rim skoj vlasti i govoreći da one koji su  rado  izabrali  ropstvo treba silom natjerati da se odreknu  takvih  sklonosti;  naime, oni su se razdvojili u razne grupe; i čekali u zasjedi po cijeloj zemlji, te pljačkali kuće velikaša, pa ubijali ljude, i spaljivali sela; sve dok se cijela Judeja nije zasitila posljedica njihove ludosti. I tako se ustanički požar svaki dan sve više rasplam savao dok nije došlo do direktnog rata.«10

Rastuće ugnjetavanje nižih klasa naroda, izazvalo je zaoštra vanje  sukoba između njih  i  manje ugnjetene srednje  klase,  i u tom vrenju mase su postajale sve radikalnije. Lijevo krilo zelota stvorilo je tajnu frakciju »sikarije« (oni što nose bode že) koji su počeli, napadima i zavjerama, vršiti teroristički pritisak na imućne građane. Bez milosti su progonili umjere njake u višim i srednjim klasama Jeruzalema; u isto vrijeme napadali su, pljačkali i pretvarali u pepeo sela čiji su stanov nici odbili da se pridruže njihovim pobunjeničkim grupama. Proroci i lažne  mesije, na  sličan način, nisu prestajali pod- sticati narod na pobunu.

Najzad, 66. godine izbio je veliki narodni ustanak. Najprije su ga podržale srednje  i niže klase  naroda, koje su rimske trupe savladavale u žestokim borbama. U početku rat su pove li vlasnici imanja i obrazovani ljudi, ali oni nisu djelovali do voljno energično i bili su skloni kompromisu. Stoga je prva godina završila neuspješno usprkos nekoliko pobjeda, a mase su pripisale nesretni ishod slabom i ravnodušnom ranom vo đenju rata. Njihove su vođe pokušale svim sredstvima da se dočepaju vlasti i da dođu na mjesto postojećih vođa. Budu ći da ovi drugi nisu napustili svoje položaje dobrovoljno do šlo je zimi 67—68. »do krvavog građanskog rata i odvratnih prizora kojima se samo  Francuska revolucija može pohvali ti«." Sto je rat postajao beznadniji, to su srednje klase više pokušavale svoju sreću u kompromisu sa Rimljanima; kao rezultat, građanski je rat još više bjesnio zajedno s borbom protiv  stranog neprijatelja.12

Dok je rabi Johanan ben Sakkai, jedan od vodećih farize ja, prešao  na  stranu neprijatelja  i  s  njim sklopio mir,  mali trgovci, zanatlije i seljaci pet mjeseci su herojski branili grad od Rimljana. Oni nisu imali ništa izgubiti, a i ništa više dobiti jer je  borba  protiv  rimske vlasti bila beznadna i  morala je svršiti  porazom.  Mnogi  od  imućnih  bili  su u  stanju  da  se spase  prelaskom  na  stranu  Rimljana,  i  premda  je  Tit  bio krajnje ogorčen na preostale Zidove, on  je ipak primio  one koji su bili u bjekstvu. U isto vrijeme naoružane mase Jeru zalema zauzele  su na juriš carsku palaču,  u  koju  su  mnogi

od imućnih Židova sklonili svoje blago, oduzeli novac i po ubijali vlasnike. Rat Rimljana i građanski rat završili su po bjedom Rimljana. Istovremeno je došlo i do pobjede vlada- juće židovske grupe i propasti stotine hiljada jevrejskih se ljaka i  gradskih nižih klasa.13

Pored političkih i društvenih borbi i mesijanski obojenih revolucionarnih pokušaja, pišu se i popularna djela koja su nastala u to vrijeme i koja su nadahnuta istim tendencijama: naime, apokaliptička literatura. Uprkos njene raznolikosti, vi zija budućnosti u toj apokaliptičkoj literaturi srazmjerno je ista. Najprije imamo »nevolje Mesije« (Mak 13:7,8) što se odnose na događale koji neće zabrinjavati »izabrane« — glad, potresi, epidemije li  ratovi.  Zatim dolazi »velika žalost«  pro rokovana u knjizi proroka Daniela 12:1, kakva  se ne pamti od stvaranja svijeta, a to je zastrašujuće vrijeme patnje i bo li. Kroz cijelu apokaliptičku  literaturu  provejava  vjerovanje da će izabrani biti također zaštićeni od te žalosti. Grozota pustoši, prorokovana u knjjizi proroka Daniela 9:27, 11:31 i 12:11, predstavlja konačan znak kraja. Slika kraja sadrži po znate proročke crte. Vrhunac će  biti pojava  Sina  Čovječjeg na oblacima u velikom sjaju i slavi.14

Baš kao što su u borbi protiv Rimljana na različite načine sudjelovale različite klase ljudi, tako je i apokaliptička lite ratura nastajala u različitim klasama. Usprkos određene jedno obraznosti to je jasno izraženo u različitosti naglašavanja poje dinih elemenata u različitim apokaliptičkim djelima. Usprkos nemogućnosti da ovdje izvršimo detaljnu analizu, možemo na vesti kao izraz istih revolucionarnih tendencija koje su nadah- nule lijevo krilo branilaca Jeruzalema zaključnu opomenu knjige o Enohu:

»Jao onima koji izgrade svoje kuće od pijeska; jer će one biti uništene iz svog temelja i pasti od mača. Ali oni koji stek- nu zlato i srebro iznenada će stradati na sudnji dan. Jao vama vi bogati jer ste vjerovali u svoje bogatstvo i od svoga bogat stva  bit  ćete  otrgnuti  jer  se  niste  sjetili  Svevišnjeg  na  dan

strašnog suda.. . Jao vama koji svojem susjedu vraćate zlom jer će vam biti vraćeno prema vašim djelima. Jao vama laž nim svjedocima... Ne plašite se vi koji patite jer će iscjelje nje biti vaša nagrada: jarka će  svjetlost sjati i vi ćete  čuti glas ostalih s neba« (Enoh 94—96).

