Neki se župnik dugo dopisivao sa mnom o pitanjima koja su za nj bila od egzistencijalne važnosti.

Odjek na njegov rad bio je u župskoj zajednici izvan­redno povoljan. Župljani su ga doživljavali kao čovjeka u pravom smislu. Govorio im je da je Bog blag, da je vjera moć i nastojao je svojim štićenicima prikazati duhovne zakone kako sam ih ja iznio u knjizi Energetska centrala »Podsvijest«.

Pokušavao je korigirati stajalište o osobnome Bogu, koje je za većinu ljudi neprihvatljivo.

Često duboko ukorijenjeni strah od smrti, grijeha i krivnje tumačio je u ezoteričnom svjetlu, da bi svakome pojedincu time ukazao na prihvatljiv put u prosvijetljeni život.

Ali, nažalost, taj stav prema crkvenome nauku nije kod njegovih nadređenih naišao na topli odziv. Kao svećenik bio je obvezan na apsolutnu poslušnost crkvenoj doktrini. Svaki otklon dovodi do stegovnih mjera sa strane Crkve.

Zapao je - kako se to lijepo kaže - u konflikt između vlastita mišljenja i mišljenja na koje je obvezan. Župnik je bio jedan od mnogih desetaka tisuća koji samostalno misle, ali to se u velikim institucijama baš uvijek i ne traži.

Posljedica toga mišljenja bilo je pitanje treba li on nešto prenositi na župljanje iza čega intimno ne može stajati, ili treba dati ostavku na svoj položaj.

Kakvu biste odluku vi donijeli?

Ja sam mu preporučio, kad je treći put bio kod mene na terapiji, da odluku prepusti Bogu.

Meditirao je dosta dugo i stalno govorio: »Neka ne bude moja nego tvoja volja.« Rješenje onoga što je osjećao kao problem, došlo je u obliku jednoga premještaja.

Biskup je promaknut za kardinala, to jest, župnikov je pretpostavljeni zamijenjen drugom osobom, njego­vim nekadašnjim kolegom sa studija. Taj je novi biskup bio puno tolerantniji u svojim nazorima.

Prošla je tek jedna jedi­na godina i ezoteričko tumačenje duhovnih zakona ne samo da više nije bilo predmet prijekora nego je župniku na jednoj konferenciji izrečena javna zahvala što dobro vodi župu i što su njegove crkvene priredbe dobro posjećene.

Čist slučaj? Jamačno ne. Konstruktivno mišljenje ispunjeno vjerom u do­bro otvorilo je put do cilja. Mislim da u kršćanskoj crkvi ima puno dobrih poticaja premda je glavnina još nepomična.

Crkvi se uvijek nanovo prigovara da se ne može oslobo­diti svojih dogmi i zabluda. Ne može skočiti preko svoje sjene. Ne zna reći ono što bi pokrenulo današnjeg čovjeka. Ne govori jezik života nego zastarjeli, često izvitopereni jezik Kanaana.

Neki kritičar Crkve ustvrdio je da u Bibliji nema rečeni­ce u kojoj bi bile makar dvije riječi čiji smisao nije čestim tumačenjem izvitoperen.

Zato Crkvi i ne uspijeva da zahvati pravi život. Ona živi i uči mimo života. Ako Crkva nepopustljivo ostane kod svojih dogmi, koje današnjem čovjeku nemaju što reći ili mogu reći vrlo malo, njih će već sutrašnja generacija promatrati kao mit.

Baš onako kako danas gledamo na priče o bogovima Germana, Grka ili Rimljana.

Sve što živi nalazi se u trajnome razvitku. Ako se Crkva ne prilagodi promijenjenoj svijesti modernoga čovjeka, ako se ne bude razvijala, ona će tome čovjeku biti sve manje zani­mljiva.

Možda je pregruba, ali je točna usporedba s pacijentom u sklopu davne prirodne medicine. Ako nešto nije bilo u redu, puštala se krv. Upravo tako događa se u kršćanstvu, milijuni napuštaju svoju vjeru. Ali po tome i »pacijent Crkva« ima novu šansu. Mora se odlučiti na promjene, tada će ozdraviti i opet postati središte našega društva.

