Dosad sam govorio samo o materijalima koji po­ tiču vizije  i kako  ih moderna tehnologija psihički

4             vidi Dodatak III

*             SV. IVAN PATMOSKI (I. stoljeće); jedan od kršćanskih apostola, po legendi omiljeni Isusov učenik. Autor jednog evanđelja, tri poslanice i Otkrivenja. Umro u progonstvu na Patmosu.

obezvrjeđuje. Sad je trenutak da se razmotre čisto umjetnička sredstva, pomoću kojih su stvarana vizij- ski poticajna djela.

Svjetlost i boja dobivaju natprirodne osobine kada se vide usred tame koja ih okružuje. Fra Angelicovo* Raspelo u Louvresu ima crnu pozadinu. Imaju je i freske Pasije koje je Andrea del Castagno** naslikao za opatice Santa Apollonije u Firenci. Otud vizionar­ ska žestina, neobično zanosna moć tih izuzetnih dje­ la. U potpuno različitom umjetničkom i psihološkom kontekstu isto je sredstvo često koristio Goya*** na svo­ jim gravurama. Ti leteći ljudi, taj konj na konopcu, velika i grozna inkarnacija Straha - svi se oni ističu, kao pod reflektorima, naspram pozadine nepregledne noći.

Sa razvojem chiaroscura, u šesnaestom i sedam­ naestom stoljeću, noć je izašla iz pozadine i ubacila se u sliku, koja je postala pozornica neke vrste mani­ hejske borbe između Svjetla i Tame. U vrijeme kada su naslikana, ta djela morala su posjedovati istinsku moć prijenosa. Nama, koji smo vidjeli suviše takvih stvari, većina njih izgleda tek teatralno. Ali manji broj njih još uvijek je zadržao svoju magiju. Tu je Cara- vaggiov**** Pokop, na primjer; tu je desetak magičnih

*             GUIDO Dl PIETRO FRA ANGELICO (1400.?-1455.); talijanski slikar.

** ANDREA DEL CASTAGNO (1411.-1457.); talijanski slikar.

*** FRANCISCO JOSE GOYA Y LUCIENTES (1746.-1828.); španjolski slikar i grafičar, jedan od najvećih španjolskih umjetnika.

**** MICHELANGELO MERISI DA CARAVAGGIO (1573.-1610.); talijanski

slikar.

slika Georgesa de Latoura*5, tu su svi oni vizionarski Rembrandti na kojima svjetla imaju intenzitet i značaj svjetlosti u antipodima uma, gdje je tama puna  sjaj­ nih mogućnosti koje čekaju svoj red da postanu aktu­ alne,  da se blistave predstave našoj  svijesti.

U većini slučajeva ono što je naizgled tema Rem- brandtovih slika uzeto je iz stvarnog života ili Biblije

-              dječak koji uči ili kupanje Batshebe; žena koja je zagazila u jezero ili Krist pred sucima Svojim. Po­ vremeno, međutim, te poruke iz Drugog svijeta pre­ nose se putem teme uzete, ne iz stvarnog života ili povijesti, već iz oblasti arhetipskih simbola. U Lou- vreu visi Meditation du Philosophe, čija je simbolič­ ka tema ništa manje do ljudski um, sa svojim mnogo­ brojnim tamama, svojim trenucima intelektualnog i vizionarskog prosvjetljenja, svojim tajanstvenim stu­ bištima koja se penju i spuštaju u nepoznato. Mediti­ rajući filozof sjedi tamo na svom otoku unutarnjeg prosvjetljenja; a, na suprotnom kraju simboličke pros­ torije, na drugom, rumenijem otoku, jedna starica čuči pokraj ognjišta. Svjetlost vatre dodiruje i preobražava njeno lice, i vidimo, konkretno prikazan, najviši para­ doks i vrhovnu istinu - da percepcija jest (ili bar može biti, treba biti) isto što i Otkrivenje, da Stvarnost sjaji

*             GEORGES DE LATOUR (1593.-1652.); francuski slikar.

5             vidi Dodatak IV

iz svake pojave, da je Jedno potpuno, beskrajno prisut­ no u svim djelićima.

Uz natprirodno svjetlo i boje, dragulje i stalno smjenjujuće uzorke, posjetioci antipoda uma otkrivaju svijet vrhunski lijepih pejzaža, žive arhitekture i ju­ načkih likova. Moć prenošenja mnogih umjetničkih djela može se pripisati činjenici da su njihovi tvorci naslikali scene, likove i predmete koji podsjećaju gle­ datelja na ono što, svjesno ili nesvjesno, zna o Drugom svijetu iz pozadine svog uma.

Da počnemo s ljudskim ili, bolje, više nego ljud­ skim stanovnicima tih udaljenih područja. Blake ih je zvao kerubinima. A, u stvari, to je ono što oni, bez sumnje, i jesu - psihološki izvori onih bića koja, u teologiji svake religije, služe kao posrednici između čovjeka i Čiste svjetlosti. Ove, više nego ljudske oso­ be iz vizionarskih doživljaja nikada "ne rade nešto". (Slično tome blaženi nikad "ne rade ništa" u raju.) Dovoljno im je da postoje.

Pod mnogim imenima i odjeveni u beskrajan niz raznih kostima, ti junački likovi ljudskog vizionar­ skog doživljaja javljali su se u religioznoj umjetnosti svake kulture. Ponekad ih prikazuju nepomične, pone­ kad u povijesnom ili mitološkom djelovanju. Ali dje­ lovanje, kao što smo vidjeli, nije prirodna stvar za sta­ novnike antipoda uma. Biti zaposlenje zakon našeg

postojanja. Zakon njihovog je ne raditi ništa. Kada prisilimo te mirne strance da igraju ulogu u nekoj od naših suviše ljudskih drama, izdajemo vizionarsku istinu. Zbog toga najveću moć prijenosa posjeduju djela (ne neophodno i najljepša), koja predstavljaju "kerubine" i prikazuju ih onakvima kakvi su u svojoj sredini - ne radeći ništa.