Osim tih religiozno-mesijanskih, socio-političkih i literarnih pokreta karakterističnih za doba nastajanja kršćanstva, mora se spomenuti još jedan pokret u kojem politički  ciljevi nisu igrali nikakvu ulogu i koji je direktno vodio u kršćanstvo, naime, pokret Ivana Krstitelja. On je probudio narodni po kret. Gornja klasa, bez obzira na svoje uvjerenje, nije htjela da ima s njim nikakve veze. Njegovi najpažljiviji slušaoci po tjecali su iz redova prezrenih masa.15  On je propovijedao  da su carstvo nebesko i dan strašnog suda blizu, donoseći oslo bođenje dobrima i uništenje zlima. »Pokajte se jer je carstvo nebesko blizu« bila je bit njegovog propovijedanja.

Da bismo razumjeli psihološko značenje vjere prvih kršćana u Krista — a to je osnovni cilj ove studije — bilo je potrebno da si predočimo kakva je vrsta ljudi podržavala rano kršćan stvo. To su bile mase neukih siromaha, proletarijata Jeruzale ma i seljaka na selu koji  su, zbog rastućeg političkog i eko nomskog ugnjetavanja i zbog društvenog ograničavanja i pre zira, sve više i više osjećali potrebu za mijenjanjem postojećih uvjeta. Oni su čeznuli za sretnim vremenom za sebe, a i gajili mržnju  i  osvetu i  protiv  svojih  vlastitih  gospodara  i  protiv Rimljana. Vidjeli smo kako su forme tih tendencija bile razli čite, od političke borbe protiv Rima do klasne borbe u Jeru zalemu,  od  Teudovih  nerealnih  revolucionarnih  pokušaja  do pokreta  Ivana Krstitelja i  apokaliptičke književnosti.  Od  po litičkog djelovanja do mesijanskih snova bilo je mnoštvo raz ličitih  pojava;  a  ipak  iza  svih  tih  različitih  formi  stajala  je jedna te ista pokretačka snaga: mržnja i nada ugnjetenih ma sa, obje  prouzrokovane bijedom i  neizbježnošću  njihove dru- štveno-političke situacije. Bez obzira da li je eshatološko oče kivanje  imalo  više  društveni,  politički  ili  religiozni  sadržaj,

ono je postalo jače sa rastućim ugnjetavanjem i djelotvornije

»što dublje silazimo u neuke mase  do  takozvanih amhareca,

kruga onih koji su iskusili sadašnjost kao ugnjetavanje i koji

su se stoga morali uzdati u budućnost za ispunjenje svih svo jih želja.«16

Što je bila manja nada za  stvarno poboljšanje,  to je više ta nada morala naći izraz u fantazijama. Očajna odlučujuća borba zelota protiv Rimljana i pokret Ivana Krstitelja bili su dvije krajnosti ukorijenjene u istom tlu: u očajanju najnižih klasa. Za taj je sloj bila karakteristična prisutnost  nade u promjenu njihovog položaja (analitički protumačeno, u do brog oca koji bi im pomogao) i, u isto vrijeme, žestoke mržnje prema ugnjetačima koja  se očitovala u osjećanjima  upravlje nim protiv rimskog cara, farizeja, bogataša uopće, i u fanta zijama kažnjavanja na dan strašnog suda. Tu vidimo ambi valentan stav: ti su ljudi voljeli u fantaziji dobrog oca, koji bi im pomogao i oslobodio ih, a mrzili su lošeg oca koji ih je ugnjetavao, mučio i prezirao.

•        Iz tog sloja siromašnih, neobrazovanih, revolucionarnih ma sa nastalo je kršćanstvo kao značajan historijski mesijansko- revolucionarni pokret. Poput Ivana Krstitelja, doktrina ranog kršćanstva nije se obraćala obrazovanima i vlasnicima imanja, već siromašnima, potlačenima i plaćenicima.17 Gotovo dva vi jeka kasnije Celsus, protivnik kršćanstva,  daje izvrsnu sliku o društvenom sastavu kršćanske zajednice  kako  je  on  vidi. On tvrdi:

»U privatnim domovima također vidimo vunare, postolare, perače rublja i najneukije i bukolične seljake koji se nikako nisu usuđivali  da išta  kažu pred svojim  starijim  i  inteligen-

