Raj i pakao

Ova knjižica je nastavak "Vrata percepcije". Za osobu u kojoj "svijeća vizije" nikad ne gori  spontano,  doživljaj  s meskalinom je

dvostruko prosvjetljujući. Baca svjetlo na dotad nepo­ znata područja vlastitog uma; a u isto vrijeme baca svjetlo, neizravno, na druge umove, bogatije vizija­ ma od vlastitog. Razmišljajući o svom doživljaju, ona dolazi do novog i boljeg razumijevanja načina na koji ti drugi umovi opažaju i osjećaju i razmišljaju, kozmo- loških predodžbi koje njima izgledaju same po sebi jasne, i umjetničkih djela kroz koja se osjećaju po­ taknutim izraziti sebe. U ovom što slijedi pokušao sam iznijeti, manje-više sustavno, razloge tog novog razumijevanja.

A.           H.

povijesti znanosti sakupljač uzoraka je pret­ hodio zoologu i slijedio tumače prirodne te­ ologije i magije. Prestao je proučavati živo­

tinje u duhu autora Bestijarija, za koje je mrav bio oličenje marljivosti, pantera znak, iznenađujuće, Kris­ ta, tvor šokantan simbol neobuzdane lascivnosti. Ali, osim na rudimentaran način, nije još bio fiziolog, eko­ log ili istraživač životinjskog ponašanja. Njegova glavna briga bila je napraviti popis, uhvatiti, ubiti, is­ puniti i opisati onoliko vrsta zvijeri koliko je mogao otkriti.

Poput Zemlje prije stotinu godina, naš um još ima svoju najtamniju Afriku, svoje neistražene Bornee i bazene Amazone. U odnosu na faunu tih predjela još nismo zoolozi, već smo obični prirodnjaci i skupljači uzoraka. Ta je činjenica žalosna; ali moramo je pri­ hvatiti, moramo je iskoristiti koliko možemo. Ma koli­ ko prizeman, posao sakupljača mora biti obavljen, prije nego se prijeđe na više znanstvene zadatke kla­ sificirani a, analize, pokusa i postavljanja teorija.

Kao i žirafa i čudnovati kljunaš, stvorenja koja nastanjuju te daleke predjele uma su izuzetno nevjero­ jatna. Pa ipak ona postoje, ona su uočene činjenice; i kao takva, ne mogu se zanemariti od strane nekog tko iskreno pokušava razumjeti svijet u kojem živi.

Teško je, gotovo nemoguće, govoriti o mentalnim zbivanjima osim pomoću usporedbi uzetih iz pozna­ tijeg univerzuma materijalnih stvari. Ako koristim zemljopisne i zoološke metafore, to nije iz hira, ili zbog puke navike korištenja živopisnog jezika. To je zbog toga što takve metafore izražavaju vrlo snažno osnovnu različitost dalekih kontinenata uma, potpunu samostalnost i samodovoljnost njihovih stanovnika. Čovjek se sastoji od onog što mogu nazvati Stari svi­ jet osobne svijesti i, s druge strane preko mora, serije Novih svjetova - ne predalekih Virginija i Carolina osobne podsvijesti i vegetativne duše; Dalekog Za­ pada kolektivnog nesvjesnog, s njegovom florom sim­ bola, njegovim plemenima domorodačkih arhetipo­ va; i, preko drugog, prostranijeg oceana, antipoda sva­ kodnevne svijesti, svijeta Vizionarskog doživljaja.

Ako odete u Novi Južni Wales, vidjet ćete to- bolčare kako skakuću divljinom. A ako odete u anti­ pode samosvjesnog uma, srest ćete sve vrste stvorenja neobičnih barem koliko i klokani. Ta stvorenja ne iz­ mišljate kao  što ne  izmišljate ni tobolčare.  Oni žive

svoje živote u potpunoj neovisnosti. Čovjek ih ne mo­ že kontrolirati. Sve što može je otići u mentalni ekvi­ valent Australije i gledati oko sebe.

Neki ljudi nikad svjesno ne otkriju svoje antipo­ de. Drugi povremeno to uspijevaju. A trećima (ali takvih je malo) je lako otići i doći kad god zažele. Za prirodnjaka uma, sakupljača psiholoških uzoraka, osnovna potreba je neka sigurna, laka i pouzdana me­ toda da sebe i druge prenese iz Starog svijeta u Novi, s kontinenta prepoznatljivih krava i konja na konti­ nent klokana i kljunaša.

Postoje dvije takve metode. Nijedna od njih nije savršena; ali obje su dovoljno pouzdane, dovoljno lake i dovoljno sigurne da opravdaju činjenicu da ih kori­ ste oni koji znaju što rade. U prvom slučaju duša se prenosi na svoje daleko odredište pomoću kemikali­ ja - ili meskalina ili lizerginske kiseline. U drugom slučaju, sredstvo je psihološke prirode, i prijelaz u antipode uma se postiže hipnozom. Ta dva sredstva vode svijest u isto područje; ali je droga većeg dome­ ta i svoje putnike vodi dalje u terru incognitu 1.

Kako i zašto hipnoza izaziva svoje vidljive učin­ ke? Ne znamo. Za naše trenutne svrhe, međutim, i ne moramo znati. Sve što je potrebno, u ovom konteks­ tu, jest zabilježiti činjenicu da neki hipnotički sub­ jekti bivaju prenijeti, u stanju transa, u područje na

antipodima uma, gdje nalaze ekvivalent tobolčara - čudna duhovna bića koja samostalno opstoje po za­ konima vlastitog postojanja.

O fiziološkim  učincima meskalina nešto malo znamo. Vjerojatno (jer još nismo sigurni) on utječe na enzimski sustav koji regulira cerebralne funkcije. Time smanjuje učinkovitost mozga kao instrumenta za usmjeravanje svijesti na probleme života na povr­ šini naše planete. To smanjenje onog što se može na­ zvati biološkom učinkovitošću mozga izgleda dopušta da u svijest uđu određene klase mentalnih događaja, koji su obično iz nje isključeni jer nemaju vrijednost za opstanak. Slični upadi biološki beskorisnog, ali es­ tetski i ponekad duhovno vrijednog materijala mogu biti rezultat bolesti ili zamora; ili izazvani postom, ili privremenim zatočeništvom na mjestu koje je mračno i gdje vlada potpuna tišina2.

