5.          RADI LI SE O NEKOJ RELIGIJI?

Idućih sam se dana, nagrađen onim što sam kod Sai Babe dobio, posvetio istraživanju kojeg  nisam predvidio. Htio sam shvatiti utemeljuje li Sai Baba neku novu religiju, kakvi su Sai sljedbenici, predstavljaju li dostojno učitelja kojeg su odabrali, i kakvo je u svijetu značenje njegove organizacije.

Ašram kipi mnoštvom osoba koje su došle sa svih strana svijeta, iz svih društvenih slojeva i religija. Djeluje poput nekog internacionalnog grada u kojem crno miroljubivo živi uz bijelo, gdje predsjednik korporacije ide pod ruku sa radnikom, gdje sveučilišni docent povjerljivo izmjenjuje misli sa svojim učenikom. No uz tragatelje, znatiželjnike i potrebite, tu su i spiritisti i iscijelitelji.

Sai Baba kaže da su spiritisti samo ljudi puni mašte a da bi bilo bolje da iscijelitelji misle na to kako da iscijele sami sebe nego da misle da mogu iscijeliti drugoga. Što dakle ovdje rade te osobe?

Sai Baba je rekao da se svatko od nas treba družiti s ljudima iste intelektualne, kulturne i duhovne razine, kako zbog toga da ne bi doveo u neugodnost onoga tko je na nižoj razini, tako i da ga ne bi skrenuli sa pravog puta oni koji ne gledaju stvari na isti način. Zajednički je interes taj koji privlači osobe u neki Pokret. Ako se, međutim, u tom Pokretu nalazi više osoba sa nižim zajedničkim interesima, one će osnovati podgrupe koje će ugroziti jedinstvo tkiva.

Opasnost koja se pojavljuje u svakom duhovnom Pokretu je stvaranje grupa koje se bave spiritizmom, okultizmom, iscjelivanjem, magijom i sličnim.

Baba nema posla sa iscijeliteljima, okultistima i spiritistima a ako ih i primi tada se sa njima ponaša kao liječnik sa bolesnikom. Cilj je da ih se navede da stvari ocjenjuju pravom mjerom. Iscjelitelji i spiritisti znaju da

ih Baba obilježava opsjenarima, pa ako i dalje dolaze u Indiju znači da su spoznali stvarnost tog indijskog učitelja, ma koliko im bilo teško odvojiti se od određene vrste istraživanja.

„Svi se oni koji dolaze ovamo prije ili kasnije uvjere u stvarnost Sai Babe. Možda im to uspije odmah. U početku moramo razračunati sa našom kulturom, religijom koju smo naslijedili, našim egom, sumnjama koje nas opsjedaju. Onda se, polako, dogodi čudo: počinjemo razumijevati što je život i što je Bog”, govori mi žena koju susrećem blizu ašramskih trgovina. Možda žena pretjeruje: vjerojatno nisu baš svi zabljesnuti susretom sa Sai Babom, no činjenica da svakodnevno u ašram pristiže tisuće osoba sa svih strana svijeta, bez prestanka, navodi na pomisao da ta Sai osoba zna pogoditi srca ljudi.

Žena se, potaknuta nekim mojim pitanjima, otvara i čini se da nema dlake na jeziku. Konačno je našla nekoga s kim može otvoreno i jasno razgovarati!

„Mon cher ami, Sai organizacija je najsavršenija na svijetu. Njeni su ciljevi sveti: ostvariti svoje Sebstvo služeći bližnjega i poučavajući ga o Bogu. Nemoj suditi po njegovim sljedbenicima. Kad bismo nekog duhovnog učitelja trebali suditi prema ponašanju njegovih sljedbenika, kako bismo ocijenili Isusa, Muhameda, Mojsija ili Abrahama? Osobe koje ovdje vidiš traže nešto što nisu našle u svojim religijama, u krilu svoje kulture. One traže, i ma koliko njihovo ponašanje katkada nije kako treba, moramo poštovati njihovu želju da shvate. Mnogi su poput izgubljene djece koja očajnički traže nekoga tko će im objasniti zašto pate ili im dati ruku i voditi ih do kraja njihovog postojanja”.

„Čini mi se da i nisu svi ovdje kao tražitelji. Ima ljudi koji su došli samo još više napuhati svoj ego i sad već liče na cepelin. Kako se može prepoznati pravog poklonika od onog lažnog?”.