*    tnijim gospodarima. Ali  kad god se  dočepaju djece u potaji i glupih žena oni brbljaju s njima zapanjujuće stvari kao, na primjer, da ne smiju poklanjati pažnju svome ocu i učiteljima, već da se moraju pokoravati samo njima; kažu da oni govore gluposti i da nemaju razumijevanja i da u stvarnosti oni niti znadu niti su kadri da išta učine dobro, već da su zauzeti pu-

kim ispraznim brbljanjem. Ali jedino oni, kažu, poznaju pra vi način kako da se živi i ako djeca žele da im povjeruju oni će postati sretni a i svoje će domove također učiniti sretnim. I ako upravo dok govore oni opaze nekog od učitelja kako dolazi ili neku inteligentnu osobu ili čak samog oca, oprezniji među njima bježe na sve strane, ali lakomisleniji tjeraju dje cu na pobunu. Oni im šapću da se u prisutnosti njihovog oca i njihovih nastavnika ne osjećaju sposobnim da objasne djeci bilo šta budući da ne žele imati nikakve veze sa glupim i tu pavim učiteljima koji su potpuno pokvareni i koji su daleko otišli u poročnosti i koji djecu kažnjavaju. Ali, ako žele, tre ba da napuste oca i svoje nastavnike i pođu sa ženama i ma lom djecom, koja su njihovi drugovi u igri, u radionicu za obradu vune ili kod obućara ili pralje kako bi se mogli na učiti savršenstvu. I kazujući to oni ih uvjeravaju.«18

Slika koju Celsus ovdje daje o pristalicama kršćanstva nije karakteristična samo za njihovu društvenu već i njihovu psi- hičku situaciju, njihovu borbu protiv autoriteta oca i mržnju prema  njemu.

Kakav je bio sadržaj ranokršćanske poruke?19

U prednjem planu stoji eshatološko očekivanje. Isus je pro povijedao blizinu carstva božjeg. On je poučavao ljude da u njegovom djelovanju  vide  početak  tog novog  carstva.  Ipak:

»Do ostvarenja carstva jedino će doći kada se on, Isus, vrati u sjaju nebeskih oblaka radi suda božjeg. Izgleda da je Isus objavio taj brzi povratak neposredno pred smrt i da je utje šio svoje učenike prilikom odlaska s uvjeravanjem da će od mah zauzeti nadzemaljski položaj s bogom.

Upute koje je Isus dao  svojim  učenicima prožete su pre ma tome mišlju da je kraj — čiji dan i čas, međutim, nitko ne zna — blizu. Zbog toga nagovaranje na odricanje od svih ze maljskih dobara zauzima istaknuto mjesto.20

Uvjeti za ulazak u carstvo jesu, na prvom mjestu, potpuna promjena duha u kojem se čovjek uzdržava i odriče zado voljstava ovoga  svijeta, i  u  kojem je  spreman da  preda  sve

što ima da bi spasio svoju dušu; zatim, pravo uzdanje u bo žju milost koja dariva ponizne i siromašne, i stoga čvrsto povjerenje u Isusa kao mesiju koji je  izabran  i  pozvan  od boga da ostvari svoje kraljevstvo na zemlji. Objavljenje je da kle upućeno siromašnima, onima koji pate, gladnima i žedni ma pravde... onima koji žele da se izliječe i iskupe i za koje nalazi da su spremni za ulazak u.. . carstvo božje, dok unizu- je samozadovoljne, bogate i one ohole na svoju ispravnost, kaznom zbog okorjelosti i prokletstvom pakla.21

Objava da se nebesko carstvo približilo (Mt 10:7) bila je za četak najstarijeg propovijedanja. I upravo je to izazvalo u potlačenim i napaćenim masama zanesenjačku nadu. Ljudi su osjećali da svemu dolazi kraj. Oni su vjerovali da neće biti vremena za širenje kršćanstva među svim neznabošcima prije dolaska nove ere. Ako su nade drugih grupa istih ugnjetenih masa bile upravljene na izazivanje političke i socijalne revo lucije njihovom vlastitom energijom i naporom, oči ranokrš ćanske zajednice bile su uprte jedino na veliki događaj, čude sni početak novog doba. Sadržaj primitivne kršćanske poruke nije bio ekonomski ni socijalno-reformski program već blago slovljeno obećanje o bliskoj budućnosti u kojoj će siromašni biti bogati, gladni zadovoljeni a potlačeni dobiti vlast.22

Raspoloženje tih  prvih  kršćana  zanesenjaka  jasno  se  vidi u Evanđelju po Luki 6:20 i d.:

»20. Blago vama koji ste siromašni duhom; jer je vaše carstvo Božije.

21.      Blago vama koji ste gladni sad; jer ćete se nasititi.

Blago vama koji plačete sad, jer ćete se nasmijati.

22.      Blago vama kad vas ljudi omrznu i kad vas rastave i osramote, i razglase ime vaše kao zlo sina radi čovje- čijega.

23.     Radujte se u onaj dan i igrajte, jer gle, vaša je plata na  nebu.  Jer  su  tako  činili  prorocima  očevi  njihovi.

24.     Ali teško vama bogati; jer ste već primili utjehu svoju.

25.     Teško vama  siti  sad;  jer ćete ogladnjeli.  Teško  vama koji  se  smijete  sad;  jer  ćete zaplakati  i  zaridati.«

Ti iskazi ne izražavaju samo čežnju  siromašnih i  ugnjete- nih za novim i boljim svijetom i njihovo iščekivanje toga svi jeta, već i njihovu krajnju mržnju prema vlastima — bogati ma, učenima i  moćnima.  Isto  se  raspoloženje nalazi u priči o siromašnom čovjeku Lazaru »koji željaše da se nasiti mrva ma koje padahu s trpeze bogatoga« (po Luki 16:21) i u glaso vitim Isusovim riječima: »Kako je teško ući u carstvo Božije onima koji imaju bogatstvo! Lakše je kamili proći kroz iglene uši nego li bogatome ući u carstvo Božije« (po Luki 18:24). Mržnja prema farizejima i sakupljačima poreza provlači se po put crvene niti kroz Evanđelja što je imalo za posljedicu da je gotovo dvije hiljade godina mišljenje o farizejima kroz cijelo kršćanstvo bilo određeno tom mržnjom.