Osoba pod utjecajem meskalina ili lizerginske kiseline prestat će vidjeti vizije ako dobije veliku dozu nikotinske kiseline. Time se može objasniti učinko­ vitost posta u izazivanju vizionarskih doživljaja. Sma­ njujući količinu raspoloživog šećera, post smanjuje biološku učinkovitost mozga i tako omogućava da u svijest dopre materijal koji ne posjeduje vrijednost za preživljavanje.  Štoviše,  izazivanjem nedostatka

vitamina, iz krvi se uklanja taj poznati inhibitor vi­ zija, nikotinska kiselina. Još jedan inhibitor vizija je običan, svakodnevni, spoznajni doživljaj. Eksperi­ mentalni psiholozi su ustanovili da, ukoliko zatvori­ te čovjeka u "ograničenu okolinu", gdje nema svje­ tla, nema zvuka, ničeg što bi se moglo omirisati i, ako ga stavite u mlaku kupku sa samo jednom, skoro neopipljivom stvari koju može dodirnuti, žrtva će vrlo brzo početi "viđati stvari", "čuti stvari" i doživljavati neobične tjelesne senzacije.

Milarepa*, u svojoj tibetanskoj pećini,  i  isposni- ci Tebaide slijedili su u biti iste postupke i dobivali u biti iste rezultate. Tisuću slika Iskušenja Svetog An­ tuna svjedoči o učinkovitosti ograničene ishrane i ograničene okoline. Isposništvo, očito je, ima dvo­ struku motivaciju. Ako muškarci i žene muče svoja tijela, nije to samo zato što se nadaju da će na taj na­ čin okajati prošle grijehe i izbjeći buduće kazne; to je također zato što žele posjetiti antipode uma i obaviti neka vizionarska razgledanja. Empirijski j iz kazi­ vanja drugih isposnika, oni znaju da će ih post i ogra­ ničena okolina prenijeti tamo gdje žude otići.  Njiho­ vo samokažnjavanje može predstavljati vrata u raj. (Može također - a to je stvar o kojoj će biti rasprave u kasnijem odlomku - predstavljati ulaz u područja pa­ kla.)

*             MILAREPA (XI. stoljeće); tibetanski redovnik; budistički svetac i pjesnik.

Sa stajališta nekog stanovnika Starog svijeta, to- bolčari su izuzetno čudni. Ali čudnovatost nije isto što i nevjerojatnost. Klokanima i kljunašima može manjkati uvjerljivosti; ali njihova nevjerojatnost se ponavlja i poštuje prepoznatljive zakone. Doživljaji na koje se nailazi pod utjecajem meskalina ili duboke hipnoze svakako su čudni; ali čudni s određenom pra- vilnošću, čudni po nekom obrascu.

Što su zajednička obilježja koje taj obrazac na­ meće našim vizionarskim doživljajima? Prvo i naj­ važnije je doživljaj svjetlosti. Sve što vide oni koji posjećuju antipode uma izuzetno je osvijetljeno i iz­ gleda kao da sjaji iznutra. Sve boje su pojačane do stupnja daleko iznad bilo čega viđenog u normalnom stanju, a istodobno je kapacitet uma da uoči fine raz­ like nijansi i jačine primjetno povećan.

U tom pogledu postoji znatna razlika između ovih vizionarskih doživljaja i običnih snova. Većina sno­ va je bez boje, ili su samo djelomično ili slabašno obojeni. S druge strane, vizije pod utjecajem meskali­ na ili hipnoze uvijek su živo i, moglo bi se reći, nat­ prirodno jarko obojene. Profesor Calvin Hall, koji je sakupio zapise o više tisuća snova, kaže nam da je oko dvije trećine svih snova crno-bijelo. "Samo jedan od tri sna je u boji, ili ima nešto boje u sebi." Mali broj ljudi sanja sasvim u boji; neki nikad ne vide boju

u svojim snovima; većina ponekad sanja u boji,  ali češće ne nego da.

"Došli smo do zaključka", piše dr. Hall, "da boja u snovima ne daje informaciju o osobnosti sanjača," Slažem se s tim zaključkom. Boja u snovima i vizija­ ma nam ne kaže ništa više o osobnosti onog tko je vidi od boje u vanjskom svijetu. Vrt u lipnju percipi­ ra se kao jarko obojen. Ta percepcija nam kaže nešto o suncu, cvijeću i leptirima, ali malo ili ništa o nama samima. Na isti način činjenica da viđamo sjajne boje u svojim vizijama i nekim od svojih snova kaže nam nešto o fauni antipoda uma, ali baš ništa o osobnosti koja nastanjuje ono što sam nazvao Starim Svijetom svijesti.

Većina snova se bavi osobnim željama i nagon­ skim potrebama sanjača, kao i sukobima koji nastaju kada te želje i potrebe guši grižnja savjesti ili strah od javnog mnijenja. Priča o tim porivima i sukobima ispričana je rječnikom dramskih simbola, a u većini snova ti simboli su neobojeni. Zašto je tako? Odgo­ vor je, pretpostavljam, to što, da bi bili učinkoviti, simboli ne moraju biti obojeni. Slova kojima pišemo o ružama ne moraju biti crvena, a dugu možemo opi­ sati znakovima tintom na bijelom papiru. Udžbenici su ilustrirani gravirama i crno-bijelim slikama; a ti neobojeni likovi i dijagrami učinkovito prenose in­ formacije.

Ono što je dovoljno dobro za budnu svijest očito je dovoljno dobro za osobnu podsvijest, koja otkriva da je moguće izraziti svoje značenje preko neobojenih simbola. Ispostavlja se da je boja neka vrsta kriterija za stvarnost. Ono što je dano je obojeno; ono što, stva­ rajući simbole, sastavljaju naš um i mašta nije oboje­ no. Tako se vanjski svijet vidi kao obojen. Snovi, koji nisu dani već ih proizvodi osobna podsvijest, obično su crno-bijeli. (Vrijedi primijetiti da su, u iskustvu većine ljudi, najjarče obojeni snovi oni o pejzažima, u kojima nema drame, nema simboličkih naznaka sukoba, samo predstavljanje svijesti dane, neljudske činjenice.)

Likovi arhetipskog svijeta su simbolički; ali kako ih mi, kao pojedinci, ne smišljamo, već ih nalazimo "tamo vani" u kolektivnom nesvjesnom, oni izraža­ vaju bar neke značajke dane stvarnosti i obojeni su. Nesimbolički stanovnici antipoda uma postoje sami po sebi i, kao i dane činjenice vanjskog svijeta, su obojeni. Štoviše, mnogo su intenzivnijih boja od vanj­ skih podataka. To se može objasniti barem djelomično činjenicom da su naši opažaji vanjskog svijeta po na­ vici zamagljeni verbalnim pojmovima u čijim termi­ nima razmišljamo. Vječno pokušavamo pretvoriti stva­ ri u znakove za čitljivije apstrakcije koje sami izmiš­ ljamo. Ali radeći to, mi te stvari lišavamo velikog di­ jela njihove prirodne stvarovitosti.

