Ovo nisu dokone spekulacije i sofizmi nekog sistema su­bjektivnog idealizma ili nihilizma. To su odgovori na prak­tični problem koji se može ovako izraziti: „Ako me hvatanje za život uvodi u đavolski krug, kako da naučim da se ne hvatam? Kako da pokušam da se pustim kad je pokušaj upravo hvatanje?" Da iskažemo to na drugi način, po­kušavati da se ne uhvatimo isto je što i hvatanje, jer je moti­vacija ista — hitna potreba da se izvučem iz poteškoća. Ne mogu se osloboditi te potrebe, jer to je ista potreba kao i ona da je se oslobodim! To je poznati, svakodnevni pro­blem psihološke „dvostruke spone", stvaranje problema pu­tem pokušaja da se on riješi, brinuti zato što smo brižni, pla­šiti se straha.

 

Mahajana filozofija pruža drastičan ali djelotvoran odgo­vor, što je tema čitave literature koja se naziva Prajna-para-mita, „mudrost prelaženja na drugu obalu".

 

Ta se literatura dovodi u blisku vezu s radovima Nagarđune (oko 200. g. n. e.) koji je sa Šankarom jedan od najvećih umova Indije. Jednostavno rečeno, odgovor je da je svako hvatanje, čak i za nirvanu, uzaludno jer nema što da se uhvati. To je čuve­na Nagarđunina Sunjavada, njegova „Doktrina Praznine", poznata i kao Madhjamika, „srednji put", jer pobija sve fi­lozofske postavke dokazujući njihovu relativnost.

Sa stano­višta akademske filozofije, Prajna-paramita i Nagarđunina doktrina svakako jesu oblik nihilizma, ili „apsolutnog rela­tivizma". Ali to nije Nagarđunin stav. Dijalektika kojom on poništava svako poimanje stvarnosti samo je zgodno sreds­tvo da se probije začarani krug hvatanja, a krajnji cilj njegove filozofije nije očaj nihilizma dostojan prezira, već prirodno i neumišljeno blaženstvo (ananda) slobode.

 

Sunjavada je dobila ime od reci sunya, praznina, ili sunyata, ispraznost, kojima je Nagarđuna opisivao prirodu stvarnosti, ili bolje, koncepcija stvarnosti ljudskog uma. Koncepcija ovdje uključuje ne samo metafizičke poglede već i ideale, religiozna vjerovanja, krajnje nade i ambicije svih vrsta - sve za čim ljudski um traga i čega se hvata radi fizič­ke i duhovne sigurnosti.

Ne samo da Sunjavada ruši sva vjerovanja koja čovjek svjesno usvaja; ona traga i za skrivenim i nesvjesnim stavovima iza misli i akcije, pa ih podvrgava istoj takvoj obradi sve do najvećih dubina uma svodeći ih na pot­punu tišinu. Čak se i ideja sunya ima isprazniti.

 

Ne može se to nazvati ni praznina ni nepraznina,

Ni oboje, niti jedno ili drugo;

Ali da bi se označilo,

Naziva se „Praznina.

(Madhyamika Shastra)

 

Stcherbatsky je svakako u pravu kad kaže da je najbolje Sunjavadu nazvati doktrinom relativnosti. Jer, Nagarđunina metoda jednostavno pokazuje da su sve stvari bez „samoprirode" (svabhava) ili nezavisne stvarnosti pošto postoje samo u odnosu na druge stvari.

Ništa na ovom svijetu ne može sta­jati samo za sebe — nijedna stvar, činjenica, biće, ili doga­đaj — i s tog razloga je apsurdno izdvojiti nešto kao ideal za koji se treba uhvatiti. Jer ono što se izdvoji postoji samo u odnosu na svoju suprotnost, pošto se ono što jest definira onim što nije, zadovoljstvo se definira bolom, život se definira smrću, a pokret nepomijeranjem.

Očigledno je da um ne može oblikovati ideju o tome što „biti" znači bez suprotno­sti „ne biti", pošto su ideje o biću i ne-biću apstrakcije iz ta­kvih jednostavnih iskustava kao što je — novčić je u desnoj šaci, a nema ga u lijevoj.

 

S jedne točke gledišta, ista relativnost postoji i između nirvane i samsare, bodhija (buđenja) i klese (nesvjesnosti). To će reći da traganje za nirvanom uklju­čuje postojanje i problem samsare, a traganje za buđenjem podrazumijeva da je čovjek nesvjestan, u opsjeni. Da izrazimo to na još jedan način: čim nirvana postane predmet že­lje, ona postaje element samsare. Prava nirvana ne može se priželjkivati jer se ne da zamisliti.

