PUTOVIMA ALEKSANDRA VELIKOGA

Napor putovanja i vječiti zvuk kotača hipnotizira mozak. Odletjeti avionom u realnost prethistorijskih gradova Anatolije nije moguće, ali poći do njih polako, koturajući se po zemlji, nije nezamislivo.

Tisuće prevaljenih kilometara, stotine čudnih zvukova i mirisa, suptilnih promjena boja

i hipnotičko djelovanje ceste što stalno mijenja zvuk, dovodi do psihičkog razmekšavanja.

Duge noći, neprospavane pod vedrim i mračnim nebom, slaba ishrana, sve to utječe na

nas.

Mozak istreniran da prima i shvaća zbilju na srednjoevropski način, u duhu dvadesetog,

industrijskog stoljeća, iznenada iskače iz kolosjeka i hvata logiku druge zbilje, ulazi u ritam drugih kultura, hvata taj nepromjenjivi ritam Istoka.

Duboki podritam koji neprestano kuca u svom tempu. I onda Asirci, pa onda Hetiti. Asirci, Hetiti, Frigijci Urarta. Imena iz udžbenika ili predstavnici kultura koje više ne postoje ili možda ipak postoje. Kameno doba, bakreno, željezno, pa sada plastično! Četiri yoge indijskog simbola, povijest čovječanstva je povijest svakog čovjeka. Svi mi, kao embrio u utrobama majki prolazimo cijelu povijest. Shvaćanje sadašnjosti zahtijeva shvaćanje prošlosti.

Kako ih obuhvatiti, naći im zajednički faktor ako ne u ritualu. Život je tim ljudima bio ritual. To su bile kulture ispunjene religijom i mistikom. No, kakvom? Malo se zna o pojedinostima, mišljenja se razlikuju. Ali negdje u tim reljefima osjećamo da su svi ti narodi pripadali onoj jednoj prareligiji koju samo naslućujemo.

Odjeci relegije koja se rasprostirala cijelom Azijom još i danas se čuju u plesovima sjevernoameričkih Indijanaca, u naricanju meksičkih Maračija dok kliču ,,a ja ja ja jai”, pa i u ijujukanju slavonskih žetalaca.

Bila je to religija prije bogova, religija u kojoj su se slavile osnovne sile kozmosa: plodnost, toplina, rađanje, umiranje. Religija golih sila i poklonstvo suncu, mjesecu, moru i vjetru. Bila je to religija prije idolatrije, prije šamanizma, mnogoboštva. Religija prije religije, koja još živi samo na Melaneziji i dijelovima Južne Amerike.

Vozeći se Anatolijom putnik primjećuje da je to zemlja—hotel, zemlja kroz koju su svi

prošli ostavljajući za sobom trag. Povijest Anatolije povijest je naroda. Nastanjena od pamtivijeka. Most između Evrope i Azije, oduvijek u upotrebi. Tu negdje stolovali su stari Hetiti među prvim Indoevropljanima. Protjeravši Asirce nekih 1700 godina prije naše ere, stvorili su državu od Sredozemnog mora do Eufrata i Tigrisa.

Ratničko svećeničko pleme, kroz nekih tisuću godina izvodilo je svoj religijski osvajački ritual pod vodstvom kraljeva—svećenika.

Ujedinjeni pod Labarnasom prodrli su u Mezopotamiju i rušili babilonsku dinastiju 1600. godine prije naše ere. U najvećoj bici stare povijesti na Kadešu su 1285. g. pr.n.e. potukli faraona Ramzesa II. Nakon razmjene kćeri hetitskog vladara Muwatalisa i faraona Ramzesa, potonji podigne u sjećanje na krvavu bitku veliki obelisk u Karnaku, onaj isti što danas krasi Istanbul.

Hetiti ostaviše klinastim pismom ispisane zakonike, u 200 zakona razrađen porezni

sistem, društveno i vjersko uređenje i štošta drugoga. Bili su suvremenici Trojanaca na zapadnoj obali, no kulture su im bile potpuno različite. Padoše Hetiti, dođoše Frigijci i

prisvojiše anatolijske prabogove, azijsku božicu plodnosti koja se od neolita pojavljuje u različitim oblicima, da bi se kod Frigijaca zvala Cibela. Njoj u čast, toj Velikoj Majci od koje smo svi potekli i kojoj se svi vraćamo, izgradiše ,,grad Velike Majke”, ili grad Mide, onog istog Mide iz legende, koji je dodirom sve pretvarao u zlato. Težak mu je bio život, usprkos bogatstvu i prelijepoj ženi. Ponudio je svoj pri jesto delfijskom proroku koji ga nije htio uzeti. Život je sebi oduzeo svojom rukom.