Tu mržnju prema bogatima ponovo čujemo u poslanici Ja- kovljevoj  sredinom II stoljeća:

»1.  Hodite vi sad bogati, plačite i ridajte za svoje ljute ne volje koje idu na vas.

2.     Bogatstvo vaše istruhnu, i haljine vaše pojedoše moljci;

3.      Zlato vaše i' srebro zarđa, i rđa njihova biće svjedočan

stvo na nas: izješće tijelo vaše kao oganj. Stekoste bogat

stvo u posljednje dane.

4.     Gle, viče plata vašijeh poslanika koji su  radili  njive vaše i vi ste im otkinuli; i vika žetelaca dođe do ušiju Gospoda Savaota.

5.      Veseliste  se na zemlji,  i  nasladiste  se;  uhraniste  srca svoja, kao na dan zaklanja.

6.      Osudiste,  ubiste  pravednika,  i  ne  brani  vam  se.

7.      Trpite  dakle,  braćo  moja,  do  dolaska  Gospodnjega...

9.  Gle, sudija stoji pred vratima (Jakov 5:1  i d.).«

Govoreći o toj mržnji Kautsky s pravom kaže:

»Rijetko je klasna mržnja modernog proletarijata postigla ta kve  forme  kao  klasna  mržnja kršćanskog  proletarijata.23   To

je mržnja amhareca prema farizejima,  zelota  i  sikarija  pre ma imućnima i srednjoj klasi, napaćenih i izmučenih ljudi grada i sela prema onima na vlasti i na visokim mjestima, što je bila izražena u pretkršćanskim političkim ustancima i me sijanskim  fantazijama.

S tom mržnjom prema duhovnim  i  društvenim  autoriteti ma usko je povezana bitna crta društvene i psihičke strukture ranog kršćanstva, naime, njegov demokratski, bratski karakter. Ako je za židovsko društvo toga vremena bio karakterističan krajnje kastinski duh koji je prožimao sve društvene odnose, ranokršćanska zajednica bila je slobodno bratstvo siromašnih, nezainteresiranih za Ustanove i pravila.

»Ako želimo opisati organizaciju za vrijeme prve stotine godina suočavamo se sa nesavladivim zadatkom... Cijela za jednica ostaje povezana zajedničkom vezom vjere, nade i lju bavi. Nije služba temelj osobi već je uvijek osoba temelj slu žbi .. . Budući da su prvi kršćani osjećali da su hodočasnici i stranci na Zemlji, kakva je bila potreba za stalnim ustanova ma?24«

U tom ranokršćanskom bratstvu uzajamna ekonomska po moć i podrška, »komunizam iz ljubavi«, kako to Harnack na ziva, igrali su osobitu ulogu.

Dakle, vidimo da su rani kršćani bili ljudi i žene, siromašni, neobrazovani, potlačene mase židovskog naroda i kasnije dru- gih naroda. Zbog sve manje mogućnosti da se promijeni nji hova beznadna situacija realnim sredstvima, razvilo se očeki vanje da će se dogoditi promjena u veoma kratkom vremenu, svakog trenutka, i da će tada ti  ljudi  naći  sreću koju  prije nisu imali,  ali  da će bogati i gospoda biti  kažnjeni u  skladu s pravdom i željama kršćanskih masa. Prvi su kršćani sačinja vali bratstvo socijalno i ekonomski ugnjetenih zanesenjaka za jedno povezanih nadom i mržnjom.

Ono po čemu su se rani kršćani razlikovali od seljaka i pro letera koji su se borili protiv Rima nije bio njihov osnovni psihički  stav.  Prvi  kršćani  nisu  više  bili  »ponizni«  i  nisu  se

pokoravali volji božjoj, niti su više bili uvjereni u nužnost i nepromjenljivost svoje sudbine, i malo im je bilo stalo do to ga da ih njihovi gospodari vole, kao i političarima i vojnici ma.  Te dvije grupe mrzile  su vladajuće očeve na isti  način, nadajući se sa jednakim žarom da vide njihovu propast i po četak svoje vladavine i bolje budućnosti. Razlika među njima nije bila u pretpostavkama niti u cilju i usmjerenosti njihovih želja već samo u području na kojem su oni pokušavali da ih ostvare. Dok su zeloti i sikariji nastojali da svoje želje ostva re  na  području  političke  stvarnosti,  potpuna  beznadnost  ta kvog ostvarenja navela je  rane  kršćane da te iste želje obli kuju u fantaziji. Izraz  toga bila je ranokršćanska vjera, oso bito ranokršćanska ideja o Isusu i njegovom odnosu s Bogom-

-ocem.

Kakve su bile ideje tih prvih kršćana?