A to objašnjava sveobuhvatni, više nego samo estetski dojam koji na gledaoca ostavljaju velika sta­ tična remek-djela religiozne umjetnosti. Isklesane fi­ gure egipatskih bogova i bogokraljeva, Madonne i pantokratori bizantskih mozaika, bodhisattve i lohani Kine, sjedeće Buddhe Khmera, stele i kipovi Copa- na6, drveni idoli tropske Afrike - svi imaju jednu zajed­ ničku karakteristiku: izraženu mirnoću. A upravo je to ono što im daje njihovu duhovnost, njihovu moć da prenesu gledatelja izvan Starog svijeta njegovog svakodnevnog iskustva, daleko, prema vizionarskim antipodima ljudske psihe.

Nema, naravno, ništa prirodno izuzetno u sta­ tičnoj umjetnosti. Statično ili dinamično, loše djelo je uvijek loše djelo. Samo želim napomenuti da, uko­ liko je sve ostalo isto, nepomični junački lik ima veću prenosivu moć od onog prikazanog u pokretu.

6 Copan - grad Maya smješten na visoravnima Hondurasa; središte intelektu­ alnog života posvećeno umjetnosti, znanosti i svetim igrama; čak i u civilizaciji Maya koja je bila intelektualno orijentirana, isticao se kao kulturno središte u kome su se održavali skupovi o matematici i kalendaru Maya.

Kerubini žive u Raju i Novom Jeruzalemu - dru­ gim riječima, među ogromnim građevinama smješte­ nim u bogate, sjajne vrtove s dalekim panoramama ravnice i planine, rijeka i mora. To je stvar neposred­ nog doživljaja, psihološka činjenica koja je zabilježe­ na u narodnoj predaji i religioznoj umjetnosti svakog doba i zemlje. Nije, međutim, bila zabilježena u li­ kovnoj umjetnosti.

Proučavajući niz ljudskih kultura, nalazimo da pejzažno slikarstvo ili ne postoji, ili je u začetku, ili se tek nedavno razvilo. U Europi potpuno razvijena umjetnost slikanja pejzaža postoji tek nekih četiri do pet stoljeća, u Kini ne više od tisuću godina, u Indiji, praktično rečeno, nikad.

To je čudna činjenica koja zahtijeva objašnjenje. Zašto bi pejzaži ušli u vizionarsku literaturu neke dane epohe i dane kulture, ali ne u slikarstvo? Postavljeno na taj način, pitanje samo sebi pruža najbolji odgo­ vor. Ljudi se mogu zadovoljiti samo verbalnim izraža­ vanjem ovog aspekta svog vizionarskog doživljaja i ne osjećaju potrebu za njegovim prenošenjem u sli­ kovne termine.

Da se to često događa u pojedinačnim slučajevi­ ma je sigurno. Blake je, na primjer, vidio vizionarske pejzaže, "razgovjetnije od bilo čega što smrtna i pro­ lazna priroda može proizvesti" i "beskrajno savršenije i podrobnije uređene od ičeg što je vidjelo smrtno

oko". Evo opisa jednog takvog vizionarskog pejzaža, koji je Blake opisao na jednoj od večernjih zabava gospođe Aders: "Neku večer, šetajući, naišao sam na livadu i  na njenom kraju ugledao stado janjadi. Kad sam krenuo prema njemu, zemlja se zarumenila cvije­ ćem, a tor od pruća i njegovi runasti stanovnici bili su izrazito pastoralno lijepi. Ali kad sam pogledao ponovo, ispostavilo se da to nije živo stado, već pre- divna  skulptura."

Izvedena bojama, ta vizija bi izgledala, pretpo­ stavljam, kao neki nepojmljivo lijep spoj jedne od Constableovih najsvježijih skica u ulju sa slikama životinja u magično realističnom stilu Zurbaranovog* svetog janjeta koje je sada u Muzeju San Diega. Ali Blake nikada nije učinio ništa što bi i izdaleka sličilo na takvu sliku. Bilo mu je dovoljno govoriti i pisati o svojim vizijama pejzaža, i u svom se slikarstvu usre­ dotočiti na "kerubine".

Ono  što je  istinito za pojedinačnog umjetnika može biti istinito za cijelu školu.  Postoji mnoštvo stvari koje ljudi iskuse, ali ne odluče izraziti; ili mogu pokušati izraziti ono što su doživjeli, ali u samo jed­ noj od svojih umjetnosti. A u nekim drugim sluča­ jevima izrazit će se na načine koji nemaju neposred­ nu prepoznatljivu sličnost s originalnim doživljajem.

*             FRANCISCO DE ZURBARAN (1598.-1664.); španjolski slikar.

U tom posljednjem kontekstu dr. A. K. Coomaras- wamy može saopćiti neke zanimljive stvari o mis­ tičnoj umjetnosti Dalekog istoka - umjetnosti u kojoj se "denotacija i konotacija ne mogu razdvojiti" i "ne osjeća se nikakva razlika između onoga što stvar 'jest' i onoga što 'znači'."

Vrhunski primjer takve mistične umjetnosti je pejzažno slikarstvo inspirirano zenom, koje se pojavi­ lo u Kini u razdoblju Sung i ponovo rodilo u Japanu četiri stoljeća kasnije. Indija i Bliski istok nemaju mis­ tično pejzažno slikarstvo; ali imaju njegove ekviva­ lente - "Vaisnava slikarstvo, poezija i glazba u Indiji, s temom seksualne ljubavi; i sufistička poezija i glazba u  Perziji,  posvećena  pohvali  pijanstva.7"

"Krevet je", kao što sočno izražava talijanska po­ slovica, "siromahova opera". Analogno tome, seks je hinduski Sung; vino je perzijski impresionizam. Razlog za to je, naravno, činjenica da doživljaji seksu­ alnog sjedinjenja i pijanstva dijele onu osnovnu dru- gačijost svojstvenu svim vizijama, uključujući i vizi­ je pejzaža.

Ukoliko su, u bilo koje vrijeme, ljudi nalazili za­ dovoljstvo u nekoj vrsti aktivnosti, treba pretpostavi­ ti da je, u razdobljima kada se takva aktivnost nije odvijala, morala za nju postojati neka vrsta ekvivalen­ ta. U srednjem vijeku, na primjer, ljudi su bili preoku­ pirani na opsesivan, skoro manijakalan način riječima

7             A. K. Coomaraswamy, Transformacija prirode u umjetnosti, str. 40

i simbolima. Sve bi se u prirodi odmah prepoznavalo kao konkretna ilustracija neke zamisli oblikovane u jednoj od knjiga ili legendi koje su u tom trenutku smatrane svetima.