Na antipodima uma, mi smo manje-više sasvim oslobođeni jezika, izvan sustava konceptualne misli. Kao posljedica toga naše opažanje vizionarskih ob­ jekata posjeduje svu svježinu, sav goli intenzitet do­ življaja, koji nikada nisu bili verbalizirani, nikada asi­ milirani u beživotne apstrakcije. Njihova boja (to obi­ lježje datosti) sije jarkošću koja se nama čini natpri­ rodnom, zato što je u stvari potpuno prirodna - pot­ puno prirodna u smislu da je potpuno netaknuta jezi­ kom ili znanstvenim, filozofskim ili utilitarnim poj­ movima, pomoću kojih obično preoblikujemo dani svijet prema svom jednoličnom ljudskom obliku.

U svojoj Svijeći vizije, irski pjesnik A. E. (George Russell) je zavidnom oštrinom analizirao svoja vizi­ onarska iskustva. "Kad meditiram", piše, "osjećam u mislima i likovima koji se tiskaju oko mene reflek­ sije osobnosti; ali postoje i prozori u duši, kroz koje se mogu vidjeti likovi stvoreni ne ljudskom već bož­ jom maštom."

Naše jezične navike navode nas na pogrešku. Na primjer, skloni smo reći: "Ja zamišljam", kada je ono što bi trebalo reći: "Zastor se digao da bih mogao vi­ djeti". Spontane ili izazvane, vizije nikada nisu naše osobno vlasništvo.  Sjećanja koja pripadaju običnoj svijesti nemaju mjesta u njima.  Stvari koje se vide potpuno su nepoznate. "Nema podsjećanja ili slično­ sti", kako to kaže sir William Herschel, "s bilo kakvim

objektima nedavno viđenim ili bilo kad zamišljanim." Kada se pojave lica, to nikad nisu lica prijatelja ili poznanika. Mi smo izvan Starog svijeta i istražujemo antipode.

Za većinu nas većinu vremena svijet svakodnev­ nog doživljaja izgleda prilično mutno i bezbojno. Ali malom broju ljudi često, a velikom broju ponekad, nešto se od svjetlosti vizionarskog doživljaja prelije, da tako kažemo, u obično gledanje i svakodnevni uni­ verzum bude preobražen. Mada još uvijek prepoznat­ ljiv kao takav, Stari svijet dobiva kvalitetu antipoda uma. Evo jednog sasvim karakterističnog opisa preo­ brazbe svakodnevnog svijeta.

"Sjedio sam na obali mora, napola slušajući jed­ nog prijatelja koji je žučno raspravljao o nečem što mi je bilo jednostavno dosadno. Nesvjesno, pogledao sam sloj pijeska koji sam nakupio na dlanu, kada sam najednom vidio istančanu ljepotu svakog zrnca u nje­ mu; umjesto da bude obična, vidio sam da je svaka čestica načinjena po savršenom geometrijskom uzor­ ku, oštrih kutova, sa svake se plohe odbijala sjajna zraka svjetla, dok je svaki maleni kristal sjajio poput duge ... Zrake su se križale, stvarajući složene uzorke takve ljepote da sam ostao bez daha... Tada je, iznena­ da, moja svijest bila osvijetljena iznutra i vidio sam jasno kako je cijeli univerzum načinjen od čestica ma­ terijala koje su, ma kako tupo i beživotno izgledale,

unatoč tome pune te intenzivne i žive ljepote. Na sekundu ili dvije cijeli je svijet izgledao kao bljesak slave. Kad je to ugaslo, ostavilo je u meni nešto što nikada nisam zaboravio i što me stalno podsjeća na ljepotu zaključanu u svakoj sitnoj trunčici tvari oko nas."

Slično tome, George Russell piše o viđenju svi­ jeta prosvijetljenog  "nepodnošljivim sjajem  svjetlo­ sti"; o tome kako se našao zagledan u "pejzaže divne poput izgubljenog Raja"; o tome kako je ugledao svi­ jet gdje su "boje bile svjetlije i čistije, a ipak činile nježniju harmoniju". Opet, "vjetrovi su bili blistavi i čisti poput dijamanta, a ipak puni boje poput opala, dok su svjetlucali dolinom, i znao sam da je Zlatno doba svugdje oko mene, a mi smo bili ti koji su bili slijepi za to, jer ono nikad nije nestalo sa svijeta."

Mnogi slični opisi mogu se naći kod pjesnika i u književnosti religijskog misticizma. Pada na pamet, na primjer, Wordsworthova Oda o nagovještajima besmrtnosti u ranom djetinjstvu; neki stihovi Geor- gea Herberta* i Henryja Vaughana**; Traherneova Sto­ ljeća meditacije; poglavlje u njegovoj  autobiografiji u kojem otac Surin*** opisuje čudesnu preobrazbu za­ tvorenog samostanskog vrta u dijelak neba.

*             GEORGE HERBERT (1593.-1633.); engleski svećenik i pjesnik.

** HENRY VAUGHAN (1621.?-1695.); engleski pjesnik.

*** JACQUES-JOSEPH SURIN (?-1665.); francuski isusovac i mistik. Lalle- mantov učenik.

Natprirodna svjetlost i boja zajedničke su svim vizionarskim doživljajima. A zajedno sa svjetlošću i bojom javlja se, u svakom od slučajeva, prepoznava­ nje uzvišenog značenja. Samosvjetleći objekti koje vidimo u antipodima uma posjeduju značenje, a to značenje je, na neki način, intenzivno kao i njihova boja. Značaj je ovdje istovjetan s postojanjem; jer, u antipodima uma, objekti ne predstavljaju ništa  osim sebe samih. Likovi koji se javljaju u bližim područji­ ma kolektivnog podsvjesnog imaju značenje u  odno­ su na osnovne  činjenice ljudskog  iskustva; ali ovdje, na granicama vizionarskog svijeta, suočeni smo s či­ njenicama koje su, kao činjenice vanjske prirode, neo­ visne od čovjeka, i individualno i kolektivno,  i po­ stoje same za sebe. A njihovo značenje se sastoji upra­ vo u tom što su intenzivno one same i, budući da su intenzivno one same, one jesu izrazi osnovne datosti, ne-ljudske   različitosti   univerzuma.