Sadržaji vjere učenika i zajedničko objavljenje koje ih je ujedinjavalo mogu se obuhvatiti u sljedećim tvrdnjama.  Isus iz Nazareta je Mesija obećan od proroka. Isus je nakon smrti božanskim oživljavanjem postavljen s desne strane Boga i u- skoro će se vratiti da osnuje svoje carstvo na Zemlji. Onaj tko vjeruje u Isusa i tko je bio primljen u zajednicu Isusovih uče nika, tko se, na osnovu iskrene duhovne promjene, obraća Bo- gu-ocu, i  koji živi  prema Isusovim zapovijedima, jeste božji svetac i kao takav može biti siguran da će mu milošću božjom biti oprošten grijeh i da će doživjeti buduću slavu to jest is kupljenje.25

»Bog ga je učinio i Gospodom i Kristom«  (DA 2:36). To je najstarija doktrina o Kristu koju imamo i stoga je od velikog značenja  osobito  zato  što je  kasnije  potisnuta  drugim, obu- hvatnijim doktrinama. Ona se zove  »adopcionistička« teorija jer se ovdje pretpostavlja akt adopcije. Adopcija se ovdje upo trebljava  suprotno  prirodnom  sinovstvu koje  postoji  od  ro đenja.  Prema  tome,  misao  koja je ovdje prisutna jest ta da Isus nije bio Mesija od početka; drugim riječima, on nije bio od početka Sin Božji već je to postao određenim, jasnim ak

tom Božje volje. To je naročito izraženo u činjenici što se saop- ćuje u psalmima (2:7), »ti si moj sin, ja te  danas  rodih«, tumači kao da se odnosi na trenutak uzvišenja Isusovog (DA 13:33).

Prema drevnoj semitskoj ideji kralj je Sin Božji, bilo nas ljedstvom ili, kao ovdje, adopcijom, onog dana kad se popne na prijestolje.  Stoga je u  skladu  s  orijentalnim  duhom  kad se kaže da je Isus, kad je bio uzdignut do desne strane Božje, postao Sin Božji. Tu ideju ponavlja čak Pavao premda je za njega pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje. Rim ljani (1:4) kažu o  Sinu Božjem da je bio  »posvjedočen  silno za Sina Božjeg .. . po uskrsnuću iz mrtvih«. Ovdje se sukoblja vaju dvije različite  forme  toga pojma: Sin Božji koji je bio Sin od samog početka (Pavlova ideja); i Isus koji je, nakon uskrsnuća, bio uzvišen  do Sina Božjeg na vlasti, to jest, do kraljevskog vladara svijeta (pojam rane zajednice). Te dvije ideje, koje se teško mogli povezati, veoma jasno pokazuju da se ovdje sukobljavaju dva različita obrasca razmišljanja. Sta riji, koji potječe od ranokršćanske zajednice, dosljedan je po tome što ranu zajednicu karakterizira Isus prije uzvišenja, kao čovjek: »čovjeka od Boga potvrđena među vama silama, ču desima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate« (DA 2:22). Ovdje bi trebalo primijetiti da Isus nije izvršio čudo već Bog preko njega. Isus je bio glas Božji. Ta ideja prevladava donekle u  evanđeoskoj  tradiciji gdje, na primjer, nakon iscjeljenja sakatih, ljudi  hvale  Boga (po Marku 2:12).

Osobito je Isus okarakteriziran kao prorok koga je Mojsije obećao: »Gospod Bog vaš podignut će vam proroka iz vaše bra- će« (DA 3:22; 7:37; V Mojs 18:15).26

Tako vidimo da se pod pojmom Isusa, koga se pridržavala rana zajednica, podrazumijevao čovjek izabran od Boga i po dignut od njega kao »Mesija« i kasnije kao »Sin Božji«. Ta kristologija rane zajednice u mnogo čemu liči na pojam Mesije koji je izabran od Boga da bi zaveo carstvo pravednosti i lju-

bavi, na pojam koji je dugo vremena bio poznat u židovskim masama. U samo dvije ideje nove vjere nalazimo elemente koji označavaju nešto specifično novo: u činjenici njegovog uzviša- vanja kao Sina Božjeg da sjedi s desne strane Svemogućeg i u činjenici što taj nije više moćan, pobjednički heroj, već se nje gov smisao i  dostojanstvo  nalaze  upravo  u  njegovoj  patnji, u njegovoj smrti na križu. Svakako, ideja o umirućem Mesiji ili čak o umirućem Bogu nije bila potpuno nova u svijesti naroda. Izaija (53) govori o tom napaćenom slugi Božjem. Če tvrta knjiga o Jezdri također spominje umirućeg Mesiju prem da naravno u bitno drukčijoj formi jer on umire nakon četi ri stotine godina i nakon svoje pobjede.27 Možda je ideja o umi rućem Bogu postala poznata u narodu iz sasvim drugačijeg izvora, naime, iz bliskoistočnih kultova i mitova (Oziris, Atis i Adonis).

Sudbina čovjeka nalazi svoj uzor u stradanju Boga koji pati na Zemlji, umire  i  ponovo  uskrsava.  Taj  će  Bog  dozvoliti da uživaju u toj blagoslovljenoj  besmrtnosti  svi oni koji mu se pridruže u tajnama ili koji  se čak s njim poistovjete.28

Možda su postojale i židovske ezoterične tradicije o umiru ćem bogu ili umirućem Mesiji, ali sve te tradicije koje su pret hodile ne mogu objasniti ogroman utjecaj koji je učenje o ra spetom i napaćenom spasiocu odmah imalo na židovske a ubrzo i na poganske mase.