Pa ipak, u drugim povijesnim razdobljima ljudi su nalazili duboko zadovoljstvo u prepoznavanju au­ tonomne drugačijosti prirode, uključujući i mnoge as­ pekte ljudske prirode. Doživljaj te dragosti izražavao se u okvirima umjetnosti, religije ili znanosti. Što su bili srednjovjekovni ekvivalenti Constablea i ekolo­ gije, promatranja ptica i Eleusisa, mikroskopije i svet­ kovina Dioniza i japanskog haikua? Nalazili su se, pretpostavljam, u saturnalijskim orgijama na jednom kraju ljestvice i mističnim  doživljajem na drugom. Poklade, svibanjske svečanosti, karnevali - svi su oni omogućavali neposredan doživljaj životinjske drugo- sti koja leži ispod osobnog i društvenog identiteta. Nadahnuto promatranje otkrivalo je još drugačiju drugačijost božanske Ne-svijesti. A negdje između dvije krajnosti bili su doživljaji vizionara i vizionar­ ske umjetnosti, pomoću koje se pokušavalo ponovo uhvatiti i ponovo stvoriti te doživljaje - umjetnost zlatara, majstora vitraja, tkalaca tapiserija, slikara, pjesnika i glazbenika.

Unatoč Prirodnoj povijesti koja nije bila ništa doli skup beživotnih moralističkih simbola, u čeljustima

teologije koja je, umjesto da riječi smatra znakovima stvari, tretirala stvari i događaje kao znakove bib­ lijskih ili aristotelovskih riječi, naši preci su uspjeli relativno sačuvati svoj zdrav razum. A taj podvig su postigli povremenim bijegom iz zagušljivog zatvora svoje uobražene racionalističke filozofije, svoje antro- pomorfističke, autoritativne i neeksperimentalne zna­ nosti, svoje i previše artikulirane religije, u neverbal­ ne, drugačije svjetove od ljudskih, nastanjene njiho­ vim instinktima, vizionarskom faunom antipoda nji­ hovog uma i, dalje od toga, a ipak unutar svega osta­ log,  sveprisutnim  Duhom.

S ove široke, ali neophodne digresije, vratimo se na određeni slučaj od kojeg smo krenuli. Pejzaži su, kao što smo vidjeli, redovni dio vizionarskog doživ­ ljaja. Opisi vizionarskih pejzaža javljaju se u drevnoj literaturi folklora i religije; ali slike pejzaža nisu se pojavile sve do relativno nedavnog vremena. Onom što je rečeno, da bi se objasnili psihološki ekvivalen­ ti, dodat ću nekoliko kratkih zabilješki o prirodi pej­ zažnog slikarstva kao umjetnosti koja ima moć poti­ cati vizije.

Počnimo tako što ćemo postaviti jedno pitanje. Koji pejzaži - ili, šire, koji prikazi objekata iz prirode

-              imaju najveću moć prenošenja, najviše su sami po sebi vizionarski? U svjetlu mojih vlastitih iskustava i

onog što sam čuo da drugi ljudi govore o svojim re­ akcijama na umjetnička djela, riskirat ću odgovoriti. Ukoliko su ostale stvari iste (jer ništa ne može na­ doknaditi nedostatak talenta), pejzaži s najvećom moći prenošenja su prvo oni, koji prikazuju objekte iz prirode s velike razdaljine, i, drugo, oni koji ih pri­ kazuju izbliza.

Udaljenost daje čar prizoru; ali ga daje i blizina. Slike dalekih planina, oblaka i pljuska iz razdoblja Sung su zanosne; ali su to i krupni planovi tropskih listova u džunglama Dounaiera Rousseaua. Kad po­ gledam Sung pejzaž, sjetim se (ili se jedno od mojih ne-ja sjeti) hridi, nepregledne širine ravnice, blještavi- la neba i mora u antipodima uma. A ti nestanci u maglu i oblak, ta iznenadna pojavljivanja nekog čud­ nog, intenzivno određenog oblika, izlokane stijene, na primjer, prastarog borovog stabla povij enog od dugogodišnje borbe s vjetrom - i oni su prenoseći. Jer me podsjećaju, svjesno ili nesvjesno, na osnovnu otuđenost i neobjašnjivost Drugog svijeta.

Isto je i s krupnim planom. Gledam u te listove s njihovom arhitekturom žilica, njihovim prugama i pje­ gama, zavirim u dubine isprepletenog zelenila, i ne­ što u meni sjeti se onih živih uzora, tako karakteris­ tičnih za vizionarski svijet, onih beskrajnih rađanja i množenja geometrijskih oblika koji se pretvaraju u objekte, stvari koje se vječito pretvaraju u druge stvari.

Taj naslikani krupni plan džungle je ono kako, u jednom od svojih aspekta, Drugi svijet izgleda, tako da me on prenosi, navodi me vidjeti očima koje pret­ varaju umjetničko djelo u nešto drugo, nešto izvan umjetnosti.

Sjećam se - veoma jasno, mada se to zbilo prije mnogo godina -jednog razgovora s Rogerom Fryom. Govorili smo o Monetovim* Lopočima. Nisu imali prava, inzistirao je Roger, biti tako šokantno neorga­ nizirani, tako totalno bez valjanog kompozicijskog kostura. Bili su, umjetnički govoreći, skroz pogrešni. Pa ipak, morao je priznati, pa ipak ... Pa ipak, imali su, moram sad reći, moć prenošenja. Umjetnik zapa­ njujuće virtuoznosti odabrao je naslikati krupni plan prirodnih objekata viđenih u njihovom vlastitom kon­ tekstu i bez obaziranja na puko ljudske pojmove  što je što, ili što bi što trebalo biti. Čovjek je, kao što vo­ limo reći, mjera svih stvari. Za Moneta su, u ovom slučaju, lopoči bili mjera lopoča; i tako ih je i nasli­ kao.

