Sve ideje o samousavršavanju, ili o tome da se postane neko, ili dobije nešto u budućnosti, zasnivaju se isključivo na apstraktnoj slici koju imamo o sebi. Slijediti ih znači dati im mnogo više suštine. S druge strane, naše pravo, nekonceptualno sopstvo, već je Buda, i nije mu potrebno nikakvo usavršavanje. Tokom vremena ono može rasti, ali ne krivi­mo jaje što nije postalo pile; još manje prase, što mu je vrat kraći no u žirafe.

Zenrin pjesma kaže:

U proljetnom pejzažu ne postoji ni visoko ni nisko;

Cvjetne grane prirodno rastu, jedne duge, druge kratke.

Kad su Cui-weia zapitali o značenju budizma, odgovorio je:

 „Čekaj dok nikog ne bude u blizini, pa ću ti reći."

Poslije nekog vremena, monah mu je ponovo prišao, govoreći:

„Sad nema nikog. Molim te, odgovori mi."

Cu-wei ga je izveo u vrt i prišao bambusovom šipražju, ne govoreći ništa. Monah još uvijek nije shvaćao, te mu je Cu-wei najzad ka­zao:

„Evo visoke stabljike bambusa, a eno i kratke."

Ili, kako to jedan drugi stih iskazuje:

Dugačka stvar dugačko je Tijelo Bude; Kratka stvar kratko je Tijelo Bude.

Zato se ono što se od zena zadobija naziva wu-shih (ja­panski, buji), ili „ništa naročito", jer kako to Buda kaže u Vajraechediki:

Nisam zadobio baš ništa od nenadmašenog, potpunog buđenja, a baš zato se i naziva „ nenadmašno, potpuno bu­đenje".

Izraz wu-shih sadrži, također, smisao savršeno prirodnog i neizvještačenog, u tome nema nikakve „zbrke", nikakvog „posla".

Dostignuće satoria često nagovještava ova stara ki­neska pjesma:

Planina Lu obavijena maglom kiše;

rijeka Če nabujala.

Kad god nisam bio tamo,

žudnja mi mira nije dala!

Otišao sam tamo i vratio se...

Ničeg naročito tamo:

Planina Lu obavljena maglom kiše;

rijeka Če nabujala.

Prema čuvenom kazivanju Čing-juana:

Prije no što sam proučavao zen tokom trideset godina, sa­gledavao sam planine kao planine, a vodu kao vodu. Kada sam stekao dublje saznanje, došao je trenutak kad sam uvidio da planine nisu planine, a vode nisu vode. Ali, sad kada sam dokučio njegovu pravu suštinu, miran sam. Jer opet vi­dim planine kao planine i vodu opet vidim kao vodu.

Poteškoća zena je, svakako, da skrene pažnju od aps­traktnog na konkretno, od simboličkog sopstva do čovjekove prave prirode. Sve dok samo pričamo o tome, sve dok po svijesti podmećemo ideje o „simbolima" i „stvarnosti", ili stal­no ponavljamo, „Ja nisam ideja o meni", to je još uvijek apstrakcija.

Zen je stvorio metoda (upaya) „direktnog ukaziva­nja" da bi izbjegao ovaj začarani krug, da bi našu pažnju od­mah usmjerio na ono stvarno. Kad čitate neku tešku knjigu, ne pomaže vam da pomislite, „koncentrirati ću se", jer tad mi­slite na koncentraciju, umjesto na ono što knjiga ima da saopći.

Slično tome, proučavajući ili vježbajući zen, neće vam pomoći razmišljanje o zenu. Ostati upetljan u misli i riječi o zenu znači, kako to stari majstori kažu, „bazditi na zen".

S tih razloga majstori govore o zenu što je moguće manje i bacaju nam njegovu konkretnu stvarnost pravo u lice. Ova stvarnost je „takvoća" (tathata) našeg prirodnog, neverbal­nog svijeta.

Ako ovo sagledamo upravo onakvim kakvo je­ste, nema ničeg dobrog, ničeg lošeg, ničeg trajno dugog ili kratkog, ničeg subjektivnog i ničeg objektivnog. Ne postoji nikakvo simboličko sopstvo koje treba zaboraviti i nikakve ideje o konkretnoj stvarnosti koje se treba sjećati.

Jedan monah zapitao je Čao-čoua:

„Zašto je Prvi Patri­jarh došao sa zapada?"

(Ovo je formalno pitanje o središnom smislu Bodhidharminog učenja, tj., o samom zenu.)

Čao-čou odgovori:

„Čempres u dvorištu".

„Zar ne, vi to pokušavate da pokažete sredstvima objek­tivne stvarnosti?", upita monah.

„Ne, nikako!", uzvrati učitelj.

„Pa, zašto je onda Prvi Patrijarh došao sa zapada?"

„Čempres u dvorištu!"

 

nastavlja se...