Stiže se, dakle, do točke kada se jasno sagledava da su svi pokušaji s namjerom — želje, ideali, smicalice — uzaludni.

 

Na cijelom ovom svijetu, iznutra i izvana, nema ničeg za što bi se uhvatili, nikog tko bi hvatao bilo što. Ovo se otkriva putem jasnog sagledavanja svega što je izgledalo da pruža rješenje ili uspostavlja pouzdanu stvarnost, putem intuitivne mudrosti koja se zove prajna, kojom se sagledava odnosni karakter svih stvari.

 

„Očima prajne" položaj čovjeka sagle­dava se onakvim kakav jeste — utaživanje žeđi slanom vodom, slijeđenje ciljeva koji prosto zahtijevaju slijeđenje drugih ciljeva, grabljenje predmeta koje hitri protok vremena pre­tvara u nebitne i nesuštinske kao sumaglica.

 

Sam onaj koji ih slijedi, koji vidi i zna i želi, unutrašnji subjekt, postoji sa­mo u odnosu na prolazne objekte koje slijedi. On sagledava da je hvatanje svijeta zapravo zahvat oko njegovog vlastitog vrata, zahvat koji ga lišava samog života koji toliko žu­di zadržati. I nema izlaza, nikakvog načina da ga olabavi koji bi mogao da primjeni naporom, odlukom volje... Ali, tko je taj koji hoće da izađe?

 

Dolazi trenutak kada ta svijest o neizbježnosti zamke u ko­joj smo, i onaj koji postavlja zamku i onaj koji se u nju hva­ta, dostiže točku raskida. Može se skoro reći da ona „sazrijeva" ili „zrije", i iznenada se dolazi do onoga što Lankavatara Sutra naziva „preokret u najdubljem sjedištu svijesti".

 

U tom trenutku nestaje osjećaja sputanosti u potpunosti, čahura ko­ju je svilena buba isprela oko sebe otvara se da ispusti krilatu leptiricu. Naročit osjećaj strepnje, kojeg je Kierkegaard s pravom našao u samom korijenu duše običnog čovjeka, više ne postoji. Smicalice, ideali, ambicije, žrtvovanje sebe, sve to više nije potrebno jer sad je moguće živjeti spontano bez truda da se bude spontan. Zapravo, nema alternative, pošto se sada vidi da nikad nije ni bilo nikakvog sopstva koje bi sebe kontroliralo.

 

Sveden na golu suštinu, takav je unutrašnji proces koji Sunjavada pokušava pokrenuti svojom filozofijom potpu­ne negacije. Tako da je veći dio Nagarđuninog rada pažlji­vo logičko i sistematsko opovrgavanje svih filozofskih sta­vova koji su postojali u Indiji u to vrijeme. Ako se prihvati da je njegov cilj jedno unutrašnje iskustvo, učenici na Zapa­du uvijek su s teškoćom shvaćali kako jedna tako čisto nega­tivna točka pogleda može imati neke stvaralačke rezultate.

 

Moramo stoga ponoviti da se negacije odnose ne na samu stvarnost, već na naše ideje o stvarnosti. Pozitivan i stvara­lački sadržaj Sunjavade nije u samoj filozofiji, već u novom viđenju stvarnosti koje se razotkriva, a Nagarđuna zamagljuje to viđenje pokušavajući ga opisati.

 

Mahajana ima još jedan izraz za stvarnost koji, možda, govori više nego sunya, praznina. To je riječ tathata, koju možemo prevesti kao „takvoća", „takvost", „to".

 

Slično ovom, Bude se nazivaju Tathagatama — oni koji idu, ili do­laze, „tako". Sanskrtska riječ tat (engl. that, — to, ono) mo­žda dolazi od prvih djetinjih pokušaja da progovori, kada ono pokazuje na nešto i kaže „Ta", ili „Da". Očevi laskaju sebi zamišljajući da ih dijete doziva po imenu — „Dada", ili „Tata". Ali, možda dijete izražava samo svoje prepoznavanje svijeta, govoreći „To"!

