„PRAZAN I ČUDESAN"

Uvodne riječi najstarije pjesme zena kažu da

 

Savršeni put (Tao) bez teškoća je,

osim što izbjegava da odvaja i odabira.

Tek kad prestaneš da budeš naklonjen ili nenaklonjen

sve će ti biti jasno shvatljivo.

Najneznatnija razlika

i nebesa i zemlja se razdvajaju!

Ako želiš da dopreš do prave istine,

ne interesiraj se za pravo i pogrešno.

Sukob između pravog i pogrešnog

bolest je uma.

Smisao je u tome da se ne učini napor da bi se prigušila osjećanja i razvila blaga ravnodušnost. Treba prozrijeti opću iluziju da ono što je neprijatno ili dobro može biti iščupano od onog što je bolno ili zlo.

Prvi princip taoizma bio je da

Kad svako prepozna ljepotu kao divnu,

tu je već rugoba; Kad svako prepozna dobrotu kao dobru,

tu je već zlo. „Biti" i „ne biti" uzajamno se pojavljuju;

Teško i lako uzajamno se ostvaruju;

Dugačko i kratko uzajamno su naspramni;

Visoko i nisko uzajamno su postavljeni;...

Prije i kasnije uzajamno se smjenjuju.

Uvidjeti ovo znači shvatiti da je dobro bez zla kao i gore bez dolje, i da postaviti kao ideal traganje za dobrim jeste isto što i pokušaj da se čovjek oslobodi lijevog uporno skreću­ći udesno. Posljedica toga je da se čovjek vrti u krug.

Logika ovoga toliko je jednostavna da čovjeka navodi da pomisli da je previše prosto. Izazov je utoliko jači što reme­ti najdražu iluziju ljudskog uma da se tokom vremena sve može učiniti boljim. Opće je mišljenje da, kad ovo ne bi bi­lo moguće, život čovjekov bio bi lišen svakog značenja i poticaja. Jedina alternativa životu neprekidnog progresa smatra se da je obično postojanje, pasivno i mrtvo, do te mjere bez radosti i smisla da je ravno samoubojstvu. Sama koncepcija ove „jedine alternative" pokazuje kako je um čvrsto vezan za dualistički model, kako je teško razmišljati o bilo kojem drugom terminu osim onog dobrog ili lošeg, ili pak neke zbrkane mješavine ova dva.

Ipak, zen je oslobađanje od ovog modela i njegova očevidno uznemiravajuća polazna točka jeste shvaćanje apsurdnosti izbora, tog sveopćeg osjećanja da život može biti značajno poboljšan upornim odabiranjem „dobra".

Čovjek mo­ra započeti „postizanjem osjećanja" relativnosti i saznanjem da život nije situacija iz koje se bilo što može zgrabiti ili zadobiti — kao da je to nešto čemu se prilazi izvana, kao neka pita, ili bure s pivom. Uspjeti je uvijek i promašiti — u smislu da, ukoliko se više uspijeha postigne u nečemu, potreba da se s tim nastavi utoliko raste. Jesti znači preživjeti, da bi se ogladnjelo.

Iluzija o značajnom poboljšanju iskrsava u trenucima kontrasta, kao kad se na tvrdom krevetu okrenete s jedne na drugu stranu. Položaj je „bolji" toliko dugo dok kontrast traje, ali, uskoro i taj drugi počinje da se doživljava kao i prvi. Onda čovjek nabavi udobniji krevet i, bar izvjesno vrijeme, spava mirno. Ali rješavanje tog problema ostavlja čudnu prazninu za sobom u svijesti, prazninu koja se vrlo brzo po­punjava osjećanjem nekog drugog nepodnošljivog kontra­sta, do tada neprimjerenog, a isto toliko hitnog, upravo onoliko onespokojavajućeg,  koliko je to bio onaj neudobni kre­vet.

Praznina nastaje zato što se osjećaj udobnosti može po­stići samo u odnosu prema osjećaju neudobnosti, upravo kao što je neki lik vidljiv oku jedino zbog toga što je kon­trast sredini. Dobro i zlo, prijatno i bolno, nerazdvojni su do te mjere, tako identični u svojoj različitosti — kao dva li­ca novčića — pa

Pošteno je nečasno, a nečasno je pošteno,

ili, riječima pjesme u Zenrin Kushu:

Snađe li te nevolja, snašla te je sreća;

Dobiješ li pristanak, dobio si odbijanje.