„Ovo je doba u kojem u cijelom svijetu na površinu moraju isplivati istine. Kao što će biti razotkriveni i prokazani nepošteni političari, tako će se i na polju duhovnosti i religije prepoznati špekulanti. Čovjek ima svojih slabosti, ma gdje se nalazio!”

„Naravno! No kaži mi kako prihvatiti one koji samo smišljaju kako će drugome nanijeti zlo ili zloupotrebljavaju druge za svoje osobne uspjehe?”.

„To se ne bi smjelo događati!”

„Ali događa se; i oni koji uistinu vjeruju u mogućnost da se svijet može promijeniti moraju biti spremni braniti svoja uvjerenja i onemogućiti svakoga tko ih hoće zagaditi i spriječiti njihov procvat.”

Gospođa koja se u početku čak činila ljutom najednom postaje mila i šapuće mi:

„Baba pazi. Pušta da stvari idu svojim tokom, pa onda u pogodnom trenutku djeluje i stavi sve na svoje mjesto, odvajajući brašno od mekinja! I u ašramu se mogu vidjeti nepravilnosti. Život u ašramu odražava naše navike, život, način razmišljanja, izbore. U ašramu nalazimo sve ono što postoji izvan njega i to ne samo zato jer njime upravljaju ljudi, nego zbog dva osnovna razloga: prvo kako bi svatko od nas vidio svojim očima i dotaknuo svojim rukama koliko neprilika donosi zagađenost nekog sustava; i drugo kako bi nas se prisililo da poništimo svoju sebičnost koja je izvor bestidnosti”.

Zahvaljujem gospođi koja me pozdravlja sklapajući ruke i izgovarajući uobičajeni „Sai Ram!”. To je uobičajeni pozdrav Sai Babinih sljedbenika, nešto poput franjevačkog „Pax etbonum”.

Počinjem doživljavati zanimljiva otkrića. Očigledno je, razmišljam dok idem prema dućanu u kojem namjeravam kupiti pečeni krumpir i pizzu, da su i ovamo došle različite vrste ljudi kao i bilo gdje drugdje gdje postoji mogućnost ozbiljno tražiti, ali i špekulirati. Špekulanti i fanatici mogu od jutra do večeri jednog dana uništiti neki duhovni pokret. No pravi su Sai Babini sljedbenici uvjereni da se to nikada ne može dogoditi. To je zajamčio sam Baba, koji rukovodi i dužnosnicima svojeg Pokreta kako bi sve išlo prema njegovim planovima.

„Sai Baba je tako velika stvarnost da će, prije ili kasnije, obuhvatiti cijeli planet” kaže mi neki amerikanac. „Neće svi moći ući u njegovu organizaciju. Ući će samo oni koji imaju želje i mogućnosti pomoći drugima. Pomalo kao što to rade svećenici neke religije. Vjernika je mnogo i svi su izvan. U pravu, istinsku instituciju ulaze samo oni koji namjeravaju svoj život posvetiti služenju čovječanstvu. Ili bi barem tako trebalo biti. Onaj tko pristupa Sai Babinoj organizaciji si kao zadatak postavlja služenje i pomaganje drugima na razne načine i u različitoj mjeri. Jasno je da onaj tko nije raspoložen za to neće pristupiti organizaciji. Služiti bližnjemu nije lako. Katkada jedva pomažemo sami sebi; kako možemo pomoći drugome ako nam je i samima potrebna pomoć? To ne bi imalo smisla. Sljedbenici koji se pridružuju organizaciji, kaže Sai Baba, moraju biti naročiti sljedbenici.”

„Govorite o pristupanju Pokretu, no čini mi se da mnogi od tih sljedbenika kasnije nastavljaju pohađati svoju crkvu kao da nikada nisu susreli Sai Babu ili kao da je njegova filozofija iznad one njihove religije. To ne razumijem”.

„Sai Baba kaže da sve religije treba poštovati i slaviti”.

„Jedno je poštovati religije, a drugo slijediti njihove postavke, naročito ako su oprečne našim izborima”.

