Postoji izreka u zenu da je „pravo ostvarenje čudesna vježba" (japanski, honsho mioshu). To znači da ne bi trebalo praviti razliku između ostvarenja buđenja (satori) i usavrša­vanja zena u meditaciji i akciji.

Iako bi se moglo pretposta­viti da je vježba zena sredstvo koje vodi cilju buđenja, to nije slučaj; jer, vježba zena nije prava vježba sve dok na umu drži cilj, a kada nema cilj, to je buđenje -besciljni, samodo­voljni život „vječnoga sada".

Vježbati sa ciljem na umu znači jednim okom promatrati vježbu, drugim cilj, a to dovodi do odsustva koncentracije, nedostatka iskrenosti. Da kažemo to na drugi način: čovjek ne vježba zen da bi postao Buda; on to vježba jer je već Buda, od samog početka - a ovo „pravo' shvaćanje" početna je točka života zena.

Pravo shvaćanje je „tijelo" (ti), a ta čudesna vježba „korist" (yung), a ova dva su u skladu sa prajnom, mudrošću, i karunom, suosjećajnim djelovanjem probuđenog Bodhisatve u svijetu rođenja-i-smrti.

U dva prethodna poglavlja raspravljali smo o pravom shvaćanju. U ovom i sljedećem okrenut ćemo se vježbi, aktiv­nosti koja proistječe iz toga - prvo, životu meditacije, i dru­go, životu svakodnevnog posla i odmora.

Vidjeli smo da - što god bila vježba za T'ang majstore - zen zajednice, i Soto i Rinzai, pridaju najveći mogući značaj meditaciji ili zenu u sjedećem stavu (za-zen).

Može izgledati i čudno i nerazumno da jaki i pametni ljudi jedno­stavno satima i satima mirno sjede. Zapadni mentalitet ima osjećaj da su takve stvari ne samo neprirodne, već i veliki gu­bitak dragocjenog vremena, bez obzira koliko ta disciplina bila korisna i sposobna da usadi strpljenje i unutrašnju snagu.

Premda Zapad ima vlastitu misaonu tradiciju u katoličkoj crkvi, život „sjedenja i promatranja" izgubio je pri­vlačnost, jer ni jedna religija koja ne poboljšava svijet nema vrijednosti, a teško je zamisliti kako se svijet može poboljšati mirovanjem.

Ipak, trebalo bi biti jasno da djelovanje bez mudrosti, bez jasne svijesti o svijetu kakav je zapravo, nikada ne može bilo što da popravi.

Osim toga, kao što se mutna voda najbolje izbistri tako što "se ostavi da miruje, moglo bi se dokazati da oni koji mirno sjede i ne rade ništa, daju najveći doprinos jednom uzburkanom svijetu.     

Nema, zaista, ničeg neprirodnog, u dugim periodima mirnog sjedenja. To rade mačke; čak i psi, i druge živahnije životinje to rade. To rade i takozvani primitivni narodi — Američki Indijanci i seljaci svih nacija.

Ova vještina najteža je za one koji su razvili osjetljivi intelekt do te mjere da ne mogu bez proricanja budućnosti, a zbog toga moraju stalno da budu u viru aktivnosti, ne bi li osujetili ta proročanstva.

Može izgledati da je nesposobnost sjedenja i promatranja sa duhom u potpunom miru, nesposobnost da se potpuno do­živi svijet u kome živimo; jer čovjek ne upoznaje svijet jednostavno razmišljajući o njemu i radeći u vezi njega. Mora ga pr­vo doživjeti mnogo neposrednije i produžiti to iskustvo, ne donoseći zaključke odmah.

Odnos za-zena prema zenu jasan je kada se ima na umu da zen sagledava stvarnost direktno, u njenoj „takvoći". Da bi se svijet sagledao kakav jeste stvarno, nepodijeljen kategori­jama i apstrakcijama, čovjek svakako mora da ga gleda umom koji ne razmišlja, odnosno stvara simbole -  o nje­mu.

Zbog toga za-zen nije sjedenje prazna uma, što isključu­je sve utiske unutrašnjih i vanjskih čula.

To nije „koncentra­cija" u uobičajenom smislu ograničavanja pražnje na pojedinačni čulni objekt, kao što je točka svjetlosti ili vrh nosa.

To je, jednostavno, mirna svjesnost, bez komentara, o sve­mu što je ovdje i sada. Ova je svjesnost praćena najživljim osjećanjem „nepodvojenosti" između samog čovjeka i vanjskog svijeta, između uma i njegovih sadržaja - raznih zvu­kova, pogleda, i drugih utisaka iz okoline.

Prirodno, ovaj osjećaj ne nastaje tako što pokušavamo da ga steknemo; on dolazi sam od sebe, kada čovjek sjedi i promatra, bez ikakve svrhe na umu - čak i bez svrhe da se otarasi svrhe.

nastavlja se...