 

Kad izgovorimo samo „To" ili „Ta­ko", ukazujemo na sferu neverbalnog iskustva, na stvarnost kakvu percipiramo neposredno, jer pokušavamo ukazati na ono što vidimo ili osjećamo, ne ono na što mislimo ili govorimo.

 

Tathata, znači, ukazuje na svijet kakav jeste, neskriven i neodijeljen simbolima i definicijama misli. Ukazuje na konkretno i aktualno, ne na apstraktno i konceptualno.

 

Jedan Buda je Tathagata, „tako-idući", jer je probuđen i vi­di ovaj prvobitni, nekonceptualni svijet kojeg riječi ne mogu izraziti, i ne brka ga s takvim idejama kao što su biće ili ne-biće, dobro ili zlo, prošlost ili budućnost, ovdje ili tamo, kretanje ili nepokretnost, stalan ili nestalan. Ovako Bodisatva Manđusri govori o Tathagati u Saptasatiki:

 

Takvoća (tathata) niti postaje niti prestaje da nastaje; ta­ko ja vidim Tathagatu. Takvoća ne stoji ni na kakvoj točki ili mjestu. Takvoća nije ni prošlost, ni budućnost, niti sadašnjost; ona ne nastaje iz dvojnosti ili nedvojnosti. Takvoća nije ni nečista ni čista, ona se ne javlja niti prestaje; tako ja vidim Tathagatu.

 

Pošto je tathata istinsko stanje jednog Bude i svih bića uopće, o njoj se govori kao o istinskoj ili pravoj prirodi, a odatle i o našoj „Budinoj prirodi".

 

Jedna od kardinalnih doktrina Mahajane jeste da su sva bića obdarena Budinom prirodom tako da imaju mogućnost da postanu Bude. Uslijed identičnosti Budine prirode i tathate, riječ „Buda" često se koristi za samu stvarnost, ne samo za probuđenost čovjeka.

 

Tako proizlazi da se u Mahajani Buda često promatra kao personifikacija stvarnosti, što je osnova za one narodne kul­tove u kojima izgleda da se Bude slave kao bogovi. Kažem „izgleda", jer čak ni Mahajana budizam nema pravi ekviva­lent za judeokršćanski teizam, s njegovom striktnom identifikacijom Boga i moralnog principa. Nadalje, razne vele-poštivane Bude — Amitabha, Vairočana, Amitajus, Ratnasambhava, itd. — uvijek su personifikacije istinske prirode čovjekove.

 

Ovdje leži, također, osnova budizma vjere, Sukhavatija ili škole Čiste zemlje, koja smatra da su svi napori da se posta­ne Buda samo lažni ponos ega.

 

Sve što je potrebno jeste po­navljati formulu namo-amitabhaya (doslovno, „Ime Amithabino", ili „Zdravo da si Amitabha") s vjerom da je to sa­mo dovoljno da dovede do ponovnog rođenja u Čistoj ze­mlji kojom vlada Amitabha.

 

U toj Čistoj zemlji sve su pre­preke koje stoje na putu da se postane jedan od Buda u ovom svijetu uklonjene, tako da ponovno rađanje u Čistoj zemlji ustvari znači postati Buda.

 

Ponavljanje Imena sma­tra se djelotvornim jer se, odavno, Amitabha zavjetovao da ne preuzme vrhovno Budastvo ako ponovno rođenje u Či­stoj zemlji ne bude osigurano svima koji prizivaju njegovo ime. Pošto je on naknadno preuzeo stanje Budastva, zavjet je djelotvorno ispunjen.

 

Čak je i Nagarđuna bio blagonaklon prema ovoj teoriji, jer to je svakako popularniji i slikovitiji način da se kaže ka­ko, pošto je istinska priroda čovjeka već Budina priroda, čovjek ne mora poduzeti ništa da bi je učinio takvom.

 

Naprotiv, težiti da se postane Buda jeste pobijanje da smo već Bude — a to je jedini temelj na osnovu kojeg se može ostva­riti Budastvo! Ukratko, da bi neko postao Buda treba samo vjerovati da je čovjek već Buda.