„Poštovati sve religije ne znači fanatično se uz njih vezati. Ja poštujem zidara, ali mu zato ne bi povjerio da mi izradi plan kuće. Religija je pomalo poput osnovne škole: služi da bi se naučilo pisati. No ali se želi nastaviti školovanje i usavršiti se u nečemu tada se mora napustiti osnovna i nastaviti viša škola. Mnogi od

onih koji su religiozni, a time mislim one koji pripadaju nekoj religiji, misle da mogu pohađati kako osnovnu školu, tako i sveučilište. Još nisu dobili završnu svjedođžbu osnovne, a ipak žele pristupiti Sai Pokretu, stvarajući tako samo zbrku. Kada se pristupi Pokretu treba biti spreman izabrati. Time želim reći da svaka religija kojoj poučava neki duhovni učitelj u sebi nosi veliku istinu. Da su ljudi slijedili učenje njenog utemeljitelja danas bi sve bilo dobro, no ljudsko je uplitanje stvorilo takva odstupanja da se više i ne prepoznaje iskonska poruka. Sam je Baba to mnogo puta naglasio. Moramo naučiti razlikovati religiju i crkvu, to jest učenje učitelja od onog što su oko tog učenja sagradili ljudi. Ovo što to govorim nije plod mog razmišljanja, nego riječi učitelja kojeg ne vole oni koji iskrivljuju Istinu”.

Čini se da amerikanac ima sasvim jasne ideje o organizaciji i izborima koje mora učiniti jedan Sai sljedbenik. Sjediti na dvije stolice sigurno nije pošteno i ispravno ponašanje; dokazuje samo da se nije shvatilo ništa prije, i da se nije shvatilo ništa poslije. Oni koji odstupaju su uvijek opasni i po sebe i po druge.

„Crkve ne gledaju baš blagonaklono na Babu”.

„Crkve s pravom strepe, jer Sai Baba je sigurno Revizor kojem treba podnijeti račune. Njihova povijest baš ne potiče na pobožnost… ”

Na čemu počiva teza o božanskoj stvarnosti Sai Babe? Hindusi ga smatraju božjom inkarnacijom jer ima nadljudske sposobnosti. Kršćani misle da je Krist jer odgovara opisima koje su dali proroci nekih religija. Muslimani kažu da je Mahdi jer opis koji je dao Muhamed odgovara fizičkom liku Sai Babe, čudima koja čini i njegovom ponašanju. Ateisti smatraju da bi mogao biti veliki Učitelj Istine jer njegovo učenje promiče ljudske vrijednosti, čovjekovo dostojanstvo, pravednost i ljubav koja obuhvaća sve ljude i sva stvorenja na ovoj zemlji. Ukratko, svaka religija i svaka grupa ljudi nalazi nešto čime može potkrijepiti tu tezu.

Razmišljam: ako su ga drevni proroci navijestili, ako uistinu posjeduje nadnaravne moći, ako njegovo učenje odražava one istine koje su promicali svi duhovni učitelji kroz povijest, ako je njegova prošlost neokaljana, onda mora biti istine u onom što kažu njegovi sljedbenici. Time bi bila objašnjena i strepnja nekih eklezijastičkih institucija.

Osvrnem se oko sebe i spoznam koliko je ljudi potrebitih pomoći stiglo do ovog  sela izgubljenog u bespuću. Neki su očajni, to im se čita u očima. Možda su i prve kršćane činili oni očajni i beznadni koji nisu znali kuda krenuti; no izvjesno i oni u lovu na nagrade i jeftine uspjehe. Čini mi se da je Babina poruka suviše vrijedna a da bi je neke osobe smjele zaprljati ili ugroziti i dovesti u opasnost budućnost idućih generacija. Bilo bi strašno da krivnjom tri ili stotinu neuravnoteženih svijet na Sai Babinu stvarnost i njegovu organizaciju gleda onako kako do danas čine neke eklezijastičke institucije.

Tko je, od svih onih koji su kod Sai Babe bili, uistinu spoznao filozofiju indijskog učitelja? Jedan se dio nalazi (kao što se to događa u svim duhovnim, ali i poslovnim pokretima) u fazi duhovne, umne i društvene neravnoteže. Psihološki labilne i istodobno pune nezadovoljenog egoizma ljude pogađa sindrom pregaranja (burn-out). Taj se sindrom može primijeniti na svaki duhovni pokret koji je, mada je krenuo u ozbiljnoj namjeri uravnoteženog traženja, ubrzo upao u slijepilo bezuman fanatizam.

