Na samom početku dvadesetog stoljeća, pred kraj vladavine dinastije Ching, Kina se našla u nemirnim, prevratnim vremenima. Na sceni su se pojavile europske države i ubrzo zagospodarile Kinom svojom superiornom tehnologijom i vatrenom moći. Kineski pobunjenici pružali su otpor stranim silama premda su stranci brojčano bili neusporedivo nadmoćni.

Sukobi su eskalirali do te mjere daje i sam Peking postao poprište krvavog rata. Situacija je postajala sve teža te je bilo opasno da carica Tz'u-hsi i dalje boravi u palači. S pratnjom carske straže i svojih dvorjana, pobjegla je iz grada.

Caricu majku morile su brige i strah od neizvjesnosti. Sto će biti s njezinom palačom? Sto će biti s gradom? Kakva sudbina čeka njezinu zemlju? Nijednom u svojih šezdeset i pet godina Tz'u-hsi nije se osjećala tako jadnom. Činilo se da ih nasilje zbog kojeg su pobjegli iz Pekinga svakog časa može sustići i ugroziti njezinu sigurnost.

Nakon višednevnogputovanja, stigoše do nekog sela, gdje odluče napokon predahnuti i malo počinuti. Umorna od dugog putovanja i ispunjena bojaznima, Tz'u-hsi osjeti da je fizički iznurena, psihički iscrpljena i strahovito gladna. Carica zapovjedi da joj odmah posluže objed.

Seljaci se baciše na pripremu carskog objeda smišljajući što će i skupljajući sve najbolje što su mogli, a nisu imali mnogo. Ovi su ljudi bili siromašni i u njihovim domovima nije bilo ničeg osim najnužnijega. Skupivši odasvud pomalo, pripremiše carici raskuhanu rižu i uz to jelo od usoljenih puževa.

Tz'u-hsi je s velikim tekom pojela ovo savršeno slasno jelo. Zatraži da joj i drugi put napune zdjelicu, a potom i treći put. Nikad u životu nije slasnije objedovala. Iznenađena, radoznalo ih upita: "Kako se zovu ova prefina jela?"

Seljaci su znali da je objed koji su ponudili najjednostavniji mogući, bez imalo finoće i istančanih okusa. No, čak i u teškim vremenima, sve što carica dotakne mora biti dostojno njezina visokog statusa.

Stoga joj odgovoriše ovako: "Vaše Veličanstvo je objedovalo bisernu juhu i tušene oči feniksa."

Carica Tz'u-hsi se sjeti svojih objeda u palači. Svaki je obrok bio raskošna gozba, sa sto dvadeset predjela, finih malih jela koja su za nju s velikom pažnjom i strpljenjem spravljali carski kuhari. I premda su caričini kuhari bili najbolji kuhari u cijeloj Kini, nijedna njihova delicija nikad nije tako godila teku kao ovaj slastan objed koji je netom pojela.

Puno dana poslije, kad su borbe stale, Tz'u-hsi se vratila u svoju palaču. Mirna i spokojna u svojem udobnom carskom skrovištu, prisjećala se mučnih dana koje je proživjela. I sjetila se one biserne juhe i onih tušenih očiju feniksa te poželjela da ih još jednom kuša, ali je carski kuhari razljutiše izjavivši da joj to ne mogu spraviti jer za takvo što nikad nitko nije čuo.

Tao

Carica  majka nije otkrila tajnu. Njezini su carski kuhari bili bez premca, perfektnih znanja i umijeća, no nisu joj mogli ponuditi onaj bitan sastojak bez kojeg joj više nijedan obrok nije bio onako u slast: glad. Samo je ona jelu mogla dodati taj magičan sastojak s kojim svaka hrana postaje neobično slasno jelo.

Ovo je primjer koji odlično ilustrira p'u, taoističko načelo jednostavnosti. Poput carice majke u svojoj sjajnoj palači i vi i ja živimo u svijetu pretjerivanja i kompliciranosti. Njezinih sto dvadeset predjela isto je što i sve one materijalističke atrakcije, distrakcije i iskušenja koja nam se nude svakodnevno. Kako grabimo po tom obilju probranih i profinjenih delicija, naša osjetila tupe, a apetit slabi, te se pitamo kamo je nestala radost življenja. Gdje je životno veselje?

Upravo o tome govori Lao Tzu u 12. poglavlju Tao te Chinga:

Pet boja zasljepljuje oko.

Pet tonova zaglušuje uho.

Pet okusa otupljuje nepce.

 

Pet boja, tonova i okusa nisu sami po sebi negativni. Ali mogu postati negativni ako im slijepo povlađujemo zaboravljajući ono što je osnovno i najvažnije u životu. Kad nam se to dogodi, znači da smo se udaljili sa staze umjerenosti i da smo krenuli usuprot struji taa.