Druga to isto opisuje izražajnije:

U sumrak, pijetao najavljuje zoru;

U ponoć, jarko sunce.

Zen, zbog ovoga, ipak ne zauzima stav da je uzaludno je­sti kad je čovjek gladan i da stoga može jednostavno skapati, niti je do te mjere neljudski da bi rekao, ne treba se počešati kad nas svrbi.

Odbacivanje iluzija u vezi traganja za do­brim, ne uključuje zlo stagnacije kao neizbježnu alternativu, jer je položaj čovjeka nalik onom „buhe na vrelom tignju".

Ni jedna alternativa ne nudi rješenje, jer buha koja padne mora skočiti, a buha koja skoči mora pasti. Izbor je apsur­dan, jer izbora nema.

Dualističkom načinu razmišljanja izgledati će, stoga, da je stanovište zena fatalizam nasuprot slobodnom izboru.

Kada su Mu-čoua pitali: „Mi se oblačimo i jedemo svaki dan, a kako ćemo izbjeći oblačenje odjeće i žvakanje hrane?",

on je odgovorio: „Mi se oblačimo, mi jedemo",

„Ne razumijem", odvratio je monah.

„Ako ne razumiješ, obuci se i pojedi svoj obrok".

Upitan kako da se spasi „vrućine", drugi majstor je uputio onog tko je postavio pitanje da potraži mjesto gdje nije ni vruće ni hladno. Zamoljen da to rastumači malo bolje odgovorio je: „Ljeti se znojimo; zimi drhtimo".

Ili, kako to pjesma opisuje:

Kada je hladno, okupimo se oko ognjišta, ispred vatre;

Kad je vrućina, sjedimo na obali planinskog potoka, u gaju.

S te točke gledišta, čovjek može

„Vidjeti sunce usred kiše koja lije;

iskopati svježu vodu iz samog srca vatre".

Ali, ta točka gledišta nije fatalistička. To nije, jednostav­no, pokoravanje neizbježnostima znojenja kad je vrućina, drhtanja kad je hladno, jela kad se ogladni i sna kad se čovjek umori.

Podčinjavanje sudbini podrazumijeva onoga koji se pokorava, nekoga tko je bespomoćna lutka u danim okolnostima, a za zen takva osoba ne postoji. Dvojnost subjekta i objekta, saznavaoca i saznatog, sagledava se isto tako rela­tivno, zavisno i neodvojivo, kao i sve drugo.

Mi se ne znoji­mo zbog toga što je toplo; znojenje je toplota. Isto bi toliko bilo istinito kad bismo rekli da je sunce svjetlo zbog očiju, ili da oči vide svjetlost zbog sunca.

To gledište je neobično, za­to što po utvrđenom pravilu mislimo da toplota prethodi, a tek zatim, kao posljedica, tijelo se znoji. Preokrenuti to zapa­njujuće je, kao kad bismo rekli ,,sol i hljeb", umjesto „hljeb i sol".

Zenrin Kushu govori ovako:

Vatra ne čeka sunce da bi se zagrijala,

Niti vjetar čeka na mjesec da se rashladi.

Ovo zapanjujuće i, na izgled, nelogično izvrtanje zdravog razuma može, možda, biti pojašnjeno omiljenim zen likom „mjeseca u vodi".

Fenomen, mjesec u vodi, uspoređuje se sa ljudskim iskustvom. Voda je subjekt, a mjesec objekt. Kad nema vode, nema ni mjeseca u vodi, a isto je tako i kad nema mjeseca. Kada mjesec izlazi voda ne čeka da prihvati njegov lik, a čak i kad se najmanja kap vode prospe, mjesec ne čeka da baci svoj odraz. Jer mjesec nema namjeru da se ogleda, a voda ne prima njegov lik namjerno.

Slučaj je prouzrokovan koliko pomoću vode, toliko i pomoću mjeseca, i baš kao što voda oku otkriva sjaj mjeseca, tako i mjesec pokazuje bistri­nu vode.