Svjetlo, boja i značenje ne postoje odvojeno. Oni preinačuju objekte ili se očituju kroz njih. Postoje li neke posebne klase objekata, zajedničke većini vizi­ onarskih doživljaja? Odgovor je: Da, postoje. Pod mes- kalinom i hipnozom, kao i kod spontanih vizija, neke klase spoznajnog doživljaja uvijek se iznova pojav­ ljuju.

Tipičan doživljaj s meskalinom ili lizerginskom kiselinom počinje opažajem obojenih, pokretnih, ži­ vih geometrijskih oblika. S vremenom geometrija po­ staje konkretna, a vizionar opaža ne uzorke već stvari s uzorcima, poput tepiha, rezbarija, mozaika. Oni ustupaju mjesto ogromnim i kompliciranim građevi­ nama usred pejzaža koji se stalno mijenja, prelazeći iz raskoši u još življe obojenu raskoš, od veličan- stvenosti u produbljenu veličanstvenost. Junački liko­ vi, one vrste koju je Blake zvao "serafini", mogu se pojaviti, sami ili u mnoštvu. Čudesne životinje kreću se preko scene. Sve je novo i čudesno. Vizionar sko­ ro nikad ne vidi nešto što ga podsjeća na vlastitu pro­ šlost. On se ne sjeća scena, likova ili objekata niti ih izmišlja; on gleda novo stvaranje.

Sirovina za to stvaranje dolazi iz vizualnih do­ življaja u običnom životu; ali oblikovanje tog mate­ rijala u oblike djelo je nekoga tko svakako nije naše ja, nekog tko je imao te doživljaje, ili ih se kasnije sjećao i razmišljao o njima. Ona su (da citiramo riječi koje je koristio dr. J. R. Smythies u nedavnom članku u American Journal of Psychiatry) "djelo vrlo izdife- renciranog mentalnog odjeljka, bez ikakve vidljive veze, emotivne ili voljne, s ciljevima, interesima ili osjećajima osobe koja je u pitanju".

Evo i, u citatu ili sažetoj parafrazi, izvješća Wei- ra Mitchella o vizionarskom svijetu u koji ga je pre­ nio pejotl, kaktus koji je prirodni izvor meskalina.

Po ulasku u taj svijet vidio je mnoštvo "zvjez­ danih vršaka" i nešto što je izgledalo kao "fragmenti vitraja". Tada su se pojavili "nježni lebdeći slojevi boje". Njih je zamijenio "nagli nalet točaka bijele svjetlosti", koji je prošao  vidnim  poljem.  Uslijedile su cik-cak crte veoma jarkih boja, koje su se nekako pretvorile u bujne oblake još sjajnijih boja. Tad su se pojavile građevine, a za njima i pejzaži. Pojavila se i gotska kula složenog dizajna s izlizanim kipovima u vratima ili kamenim nišama. "Dok sam gledao, svaki izbočeni kut, vijenac i čak i lica kamena na njihovim spojevima, postupno je prekrivala ili ukrašavala sku­ pina nečeg što je izgledalo kao veliko  drago  kame­ nje, ali nebrušeno, više kao masa prozirnog voća ... Sve je izgledalo kao da posjeduje unutarnju svjetlost." Gotska kula ustupila je mjesto planini, litici nezami­ slive visine, kolosalnoj ptičjoj kandži uklesanoj u ka­ men i ispruženoj nad provalijom, beskrajnom razmo- tavanju raznobojnih draperija, i  cvatu  koji  se  sasto­ jao od još dragulja. Konačno se ukazao pogled na ze­ lene i purpurne valove koji su zapljuskivali plažu s "mnoštvom  odbljesaka  istih  boja".

Svaki meskalinski doživljaj, svaka vizija koja se pojavi pod hipnozom su jedinstveni; ali svi prepo­ znatljivo pripadaju istoj vrsti: pejzaži, arhitektura, skupine dragulja, sjajne i složene šare - sve je to, u svojoj  atmosferi natprirodne  svjetlosti,  natprirodne

boje i natprirodnog značaja, tvar od koje su načinjeni antipodi uma. Zašto je tako, ne znamo. To je sirova činjenica doživljaja koju, svidjelo se to nama ili ne, moramo prihvatiti - kao što smo morali prihvatiti či­ njenicu postojanja klokana.

S tih činjenica o vizionarskim doživljajima pri­ jeđimo sad na opise sačuvane u svim kulturnim tra­ dicijama, o Drugim svjetovima - svjetovima koje nas­ tanjuju bogovi, duhovi mrtvih, čovjek u svom prvo­ bitnom  stanju  nevinosti.

Čitajući te opise, odmah nam upada u oko velika sličnost između izazvanog i spontanog vizionarskog doživljaja i rajeva i vilinskih kraljevstava narodne pre­ daje i religije. Natprirodno svjetlo, natprirodni inten­ zitet boje, natprirodni značaj - to su karakteristike svih Drugih svjetova i Zlatnih doba. A u doslovce sva­ kom slučaju ta natprirodno značajna svjetlost sjaji na, ili sjaji iz, pejzaža takve vrhunske ljepote da se to ne može riječima iskazati.

Tako u grčko-rimskoj tradiciji nalazimo krasne vrtove Hesperida, Elizejska polja, i divni otok Leu- ke, na koji je bio prenijet Ahilej. Memnon je otišao na još jedan blistavi otok, negdje na istoku. Odisej i Penelopa su otišli u suprotnom smjeru i uživali u svo­ joj besmrtnosti s Kirkom u Italiji. Još dalje na za­ padu bili su Otoci Blaženstva, koje je prvi spomenuo

Heziod i u koje se tako čvrsto vjerovalo da je, još u prvom stoljeću prije Krista, Sertorijus planirao iz Španjolske poslati jednu ekspediciju da ih otkrije.

Magični divni otoci ponovo se javljaju u keltskoj mitologiji i, na drugoj strani svijeta, u japanskoj. A između Avalona na krajnjem zapadu i Horaisana na dalekom istoku, tu je i Utarakuru, Drugi svijet hin- dusa. "Zemlju", čitamo u Ramayani, "napajaju jezera sa zlatnim lotosima. Rijeka ima na tisuće, punih lišća boje safira i lapis lazulija; a jezera, blistava poput jutarnjeg sunca, ukrašena su zlatnim gredicama crve­ nog lotosa. Zemlja unaokolo pokrivena je nakitom i dragim kamenjem, sa živahnim gredicama plavog lotosa, zlatnih latica. Umjesto pijeska, biseri, dragu­ lji i zlato čine obale rijeka, nad kojima vise grane stabala od plamenosvijetlog zlata. Ta stabla neprekid­ no cvatu i daju plodove, slatko mirišući i privlačeći jata ptica."

