S logičkog stanovišta iskaz „Sve je um" ne govori više nego da sve je sve. Jer ako nema ničeg što nije um, riječ ne pripada nikakvoj klasi i nema granica, nema definicije. Čovjek može isto tako da upotrebi i ,,bla-bla" — što je skoro isto ono što budizam čini sa besmislenom riječi tathata. Jer je funkcija ovih besmislenih termina da privuku našu pažnju na činjenicu da logika i značenje, sa njegovom inherentnom dualnošću, jesu svojstva misli i jezika, ali ne i stvarnog svije­ta.

Neverbalni, konkretni svijet ne sadrži klase i simbole koji bi označavali ili značili išta drugo do sebe same. Shodno tome, on ne sadrži dualnost, jer se dualnost javlja samo kad klasificiramo, kad razvrstavamo iskustva u mentalne kutije, po­što kutija nije kutija bez unutrašnjosti i vanjštine.

Mentalne kutije vjerojatno se u našem umu oblikuju mno­go prije nego što formalna misao i jezik osiguraju etikete za njih. Počinjemo klasificirati čim primijetimo razlike, pravilnosti i nepravilnosti, čim nam se jave asocijacije bilo koje vrste. Ali — ako riječ „mentalan" uopće nešto znači — taj akt klasifikacija svakako je mentalan, jer primijetiti razli­ke i asocirati ih jednu s drugom nešto je više od prostog od­govora na čulne kontakte. A opet, ako su klase proizvod uma, primjećivanja, asociranja, misli, i jezika, svijet promatran jednostavno kao sve klase objekata proizvod je uma.

Ovo je, ja mislim, ono što Yogakara hoće kazati tvrdnjom da je svijet um-samo (cittamatram lokam). Ono znači da vani i unutra, prije i poslije, teško i lako, prijatno i bolno, pokret i mirovanje jesu ideje, mentalne klasifikacije. Njihov odnos prema konkretnom svijetu isti je kao i onaj riječi. Tako da svijet koji poznajemo, kada se shvati kao klasificiran, je­ste proizvod uma, a kao što zvuk „vode" nije zapravo voda, tako i klasificirani svijet nije stvarni svijet.

Može se sada vidjeti da je problem ,,što" um jeste isti kao i problem ,,što" stvarni svijet jeste. Na to se ne može odgovori­ti, jer je svako ,,što" jedna klasa, a mi ne možemo klasificirati klasifikatora. Nije li, onda, čisti apsurd govoriti o umu uopće ako nemamo načina da kažemo što je on?

Naprotiv, matematičar Kurt Gödel pružio nam je točan dokaz o činje­nici da svaki logički sistem mora sadržati premisu koju ne može da definira a da ne proturječi sebi. Yogakara uzima cittu za svoju premisu i ne definira je, jer je ona tu sinonim za sunyu i tathatu.

Jer je um - s one strane svih filozofskih pogleda, ne može se diskriminirati, dostići, niti se on ikad rađa: kažem, nema ničeg do uma. On nije neka egzistencija, niti je ne-egzistencija; on je zaista s one strane i postojanja i nepostojanja... Iz uma izvi­ru mnoge stvari, uvjetovane diskriminacijom (tj. klasifikaci­jom i energijom navike; te stvari ljudi prihvaćaju kao vanjski svijet... Ono što izgleda izvanjsko ne postoji u stvarnosti; to je zapravo um koji se vidi kao mnoštvo; tijelo, vlasništvo, i prebivalište — svi su oni ništa do um.

(Lankavatara Sutra)

Unutar tog nedefiniranog kontinuuma citte Yogakara opi­suje osam vrsti vijnane, „razlikujuće svesti". Postoji svijest koja odgovara svakom od pet ćula; postoji i šesta čulna svijest (mano-vijnana), objedinjujući drugih pet, tako da se ono što je dodirnuto ili čujno može dovesti u vezu sa viđe­nim; postoji manas, centar umne diskriminativne i klasifikatorske aktivnosti; najzad, postoji „skladište-svijest" (alaya-vijnana), nad-individualni um koji sadrži sjeme svih mogućih oblika.

„Skadište-svijest" skoro je ekvivalentna citti, a nad-individualna je jer stoji prije svake diferencijacije. Nju ne treba shvatiti kao neku vrstu sablasnog plina kroz koji prolaze sva bića, jer prostor i rasprostiranje također su tu samo potencijalnost. Drugim riječima, „skladište-svest" je ono odakle for­malni svijet nastaje spontano i razigrano (vikridita).

Mahajana ne pravi grešku pokušavajući da opiše nastanak svijeta iz uma serijom neophodnih uzroka. Sve što je vezano uzroč­nom neophodnošću od svijeta maye je, ne izvan njega. Govo­reći pomalo poetski, svjetska iluzija proizlazi iz Velike Pra­znine bez razloga, nesvrhovito, i baš zato što nije neophod­na. Jer je „aktivnost" Praznine razigrana (vikridita) zato što to nije motivirana akcija (karma).

Tako, kao što Yogakara opisuje, nastanak svijeta oblika javlja se spontano iz „skladišta-svesti", odlazi u manas, gdje dolazi do iskonskih diferencijacija, prolazi do šest čula-svijesti, koji zauzvrat stvaraju organe čula ili „kapije" (ayatana) kroz koje se, najzad, projicira klasificirani vanjski svijet.

Budistička yoga stoga se sastoji iz obratnog procesa, ona primiruje diskriminativnu aktivnost uma i pušta kategorije maye da se vrate u potencijalnost tako da se svijet može sagle­dati u svojoj neklasificiranoj "takvoći". Ovdje se javlja karuna i Bodisatva dopušta projekciji da se ponovo javi, pošto je postao svjesno identificiran s razigranim i nesvrhovitim karakterom Praznine.

Nastavlja se ...