U ranoj zajednici zanesenjaka Isus je tako bio čovjek na kon svoje smrti uzvišen do Boga i koji će se uskoro vratiti da bi izrekao presudu, usrećio one koji pate i kaznio gospo dare.

Mi smo sad dovoljno stekli uvid u psihičke površine sljed benika ranog kršćanstva da se možemo odvažiti na tumačenje tih prvih kristoloških tvrdnji. Zaneseni tom idejom  bili  su ljudi koji su se mučili i koji su očajavali, puni mržnje prema svojim židovskim poganskim ugnjetačima, bez ikakvog izgle da na postizanje bolje budućnosti. Poruka koja bi im dopušta-

la da zamišljaju u fantaziji sve što im je stvarnost uskraćiva­ la mora da ih je silno opčinjavala.

Ako zelotima nije ništa ostalo nego da umru u beznadnoj borbi, Kristovi sljedbenici mogli su sanjati o svom cilju a da im stvarnost odmah ne pokaže beznadnost njihovih želja. Za­ mjenjujući stvarnost fantazijom kršćanska je poruka zado­ voljavala čežnju za nadom i žeđ za osvetom, i premda nije mogla ublažiti glad, ona je dovela do zadovoljenja u fantaziji sto nije bilo od malog značenja za potlačene.29

Psihoanalitičko istraživanje kristološke vjere rane kršćanske zajednice mora sada pokrenuti sljedeća pitanja: kakvo je bilo značenje fantazije za prve kršćane o umirućem čovjeku uzviše­ nom od Boga? Zašto je ta fantazija osvojila srca tolikih hilja­ da za kratko vrijeme? Kakvi su bili njeni nesvjesni izvori i kakve je ona emocionalne potrebe zadovoljavala?

Prvo, najvažnije pitanje: čovjek je uzdignut do Boga; on je usvojen od Boga. Kao što je Reik ispravno primijetio ovdje imamo stari mit pobune sina, izražavanje neprijateljskih po­ riva prema Bogu-ocu. Sad razumijemo kakvo je značenje taj mit morao imati za sljedbenike ranog kršćanstva. Ti su ljudi žestoko mrzili vlasti koje su im se suprotstavljale »očinskom« snagom: svećenike, učene ljude, aristokrate, ukratko, sve go­ spodare koji su ih isključili iz uživanja života i koji su u nji­ hovom emocionalnom svijetu igrali ulogu strogog, odbojnog, prijetećeg oca mučitelja — oni su također morali mrziti tog Boga koji je bio  saveznik njihovih ugnjetača i koji je dozvo- 1 javao da trpe i da budu potlačeni. Oni su sami željeli da vla­ daju, čak i da budu gospodari, ali im se činilo beznadno da pokušaju postići to u stvarnosti i silom zbaciti i uništiti svoje sadašnje gospodare. Tako su zadovoljavali svoje želje u fanta­ ziji. Svjesno, oni se nisu usudili klevetati očinskog Boga. Svjes­ na je mržnja bila rezervirana za vlasti, ne za uzvišeni lik oca, samo božansko biće. Ali je nesvjesno neprijateljstvo prema božanskom ocu našlo izraz u fantaziji o Kristu. Oni su stavili

čovjeka uz bok Boga i učinili ga suvladarem Boga-oca. Taj čovjek koji je postao Bog i s kojim su se kao ljudi mogli poistovjetiti predstavljao je njihove edipovske želje, on je bio simbol njihovog nesvjesnog neprijateljstva  prema  Bogu-ocu, jer ako je čovjek mogao postati Bog ovaj je drugi bio lišen svog privilegiranog položaja da bude jedinstven  i  nedohvat ljiv. Vjerovanje u uzvišenje čovjeka do Boga  bilo  je  tako izraz  nesvjesne  želje  za  uklanjanjem  božanskog  oca.

Ovdje se nalazi smisao činjenice što je rana kršćanska za jednica zastupala adopcionističku doktrinu, teoriju o uzvišenju čovjeka do Boga. U toj je doktrini neprijateljstvo prema Bo gu našlo svoj izraz, dok je u doktrini čija se popularnost kasni je povećala i koja je postala dominantna — doktrini o Isusu koji je uvijek bio Bog — bilo izraženo odbacivanje tih neprija teljskih želja prema Bogu (o čemu će se potanko raspravljati kasnije). Vjernici su se poistovjetili s tim sinom; oni su se s njim mogli poistovjetiti zato što je on bio biće koje pati poput njih. To je osnova neodoljive snage i učinka koju je ideja o čovjeku patniku, uzvišenom do boga, imala na mase; oni su se mogli poistovjetili samo s bićem koje pati. Hiljade ljudi pri je njega bilo je raspeto, mučeno i ponižavano. Ako su oni vje rovali da je taj raspeti čovjek uzvišen do boga, to je značilo da su u svom nesvjesnom oni sami bili taj raspeti bog.