Isto ne-ljudsko stajalište mora preuzeti svaki um­ jetnik koji pokušava prikazati udaljeni prizor. Kako su maleni, na kineskoj slici, putnici koji se kreću doli­ nom! Kako krhka koliba od bambusa na padini nad njima! A cijeli ostatak ogromnog pejzaža je praznina i tišina. Ovo otkrivenje divljine, koja živi svoj život

*             CLAUDE MONET (1840.-1926.); francuski slikar.

po zakonima vlastitog postojanja, prenosi um do nje­ govih antipoda; jer praiskonska Priroda čudnovato sliči onom unutarnjem  svijetu gdje ne postoje naše osobne želje pa čak ni vječne brige čovječanstva uop­ će.

Samo srednji plan i ono što se može nazvati dalj- nim krupnim planom strogo su ljudski. Kad gledamo veoma blizu ili veoma daleko, čovjek ili potpuno ne­ staje ili gubi primat. Astronom gleda još dalje od Sung slikara i vidi još manje od ljudskog života. Na drugom kraju ljestvice fizičar, kemičar, fiziolog tragaju za krupnim planom - staničnim krupnim planom, mole­ kularnim, atomskim i subatomskim. Od onog što je, na šest metara, čak i na dohvat ruke, izgledalo i zvuča­ lo kao ljudsko biće, ne ostaje ni traga.

Nešto analogno tome događa se kratkovidnom umjetniku i sretnom ljubavniku. U bračnom zagrlja­ ju osobnost se istopi; pojedinac (to je stalna tema Lawrenceovih pjesama i romana) prestaje biti on sam i postaje dio ogromnog neosobnog univerzuma.

A tako biva i s umjetnikom koji odabire koristiti svoje oči na blizinu. U njegovom radu čovječanstvo gubi svoj značaj, čak potpuno nestaje. Umjesto muš­ karaca i žena koji izvode svoje fantastične  obmane pred nebesima, od nas se traži da razmotrimo  ljilja­ ne,  da  meditiramo  o  nezemaljskoj   ljepoti  "pukih

stvari", kad su izdvojene iz svog utilitarnog konteks­ ta i predstavljene onakve kakve su, same za i po sebi. Alternativno (ili, na nekom ranijem stupnju umjet­ ničkog razvitka, isključivo), ne-ljudski svijet blizine je prenijet u uzorcima.  Ti uzorci  su većim dijelom apstrahirani iz lišća i cvijeća - ruže, lotosa, tratorka, palme, papirusa - i razrađeni su, ponavljanjima i vari­ jacijama, u nešto što ima moć prijenosa i podsjeća na žive geometrije Drugog svijeta.

Slobodniji i realističniji tretmani Prirode izbli­ za, pojava su relativno skorašnjeg datuma - ali mnogo ranijeg od onih tretmana udaljenog prizora, kojima jedino (i pogrešno) dajemo ime pejzažnog slikarstva. Rim je, na primjer, imao svoje pejzaže izbliza. Fres­ ka vrta, koja je jednom krasila zid u Livijinoj vili, ve­ ličanstven je primjer te umjetničke forme.

Iz teoloških razloga, islam se morao zadovoljiti, najvećim dijelom, "arabeskama" - raskošnim i (kao u vizijama) stalno varirajućim uzorcima, zasnovanim na prirodnim objektima viđenim izbliza. Ali čak ni u islamu istinski pejzaž izbliza nije bio nepoznat. Ni­ šta ne nadmašuje po ljepoti i vizionarskoj moći poti­ caja mozaike vrtova i građevina u velikoj Omejid- skoj džamiji u Damasku.

U srednjovjekovnoj Europi, usprkos prevladava­ jućoj maniji da se svaki raspoloživi podatak pretvara u koncept, svaki neposredan doživljaj u puki simbol

nečeg u nekoj knjizi, realistični krupni planovi lišća i cvijeća bili su prilično česti. Nalazimo ih isklesane na kapitelima gotskih stupova, kao u Chapter Hou- seu Southwell Minstera. Nalazimo ih na slikama lova

-              slikama čija je tema bila ta sveprisutna činjenica srednjovjekovnog života,  šuma,  viđena  onako  kako je lovac ili zalutali putnik vidi, u svoj njenoj očarava­ jućoj  složenosti  razlistanog  detalja.

Freske u papinskoj palači u Avignonu skoro su jedini sačuvani ostaci onoga što je, čak i u Chaucero- vo* vrijeme,  bilo  rasprostranjena forma svjetovne umjetnosti. Jedno stoljeće kasnije ova umjetnost šum­ skog krupnog plana dostigla je samosvjesno savršen­ stvo u takvim veličanstvenim i magičnim djelima kao što je  Pisanellov** Sv. Hubert i Lov u šumi Paola Uccella, sad u Muzeju Ashmolean u Oxfordu. Blisko srodne zidnom slikarstvu šumskih krupnih planova bile su tapiserije, kojima su bogataši sjeverne Europe ukrašavali svoje kuće. Najbolje među njima su vizij- ski poticajna djela najvišeg reda. Na svoj način su isto toliko nebeska, isto toliko snažno podsjećaju na ono što se događa na antipodima uma, kao i velika remek-djela pejzažnog slikarstva na najdaljoj točki -

*             GEOFFREY CHAUCER (1340.?-1400.); engleski pjesnik, najveći do pojave Shakespearea. Glavno djelo spjev "Canterburyjske priče" (Canterbury Tales).

** ANTONIO Dl PUCCIO Dl CERRETO PISANELLO (1395.-1455.); talijanski

slikar.

Sung planine u njihovoj veličanstvenoj usamljenos­ ti, Ming rijeke beskrajne ljepote, plavi podalpski svi­ jet Tizianovih* daljina, Engleska Constablea; Italija Turnera i Corota**; Provence Cezannea i Van Gogha; Ile de France Sisleya i Ile de France Vuillarda.