Crkva misli da posjeduje ovlast oslobađati vas od vaših grijeha. Ja to smatram drskošću, nekakvom samozvanom tež­njom za moću ranih crkvenih otaca, koja je dodatno bila podzidana izvitoperenim biblijskim tekstovima.

U današnjem, prosvijetljenom vremenu takvo opraštanje grijeha kršćane prije udaljuje od Crkve nego što bi ih njoj privlačilo.

Po mojemu osobnom shvaćanju Crkva bi kao institucija trebala općenito izvješćivati o duhovnim zakonima i o posljedicama koje nastaju kada se tim zakonima opiremo.

Svrha je religije da nas čini svjesnima naše egzistencije i baš tu bi moć Crkve dobro došla.

Sjeme osvješćenja već je u nama. Samo moramo naučiti kako ga potaknuti da proklija.

Crkva bi trebala učiti gladne kako se »lovi riba« i u zemlji živih govoriti o Božjoj dobroti. Ghandi je rekao na jednoj skupštini: »Kršćani traže od Boga milostinju, ja to ne mogu.«

Baš sam tako shvatio svoga učitelja dr. Murphyja kad je govorio da mi nismo prosjaci pred vratima bogatih. Osim toga, nema nikoga kome bi pripadale molba i prošnja, a kamoli takvoga kome bi pripadalo da bude uslišan.

Nema ničeg što bi trebalo prositi. Svi mi sjedimo za bogato prostrtim stolom. Postati toga svjestan naša je jedina zadaća ili, ako hoćete, jedini rad za nas.

Mi trebamo Crkvu na našem putu k Bogu, a Crkva treba nas. Preostaje samo da bolje uskladimo svoje i njezine potrebe.

Pod Crkvom ne mislim naravno bilo kakvu, nego izvornu institucionalnu Crkvu, makar bila katolička, evangelistička, hinduistička ili budistička.

Sve dotle dok nama ljudima manjka prikladna etika za ovladavanje životom, potrebno je vodstvo.

Instituciju Crkve promatram kao neki putokaz. Ne trebate ga ako sami poznajete put. Ali tko je neobaviješten (na području etike), bit će mu drago da ima prikladan putokaz koji pokazuje cilj.

Ali, hvala Bogu, ima dobrih naznaka, navlastito kod mladih svećenika, koji prakticiraju moderno bogoslužje.

Župnik Sch. iz Tegernseea jedan je od tih svećenika. On ima snage i hrabrosti prenositi na vjernike Božju riječ suvremenim jezikom. Njegove su službe Božje, u odnosu na bogo­služje drugih svećenika, vrlo dobro posjećene, a baš to doka­zuje činjenicu da su čežnja za otkupljenjem i bogotraženje veći nego ikada. Uporaba glazbe, kazališnih priredaba, disku­sija i igre pokušaji su da Crkva opet oživi.

Često mi dolaze svećenici obiju konfesija, da bi se oslo­bodili svojih dvojbi i sputanosti između Boga kakav u njima živi i obveze da propovijedaju po crkvenim dogmama.

Kad je dr. Murphy prije više godina bio u Munchenu, htjeli smo da on održi bogoslužje u jednoj velikoj crkvi. Ali ta naša ideja da obznanimo duhovne zakone, bila je u korijenu uništena. Od najvišeg crkvenog mjesta, biskupa ordinarija, valjalo je tražiti dopuštenje. Kako je vrijeme koje smo imali na raspolaganju bilo ograničeno, nije bilo izgleda da se bilo što postigne.

U Americi, sigurno najliberalnijoj zapadnoj zemlji, dr. Murpy je punih trideset godina radio emisije na radiju, a dosta je godina govorio na televiziji o snazi vjere i duha. Kod nas u Europi, u Njemačkoj, to je gotovo nemoguće. Gledano s mojega motrišta, naše se Crkve ponašaju kao zemlje istočno­ga bloka. Obje se boje duhovne slobode pojedinca. Strahuju za svoju moć i nisu nipošto spremne za demokraciju.

Samo preko izolacije mogu se održati na životu, a pri­tom zaboravljaju da izoliranje znači ostajanje na mjestu i da je onaj tko ne sudjeluje u općem razvoju tako reći mrtav.

 

nastavlja se...