Utarakuru, kao što vidimo, podsjeća na pejzaže meskalinskog doživljaja po tome što obiluje dragim kamenjem. A ova karakteristika zajednička je doslov­ no svim Starim svjetovima iz religijskih predaja. Sva­ ki raj obiluje draguljima, ili barem draguljastim ob­ jektima koji podsjećaju na, kako je Weir Mitchell re­ kao, "prozirno voće". Evo, na primjer, Ezekielove verzije Rajskog vrta. "U Edenu, vrtu Božjem, ti živ­ ljaše. Resio te dragulj svaki, sardoniks, topaz i dija­ mant, hrizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato ...

Postavih te kao raskriljena kerubina zaštitnika... hodio si posred ognjena kamenja." Budistički rajevi su ukra­ šeni sličnim "vatrenim kamenjem". Zapadni raj Sekte čiste zemlje ozidan je srebrom, zlatom i berilijem; ima jezera s obalama od dragulja i mnoštvo svjetlećih lotosa, u kojima na tronovima sjede bodhisattve.

Opisujući svoje Druge svjetove, Kelti i Teutonci vrlo malo  spominju drago  kamenje,  ali  dosta govore o jednoj drugoj i, za njih, jednako čudesnoj tvari - staklu. Velšani su  imali  blaženu  zemlju zvanu  Ynis- vitrin, Otok Stakla; a jedno od imena germanskog kraljevstva mrtvih bilo je Glasberg. To podsjeća na More  stakla u Apokalipsi.

Većinu rajeva krase građevine i, kao i stabla, vo­ de, brda i doline, te građevine blistaju od dragulja. Svima nama je poznat Novi Jeruzalem: "I zid bješe sagrađen od jaspisa, i grad je bio od suha zlata, kao prozirno staklo. I temelji gradskih zidina bjehu ureše­ ni svim vrstama dragog kamenja."

Slični opisi mogu se naći u eshatološkoj3 knji­ ževnosti hinduizma, budizma i islama. Raj je uvijek prepun dragulja. Zašto je to bilo tako? Oni koji raz­ matraju sve ljudske aktivnosti u terminima društvenog

3             eshatologija (grč.) - vjersko učenje o krajnjim svrhama čovjeka, poput života poslije smrti, smaka svijeta i sl. Obuhvaća tri razine: kozmička eshatologija bavi se krajnjim svrhama prirode ili Zemlje, svijeta, svemira; kolektivna esha­ tologija bavi se krajnjim svrhama zajednice, naroda, crkve, čovječanstva; in­ dividualna ili moralna krajnjom svrhom pojedinca poslije smrti, potonja počiva na vjerovanju u zagrobni život.

i ekonomskog okvira dati će otprilike ovakav odgo­ vor: Dragulji su veoma rijetki na zemlji. Malo ljudi ih posjeduje. Da bi to nadoknadili, zagovornici većine ogrezle u siromaštvo punili su svoje zamišljene raje­ ve dragim kamenjem. Ta hipoteza "obećane zemlje" sadrži, bez sumnje, neke elemente istine; ali ne us­ pijeva objasniti zašto se drago kamenje uopće počelo smatrati dragocjenim.

Ljudi su trošili ogromne količine vremena, ener­ gije i novca na pronalaženje, vađenje i brušenje oboje­ nih kamenčića. Zašto? Utilitarist ne može naći objaš­ njenje za tako neobično ponašanje. Ali, čim uzmemo u obzir prepričavanja vizionarskih doživljaja, sve postaje jasno. U vizijama, ljudi opažaju obilje onoga što je Ezekiel nazvao "vatrenim kamenjem", onoga što je Weir Mitchell nazvao "prozirnim voćem". Te stvari sjaje iznutra, predočuju natprirodnu jarkost boja i posjeduju natprirodan sjaj. Materijalni predmeti koji najviše podsjećaju na te izvore vizionarskog pros- vjetljenja su dragulji. Doći do takvog kamena znači doći do nečeg dragocjenost čega je zajamčena či­ njenicom da postoji u Drugom svijetu.

Otud inače neobjašnjiva čovjekova strast za dra­ guljima i otud njegovo pridavanje draguljima tera- peutskih i magijskih sposobnosti. Lanac uzročnosti, uvjeren sam, počinje u psihološkom Drugom svijetu

vizionarskog doživljaja, spušta se  na zemlju  i  pono­ vo se penje u teološki Drugi svijet na nebesima. U ovom kontekstu Sokratove riječi iz Fedona dobivaju nov značaj. Postoji, kaže nam on, idealni svijet iznad i s one strane svijeta materije. "Na toj drugoj zemlji boje su puno čistije i puno blistavije nego ovdje do­ lje ... I same planine,  i  samo  kamenje  ima bogatiji sjaj, ljepšu prozirnost i intenzitet boje. Drago kamenje ovog nižeg svijeta, naši visoko cijenjeni karneoli, jas- pisi, smaragdi i svi ostali su samo maleni dijelovi tog kamenja gore. Na toj drugoj zemlji nema kamena koji nije dragocjen i ne nadmašuje po ljepoti svaki naš dragulj."

Drugim riječima, drago kamenje je dragocjeno zato što pomalo sliči na svjetleća čudesa viđena unu­ tarnjim okom vizionara. "Pogled na taj svijet", kaže Platon, "je vizija blaženih gledalaca"; jer vidjeti stvari "onakvima kakve su u sebi" je nepatvoreno  i neizre­ civo  blaženstvo.

Kod ljudi koji ne poznaju drago kamenje ili stak­ lo, nebesa nisu ukrašena mineralima već cvijećem. Natprirodno blistavo cvijeće cvjeta u većini Drugih svjetova koje opisuju primitivni eshatolozi, a čak i u draguljima posutim i staklastim rajevima naprednijih religija ono ima svoje mjesto. To priziva u sjećanje lotos hinduističke i budističke tradicije, ruže i ljilja­ ne Zapada.

"Bog je prvo posadio vrt." Ta izjava izražava du­ boku psihološku istinu. Vrtlarstvo vuče svoje korijene

-              ili barem neke od svojih korijena - iz Drugog svije­ ta antipoda uma. Kad vjernici na oltar stavljaju cvije­ će, oni vraćaju bogovima stvari za koje znaju, ili (uko­ liko nisu vizionari) nejasno osjećaju da pripadaju ne­ besima.