To je danas prilično česta pojava. Možda zbog toga što su u suvremenom svijetu naša čula sa svih strana izložena bombardiranju novim izazovima. Lako se zaboravi sreća jednostavnosti. Možda nas nekoliko primjera podsjeti na to koliko je jednostavnost u našoj pravoj naravi.

Razmislimo sada o činjenici da smo okruženi nevjerojatno šarenim izborom kojekakvih pića. U svakom trenutku možemo birati hoćemo li piti vino, pivo, sok, kolu, punč, čaj, mlijeko, kavu, kakao... listi nema kraja. Unutar svake od ovih vrsta napitaka postoji još i nevjerojatno širok raspon raznih okusa i mirisa. Kad sve to zbrojimo, riječ je o stotinama raznih pića smišljenih da se svide našem nepcu. Unatoč tom obilju, kad vaše tijelo treba tekućinu, kad vam je vruće i žedni ste - nakon trčanja ili vježbanja, na primjer - ništa nije slađe popiti nego običnu vodu, najbolji od svih napitaka. Sigurno se svi sjećamo nekog trenutka, a za većinu nas je neki takav bio i nedavno, kad smo s velikim uživanjem pili čistu vodu i osjetili kako nas čudesno krijepi i osvježava.

Voda nas krijepi bez dodatka ičega. Bez šećera, kofeina i dodanih okusa. Nije proizvedena iz koncentrata, ne treba joj dodavati ni zrnca ni prah, ne treba je gazirati pod tlakom. Ne treba je homogenizirati, pasterizirati ni fermentirati. Da bismo se napili vode, nisu nam potrebne hrastove bačve, pogoni za punjenje boca, veliki spremnici za vrenje ni termalni izvori. Voda je voda, esencija jednostavnosti, najobičnije i najfinije piće.

Razmislimo i o tome kako putujemo. Svi mi volimo udobnost suvremenog putničkog transporta. Bez obzira na to vozite li se vlastitim autom ili putujete autobusom ili vlakom, činjenica je da ljudi danas mogu do bilo kojeg mjesta doći neusporedivo lakše i brže nego ikad u povijesti. I to ne samo kopnenim putem. Danas puno ljudi svaki čas leti avionom na neki poslovni sastanak ili za godišnji odmor bira krstarenje oko egzotičnih otoka. Pritom prevaljujemo udaljenosti koje u prošlosti nismo mogli ni zamisliti i može se rećii da, ako želimo, možemo zaviriti u bilo koji kutak kugle zemaljske.

I dok tako velikom brzinom jurimo od jedne točke do druge, gotovo da smo izgubili umijeće običnog svakodnevnog  hodanja. Više se i ne sjećamo kako lijepo, jednostavno osvježenje nudi jedna obična šetnja te hodamo sve manje i manje.

Šteta, jer šetnja je najbolji način da harmoniziramo tijek energije kroz cijelo naše biće. Hodanjem se približavamo optimalnom zdravlju više nego bilo kojom drugom tjelovježbom.

Dokaz  potražite sami. Izađite iz kuće i prošećite pola sata. Kad se vratite, pažljivo promatrajte kako se osjećate. Osjećate se osvježenima i u dobrom ste duševnom stanju te osjećate cirkuliranje energije unutar svojeg tijela i izvan njega. Ako u šetnju krenete napeti i pod stresom, vratit ćete se opušteni — provjerite svoje stanje stišćući i opuštajući šaku i vidjet ćete da ste se opustili. Krenete li u šetnju tužni ili melankolični, vratit ćete se puno vedriji. Krenete li s prvim znacima glavobolje, oni će se do kraja šetnje raspršiti. Usporedite kako se osjećate sada, nakon šetnje, i kako se osjećate nakon što ste se sat vremena vozili do kuće kroz najgoru gužvu.

I medicina potvrđuje da šetnje pridonose dobrom subjektivnom osjećaju i optimalnom zdravlju. Više je znanstvenih studija pokazalo da hodanje dramatično smanjuje rizik od raka i srčanih bolesti. Hodanjeprepolovljuje rizik od šećerne bolesti. Medicina ne poznaje nijedno drugo sredstvo koje bi bilo tako učinkovito. U svojem oduševljenju znanstvenici su hodanje čak nazivali "čudesnim lijekom". Za šetnje koje nam donose toliko toga dobroga nije nam potrebno ništa osim dvije noge koje već imamo. Ne treba nam posebna dozvola, karta, osiguranje ni gorivo. Nitko nam neće presjeći put kad želimo skrenuti na lijevi trak i nitko nas neće zaustaviti zbog prevelike brzine. Kad otkrijete jednostavno zadovoljstvo hodanja, pitat ćete se kako ste uopće mogli zaboraviti taj bitan temeljni aspekt života.

