To, naravno, zbunjuje jer, ako je iskustvo zaista bez sadržaja, ili ako se tako malo odnosi na stvari za koje držimo da su važne, kako čovjek da objasni ogromnu vrijednost koje ono ima za indijski način života?

Čak je i na konvencionalnom nivou sasvim lako sagledati da je znati što nije često, isto toliko značajno kao i znati što jeste. Čak i ako medicina ne može pružiti djelotvoran lijek za najobičniju prehladu, donekle vrijedi znati o beskorisnosti magičnog lijeka koji je, inače, tako popularan. Povrh toga, funkcija negativnog znanja ima sličnost s upotrebom prostora – prazan list po kojem se mogu ispisati riječi, prazna posuda u koju se tekućina može uliti, prazno okno kroz koje se svjetlost može propustiti, i prazna slavina kroz koju voda može poteći. Očigledno je da vrijednost praznine leži u pokretima koje dozvoljava, ili u supstanci kojoj je posrednik i koju sadrži. Ali, prvo mora doći praznina.

Zbog toga se indijska filozofija usredotočuje na negaciju, na oslobođenje uma od Istine. Ona ne pruža ideje, nikakve opise onoga što treba da ispuni prazninu uma, jer bi ideja isključila činjenicu – nešto kao što bi slika sunca na prozorskom oknu zaustavila svjetlost pravog sunca. Dok Židovi nisu dozvolili pravljenje lika Božjeg u drvetu ili kamenu, tako Hindusi ne dozvoljavaju lik misli – osim ako je toliko mitološki da se ne brka sa stvarnošću.

S tog razloga je sistematska poduka (sadhana) puta oslobođenja progresivno razvezivanje nečijeg Sepstva (atman) od bilo kakve identifikacije. Ona vodi shvaćanju da ja nisam ovo tijelo, ovi osjeti, ova osjećanja, ove misli, ova svijest. Osnovna stvarnost života nije niti jedna zamisliva stvar. Na kraju krajeva, nju ne treba identificirati ni sa kakvom idejom, Bogom ili atmanom.

Po riječima Mandukya Upanišade:

(Ona je) Ono što nije, svjesno, ni subjektivno ni objektivno, niti je jedno ili drugo; koje nije ni prosta stvarnost, niti nerazlikujuća osjetnost, niti samo tama. Ona je neviđeno, bez odnosa, neshvatljivo, nezaključivo u neopisivo – suština Samosvijesti, kraj maje.

Atman je naša sveukupna svijest, ono što je glava za čulo vida – ni svjetlost, ni tama; niti puno, niti prazno; samo jedna nepojmljiva onostranost. A u trenutku kada prestane svaka krajnja identifikacija Sepstva s nekim predmetom ili pojmom, u stanju nazvanom nirvikalpa, "bez poimanja", bljesne iz nepoznatih dubina stanje svijesti koje se naziva božanskim, poznavanje Brahmana.

Prevedeno na konvencionalni i – da ponovimo – mitsko-poetski jezik, poznavanje brahmana pojavljuje se kao otkriće, da ovaj svijet koji je izgledao kao Mnoštvo, jeste Jedno, da, "Sve je Brahman" i da je "sva dvojnost lažno zamišljena". Ovakvi stavovi, uzeti kao iznošenje činjenica, logički su besmisleni i ne prenose nikakvu informaciju. A ipak, izgleda da su najbolji mogući izraz riječima, samog iskustva, iako je to kao da vam se, u trenutku izgovaranja  "posljednjih riječi", jezik paralizira zbog otkrovenja, pa bude primoran da brblja gluposti ili da šuti.

Mokša se također shvaća kao oslobođenje od maje – a ova jedna od najvažnijih riječi indijske filozofije, i hinduističke i budističke. Jer, za mnogostruki svijet činjenica i događaja kaže se da je maja, obično shvaćena kao iluzija koja prekriva onu jednu stvarnost Brahmana. Ovo ostavlja utisak kao da je mokša stanje svijesti u kojem se sav raznoliki svijet prirode gubi iz vidokruga, stapajući se u beskrajni ocean nejasno osvijetljenog prostora. Takav utisak treba smjesta odbaciti, jer on podrazumijeva dvojnost, nesuglasnost između Brahmana i maje, što je suprotno cjelokupnom principu upanišadske filozofije.  Jer Brahman nije Jedno nasuprot Mnoštvu, ne prosto nasuprot složenom.  Brahman je bez dvojnosti (advaita), što će reći, bez suprotnosti, jer Brahman nije ni u kakvoj klasi niti je, uostalom, izvan neke klase.

A klasifikacija je upravo maja.  Riječ je izvedena iz sanskrtskog korijena matr, "mjeriti, oblikovati, graditi, ili praviti plan", korijen iz kojeg smo mi dobili takve grčko-latinske riječi kao metar, matrica, materijal, tvar. Osnovni proces mjerenja je podjela, bilo da podvlačimo liniju, izdvajamo, ili opisujemo krugove, ili sipamo zrnje ili tekućinu u mjerice (posude). Odatle je sanskrtski korijen dva od kojeg smo dobili riječ "podijeliti", također i korijen latinske riječi duo (dva) i engleske dual(dvostruk), i naš hrvatski broj dva je direktan korijen iz sanskrtskog.

Reći da je svijet činjenica i događaja maja – znači da su činjenice i događaji termini mjerenja a ne stvarnosti u prirodi. Moramo, međutim, proširiti koncept mjerenja i u njega uključiti koncept postavljanja granica svih vrsta, bilo deskriptivnom klasifikacijom ili selektivnim izdvajanjem. Onda će nam biti lako sagledati da su činjenice i događaji isto toliko apstraktni koliko su to linije za širinu, ili milimetri i centimetri. Razmislite na trenutak o tome da je nemoguće izolirati jednu jedinu činjenicu u potpunosti. Činjenice se javljaju u paru, najmanje, jer je tijelo nezamislivo bez prostora u kojem se javlja. Definiranje, postavljanje granica, ocrtavanje – sve su to uvijek podjele, a stoga i dvojnosti, jer čim se granica definira ona ima dvije strane.

nastavlja se...