A taj povratak izvoru nije puka simbolika; to je i stvar neposrednog doživljaja, jer promet između na­ šeg Starog svijeta i njegovih antipoda, između Ovdje i Preko, ide dvosmjernom ulicom. Dragulji, na pri­ mjer, dolaze s vizionarskih nebesa duše; ali oni tako­ đer vraćaju dušu na ta nebesa. Promatrajući ih, ljudi se nađu (kao što ta fraza kaže) prenesenima - odnese­ nima k toj Drugoj zemlji iz Platonovih dijaloga, ma­ gičnom mjestu gdje je svaki oblutak dragulj. A isti učinci mogu se izazvati i pomoću tvorevina od stakla i metala, svijeća koje gore u mraku, jarko obojenih likova i ukrasa, cvijeća, školjki i perja, pejzaža viđe­ nih, kao što je Shelley s Eugancjskih brda vidio Vene­ ciju, u preobražavajućoj svjetlosti zore ili zalaska sun­ ca.

Čak možemo riskirati uopćavanje i reći da je bilo što, što u prirodi ili umjetničkom djelu sliči na neki od onih intenzivno, iznutra osvijetljenih objekata koji se sreću u antipodima uma, u stanju izazvati, makar i

u djelomičnom i oslabljenom obliku, vizionarski do­ življaj. Na ovom mjestu će nas hipnotizer podsjetiti da, ukoliko ga se može navesti da usredotočeno zuri u neki sjajni predmet, pacijent može pasti u trans; i da, ukoliko padne u trans, ili samo zapadne u sa­ njarenje, lako može vidjeti vizije iznutra, a preobra- ženi svijet vani.

Ali kako ustvari, i zašto, pogled na svjetlucav predmet dovodi do transa ili sanjarenja? Da li je to, kao što su viktorijanci tvrdili, jednostavna stvar očnog napora koji rezultira općom iscrpljenošću živaca? Ili ćemo taj fenomen objasniti čisto psihološkim termi­ nima - kao koncentraciju dotjeranu do točke monoi- deizma koja vodi do razdvajanja?

Ali, postoji i treća mogućnost. Svjetlucavi pred­ meti možda podsjećaju naše nesvjesno na ono u čemu uživa u antipodima uma, a ti opskurni nagovještaji života u Drugom svijetu tako su zanosni da obraća­ mo manje pažnje ovom svijetu i tako stječemo sposob­ nost da svjesno iskusimo nešto što je, nesvjesno, uvi­ jek u nama.

Dakle, vidimo da u prirodi postoje određene sce­ ne, neke vrste objekata,  određeni materijali,  koji po­ sjeduju moć  da um promatrača prenesu u smjeru nje­ govih  antipoda,  izvan  svakodnevnog  Ovdje  i  prema Drugom svijetu Vizije.  Slično tome, na području um­ jetnosti nalazimo  određena djela,  čak određene vrste

djela, kod kojih se očituje ista moć prijenosa. Ta dje­ la koja izazivaju vizije mogu biti izvedena u materi­ jalu koji izaziva vizije, kao što su staklo, metal, dra­ gulji ili boje slične draguljima. U drugim slučajevi­ ma njihova moć proistječe iz činjenice da prikazuju, na neki posebno izražajan način, neku scenu ili pred­ met koji imaju moć prijenosa.

Najbolja umjetnost koja izaziva vizije je ona koju stvaraju muškarci i žene koji su i sami imali vizio­ narske doživljaje; ali je moguće i svakom razumno dobrom umjetniku da, jednostavno slijedeći neki opro­ bani recept, stvori djelo koje će imati bar dio prijenos­ ne moći.

Od svih vizionarskih umjetnosti, ona koja najpot­ punije ovisi o svojim sirovinama je, naravno, umjet­ nost zlatara i draguljara. Uglačani metal i drago ka­ menje u sebi sadrže prirodnu moć prijenosa, tako da je čak i viktorijanski, čak i Art Nouveau dragulj moćna stvar. A kada se toj prirodnoj magiji blistavog metala i blještavog dragog kamenja doda druga magija ple­ menitih oblika i umjetnički uklopljenih boja, nađemo se pred istinskom čarolijom.

Religiozna umjetnost je uvijek i svuda koristila materijale koji izazivaju vizije. Svetinja od zlata, ki­ povi od zlata i bjelokosti, simbol ili lik optočen dra­ guljima, blještava oprema oltara - to nalazimo u su­ vremenoj Europi kao i u drevnom Egiptu, u Indiji i Kini kao i među Grcima, Inkama, Aztecima.

Proizvodi zlatarske umjetnosti istinski su božan­ ski. Imaju svoje mjesto u samom srcu svake Misteri­ je, u svakoj najvećoj svetinji. Sveti nakit uvijek je bio povezan sa svjetlošću svjetiljki i svijeća. Za Eze- kiela, dragulj je bio kamen vatre. Obratno, plamen je živi dragulj,  obdaren svom prijenosnom moći koja pripada dragom kamenu i, u manjoj mjeri, poliranom metalu. Prijenosna moć plamena raste proporcional­ no dubini i veličini okolne tame. Najimpresivniji bo­ žanski hramovi su tamne pećine, u kojima nekoliko svijeća daje život prijenosnim, drugosvjetskim dra­ gocjenostima na oltaru.

Staklo je jedva manje učinkovito kao izazivač vizija od prirodnih dragulja. U nekim vidovima, čak, još je učinkovitije, iz jednostavnog razloga što ga ima više. Zahvaljujući staklu, cijela građevina - Sainte- Chapelle na primjer, katedrale Chartresa i Sensa - može se pretvoriti u nešto magično, nešto što ima moć prijenosa. Zahvaljujući staklu, Paolo Uccello* je mo­ gao napraviti dizajn kružnog dragulja promjera četiri metra - njegov veliki prozor na temu Uskrsnuća, mož­ da je najizuzetnije ikad napravljeno pojedinačno dje­ lo vizionarske umjetnosti.

Za ljude srednjeg vijeka, očito, vizionarski je do­ življaj predstavljao vrhunsku vrijednost. Toliku vri­ jednost,  u  stvari,  da  su bili  spremni  za njega platiti

*             PAOLO (Dl DONNO) UCCELLO (1397.-1475.); talijanski slikar.

teško stečenom gotovinom. U dvanaestom stoljeću u crkvama su se nalazile kutije za prikupljanje priloga za održavanje i postavljanje vitraja. Suger, opat Sv. Denisa, kaže nam da su uvijek bile pune.

