Put zena

Allan W.Watts

Princip Taoa je spontanost.

Ali, spontanost ni u kom slučaju nije slijepi, zbrkani na­gon, čista snaga kaprica. Filozofija ograničena alternativama konvencionalnog jezika nema načina da zamisli inteligenci­ju koja ne radi po planu, prema slijedu (jedne po jedne) misli. Ipak, konkretan dokaz takve inteligencije pri ruci nam je, u našim vlastitim nesmisleno organiziranim tijelima.

Jer Tao „ne zna" kako stvara svijet, baš kao što ni mi „ne zna­mo" kako sklapamo svoj mozak.

Po riječima velikog nasljednika Lao-cea, Čuang-cea:

Stvari se prave svud oko nas, a nitko ne zna otkuda. One izlaze, a nitko ne vidi vratnice. Ljudi svi cijene onaj dio zna­nja što je poznat. Oni ne znaju kako da se domognu Nepo­znatog da bi dosegli znanje. Zar to nije pogrešan put?

Konvencionalni odnos onog koji zna prema onom zna­nom često je onaj između kontrolora i kontroliranog, a time gospodara prema sluzi. Tako da, dok je Bog gospodar univerzuma, pošto „on zna o svemu! On zna! On zna!" — od­nos između Taoa prema onom što stvara sasvim je drugači­ji.

Veliki Tao protječe posvuda,

i nalijevo i nadesno.

Sve stvari duguju mu postojanje,

a on ih ne napušta.

Na svoja postignuća ne polaže pravo.

On voli i gaji sve stvari, 

ali ne gospodari nad njima.

Po rasprostranjenoj zapadnjačkoj koncepciji, Bog je i samosazdan — skroz naskroz jasan samom sebi, predstava onoga što bi čovjek želio biti: svjesni vladar i kontrolor, apsolutni diktator nad svojim umom i tijelom. Ali, za razliku od ovoga, Tao je od vrha do dna tajanstven i taman (hsuan). Kao što je to jedan zen budista rekao kasnije:

Postoji jedna stvar: gore, ona nosi nebesa; dolje, pridrža­va Zemlju. Crna je kao mrkla noć, uvijek vrijedno radi.

Hsuan, naravno, jeste metaforična tmina — ne tama no­ći, crnog nasuprot bijelom, već čista nezamislivost koja stoji pred umom kad pokušava da se prisjeti vremena prije rođenja, ili da prodre u svoje vlastite dubine.

Zapadni kritičari često se šale na račun takvih nebuloznih pogleda na Apsolutno, ismijavajući im se kao „maglovitim i mističnim" nasuprot njihovim krepkim definitivnim mišlje­njima. Ali, kao što je Lao-ce rekao:

Kad superioran čovjek čuje za Tao,

on čini sve da ga prakticira.

Kada osrednji čovjek čuje za Tao,

on ga ponekad zadrži, a ponekad izgubi.

Kad inferioran čovjek čuje za Tao,

on mu se glasno smije.

Ako se ne smije, to onda nije Tao.

Jer, zaista je nemoguće procijeniti što Tao znači ako se ne postane, na jedan vrlo poseban način, glup. Sve dok svjesni intelekt sumanuto pokušava zagrabiti svijet u svoju mrežu apstrakcija i dok insistira da život bude vezan i usklađen prema njegovim krutim kategorijama, način taoizma ostati će nesaznat; a intelekt će se premoriti. Tao je dostupan samo umu koji prakticira prostu i tananu umjetnost wu-weia koji je, poslije Taoa, drugi važan princip taoizma.

Vidjeli smo da je I Ching dao kineskom umu nešto iskus­tva o donošenju odluke spontano, onih odluka koje su djelotvorne u mjeri u kojoj čovjek zna da ostavi svoj um na miru, imajući povjerenja u njega kad radi za sebe. To je wu-wei, jer wu znači „ne" ili „ne-", a wei znači „akcija", „činiti", „raditi", „težiti", „naprezati se", ili „posao".

Da se vratimo ilustraciji sa vidom, periferno viđenje najefikasnije je — na primjer, u mraku - kada gledamo kutom oka, ne izravno u predmet. Slično je kad hoćemo vidjeti detalj na nekoj udaljenoj stvari, kao što je sat, oči moraju biti opuštene, ne smije se buljiti, pokušavati da se vidi. Isto tako, nika­kav rad mišića usta i jezika neće nam omogućiti da okusimo hranu bolje. Očima i ustima mora se prepustiti da rade za sebe.