Svježi val zraka s obale podsjeća nas da je baš tu rijeka Kizlirmak Halis, ona ista koju je prešao prebogati lidijski kralj Krez, kojemu je Pitija rekla: ,JPrekoračiš li rijeku Ilalis, uništit ćeš veliku državu.” U želji da to i učini, krene Krez preko Kizlirmaka llalisa, bude poražen i tako uništi veliku državu, svoju vlastitu.

Pred iransko—rusko—turskom granicom ustremilo se gorje Ararat. To je ono gorje na

koje se, prema Bibliji, spustila Noeva arka čije je komade, navodno, našla ekspedicija francuskog arheologa Valuna, kojega ubiše lokalni gorštaci, kao što su ubili sunarodnjaka mu, arheologa Schultza. Ovaj je također, ne tako davno, u divljini Ararata otkrio ostatke stare države i kulture Urarte. Danas tu žive Kurdi, Azerbeđanci i gorštački razbojnici — tu je centar šverca i otpora vladi.

Danas ta ogromna planina ostaje neistraženom, što zbog zime, visine, kiše, šuma,

snijega, što zbog divljih ljudi. Mojsije je govorio o veličanstvenim palačama. Zna se, tu su negdje ograđeni vrtovi i dvori kralja Ara, ljubavnika prelijepe Semiramide.

Prolazimo  tim  gudurama,  lendrover  brekće,  a  povijest  pripovijeda.  Ljudi  se  trude

povezati sva nepisana i pisana svjedočanstva. Razilaze se u verzijama, ali istina je da su te civilizacije postojale, da su stvarane i uništavane, sto ili dvjesto godina prije ili poslije, tko bi točno znao, ali uvijek je zanimljivo znati da su postojali, stvarali, živjeli.

Tu negdje smjestili su se gradovi moćne države Urarte što se prostirala velikim dijelom Azije, sve dok ih nije uništila i rastjerala asirska moć.

Došli su s obale Kaspijskog mora, zaustavili se u Armeniji i osnovali grad Van. Do

vrhunca moći dođoše oko 8 — 9. stoljeća prije naše ere, zavladavši zapadnom Sirijom, Mezopotamijom i dijelom Anatolije. Za razliku od Hetita, jezik im nije bio indoevropski, a ni semitski. Pismo im bješe klinasto, nalik asirskom. Ali ipak, preživjeli su ti Ararčani, današnji Armenci, uspjeli su se održati bez zemlje i države, jedinstveni u nekom duhu i još uvijek aktivni. Sve te  predreligije i predcivilizacije završile  su kao nekom eksplozijom. Poput zvijezda koje se u zadnjoj epohi svog života rasprskavaju u svemiru, stvarajući nova tijela i svjetove, tako se minijaturna Grčka rasprsnula oplodivši cijelu Aziju i Evropu.

Kultura se poznaje po smrti. Bolesne kulture završavaju kao Rim, sadističko seksualnim ekscesima što se javljaju i u današnjoj zapadno industrijskoj kulturi. Zdrav organizam umire kreativno, kroz oplodnju drugih.

Tako je to bilo i u Anatoliji sve do dolaska mladog, nezaustavljivog, nepobjedivog Aleksandra, gospodara dvaju svjetova, Istoka i Zapada, vladara Makedonije, faraona, sina boga Amona. Poučen od svog učitelja Aristotela, riješio je ženidbeni Platonov broj, što je simbolički značilo rezanje gordijskog čvora. Aleksandar je razbio zidove staroga svijeta kako bi nastupio novi svijet.

Razbio je himen Istoka i Zapada, zid koji je onemogućavao protok roba, ideja i energije, uspostavio je prirodan tok odnosa između Istoka i Zapada. Gospodar dvaju svjetova, kako bi sam sebe nazivao, tvrdio je da vidi dvije strane svega, sa svoja dva oka različite boje — zelene i plave.