RAMAYANA STARA I NOVA

Noć prije nego što smo otplovili za Borneo krenuli smo u klub daičkih studenata. Prije nego što krenemo u džunglu ususret ljudima s kojima ćemo teško komunicirati, željeli smo čuti i njihovu verziju priče.

Starim žutim taksijem krenuli smo do sive zgrade u ulici Jalan Tharmin, popeli se na

drugi kat i zakucali na vrata. Slijedile su mnoge ljubaznosti. Da, bili su željni razgovarati, ali, što se tiče vodiča za Borneo, odbili su nas na najljepši mogući način.

Još u Londonu Sam nam je dao tu adresu, pričao nam o Tjuiju, kandidatu za doktora

etnologije prastarih kultura, koji se iz daičkog sela probio do sveučilišta Princeton u New Jerseyu. Često je surađivao sa Samom.

Tjui je jedan od starih dopisnika tzv. underground magazina „Roots” („Korijeni”),

nazvanog po istoimenoj TV seriji. Naravno, u klubu su imali sve relevantne primjerke toga magazina. Iako su odbili da nam posluže kao vodiči, željeli su nam prirediti večeru. Dok smo sjedjeli čekajući večeru, ponudili su nas da se zabavimo starim kopijama „Rootsa”. Jedan od Tjuijevih članaka nam je privukao pažnju. Tekst je bio slijedeći:

„Čitalac Kurana i čitalac Biblije neminovno shvaća da je to ista knjiga. Jedan Bog stvoritelj, podjela neba i zemlje, posmrtni i ovosvjetski život. Vremenske i prostorne podjele identične. Sedmodnevni tjedan, odmor sedmi dan, 40 dana posta prije Uskrsa ili Ramadana. Strogo reguliran seksualni život, itd. Čak su i imena ista: Otac Abraham—Ibrahim, najveći svetac Isus — Isa.

Posjetilac bilo kojeg dijela Azije čini uvijek istu pogrešku. On pretpostavlja da upoznaje različite kulture, različite svjetove opisujući i doživljavajući ono što vidi. Posjetiocu se islam razlikuje od kršćanstva, hinduizam od budizma, itd. S drugog aspekta sve je to ista kultura, ista vibracija. Gledano iz izvjesnog ugla, razlike između kršćanstva i islama mogu se smatrati minimalnim. Njegova majka sveta Marija, otac Josip—Yusuf, sa zanemarivom razlikom da Marija nije bezgrešno začela i da Isus nije sin Božji, već najveći svetac Božji. Sve je to semantika. Što znači bezgrešno? Što znači sin? Istina je da je islam ratovao s kršćanstvom, no ratovali su i protestanti s katolicima. Religije Dalekog Istoka, budizam, taoizam, šintoizam, podvrste su hinduzima, a nastale su u Indiji, odnosno u Nepalu. Iako to nije odmah očigledno, semitsko kršćanstvo, islam i arijske religije — budizam, hinduizam — ustvari su dio semitsko arijske vibracije. Bez obzira na školske interpretacije poluškolovanih eksperata, i hinduizam i budizam, kršćanstvo i islam, i sve što iz njih proizlazi su, u biti, jedna posebna jednobožna religija, nastala negdje oko 3500 godina prije Krista, vjerojatno preko Zaratustre, Rig—vede ili sličnih spisa. Uvijek se susrećemo s tjednom od sedam dana, sa svetom  (pisanom) knjigom, itd.

Religije svetih knjiga, religije pisanih zakona, odnosno knjige Ramayane ili judejsko—islamske tradicije svode se na isto. Biblija i Kuran opisuju borbu boga pisanog zakona protiv idola, odnosno protiv religije nepisanih zakona. A kakva je to religija, koji svjetonazor? Hinduizam odnosno Rig-veda, odakle potječu?

Na prvi pogled indonezijska, tajlandska, burmanska i nepalska kultura razlikuju se od indijske, no sve je to privid. Ista arhitektura, isti festivali, čak i ista imena. Rama se zove Rama i u Indoneziji i u Nepalu i Indiji — Sita je Sita, Garuda je Garuda.