Ali, kad smo već naučili da se pretjerano oslanjamo na centralno viđenje, na taj oštri snop reflektora oka i uma, ne možemo povratiti moć perifernog viđenja sve dok se oštra i buljeća vrsta viđenja ne relaksira. Mentalni ili psihološki ekvivalent ovoga je posebna vrsta gluposti na koju se Lao-ce i Čuang-ce tako često vraćaju. Nije to jednostavno spo­koj umni, već „ne-dokučivanje" uma. Po riječima Čuang-cea, „Savršen čovjek koristi svoj um kao ogledalo. Ono ne dokučuje ništa; ono ne odbija ništa. Ono prima, ali ne zadr­žava." Može se reći da se ono čak pomalo „krivi" da bi uravnotežilo suviše oštru jasnoću.

Tako Lao-ce kaže o sebi:

Isključena pamet i nema strepnji!...

Ljudi su uopće tako sretni, kao da idu na gozbu,

Ili kao da se penju na kulu u proljeće.

Samo sam ja miran i ne dajem znaka od sebe.

Kao beba koja još ne zna da se osmjehuje;

Napušten kao da nemam dom u koji bih otišao.

Drugi imaju i više no dovoljno,

I jedino ja kao da sam u oskudici,

Možda je moj um onaj budale,

Koja je tako nesvjesna!

Prost narod je pametan,

I jedino sam ja, izgleda, glup:

Prost narod dobro uočava razlike,

Izgleda da sam samo ja neosjetljiv za to. .

Ja sam zanemaren kao beznačajan;

Lutam, kao da ni za što nisam vezan.

Ljudi uglavnom imaju što da rade,

I jedini sam ja, izgleda, nepraktičan i trapav

Samo se ja razlikujem od drugih,

Ali ja držim vrijednim što tražim potporu od

Majke (Taoa).

U većini taoističkih djela naići ćemo na neznatan stupanj pretjerivanja ili prenaglašavanja stanovišta, što je zapravo vrsta humora, samo karikiranje. Tako Čuang-ce piše o istoj temi:

Čovjek od karaktera (te) živi u domu ne naprežući um, djeluje bez briga. Ideje o ispravnom i pogrešnom, pohvali i krivi­ci drugih ne uznemiravaju ga. Kad svi ljudi, ograničeni sa  če­tiri mora, uživaju to je sreća za njega... Tužan u licu, izgle­da kao beba bez majke; naizgled glupav, ide unaokolo kao neko tko se izgubio na putu. Ima puno novca za trošak, ali ne zna odakle dolazi. Pije i jede koliko mu treba i ne zna odakle hrana dolaz. ,

Lao-ce je još snažniji u svojoj očevidnoj osudi konvencio­nalne pameti:

Izbacite oštroumnost; odbacite upućenost,

i ljudi će se okoristiti stostruko. Izbacite „humanost"; odbacite pravednost,

i ljudi će povratiti ljubav za svoje bližnje.

Izbacite pamet; odbacite upotrebljivost,

i neće biti lopova i pljačkaša...

Postanite prirodni;

Njegujte iskrenost;

Potcijenite lično;

Smanjite želje.

Ideja nije da se ljudski um svede na moronsku praznoglavost, već da se u igru uključi urođena i spontana inteligenci­ja, koristeći je bez prisiljavanja. Fundamentalno je i za taoističku i konfucijansku misao da se prirodnom čovjeku vjeruje, i s njihovog stanovišta izgleda da je zapadnjačko nepovjerenje u ljudsku prirodu - bilo teološko ili tehnološko - neka vrsta shizofrenije. Nemoguće bi bilo, po njihovom sta­novištu, vjerovati da je čovjek po prirodi zao a da se ne ospori samo to vjerovanje, pošto su sve ideje izopačenog uma izo­pačene ideje. Koliko god religiozno „emancipiran", tehno­loški um pokazuje da je naslijedio istu dvojnost protiv sebe kada pokušava cjelokupan ljudski poredak podrediti kon­troli svjesnog razuma. Zaboravlja da se u razum ne može imati povjerenja ako se nema povjerenja u mozak, pošto moć razuma zavisi od organa koje je uzgojila „nesvjesna inteli­gencija".

nastavlja se...