Druga jedna pjesma u Zenrin Kushu kaže:

Drveće otkriva tjelesni oblik vjetra;

Valovi daju životnu energiju mjesecu.

Da iskažemo to manje poetično — ljudsko iskustvo je određeno ustrojstvom uma i strukturom njegovih čula, baš kao i vanjskim objektima čije prisustvo um otkriva.

Ljudska se bića osjećaju žrtvama ili marionetama iskustva zato što odvajaju „sebe" od razuma, misleći da je ustrojstvo um-tijelo nešto slučajno bačeno na „njih". Ljudi misle da nisu tražili da budu rođeni, nisu zahtijevali da im se „dodjeli" osjetljiv organizam koji će biti mučen smjenom zadovoljstva i bola.

Ali zen od nas zahtjeva da otkrijemo ,,tko" je taj što „ima" taj um, i ,,tko" je bio taj što nije tražio da bude rođen prije no što ga otac i majka nisu začeli. Otud proizlazi da je cjelokupno osjećanje izoliranosti, osjećanje da smo onaj kome je um „dat" i kome se iskustva događaju, jedna iluzija pogrešne semantike — hipnotička sugestija ponavljanog pogrešnog mišljenja.

"Ne postoji „ja" odvojeno od uma-tijela koje obli­kuje moje iskustvo. Stoga je smiješno govoriti o umu-tijelu kao o nečemu što je bilo pasivno i čemu je slučajno „dat" izvjestan oblik. To jeste taj oblik i prije no što se oblik pojavio um-tijelo nije postojalo.

Naš problem je u tome što nam snaga misli omogućuje da stvaramo simbole stvari odvojene od samih stvari. Ovo po­drazumijeva sposobnost stvaranja simbola, jednu ideju o na­ma samima odvojenu od nas osobno.

Pošto je ideja daleko razumljivija od same stvarnosti, a simbol mnogo čvršći od činjenice, naučimo da identificiramo sebe sa našom idejom o sebi. Otud proizlazi subjektivno osjećanje o „sopstvu" koje „ima" um, osjećanje o jednom iznutra izoliranom subjektu kojem se iskustva slučajno događaju.

Svojim karakteristič­nim naglašavanjem konkretnog, zen ukazuje da je naše dragocjeno „sopstvo" samo jedna ideja, korisna i dovoljno is­pravna ako se shvati kao takva, ali do krajnosti nesretna ako se poistovjeti sa našom pravom prirodom. Neka vrsta neprirodne samosvijesti obuzima nam biće kad uočimo kon­flikt ili kontrast između ideje o sebi, s jedne strane, i izne­nadnog, konkretnog osjećanja o sebi, s druge.

Kad se više ne identificiramo s idejom o sebi, sveukupan odnos između subjekta i objekta, saznavaoca i saznatog, prolazi kroz naglu i revolucionarnu promjenu. To postaje pravi odnos, recipročan, pri kojem subjekt stvara objekt, u istoj mjeri u kojoj objekt stvara subjekt.

Saznavalac ne doživljava sebe više kao nezavisnog od saznatog; onaj tko doživljava ne osjeća se odvojenim od iskustva. Posljedično, čitava koncepcija da se nešto dobije „od" života, ili izvuče „iz" iskustva, postaje apsurdna.

Da objasnimo to na drugi na­čin, postaje kristalno jasno da, u stvari, ja nemam drugo sopstvo osim totaliteta stvari kojih sam svjestan. To je Hua-jen

(Kegon) doktrina o mreži od dragulja, o shih shih wu ai (japanski, ji ji mu ge), u kojoj svaki pojedini dragulj odra­žava sve ostale.

Osjećanje subjektivne izoliranosti također se zasniva na nesposobnosti da se uvidi relativnost voljnih i nevoljnih do­gađaja. Ova se ralativnost da lako osjetiti promatranjem svog daha, jer je i neznatnom promjenom ugla promatranja, skoro isto tako jednostavno osjetiti da „ja dišem", kao i da „ono diše mene".