Vuillard je, usputno, bio vrhunski majstor i pri­ jenosa krupnog plana i prijenosa dalekog prizora. Nje­ govi građanski interijeri su remek-djela umjetnosti koja ima moć poticati vizije, u usporedbi s kojima djela takvih svjesnih i takoreći profesionalnih vizio­ nara kao što su Blake i Odilon Redon*** izgledaju eks­ tremno slaba. U Vuillardovim interijerima svaki de­ talj ma koliko trivijalan, ma koliko čak odbojan - uzo­ rak kasnoviktorijanskih zidnih tapeta, Art Nouveau ukras, bruxelleski tepih - viđen je i predstavljen kao živi dragulj; a svi ti dragulji su skladno ukomponira­ ni u cjelinu koja je dragulj još višeg reda vizionarske snage. A kada pripadnici više srednje klase Vuillar- dovog Novog Jeruzalema krenu u šetnju, nađu se ne, kako su pretpostavljali, u departmanu Seine et Oise, već u rajskom vrtu, u nekom Drugom svijetu koji je ipak u osnovi isti kao i ovaj svijet, ali preobražen i stoga zanosan8.

* TIZIANO VECELLIO (1488.?-1567.); talijanski slikar.

** JEAN BAPTISTE CAMILLE COROT (1796.-1875.); francuski slikar.

*** ODILLON REDON (1840.-1916.); francuski likovni umjetnik.

8             vidi Dodatak V

* * *

Do sada sam govorio samo o blaženom vizionar­skom doživljaju i njegovom tumačenju u terminima teologije, njegovom prenošenju u umjetnost. Ali vizi­onarski doživljaj nije uvijek blaženstvo. Ponekad je stravičan. Postoji i pakao kao i raj.

Kao i raj, vizionarski pakao ima svoju natprirod­ nu svjetlost i svoj natprirodni značaj. Ali je značaj urođeno grozan, a svjetlost je  "mutno svjetlo" Tibe­ tanske knjige mrtvih, Miltonova* "tama vidljiva". U Journal d'une  Schizophrene9,  autobiografskom zapisu prolaza jedne mlade djevojke kroz ludilo, svijet shizo- freničara je nazvan le Pays d'Eclairement - "zemlja rasvjetljenosti". To je ime koje bi mistik mogao upo­ trijebiti  da obilježi  svoj  raj.

Ali za jadnu Renee, shizofreničarku, osvjetlje­ nje je pakleno - intenzivno električno blještavilo bez sjena, sveprisutno i neumoljivo. Sve što je, za zdrave vizionare, izvor blaženstva, donosi Renee samo strah i košmarni osjećaj nestvarnosti. Ljetno sunce je zloću­ dno; odsjaj poliranih površina podsjeća, ne na dra­ gulje, već na strojeve i pocinčani lim; intenzitet pos­ tojanja koji udahnjuje život svakom predmetu, kad se vidi izbliza i izvan svog utilitarnog konteksta, os­ jeća kao prijetnju.

*             JOHN MILTON (1608.-1674.); jedan od najvećih engleskih pjesnika.

9             Journal d'une Schizophrene, M. A. Sechehaye, Pariz, 1950.

A tu je i užas beskraja. Za zdravog vizionara, per­ cepcija beskonačnog u konačnom detalju je otkrivenje božanske sveprisutnosti; za Renee, to je bilo otkrive­ nje onog što ona naziva "Sustavom", ogromnog koz­ mičkog mehanizma koji postoji samo da bi određivao krivicu i kaznu, usamljenost i nestvarnost10.

Zdrav razum je pitanje stupnjevanja, a ima mnogo vizionara koji vide svijet onako kako ga Renee vidi, ali uspijevaju, unatoč tome, živjeti izvan umobolnice. Za njih, kao i za pozitivnog vizionara, univerzum je preoblikovan - ali na gore. Sve u njemu, od zvijezda na nebu do prašine pod njihovim nogama, neizrecivo je zloslutno ili odvratno; svaki događaj je nabijen omrznutim značajem; svaki predmet iskazuje prisust­ vo Unutarnjeg užasa, beskrajnog, svemoćnog, vječ­ nog.

Ovaj  negativno preoblikovani  svijet nalazio je put, s vremena na vrijeme, u literaturu i umjetnost. Grčio se i prijetio u Van Goghovim kasnijim pejza­ žima; bio je mjesto i tema svih Kafkinih* priča; bio je Gericaultov** duhovni dom"; bio je Goyino obitavali- šte u godinama njegove gluhoće i osame; vidio ga je

10           vidi Dodatak VI

*             FRANZ KAFKA (1883.-1924.); austrijski književnik židovskog podrijetla iz Praga. Nije objavljivao za života; prijatelj M. Brod nije poštovao njegovu oporuku  i spalio rukopise već ih je objavio.

** JEAN LOUIS ANDRE THEODORE GERICAULT (1791.-1824.); francuski

slikar.

11           vidi Dodatak VII

Browning* kada je napisao Childea Rolanda; imao svoje mjesto, naspram bogojavljenja, u romanima C'harlesa  Williamsa**.

Negativan vizionarski doživljaj obično je po­ praćen tjelesnim osjetima veoma posebne i karakteri­ stične vrste. Blažene vizije obično se povezuju s os­ jećajem odvojenosti od tijela, osjećajem deindividu- alizacije. (Upravo je, nesumnjivo, taj osjećaj deindi- vidualizacije ono što omogućava  Indijancima koji prakticiraju kult pejotla da koriste drogu ne samo kao prečac prema vizionarskom svijetu, već također i kao instrument za stvaranje odane solidarnosti unutar gru­ pe sudionika.) Kad je vizionarski doživljaj užasan, a svijet preoblikovan na gore, individualizacija je po­ jačana i negativni vizionar se nađe u tijelu koje naiz­ gled postaje sve gušće, sve tješnje zbijeno, dok se na kraju ne svede na agoniziranu svijest zgusnutog ko­ mada materije, ne većeg od kamena koji se može držati među šakama.

Vrijedi napomenuti da su većina kazni opisanih u različitim prikazima pakla kazne pritiska i steza­ nja. Danteovi grješnici zakopani su u blatu, zatočeni u deblima drveća, tvrdo zamrznuti u blokovima leda,

*             ROBERT BROWNING (1812.-1889.); engleski pjesnik i dramatičar. Bio oženjen pjesnikinjom Elisabeth Barett. Veoma popularan; smatra se za naj­ boljeg pisca ljubavne lirike na engleskom jeziku.

** WILLIAM CARLOS WILLIAMS (1883.-1963.); američki pjesnik, romano­ pisac i esejist.

zgnječeni pod kamenjem. Pakao je psihološki istinit. Mnoge od njegovih bolova osjećaju shizofreničari i oni koji su uzeli meskalin ili lizerginsku kiselinu pod nepovoljnim okolnostima12.