 

Šinran, istaknuti sljedbenik Čiste zemlje u Japanu, otišao je, čak, tako daleko da tvrdi kako je potrebno samo ponavljati Ime, jer je u pokušaju da se načini čin vjere vidio suviše izvještačenosti, što navodi čovjeka na sumnju u svoju vjeru.

 

Budizam Čiste zemlje neosporno je izrastao iz doktrine o Bodisatvi kao ispravnoj dužnosti za oslobođenog čovjeka — oslobođenje svih drugih bića putem upaye, „vještih sredsta­va".

 

Pomoću prajne, intuitivne mudrosti, on sagledava pri­rodu stvarnosti, a ovo zauzvrat pobuđuje karunu, suosjećanje, sa svima koji su još sputani okovima neznanja. Najdu­blji smisao karune daleko je više nego suosjećanje prema ne­znanju drugih. Jer, vidjeli smo da je Bodisatvin povratak u svijet samsare zasnovan na principu da je samsara zapravo nirvana i da je „praznina upravo oblik".

 

To je, dakle, „po­tvrđivanje" svakodnevnog svijeta u njegovoj prirodnoj ,,takvoći", a ova je odlika Mahajane najjače naglašena u zenu. Zaista, on preokreće u besmislicu ideju da je budizam uvijek filozofija pobijanja svijeta, u kojem jedinstvenost oblika ne­ma važnosti.

 

Zbog karune je mahajanski budizam postao osnovna inspiracija kineske umjetnosti Sung i Juan perioda, umjetnosti koja je naglašavala prirodne oblike nauštrb reli­gioznih simbola. Jer se putem karune sagledava da rastapa­nje oblika u prazninu nije ni malo različito od posebnih odlika samih tih oblika. Život stvari samo je konvencional­no odvojiv od njihove smrti; u stvarnosti, umiranje je življe­nje.

 

Opažanje svakog pojedinog oblika, onakvim kakav je, kao praznine i, nadalje, da se jedinstvenost svakog oblika javlja uslijed činjenice da on postoji u odnosu na sve druge oblike, osnova je Dharmadhatua („Carstvo Dharme"), dok­trine ogromne Avatamsaka Sutre.

 

Ovo obimno djelo vjerojatno je krajnja kulminacija indijske Mahajane, a jedna od centralnih predstava u njoj jeste prostrana mreža dragog kamenja i kristala koja izgleda kao paukova mreža u zoru, gdje svaki dragi kamen zrcali svaki drugi. Ta mreža dra­gulja je Dharmadhatu, univerzum, carstvo bezbrojnih dharma, „stvari-događaja".

 

Komentatori u Kini razradili su četverostruku klasifikaci­ju Dharmadhatua, što je bilo od velike važnosti za zen to­kom T'ang dinastije.

 

Oni su „Četiri carstva Dharme" ovako klasificirali:

 

1. Shih, jedinstvene, pojedine „stvari-događaji" koje čine univerzum.

 

2. Li, princip, posljednja stvarnost iza mnogobrojnosti stvari.

 

3. Li shih wu ai, „između principa i stvari nema brane", što će reći da nema nesuglasnosti između nirvane i samsare, praznine i oblika. Dostignuće jednog ne povlači poništenje drugog.

 

4. Shih shih wu ai, „između stvari i stvari nema brane", što će reći da svaka „stvar-događaj" uključuje sve druge, a da je najviši uvid prosto njihovo opažanje u prirodnoj ,,takvoći". Na tom stupnju svaka „stvar-događaj" sagledava se kao samoodređujuća, samotvorna, ili spontana, jer biti sa­svim prirodno ono što jeste, biti tatha — upravo „takav" — jeste biti slobodan i neometan.

 

Doktrina Dharmadhatua govori, otprilike, da do prave harmonije u univerzumu dolazi kada se svakoj „stvari-događaju" dozvoli da slobodno i spontano bude ono što je­ste, bez ometanja.

Izraženo na još subjektivniji način, ona govori, „Neka sve bude slobodno da bi bilo baš ono što jeste. Ne pokušavajte da se izdvojite od svijeta i preuredite ga."

 

nastavlja se ...