Na sreću se, među mnogim milijunima ljudi koji su prošli kroz Puttaparthi, nalaze i mnogi koji spašavaju i predstavljaju stub na kojem Sai Baba može sagraditi ono što se naziva zlatnim tisućljećem. To su oni koji nisu toliko drastično promijenili svoj društveni život, koliko su promijenili svoj pristup tom životu; ne odijevaju neku čudnu odjeću, bijelu ili narančastu, nego svim silama nastoje postati bolji; nisu obrijali glavu niti vežu kosu u rep, nego nastoje pružiti ruku bližnjem; nisu se odrekli komadića mesa ili poneke cigarete, ni toga da popiju čašu vina, ali sebe stavljaju na raspolaganje čovječanstvu, ne misleći na to kako da nekom učine zlo, nego kako bi učinili dobro. Na te osobe Baba može računati i to su pojedinci koji mogu uistinu nečemu poučiti novi svijet sutrašnjice.

Moj je stari profesor filozofije govorio: „Nikada ne vjerujte onome tko se potpuno odrekao svijeta: taj pouzdano sakriva neko veliko razočaranje i prije ili kasnije će vam ga izbljuvati u krilo”. Promjena će se svijeta dogoditi kroz one uravnotežene osobe koje znaju živjeti u svijetu misleći na onostrano.

Sai Baba je čovjek koji zna živjeti u svijetu, no jednom nogom neprekidno u drugoj dimenziji. Možda sam samo jednom ili dva puta čuo kako Sai Baba nekome nešto javno predbacuje, inače to nikada ne čini. Pa i tada jeste bile su to tipične žrtve pregaranja sindroma, okorjeli egoisti ili istinski zločinci.

Što je to pregaranje? To je oblik nelagodnosti vezan uz pomanjkanje prilagodljivosti. Kada ono što se želi postići nadilazi ono čime čovjek raspolaže (u smislu unutarnjih mogućnosti - op. prev.) stvara se poremećaj koji nije samo psihički, nego često i organski. Drugim riječima, onaj tko pokušava dati više nego što to njegovo obrazovanje, raspoloživost, i snage dozvoljavaju, se često nađe u položaju da mu je i samom potrebna pomoć. Od pomagača postaje onaj kojem se pomaže, od sveca postaje grješnik. Pojedinac se slama jer više nije u stanju upravljati situacijom i pozitivno odgovoriti vanjskim zahtjevima. Burn-out znači „planuti”, „sagorjeti”.

Koji je uzrok tom sindromu? Jedan od njih je sigurno neurotični način života koji ugrožava sposobnosti prilagođavanja i djelotvornosti pojedinca, i koji je prisutniji u  duhovnim pokretima nego negdje drugdje. Zapravo duhovna neuroza nameće previsoku i konfliktnu motivaciju. Ti si pojedinci postavljaju previsoke ciljeve u odnosu na vlastite sposobnosti a ujedno imaju vrlo nizak prag otpornosti prema neuspjesima i frustracijama.

Radi se o impulzivnim subjektima koji mehanizme odbrane kao što su negacija, projekcija i odmicanje (od sebe…) koriste neodgovarajuće.

Kod subjekata koji pate od pregaranja su uvijek prisutni sukobi dvosmislenosti a sindrom se iskazuje u situacijama kada se guši stvaralačka sposobnost osobe. Drugi razlog treba tražiti u siromašnom emotivnom životu, nedostatku obitelji koja daje podršku, bračnoj neslozi, pomanjkanju pravog prijateljstva.

Subjekti nisu sposobni izboriti određenu nezavisnost i okružuju se osobama koje imaju iste teškoće i pate od istih kompleksa. U početku sindroma nastoje ostvariti prijateljstva, pokazujući pretjeranu susretljivost: osjećaju da se sa njima nešto događa i u svojoj nesposobnosti očajnički traže podršku. Usamljeni, tjeskobni, skloni stanjima potištenosti, nisu u stanju uspostaviti iskreni odnos ni sa samima sobom, a kamoli sa drugima.

Jednom kada je sindrom buknuo pojavljuje se bijes, gubitak pozitivnih osjećaja, krutost misli, otpor izmjenama, dok se sukobi naglašavaju. U tom trenutku subjekt postaje štetan po društvo ili pokret kojima pripada. Postaje škodljiv pa čak i opasan.

Sai Baba predobro pozna psihologiju a da ne bi znao da ljudi lako „izgore” pa tako savjetuje odgovornima svoje organizacije da svakome povjere zaduženja i svakom udjeljuje nagradu. No ma kako bila mala ili velika njihova uloga ili nagrada koju su njome osvojili, ona ipak može biti tako uzbudljiva da je spriječila nastanak sindroma pregaranja. U tom se smislu Sai Baba pokazuje kao veliki psiholog, a ni ne može biti drugačije.