Kakva je narav tih nepovoljnih okolnosti? Kako i zašto se raj pretvara u pakao? U određenim sluča­ jevima negativni vizionarski doživljaj je rezultat veći­ nom fizičkih uzroka. Meskalin ima tendenciju da se, nakon probavljanja, taloži u jetri. Ukoliko je jetra bo­ lesna, um se može naći u paklu. Ali ono što je važnije za naše trenutne svrhe je činjenica, da negativni vizi­ onarski doživljaj može biti izazvan čisto psihološkim sredstvima. Strah i bijes prepreka su na putu do ne­ beskog Drugog svijeta i bacaju uzimaoca meskalina u pakao.

A ono što važi za uzimatelja meskalina važi i za osobu koja vidi vizije spontano ili pod hipnozom. Na toj psihološkoj osnovi izgrađena je teološka doktrina čuvanja vjere - doktrina s kojom se susrećemo u svim velikim religijskim tradicijama svijeta. Eshatolozi su uvijek imali teškoća pomiriti svoju racionalnost i svoj moral s grubim činjenicama psihološkog iskustva. Kao racionalisti i moralisti, oni osjećaju da dobro po­ našanje treba biti nagrađeno i da čestiti zaslužuju otići u nebo. Ali kao psiholozi znaju da čestitost nije jedi­ ni ili dovoljan uvjet za blaženi vizionarski doživljaj.

12           vidi Dodatak VIII

Znaju da su djela sama nemoćna i da je vjera, ili po­ žrtvovno uzdanje, ono što jamči da će vizionarski do­ življaj biti blažen.

Negativne emocije - strah koji znači odsustvo vjere, mržnja, ljutnja ili zloba koje isključuju ljubav

-              garancija su da će vizionarski doživljaj, ako i kad dođe do njega, biti užasavajući. Farizej je čestit čo­ vjek; ali njegova je čestitost od one vrste koja je kom­ patibilna s negativnom emocijom.  Njegovi  vizionar­ ski doživljaji bit će stoga prije paklenski  nego  bla­ ženi.

Priroda uma je takva da će grješnik koji se poka­ je i potvrdi svoju vjeru u višu silu prije imati blaženi vizionarski doživljaj nego samozadovoljni stup druš­ tva sa svojim pravedničkim gnjevom, svojom brigom za posjede i svojim pretenzijama, svojim ukorijenje­ nim navikama optuživanja, preziranja i osuđivanja. Otud ogromni značaj koji se pridaje, u svim reli­ gijskim tradicijama, stanju uma u trenutku smrti.

Vizionarski doživljaj nije isto što i mistični do­ življaj. Mistični doživljaj je izvan područja suprot­ nosti. Vizionarski doživljaj još je unutar tog područ­ ja. Raj nameće pakao, a "odlazak u raj" ništa više ne oslobađa od silaska u užas. Raj je tek prednost s koje se božansko Tlo može vidjeti jasnije nego na razini svakodnevnog individualiziranog postojanja.

Ako svijest preživljava mentalnu smrt, ona je pre­ življava, pretpostavlja se, na svim mentalnim razina­ ma - na razini mističnog doživljaja, na razini blaženog vizionarskog doživljaja, na razini paklenskog vizio­ narskog doživljaja, i na razini svakodnevnog individu­ alnog postojanja.

U životu, čak i blaženi vizionarski doživljaj nagi- nje promjeni svog znaka ako predugo traje. Mnogi shizofreničari imaju svoja razdoblja rajske sreće; ali činjenica da (za razliku od uzimatelja meskalina) oni ne znaju kad će im, ukoliko ikad hoće, biti dopušteno da se vrate u smirujuću banalnost svakodnevnog doživljaja, čini da čak i raj izgleda užasno. A onima, koji su iz bilo kog razloga užasnuti, raj se pretvara u pakao, blaženstvo u užas, Čista svjetlost u omrznuto blještavilo zemlje rasvjetljenosti. Nešto slično može se dogoditi u posthumnom stanju. Nakon što su imale prilike zaviriti u nepodnošljivu veličanstvenost konač­ ne Stvarnosti, i nakon što su išle tamo-amo između raja i pakla, većina duša nalazi da je moguće povući se u to više smirujuće područje uma, gdje mogu upo­ trijebiti svoje i tuđe želje, sjećanja i maštarije da stvore svijet veoma sličan onom u kojem su živjeli na zem-

lji.

Od onih koji umru zanemariva manjina je sposob­

na za neposredno spajanje s božanskim Tlom, malo njih je sposobno podržati vizionarsko blaženstvo raja,

malo ih se nađe u vizionarskom užasu pakla i ne mogu pobjeći; velika većina se nađe u onoj vrsti svijeta koju je opisao Swedenborg i mediji. Iz tog svijeta nesum­ njivo je moguće prijeći, kad se steknu neophodni uvje­ ti, u svjetove vizionarskog blaženstva ili konačnog prosvjetljenja.

Moj je vlastiti zaključak da su i moderni spiritu- alizam i drevna tradicija jednako u pravu. Postoji post- humno stanje one vrste koja je opisana u knjizi Ray­ mond Olivera Lodgea*; ali postoji i raj blaženog vizi­ onarskog doživljaja; postoji i pakao iste vrste užasa- vajućeg vizionarskog doživljaja kakav ovdje trpe shi- zofreničari i neki od onih koji uzimaju meskalin, a postoji i doživljaj, izvan vremena, spajanja s božan­ skim Tlom.

*             SIR OLIVER JOSEPH LODGE (1851 .-1940.); engleski fizičar.