Tako Lankavatara Sutra kaže:

 

Što se misli pod ne-dvojnosti? To znači da svjetlost i sjenka, dugačko i kratko, crno i bijelo, jesu relativni izrazi a ne da za­vise jedan od drugog; kao i nirvana i samsara što su, sve stvari su ne-dva. Nema nirvane, osim tamo gdje je samsara; nema samsare, osim tamo gdje je nirvana; jer stanje postojanja nije od obostrano isključujućeg karaktera. Stoga se kaže da su sve stvari ne-dvojne, kao što su nirvana / samsara.

 

Ali je izjednačavanje, „Nirvana je samsara", istinito i u drugom smislu — naime, ono što nama izgleda kao samsara stvarno je nirvana, a ono što nam izgleda kao svijet oblika (rupa) stvarno je praznina (sunya). Otud poznata izreka:

 

Oblik se ne razlikuje od praznine; praznina se ne razlikuje od oblika. Oblik je upravo praznina; praznina je upravo oblik.

 

Opet, ovo ne znači da će buđenje dovesti do nestanka svije­ta oblika bez traga, jer za nirvanom se ne traga kao za „po­ništenjem čula i njihovih opsega". Sutra govori da je oblik, praznina baš kao što jest, nametljivo jedinstven.

 

Smisao ovog izjednačavanja nije tvrdnja o nekom metafi­zičkom stavu, već pomoć procesu buđenja. Jer do buđenja neće doći kad čovjek pokušava pobjeći ili izmijeniti svakod­nevni svijet oblika, ili se otarasi posebnog doživljaja u danom trenutku. Svaki takav pokušaj manifestacija je hvata­nja. Čak se ni hvatanje neće izmijeniti silom, jer Bodhi (buđenje) jeste pet grijehova, a pet grijehova jesu bodhi ...i ako neko smatra da je bodhi nešto što treba dosti­ći i gajiti vježbanjem, počinio je grijeh ponosa sobom.

(Saptasatika-prajna-paramita Sutra)

 

Neki od ovih odjeljaka nagovještavaju da je Bodisatva je­dan bezbrižan, simpatičan momak koji — pošto je samsara inače nirvana — može nastaviti živjeti kako mu se sviđa. Možda je i sasvim obmanut, ali pošto je čak i obmana bodhi ne vrijedi tu ništa mijenjati. Često postoji zavodljiva sličnost između suprotnih krajnosti. Luđaci često liče na svece, a nenamještena skromnost mudraca obično ga prikazuje kao običnog čovjeka. A opet, nije lako ukazati na razliku, reći što običan, svakodnevan momak radi ili ne radi što bi ga ra­zlikovalo od Bodisatve, ili obrnuto.

Sveukupna tajna zena leži u tome, i na nju ćemo se vratiti u pravo vrijeme. Dovolj­no je ovdje reći da je takozvani „običan čovjek" samo privid­no prirodan, ili možda da njegovu stvarnu prirodnost on doživljava kao neprirodnu. U praksi je jednostavno nemo­guće odlučiti, namjerno, da se prestane sa potragom za nirvanom i da se vodi običan život, jer čim je nečiji „običan" život namjeran on nije prirodan.

 

Zbog toga insistiranje mahajanskih tekstova na nedostižnosti nirvane ili bodhija ne treba uzimati teoretski, kao čisto filozofsko mišljenje. Čovjek treba osjetiti, „na svojoj koži", da ne postoji ništa što bi se dohvatilo.

 

A onda pomisliše neki bogovi tu sakupljeni: Što nam to vile govore i šapuću što mi ne shvaćamo iako je promrmljano. Što nam je Subhuti upravo rekla, a da nismo razumjeli!

Subhuti je prozrela njihove misli, pa reče: Nema se što razumjeti, nema što da se razumije. Jer ništa naročito nije istak­nuto, ništa naročito nije objašnjeno... Nitko neće dokučiti savršenstvo mudrosti kao što je ovdje objašnjeno. Jer uopće nikakva Dharma (doktrina) nije istaknuta, rasvijetljena, predata. Tako da nema nikog tko će je dokučiti.

(Asthasahasrika)

 

nastavlja se ...