U pretkršćanskoj apokalipsi spominje se pobjedonosni, silni Mesija. On je bio oličenje želja i fantazija klase ljudi koji su bili ugnjetavani ali koji su u mnogo čemu manje patili i još uvijek gajili nadu u pobjedu. Klasa iz koje je nikla rana krš ćanska zajednica i u kojoj je kršćanstvo prvih stotinu do sto tinu pedeset godina imalo veliki uspjeh nije se mogla poisto vjetiti s takvim silnim, snažnim Mesijom: njen je Mesija mo gao biti samo patnik, raspeti Mesija. Lik spasioca patnika bio je određen na tri načina: prvo, upravo u spomenutom smi slu; drugo, činjenicom da je djelomično želja za smrću Boga- oca bila pomaknuta na sina. U mitu o umirućem bogu (Ado-

nis, Atis, Oziris), sam je Bog bio onaj čija je smrt bila predo čena u fantaziji. U ranokršćanskom mitu otac je ubijen u sinu. Ali, na koncu, fantazija o raspetom sinu imala je još treću funkciju: budući da su pravi zanesenjaci bili prožeti mržnjom i željama za smrću — svjesno protiv svojih gospodara, nesvje sno protiv Boga-oca — oni su se poistovjetili sa raspetim; oni su sami podnosili muke smrti na križu i ispaštali na taj način za svoje želje za smrt oca. Kroz smrt Isus je okajao grijeh svih i prvi.su Kršćani uvelike trebali takvo okajanje. Zbog cjelokup ne situacije u kojoj  su se nalazili, agresija prema ocu i želja

za  njegovom  smrću  bili  su  naročito  snažni  u njima.

Težište ranokršćanske  fantazije, međutim — za razliku od kasnije katoličke vjere koju ćemo razmatrati  —  izgleda  da nije u mazohističkom iskupljenju kroz samouništenje, već u istiskivanju oca poistovjećivanjem s Isusom patnikom.

Za  potpuno  razumijevanje  psihičke  pozadine  vjerovanja  u Krista moramo razmotriti  činjenicu da je u to doba Rimsko carstvo sve više i više bilo odano kultu cara što je prelazilo sve nacionalne granice. Psihološki, on je bio tijesno povezan sa monoteizmom, vjerovanjem u pravednog, dobrog oca. Ako su pogani često proglašavali kršćanstvo ateizmom, u dubljem psihološkom smislu oni  su bili u pravu jer je  ta vjera u čo vjeka patnika uzvišenog do Boga bila fantazija patničke, ugnje- tene klase koja je željela da istisne vladajuće snage — boga, cara i oca — i sebe  stavi na njihova mjesta. Ako  su glavne optužbe pogana protiv kršćana uključivale tvrdnju  das u po činili Edipov zločin, to je optuživanje bilo stvarno nerazumno klevetanje; nesvjesno klevetnika dobro je razumjelo nesvjesno značenje mita o Kristu, njegovih edipovskih želja i njegovog skrivenog neprijateljstva prema Bogu-ocu, caru i  autoritetu.30

Da sažmemo: da bismo razumjeli kasniji razvoj dogme, mo ramo najprije razumjeti karakterističnu crtu rane kristologi- je, njezin adopcionistički karakter. Vjerovanje da je čovjek uzvišen do Boga bio je izraz nesvjesnog poriva neprijateljstva prema  ocu  koji  je  bio  prisutan  u  masama.  Ono  je  pružilo

mogućnost poistovjećivanja i u skladu s tim očekivanje da će novo doba uskoro doći kad oni koji su patili i bili ugnjetavani budu gospodari i tako postanu sretni. Budući da se čovjek mo gao i zaista se i poistovjetio s Isusom jer je on bio čovjek pat

10.          Ibiđ., II, 13, 6.  Važno  je  napomenuti  da  Josip,  koji  je  sam  pri­ padao aristokratskoj eliti, opisuje pobunjenike sa stajališta svo­ jih  predrasuda.

11.          E. Schiirer, Geschichte des jiidischen Volkes im Zeitalter Jesu Chri- sti   (Povijest  židovskog  naroda  u  doba  Isusa  Krista),  treće  izd.,

nik, bila je pružena mogućnost da se zajednica organizira bez

12.

1901, I, 617.

Usp.  T.  Mommsen

,  History  of  Rome.  Vol.  V.  (Historija  Rima).

vlasti, propisa i birokracije, ujedinjena zajedničkim poistovje

ćivanjem  s  Isusom  patnikom  uzdignutim  do  boga.  Ranokr

šćansko adopcionističko vjerovanje nastalo je u masama, ono

je bilo izraz revolucionarnih tendencija i nudilo je zadovoljenje

njihovih najsnažnijih čežnja. To nam objašnjava zbog čega je

ono u tako izvanredno brzom vremenu postalo također i re

ligija potlačenih poganskih masa (premda uskoro ne isključivo

njihova).

BILJEŠKE UZ TREĆE POGLAVLJE

1 Za ekonomski razvitak vidi naročito M. Rostovtzeff, Social and Economic  History  of  the  Roman  Empire  (Društvena  i   ekonom­ ska povijest Rimskog carstva) Oxford, 1926; Max Weber, »Die sozialcn Griinde des Untergangs der antiken Kultur« (Socijalni osnovi propasti antičke kulture) u Gesammelte Aufsdtze  zur  So- zial- und Wirtschaftsgeschichte, 1924; E. Meyer, »Sklaverei im Altertum« (Robovlasništvo u starom  vijeku)  Kleine  Schriften,  2. izd., svezak I; K. Kautskv, Fotmdations of Christianity (Porijeklo kršćanstva) Russell, 1953.

2.     The Life and  Works  of  Flavius  Josephus,  The  Antiquities  of  the Jews (Život i djela Josipa Flavija, Judejske starine, XVIII, 1, 4) u prijevodu VVilliama Whistona (New York: Holt, Rinehart and Win- ston, Inc., 1957).