DodatakI

va druga, manje učinkovita pomagala vizi­ onarskom doživljaju zaslužuju biti spome­ nuta - ugljični dioksid i stroboskopska svje­

tiljka. Mješavina (potpuno neotrovna) sedam dijelo­ va kisika i tri dijela ugljičnog dioksida proizvodi, kod onih koji je udišu, određene tjelesne i psihološke pro­ mjene, koje je iscrpno opisao Meduna. Među tim promjenama najvažnije je, u našem sadašnjem kon­ tekstu, izrazito poboljšanje sposobnosti da se "vide stvari", kad se oči zatvore. U nekim slučajevima se vide samo vrtlozi obojenih uzoraka. U drugima može doći do vjernih prisjećanja prošlih doživljaja. (Otud vrijednost ugljičnog dioksida kao terapeutskog sred­ stva.) U nekim drugim slučajevima ugljični dioksid prenosi subjekta u Drugi svijet na antipodima nje­ gove svakodnevne svijesti, i on nakratko iskusi vizi­ onarske doživljaje potpuno nevezane za njegovu osob­ nu prošlost ili probleme ljudske rase uopće.

U svjetlu tih činjenica lako je razumjeti racio­ nalnost yoga vježbi disanja. Prakticirane sustavno, te vježbe rezultiraju, nakon nekog vremena, produženim

zaustavljanjem disanja. Duga zaustavljanja disanja dovode do visoke koncentracije ugljičnog dioksida u plućima i krvi, a to povišenje koncentracije ugljičnog dioksida smanjuje učinkovitost mozga  kao reduk- cijskog ventila i dozvoljava ulazak vizionarskih ili mističnih doživljaja "izvana" u svijest.

Produženo ili neprekidano vikanje ili pjevanje može izazvati slične, ali manje karakteristične, re­ zultate. Ukoliko nisu vrhunski školovani, pjevači ima­ ju tendenciju izdisati više nego što udišu. Posljedica toga je da se koncentracija ugljičnog dioksida u alve­ olarnom zraku i krvi povećava i, pošto je učinkovi­ tost cerebralnog redukcijskog ventila umanjena, vizi­ onarski doživljaj postaje moguć. Otud beskrajna "uza­ ludna ponavljanja" u magiji i religiji.

Pojanje curandera, vrača, šamana; beskrajno pje­ vanje psalama i recitiranje sutri kršćanskih i budis­ tičkih monaha; urlanje i zavijanje, sat za satom, revi- valista - u svim varijantama teoloških vjerovanja i estetskih  konvencija,  psiho-kemijsko-fiziološka  na­ mjera ostaje  ista:  povećati  koncentraciju ugljičnog dioksida u plućima i krvi i tako smanjiti učinkovitost cerebralnog redukcijskog ventila, dok ne primi bio­ loški beskoristan materijal iz Oslobođenog uma - to je, mada to vikači, pjevači  i mumljači nisu znali, uvijek bio stvarni cilj i svrha magičnih riječi, mantri, litanija, psalama i sutri. "Srce", kaže Pascal, "ima

svoje razloge." Još uvjerljiviji i teži da se u njih pro­ nikne su razlozi pluća, krvi i enzima, neurona i sinap- si. Put do  nadsvjesnog  vodi  kroz podsvjesno,  a put, ili bar jedan od putova, do podsvjesnog je kroz kemi­ ju  pojedinih  stanica.

Sa stroboskopskom svjetiljkom silazimo iz kemi­ je u još elementarnije područje fizike. Njezino rit­ mično paljenje i gašenje svjetla izgleda djeluje izrav­ no, kroz optičke živce, na električne pojave u mož­ danoj aktivnosti. (Iz ovog razloga uvijek postoji manji stupanj opasnosti pri uporabi stroboskopske svjetilj­ ke. Neke osobe boluju od petit mala, a da nisu toga svjesne po jasnim i nepogrešivim simptomima. Izlo­ žene stroboskopskoj svjetiljci, te osobe mogu dobiti jak epileptični napad. Rizik nije velik; ali ga se uvijek mora biti svjestan. Jedan slučaj od osamdeset može krenuti na loše.)

Sjediti, zatvorenih očiju, pred stroboskopskom svjetiljkom veoma je neobično i  fascinantno iskus­ tvo. Čim se svjetiljka uključi odmah su uočljive jar­ ko obojene šare. Ove šare nisu statične, već se stalno mijenjaju. Njihova prevladavajuća boja ovisi od frek­ vencije stroboskopa. Kad svjetiljka bljeska bilo ko­ jom brzinom između deset do četrnaest ili petnaest puta u sekundi, šare su uglavnom narančaste i crvene. Zelena i plava se pojavljuju kada je frekvencija iznad petnaest bljeskova u sekundi. Nakon osamnaest ili

devetnaest, prevladavaju bijele i sive šare. Zašto pod stroboskopom vidimo takve šare nije poznato. Naj­ očitije objašnjenje bilo bi interferencija dvaju ili više ritmova - ritma svjetiljke i raznih ritmova električne aktivnosti mozga. Takve interferencije vizualni cen­ tar i optički živci mogu prevesti u nešto čega um po­ staje svjestan kao obojenog, pokretnog uzorka. Mnogo je teže objasniti činjenicu, koju je neovisno jedan od drugog primijetilo nekoliko ispitivača, da stroboskop ima tendenciju obogatiti i pojačati vizije nastale pod utjecajem meskalina ili lizerginske kiseline. Evo, na primjer, jednog slučaja koji mi je ispričao prijatelj medicinar. On je uzeo lizerginsku kiselinu i vidio je, zatvorenih očiju, samo obojene, pokretne šare. Onda je sjeo pred stroboskop. Svjetiljka je uključena i aps­ traktni oblici su se odmah preobrazili u ono što je moj prijatelj opisao kao "japanske pejzaže" nenad­ mašne ljepote. Ali kako uopće može interferencija dvaju ritmova proizvesti spoj električnih impulsa koji se može protumačiti kao živi, samousklađeni japan­ ski pejzaž koji ne sliči bilo čemu što je subjekt ikad vidio, prožet natprirodnim svjetlom i bojom, i nabijen natprirodnim  značajem?