Ali od umjetnika koji poštuju sebe ne može se očekivati da nastave raditi ono što su njihovi očevi već radili vrhunski dobro. U četrnaestom stoljeću boja je ustupila mjesto slikanju u sivom, a prozori su pre­ stali poticati vizije. Kad je, u kasnom petnaestom sto­ ljeću, boja ponovo ušla u modu, slikari na staklu su osjetili želju, a istodobno bili tehnički sposobni, da oponašaju renesansno slikarstvo na prozirnom ma­ terijalu. Rezultati su često bili zanimljivi; ali nisu ima­ li moć prijenosa.

Onda je došla Reformacija. Protestanti nisu odo­ bravali vizionarski doživljaj i pridavali su magično značenje pisanoj riječi. U crkvi s prozirnim prozori­ ma pastva je mogla čitati svoje Biblije i molitvenike i nije dolazila u iskušenje pobjeći od propovijedi u Drugi svijet. Na katoličkoj strani protureformatori su se našli u dilemi. Oni su smatrali da je vizionarski doživljaj dobra stvar, ali su također vjerovali u vrhun­ sku vrijednost tiskanog.

U nove crkve vitraji su rijetko stavljani, a u mno­ gim starim crkvama su potpuno ili djelomično za­ mijenjeni  prozirnim  staklom.  Nezasjenjeno  svjetlo

dopuštalo je vjernicima da prate službu u svojim knji­ gama, a istodobno i da vide vizionarska djela koja je stvorila nova generacija baroknih kipara i arhitekata. Ta djela prijenosne moći izvođena su u metalu i po­ liranom kamenu. Gdje god bi se vjernik okrenuo, vidio bi sjaj bronce, bogate odsjaje obojenog mramora, ne­ zemaljsku bjelinu kipova.

U rijetkim prilikama kada bi protureformatori ko­ ristili staklo, ono je bilo surogat dijamanta, a ne rubi­ na ili safira. Mnogostranične prizme ušle su u religi­ oznu umjetnost u sedamnaestom stoljeću, a u kato­ ličkim crkvama one i dan-danas vise s brojnih lus­ tera. (Ti šarmantni i pomalo smiješni ukrasi su među veoma malim brojem sredstava za izazivanje vizija koje dopušta islam. Džamije ne sadrže likove ili re­ likvije; ali je, barem na Bliskom istoku, ta strogost ponekad ublažena zanosnim sjajem rokoko kristala.) Sa stakla, obojenog ili brušenog, prelazimo na mramor ili drugi kamen koji se može uglačati do vi­ sokog sjaja i kojeg ima u velikim količinama. Opči­ njenost koju takav kamen izaziva može se ocijeniti po količini vremena i truda utrošenog da se nabavi. U Baalbeku, na primjer, i tristo do četiristo kilometa­ ra dalje u unutrašnjosti, u Palmiri, nalazimo među ruševinama stupove od ružičastog granita iz Asuana. Te velike monolite klesali su u Gornjem Egiptu, pre­ vozili teglenicama niz Nil, vukli preko Mediterana

do Biblosa ili Tripolija i odatle dovlačili, pomoću vo­ lova, mazgi i ljudi, uzbrdo do Homsa, a od Homsa na jug do Baalbeka, ili istočno, preko pustinje, do Palma­ re.

Kakav divovski posao! I, s utilitarističke točke gledišta, kako čudesno besmislen! Ali, naravno, smi­ sao je postojao - smisao koji postoji u području izvan puke korisnosti. Uglačani do vizionarskog sjaja, ti ru­ žičasti stupovi objavljivali su svoju očitu srodnost s Drugim svijetom.  Po cijenu ogromnih napora ljudi su prenijeli to kamenje iz njihovih kamenoloma do Rakove obratnice; a sad, kao nadoknadu, to kamenje je prenosilo svoje prenosioce na pola puta do vizio­ narskih antipoda uma.

Pitanje korisnosti i motiva koji leže izvan koris­ nosti još se jednom postavlja u odnosu na keramiku. Manje je stvari koje su više korisne, više nego apso­ lutno neophodne, od lonaca i tanjura i vrčeva. Ali je istodobno  malo  ljudskih  bića koja manje  obraćaju pažnju na korisnost od sakupljača porculana i glazi­ rane grnčarije. Reći da su ti ljudi gladni ljepote nije dovoljno objašnjenje. Sveopća ružnoća okoline u ko­ joj se fina keramika tako često izlaže dovoljan je do­ kaz da ono za čim njezini vlasnici žude nije ljepota u svim njenim manifestacijama, već samo posebna vrsta ljepote - ljepota zakrivljenih odraza, mekanih sjajnih

glazura, lijepih glatkih površina. Jednom riječju, lje­ pota koja prenosi gledatelja, zato što ga podsjeća, skriveno ili jasno, na natprirodna svjetla i boje Drugog svijeta. Uglavnom je umjetnost grnčarstva bila svje­ tovna umjetnost - ali svjetovna umjetnost koju su njeni nebrojeni posvećenici tretirali skoro idolopoklonskim poštovanjem. S vremena na vrijeme, međutim, ta svje­ tovna umjetnost se stavlja u službu religije. Glazirane pločice su ušle u džamije i, tu i tamo, u kršćanske crkve. Iz Kine su stigli sjajni keramički likovi bogo­ va i svetaca. U Italiji je Luca della Robbia* stvorio raj od plavog stakla, za svoje sjajne bijele Madonne i djecu Kristovu. Pečena glina jeftinija je od mramora i, odgovarajuće obrađena, ima gotovo istu moć pri­ jenosa.

Platon i,  tijekom kasnijeg procvata religiozne umjetnosti, Sv. Toma Akvinski** tvrdili su da su čiste, jarke boje u samoj osnovi umjetničke ljepote. Jedan Matisse*** bi, u tom slučaju, bio prirodno superiorniji jednom Goyi ili Rembrandtu. Treba samo prevesti te filozofske apstrakcije u konkretne termine da bi se vidjelo  da je  ovo  izjednačavanje  ljepote  uopće  s jarkim, čistim bojama apsurd. Ali, mada neodrživa

*             LUCA Dl SIMONE Dl MARCO DELLA ROBIA (1399.?-1482.); talijanski ki­

par.