Mi smatramo da su naše radnje voljne ka­da slijede nekoj odluci, a nevoljne kada se dogode bez odlu­ke. Ali, ako je odluka sama po sebi bila voljna, svakoj odlu­ci morala je prethoditi odlučnost da se odluči — jedno be­skonačno vraćanje unazad koje se, srećom, ne događa.

Sa­svim čudno — ako moramo odlučiti da odlučimo, ne bismo bili slobodni da odlučimo zato što se odluka „događa". Mi jednostavno odlučujemo, ne shvaćajući ni najmaglovitije kako to činimo. Ustvari, to se ne događa ni voljno ni nevolj­no. Da bi se „osjetila" ova relativnost treba otkriti još jednu izuzetnu transformaciju našeg iskustva u cjelini, koja se mo­že opisati na dva načina. Ja imam osjećanje da odlučujem o svemu što se događa, ili osjećam da se sve, uključujući i moje odluke, dešava spontano. Jer se odluka — najslobodnija od mojih radnji — jednostavno događa, kao štucanje u meni, ili pjevanje ptice izvan mene.

Takav način viđenja stvari jasno je opisao moderni maj­stor zena, pokojni Sokei-an-Sasaki:

Jednog dana izbrisao sam sve pojmove iz glave. Odustao sam od svake želje. Odbacio sam sve riječi kojima sam obli­kovao misli i ostao nepomičan. Osjećao sam se pomalo čud­no — kao da sam bio nošen u nešto, ili kao da sam dodiri­vao neku meni nepoznatu silu ...i zip! Ušao sam.

Granice mog fizičkog tijela izgubile su se. Imao sam kožu, razumije se, ali sam osjetio da stojim usred kozmosa. Govorio sam, ali su mi riječi izgubile značenje. Vidio sam ljude kako mi prilaze, ali svi su oni bili isti čovjek. Svi su bili ja osobno! Nikad nisam poznavao ovaj svijet. Vjerovao sam da sam bio stvoren, ali sad moram promijeniti mišljenje: ja nikad nisam bio stvoren; bio sam kozmos; nikakav individualni gospodin Sasaki nije postojao.

Izgledalo bi, dakle, da odbacivanje subjektivne razlike između „mene" i „mog iskustva" — uviđajući da moja ideja o sebi nije ja — znači otkriti stvarni odnos između sebe i "vanjskog" svijeta. Pojedinac, na jednoj strani, i svijet, na drugoj, ustvari su samo apstraktne granice ili termini odre­đene stvarnosti koja je „između" njih, kao što je konkretan novčić „između" apstraktnih, euklidovskih površina, svojih dvaju strana. Slično ovome, stvarnost svih „nedvojivih suprotnosti" — život i smrt, dobro i zlo, zadovoljstvo i bol, dobitak i gubitak — jeste to nešto „između" za koje mi ne­mamo riječi.

Čovjekova identifikacija sa njegovom idejom o sebi pruža mu prijatno i neizvjesno osjećanje trajnosti. Jer je ova ideja relativno fiksirana, pošto se zasniva na brižljivo odabranim sjećanjima na svoju prošlost, sjećanjima koja imaju sačuvan i utvrđen karakter.

Društvena konvencija podržava učvršći­vanje ove ideje, zato što stvarna korist simbola zavisi od nji­hove stabilnosti. Konvencija ga, stoga, ohrabruje da asocira tu ideju o sebi sa isto tako apstraktnim i simboličkim uloga­ma i stereotipima, jer će mu one pomoći da formira jednu ideju o sebi koja će biti definitivna i shvatljiva.

Ali, u mjeri u kojoj sebe identificira sa definitivnom idejom postaje svjestan „života" kao nečega što protiče ostavljajući ga za so­bom — sve brže to protiče što postaje stariji, dok njegova ideja postaje sve kruća, sve pretrpanija sjećanjima. Ukoliko više pokušava da se dokopa svijeta, utoliko ga više doživljava kao proces u toku.

nastavlja se...