Ta zagonetka je samo jedan primjer veće, još sve- obuhvatnije tajne - prirode odnosa između vizionar­ skog doživljaja i događaja na staničnoj, kemijskoj i

električnoj razini. Dodirujući određena područja moz­ ga veoma tankom elektrodom, Penfield je uspio po­ taknuti podsjećanje na dugi niz uspomena vezanih za neki prošli doživljaj. To podsjećanje nije samo pre­ cizno u svakom opaženom detalju; ono je također popraćeno svim osjećajima koje su pobudili događa­ ji u času kada su se zbivali. Pacijent pod lokalnom anestezijom istodobno se nađe na dva mjesta i u dva vremena - u operacijskoj sali, sad, i u svom domu iz djetinjstva, stotinama milja daleko i tisućama dana u prošlosti. Postoji li, pitanje je, neko područje u mozgu iz kojega bi ubačena elektroda mogla prizvati Blakeo- ve kerubine, ili Weir Mitchellovu samopreobražujuću gotsku kulu optočenu živim draguljima, ili neizreci­ vo lijepe japanske pejzaže mog prijatelja? A ukoli­ ko, kao što ja vjerujem, vizionarski doživljaji ulaze u našu svijest odnekud "tamo vani" iz beskraja Oslo­ bođenog uma, kakvu vrstu ad hoc neurološkog uzor­ ka stvara za njih moždani prijamnik i odašiljač? I što se događa s tim ad hoc uzorkom, kad se vizija zavr­ ši? Zašto svi vizionari ustraju u tvrdnji da se nije mo­ guće prisjetiti, čak i nečeg jedva sličnog originalnom obliku i jačini, njihovih preobražavajućih doživljaja? Koliko pitanja - a, za sada, kako malo odgovora!

Dodatak II

zapadnom svijetu vizionari i mistici manje su česta pojava nego što je to ranije bio slučaj.

Postoje dva osnovna razloga za takvo stanje stvari - filozofski i kemijski razlog. U današnjoj mo­ dernoj slici univerzuma nema mjesta za valjan trans­ cendentalni doživljaj. Stoga se na one koji su iskusili ono što smatraju za valjan transcendentalni doživljaj gleda sumnjičavo, kao na luđake ili prevarante. Biti mistik ili vizionar više ne ulijeva povjerenje.

Ali nije samo naša mentalna klima nepovoljna za vizionara i mistika; to je također i naša kemijska okolina - sredina bitno različita od one u kojoj su naši preci provodili svoje živote.

Mozak je kemijski kontroliran, a iskustvo je poka­ zalo da ga se može učiniti propusnim za (biološki govoreći) suvišne aspekte Oslobođenog uma modi­ ficirajući (biološki govoreći) normalnu tjelesnu ke­ miju.

Tijekom gotovo polovice svake godine naši pre­ ci nisu jeli voće ni svježe povrće i (pošto im je bilo nemoguće hraniti više od nekoliko volova, krava, svi­ nja i peradi tijekom zimskih mjeseci) veoma malo

maslaca ili svježeg mesa i veoma malo jaja. Počet­ kom svakog narednog proljeća, većina njih je patila, blago ili akutno, od skorbuta, zbog nedostatka vita­ mina C, i pelagre, koju je uzrokovao nedostatak B kompleksa u prehrani. Mučni tjelesni simptomi tih bolesti povezani su s ne manje mučnim psihološkim simptomima13.

Živčani sustav je ranjiviji od ostalih tkiva u tije­ lu; shodno tome nedostatak vitamina ima tendenciju utjecati na stanje svijesti prije nego što pogodi, bar ne na neki veoma očit način, kožu, kosti, sluznicu, mišiće i crijeva. Prvi rezultat neodgovarajuće ishrane je snižavanje učinkovitosti mozga kao instrumenta biološkog opstanka. Pothranjena osoba obično pati od neuroza, depresije, hipohondrije i anksioznosti. Ta­ kođer je sklona vidjeti vizije; jer, kad se cerebralnom redukcijskom ventilu smanji učinkovitost, mnogo (bio­ loški govoreći) beskorisnog materijala "izvana" po- tekne u svijest.

Mnogo od onog što su raniji vizionari iskusili bilo je užasavajuće. Da upotrijebimo jezik kršćanske te­ ologije, Đavo im se ukazivao u njihovim vizijama i ekstazama mnogo češće od Boga. U doba kada je vladao nedostatak vitamina, a vjerovanje u Sotonu

13           Vidjeti Biologiju ljudskog gladovanja, A. Keys (University of Minessota Press 1950); također i skorašnje (1955.) izvještaje o radu na ulozi nedostataka vi­ tamina na mentalne bolesti koje je sproveo dr. George Watson sa svojim surad­ nicima u južnoj Kaliforniji.

bilo sveopće, to ne treba iznenađivati. Mentalnu pat­ nju, uzrokovanu čak i blagim slučajevima pelagre i skorbuta, produbljivao je strah od prokletstva i uvjere­ nje da su sile zla sveprisutne. Ta patnja je bila sklona vlastitim mračnim tonovima obojiti vizionarski ma­ terijal, primljen u svijest kroz cerebralni ventil čija je učinkovitost bila pogoršana zbog pothranjenosti. Ali usprkos svojoj zaokupljenosti vječnom kaznom, svo­ joj avitaminozi, asketi spiritualnog uma često su vid­ jeli raj i mogli čak biti svjesni, ponekad, onog božan­ ski nepristranog Jednog, u kojem su krajnje suprot­ nosti pomirene. Za pogled na blaženstvo, za dašak ujedinjujućeg saznanja, nijedna cijena nije izgledala previsoka. Tjelesna iscrpljenost može izazvati mnoge nepoželjne mentalne  simptome;  ali također može otvoriti vrata u transcendentalni svijet Bića, Znanja i Blaženstva. Zbog toga su, usprkos očitim nedostaci­ ma, gotovo svi aspiranti na duhovni život, u prošlo­ sti, prakticirali redovne kure tjelesnog iscrpljivanja.

Što se vitamina tiče, svaka srednjovjekovna zima je bila dugi nedobrovoljni post, a to nedobrovoljno gladovanje bilo je popraćeno, tijekom Velikog posta, četrdesetodnevnim dobrovoljnim suzdržavanjem. Ve­ liki tjedan je zatjecalo vjernike izvanredno dobro pri­ premljene, što se njihove tjelesne kemije tiče, za dubo­ ko pobuđivanje žalosti i radosti, za pravodobnu griž­ nju savjesti i samo transcendentalno poistovjećivanje

s uskrslim Kristom. U tom razdoblju najvišeg reli­ gioznog uzbuđenja i najnižeg uzimanja vitamina, ekstaze i vizije su bile skoro svakidašnje. To se mo­ glo i očekivati.