3.    The  Life  and  Vforks  of  Flavius  Josephus,  The  Wars  of  the  Jews,

II, 8, 14.

4.     Ibid.

5.    Josephus, The Wars of the Jews, XVIII, 1, 3.

6.    Talmud, Pesachim 49b.

7.     Tri odlomka koja su upravo navedena nalaze se u  Talmudu,  Pe­ sachim, 48b.

8.     Usp. Friedlander, Die religiosen  Bewegungen  innerhalb  des  Ju- dentums im  Zeitalter  Jesu  (Religijski  pokreti  u  židovstvu  u  Isu­ sovo doba) (Berlin, 1905).

9.    Josephus, The Wars of the Jews, II, 13, 4, 5.

13.          Josephus, The Wars of the Jews, Vol. VI.

14.          Usp.  Johannes Weiss, Das  Urchristentum  (Gottingen,  1917).

15.         Usp.  M.   Dibelius,  Die   urchristliehe   Vberlieferung  von  Johannes dem  Taufer  (Stuttgart  1911).

16.         Ibid., str. 130.

17.         Usp. za društvenu strukturu ranog kršćanstva R. Knopf Das nach- apostolische Zeitalter (Nakonapostolsko doba),  Tubingen,  1905; Adolf Harnack, Die Mission und  Ausbreitung  des  Christentums (Misija i širenje kršćanstva), 4. izdanje, 1923, Vol. I; Adolf Harnack,

»Kirche und Staat bis zur Griindung der Staatskirche« (Crkva i dr­ žava do osnutka državne Crkve), Kultur der Gegenwart, 2. izdanje,

A.     Harnack, »Das Urchristentum und die soziale Frage« (Prakrš- ćanstvo i socijalno pitanje), Preussische Jahrbiicher,  1908, Vol. 131;

K.     Kautskv,  Foundations  of  Christianity  (Russell,  1953).

18.          Origen,  Contra  Celsum,  preveo  Henry  Chadwick  (London:  Cam- bridge Universitv Press, 1953), III, 55.

19.          S  tim  u  vezi  problem  povijesnog  Isusa  ne  mora  nas  zaokupljati.

Socijalni smisao primitivne kršćanske poruke  treba  shvatiti  samo na osnovu klasa kojima je ona bila upućena  i  koje  su  je  prihva­ tile; za nas je ovdje važno jedino razumijevanje njihove psihičke situacije.

20.           Adolf  Harnack, History of Dogma  (New York:  Dover Publications, Inc., 1961) I, 66—67.

21.          lbid, str. 62—63.

22.           Usp.  VVeiss,  Das  Urchristentum,  str.  55.

23.           K. Kautsky, Der Vrsprung des Christentums (PorijekIo        krsćanstva), str.  345. ^ - - "                      ^ .

24.           H.  von  Schubert,  Gnmđmge  der  Kirchengeschichte  (Osnovne  c povijesti Crkve), Tubingen,  1904.

25.          Adolf  Harnack,  History  of  Dogma,  I,  78.

26.           VVeiss, op. cit., str. 85.

27.           Usp. Psalam 22 i Osija Hošea 6.

28.         F. Cumont, »Die Orientalischen  Religionen  in  ihrem  Einfluss  auf die  europaischen   Religionen   des  Altertums«   (Istočnjačke  religije i njihov utjecaj na evropske religije starog vijeka), Kultur der ge* genwart (2nd ed; 1923), Vol. I, Pt. III, str. 1; usp. i VVeiss op. cit., str. 70.

29.           Ovdje se mora staviti primjedba o jednom problemu koji je bio predmet oštrih polemika, o pitanju koliko se  rano  kršćanstvo može shvatiti kao revolucionarni klasni pokret. Kautskv je, u Vorldufer des neuen Sozialismus (Prethodnik novog socijalizma) (Stuttgart, 1895), i kasnije u Fotmdations of Christianity, izložio gledište da je kršćanstvo proleterski klasni  pokret,  ali  da  je,  u biti, njegov značaj bio u praktičnoj aktivnosti, to jest milosrdnom radu a ne u »pobožnim fanatizmima«. Kautskv prelazi preko či njenice da pokret može imati klasno porijeklo  bez postojanja so cijalnih i ekonomskih motiva u svijesti njegovih podstrekivača. Njegov prezir prema historijskom značaju religioznih  ideja  poka zuje samo njegovo potpuno nerazumijevanje značenja zadovolja vanja u fantaziji unutar društvenog procesa. Njegovo je tumačenje historijskog materijalizma tako banalno da je Troeltschu i Har- nacku lako nastupiti s pobijanjem historijskog materijalizma. Oni, poput Kautskog, ne stavljaju u centar  istraživanja  problem  klas nog odnosa koji je uvjetovao kršćanstvo, već prije  problem  o to me koliku su ulogu ti klasni odnosi odigrali u svijesti i ideologiji prvih kršćana. Iako Kautskv nije uočio stvaran problem, ipak su klasne osnove ranog kršćanstva tako jasne da izvitopereno nastoja nje, osobito od Troeltscha (u njegovom Social Teaching of the Christian Churches), da ih protumači, odaje suviše jasno političke tendencije  autora.

30.           Na sličan način mogu se razumjeti optužbe za ritualno ubojstvo i  seksualne razvratnosti.