Ramayana je potpuno ovladala tim cijelim područjem. Godinama posvemašnja Indija,

cijela Jugoistočna Azija i tisuće otoka — danima neprekidno gledaju jednu te istu predstavu. Ta se predstava u Indoneziji izvodi s lutkama Wayang Kulit, drugdje se izvodi maskiranim glumcima Wayang Wong. U Indiji se pleše, u Burmi pleše i glumi, cijelo to područje gleda i uči dok ne nauči napamet sve likove, sve finese te kozmičke drame. O čemu se radi? Radi se o borbi nove, bijele rase,i stare, crne rase. Ta se borba očituje simbolom raspada između Rame i Site, idealnog muško—ženskog para. Sita odlazi od bijelog Rame crnom đavolu Ravani. Rama i Sita su razdvojeni i u zemlji vlada tuga. Cijeli ep je prikaz Raminog nastojanja da od crne strane svijeta nanovo izbori Situ. Kad mu to uspijeva, nastaje Ram Sita — Rađ — to jest mir na zemlji. Mir između muškarca i žene, muškog i ženskog principa. Da uspije, međutim, Rama se mora pomiriti sa crnim svijetom, to jest s Dravidima, prastanovnicima zemlje. Tek uz njihovu pomoć on svladava crnu stranu svoje osobnosti, Site i cijelog kraljevstva.

Arijci su prastanovnike Dravide držali majmunima, no Rama koristi upravo te majmune, Hanumane, kako bi oslobodio Situ — jer je Arijcima oslobađanje žene, koja je sa crnim đavolom, posao ispod časti. Upravo zato Rama sklapa savez sa prezrenim polusvijetom.

Crni svijet prastanovništva nije imao jednog boga, nije imao sedmodnevni tjedan.

Crni svijet prastanovništva nije imao ni pisani zakon. Cmi svijet nije imao ni snažne vojske ni organizacije, a ipak je upropastio sjajno kraljevstvo Ayodhe i Rami oteo Situ. Ako je istina što hindusi govore, onda se Ramayana nije dogodila u vremenu, ona se stalno ponavlja. Crni princ Ravana uvijek i nanovo otima Situ i odvodi je u svijet podzemlja. I jedini način da se mir vrati u Ayodhu jest da gornji svijet uspostavi ravnotežu sa crnim svijetom idola, totema, magije i kulta.

Nova rasa ljudi, Kinezi, Indijci, Evropljani, afrički crnci i svi ostali — gotovo da su zatrli staru rasu. U Evropi je prarase nestalo, u Južnoj Americi ima je još malo, u Indiji još manje. No tu, na otocima Indonezije i Melanezije još uvijek živi prarasa u svijetu totema i magije. Iako skriveni ispod pokrivača ekspanzivne nove žute rase, njihova vibracija još uvijek postoji. Nova rasa, — završavao je Tjui svoj članak, — ne bi smjela dopustiti da potpuno istrijebi staru rasu. Ako dođe do toga, vračevi će se vratiti u drugom obliku — vratit će se kao štetni kukci i bakterije koje će uništavati polja nove rase. Njihova uništena energija obnovit će se u negativnom obliku u vidu novih bakterija i virusa koji će napadati nervne sisteme ljudi nove rase, vratit će se u obliku raka i leukemije, u obliku crnih misli koje će ulaziti u mozgove nove rase razarajući sve njezine institucije, norme i kriterije. Zato loše čini nova rasa što je tako pobjednička i što vidi napredak u potpunom istrebljenju svega živog što joj smeta. Nova rasa bi poubijala i sve morske pse, i sve komarce, i sve krokodile, i sve zmije, i sve ljude stare rase. Stara rasa obožava i štuje upravo sve ono što stara rasa smatra neprijateljem, a to su zmija, smrt, noć, krokodil, sve ono što nova rasa smatra ogavnim i štetnim, sve čega se boji.”