Ako govorimo o načelu p'u, moramo se osvrnuti na šarenilo vidnih i slušnih podražaja koje nam se nudi u suvremenom svijetu. Okruženi smo raznolikim bogatstvom zabave svih vrsta. U bilo kojem trenutku možemo birati hoćemo li slušati glazbu na radiju, CD-u ili iPodu. Biramo hoćemo li gledati televiziju, DVD ili video.

Upalimo li televizor, možemo birati hoćemo li gledati vijesti, humorističku seriju, kviz, kriminalističku seriju, sapunicu, dokumentarac, sport... Lista je beskrajna. Ako na televiziji nema ničeg dobrog (a često nam se tako čini), možemo otići u kazalište, na koncert ili možda u kino.

Izbor je takav da se čovjeku zavrti u glavi. U traženju zabave neki ljudi ne znaju postaviti granicu. Poznajem čovjeka koji je cijele vikende provodio u kinu. Kupio bi kartu za prvu predstavu i jednom kad bi ušao u kompleks kina, kriomice je prelazio iz dvorane u dvoranu sve dok na kraju po cijeni jedne karte ne bi odgledao sve filmove koji su tog dana bili na repertoaru. Radio je to zato što je bio jadan i usamljen.

Nismo svi činili takve stvari, ali svi smo učinili nešto što bi se s time moglo usporediti. Kad ste se posljednji put ugnijezdili na kauč i zurili u televizor, prebacujući daljinskim od kanala do kanala, i premda vam je sve bilo užasno dosadno, niste imali snage prekinuti to i ustati? Po mnogo čemu je čovjek koji satima sjedi i vrti po daljinskom nalik usamljenom liku koji cijeli dan prelazi iz jedne u drugu kinodvoranu.

Kad pomislimo koliko se rada i tehnologije ulaže u proizvodnju zabave, nevjerojatno je da sve te raskošne filmske slike i digitalni zvuk visoke kakvoće na kraju samo još više otupljuju naša osjetila. A upravo zbog toga što smo već otupjeli, filmska industrija smišlja i proizvodi sve više krvavog nasilja da bi nas probudila, uzbudila i stimulirala.

A sve se to događa zato što smo okrenuli leđa jednostavnosti, zaboravivši kakva se čudesna ljepota nalazi u običnim svakodnevnim stvarima.

Zaboravili smo na veličanstvenu ljepotu zalaska sunca, blistavi sjaj punog mjeseca na vedrom nebu, anđeosku dražest i »smijeha malog djeteta, toplo iskrenje duše u oku naše drage. Ništa nije jednostavnije na svijetu, a tako je lijepo da se ta ljepota ne može opisati riječima. Nema tih holivudskih specijalnih efekata koji tome mogu parirati.

Zaboravili smo na blagoslovljenu, zlatnu tišinu. Na one dragocjene trenutke kad vam se čini da gotovo čujete svoje misli i kad ste toliko smireni da se možete opustiti i bez riječi  sjediniti s taom.

Tišina pjeva pjesmu spokoja i mira bez razglasa i zvučnika, bez CD plajera i iPoda, bez mikrofona i glazbenih instrumenata. A što je melodija nego niz nota između kojih ostaje tišina? Kao što kaže Sting: tišina je možda najljepša glazba.

Ako razmislimo na taj način, ako se sjetimo vode i šetnje, počet ćemo shvaćati da najjednostavnije stvari u životu mogu biti puno moćnije od najkompliciranijih ljudskih tvorevina. To je načelo koje zovemo p'u.

Vidjeli smo kako je moć jednostavnosti bila jača od volje carice Tz'u-hsi. Premda je njezina moć bila apsolutna i bezgranična, zakone prirode nije mogla promijeniti. Da bi okusila sreću jednostavnosti, život joj se morao svesti na najnužnije. A s obzirom na to da ona to nije znala sama, biserna juha i tušene oči feniksa bili su zauvijek izgubljeni i nijedna carska zapovijed na svijetu nije mogla promijeniti tu činjenicu.

Ako smo to shvatili, uviđamo da je duhovna istina koju smo spoznali viša i moćnija od apsolutne moći apsolutnog vladara. Prihvatite li tu istinu i primjenjujete li je u svojem životu, bez napora ćete doseći vrijednost koja je iznad svih vrijednosti, a koju naša carica prije stotinu godina nije mogla imati:

Sposobnost istinskog uživanja u životu... do kraja i s velikim guštom!