** SV. TOMA AKVINSKI (1225.?-1274.), talijanski dominikanski svećenik, teo­ log i filozof. Njegovo djelo predstavlja vrhunac kršćanske srednjovjekovne misli.

*** HENRI MATISSE (1869.-1954.); francuski slikar.

kao takva, ova cijenjena doktrina nije sasvim lišena istine.

Jarke, čiste boje su karakteristične za Drugi svi­

jet. Stoga su umjetnička djela naslikana jarkim, čis­ tim bojama u stanju, u odgovarajućim okolnostima, prenijeti um promatrača u smjeru njegovih antipoda. Jarke čiste boje su u osnovi ne ljepote uopće, već samo posebne vrste ljepote, vizionarske. Gotičke crkve i grčki hramovi, kipovi trinaestog stoljeća poslije Krista i petog stoljeća prije Krista - bili su svi jarko obojeni.

Za Grke i ljude iz srednjeg vijeka, ta umjetnost svetkovina i voštanih figura očito je imala moć pri­ jenosa. Nama izgleda bijedno. Mi više volimo naše jednostavne Praksitele*, naš mramor i vapnenac au naturel. Zašto bi naš moderan ukus bio tako različit, u tom pogledu, od ukusa naših predaka? Razlog je, pretpostavljam, taj što smo se previše navikli na jarke čiste pigmente da bi oni na nas utjecali u većoj mjeri. Divimo im se, naravno, kad ih vidimo u nekoj veli­ koj ili suptilnoj kompoziciji; ali sami i kao takvi os­ tavljaju nas bez prijenosnog djelovanja.

Sentimentalni ljubitelji prošlosti žale se na dosadu našeg doba i uspoređuju ga na njegovu štetu s vedrim sjajem prošlih vremena. U stvarnosti, naravno, boje su mnogo rasprostranjenije u modernom nego što je

*             PRAKSITEL (370.-330. pr.Kr.); starogrčki kipar.

to bilo u drevnom svijetu. Lapis lazuli i tirska grimizna bile su skupe rijetkosti; raskošni baršun i brokat prinčevskih garderoba, tkane ili bojane tapiserije sred­ njovjekovnih i ranih modernih kuća bile su rezervi­ rane za privilegiranu manjinu.

Čak i ovozemaljski velikani su posjedovali veo­ ma mali broj tih dragocjenosti koje su imale moć po­ taknuti vizije. Još u sedamnaestom stoljeću, vladari su imali tako malo pokućstva da su morali putovati od palače do palače s kolima krcatim priborom za jelo i plahtama, tepisima i tapiserijama. Za velik broj ljudi postojalo je samo domaće tkanje i nekoliko bilj­ nih boja; a za unutarnju dekoraciju u najboljem slučaju postojala je boja zemlje, ili u najgorem (i u većini slučajeva) "pod od gipsa i zidovi od balege".

Na antipodima svakog uma nalazi se Drugi svi­ jet natprirodnog svjetla i natprirodnih boja, idealnih dragulja i vizionarskog zlata. Ali pred svačijim oči­ ma bila je samo mračna bijeda obiteljske kolibe i pra­ šina ili blato seoskih uličica i prljavo bijela, riđa i guščji-izmet-zelena boja iznošene odjeće. Otud stras­ na, gotovo očajnička žeđ za čistim, jarkim bojama; i otud očaravajuće djelovanje koje su takve boje iza­ zivale kad god bi, u crkvi ili na dvoru, bile izložene pogledu.  Danas kemijska industrija izbacuje boje i tinte u bezbroj varijanti i u ogromnim količinama. U našem modernom svijetu ima dovoljno jarkih boja

da jamče proizvodnju milijardi zastava i stripova, milijuna znakova za zaustavljanje i stop-svjetala, va­ trogasnih kola i konzervi Coca-cole na stotine tisuća, tepiha, tapeta i ne-reprezentativne umjetnosti na kvad­ ratne kilometre.

Navika stvara ravnodušnost. Vidjeli smo i previ­ še jasnih, jarkih boja u Woolworthovoj robnoj kući da bismo ih prihvatili kao prirodno moćne prijenos­ nike. A ovdje možemo napomenuti da, svojom zapa­ njujućom sposobnošću da nam pruži previše najbo­ ljih stvari, moderna tehnologija teži obezvrijediti tra­ dicionalne materijale za poticanje vizija.  Osvjetlje­ nje grada, na primjer, nekad je bilo rijedak događaj, re­ zerviran za pobjede i nacionalne praznike, za kano­ nizaciju svetaca i krunidbe kraljeva. Sada se događa svake noći i slavi vrline džina, cigareta i zubne paste.

U Londonu, prije pedeset godina, električne re­ klame bile su novost i toliko rijetke da su sjale u zama­ gljenoj tami kao "krunski dragulji u kolajni". Preko Temze, na staroj Strjeljačkoj kuli, zlatna i rubinska slova bila su magično lijepa - une feerie. Danas čudesa više nema. Neon je posvuda i, pošto je posvuda, nema na nas utjecaja, osim možda da nas navede na nostal­ gično uzdisanje za praiskonskom noći.

Samo reflektorskim osvjetljenjem ponovo osva­ jamo nezemaljsko značenje koje je, u doba ulja i vos­ ka, čak i u doba plina i ugljenog vlakna, isijavalo s

doslovno svakog otoka svjetla u bezgraničnoj tami. Pod reflektorima, Notre-Dame u Parizu i rimski Fo­ rum su vizionarski objekti, koji imaju moć ponijeti um promatrača prema Drugom svijetu4.

Moderna tehnologija na isti način oduzima moć staklu i poliranom metalu kao što je to učinila vilin­ skim svjetiljkama i jasnim, jarkim bojama. Ivan Pat- moski* i njegovi suvremenici su zidove od stakla mo­ gli zamisliti samo u Novom Jeruzalemu. Danas su oni dio svake suvremene poslovne zgrade. To preo- bilje stakla prati paralelno preobilje kroma i nikla, nehrđajućeg čelika i aluminija i gomila slitina, starih i novih. Metalne površine nam namiguju u kupaoni­ ci, blistaju iz kuhinjskog sudopera, kreću se blista­ jući širom zemlje na autima i vlakovima.

Ti bogati konveksni odrazi, koji su tako očarali Rembrandta da se nikad nije umorio od njihovog pri­ kazivanja na platnu, sad su svakodnevnica kuće i uli­ ce i tvornice. Fina oštrica rijetkog užitka je otuplje­ na. Ono što je nekad bilo vrhunac vizionarskog užitka sada je postalo komad prezrenog linoleuma.