I on je linearan, i on je niz apstrakcija koje se primaju jedna po jedna; ali su njegovi pisani znaci nešto bliži životu nego riječi sastavljene od slova, jer oni su u suštini slike, a kako to kineska poslovica kaže, „jednom pokazati više vrijedi nego sto puta kazati". Usporedite, na primjer, s kojom lakoćom ćete nekom pokazati kako da veže komplicirani čvor i ka­kve ćete poteškoće imati ako mu objašnjavate, kako se to radi, samo riječima.

Opća tendencija zapadnog uma sada jeste osjećanje da ne možemo shvatiti ono što ne možemo predstaviti, što ne mo­žemo komunicirati, linearnim znacima — mišljenjem. Mi smo kao oni što po zabavama sjede u ćošku i ne mogu naučiti neki ples ako im netko ne nacrta dijagram pokreta, kao oni koji to ne mogu „da uhvate po osjećanju". Tko zna zbog čega, mi ne vjerujemo i ne koristimo u potpunosti „periferno viđenje" uma. Muziku učimo, na primjer, tako što cijeli opseg tona i ritma ograničavamo notacijom fiksiranih tonalnih i ritmičkih intervala — notacijom kojom se ne može predsta­viti orijentalna muzika. A orijentalni muzičar ima samo grubu notaciju koja mu služi kao podsjetnik za melodiju. On muziku uči ne čitajući note, već slušajući izvedbu učitelja, hvatajući to „osjećanje", i kopirajući ga, a to mu omogućuje da dostigne ritmičku i tonalnu uzvišenost ravnu samo onoj kod džez muzičara na Zapadu, koji imaju isti prilaz muzici.

Ne tvrdim da zapadnjaci jednostavno ne koriste „perifer­ni um". Kao ljudi, koristimo ga svo vrijeme, a svaki umjetnik, zanatlija, atletičar uvodi u igru i neku posebnu crtu svoje sposobnosti. Ali, akademski i filozofski, to se ne poštuje. Mi tek s mukom naziremo njegove mogućnosti, a rijetko nam, možda nikad, padne na um da je jedna od najvažnijih koristi od njega baš to „saznanje stvarnosti" koje pokušava­mo dosegnuti putem nezgrapnih proračuna teologije, metafizike, i logičkog zaključivanja.

 

Ako se osvrnemo na staro kinesko društvo, naći ćemo da dva „filozofska" predanja igraju komplementarnu ulogu — konfucijanstvo i taoizam. Uopćeno govoreći, prvi se bavi jezičnim, etičkim, pravnim, i ritualnim konvencijama koje društvu osiguravaju sistem za komunikaciju. Konfucijans­tvo se, drugim riječima, bavi konvencionalnim znanjem, a u njegovom krilu djeca se odgajaju tako da se njihove, prvo­bitno svojevoljne i ćudljive prirode, dovede u sklad sa Prokrustovom posteljom društvenog reda. Pojedinac definira sebe i svoje mjesto u društvu u terminima formule konfucijanstva.

 

Taoizam, s druge strane, obično je cilj kojem streme sta­riji ljudi, a posebno oni koji se povlače iz aktivnog života u zajednici. Njihovo povlačenje iz društva neka je vrsta vanjskog simbola za unutrašnje oslobođenje od veza konven­cionalnih obrazaca misli i djelovanja, jer se taoizam bavi nekonven­cionalnim znanjem, razumijevanjem života neposredno, umjesto u apstraktnim, linearnim terminima reprezentacionog mišljenja.

Konfucijanstvo, dakle, vrši nadzor nad društveno neop­hodnim zadatkom da se prvobitna spontanost života podve­de silom pod kruta pravila konvencije — zadatak koji ne znači samo sukob i bol, već i gubitak te posebne prirodnosti i ne-samosvesti zbog kojih su djeca tako omiljena, a koju po­nekad sveci i mudraci uspijevaju da povrate. Svrha je taoizma da raščini neizbježnu štetu od sistematske obuke i ne sa­mo da uspostavi, već i da razvije prvobitnu spontanost, ko­ja se naziva tzu-jan ili „takva sopstvenost". Jer je sponta­nost djeteta ipak djetinjasta, kao i sve ostalo kod djece. Obrazovanje podstiče rigidnost, ne spontanost. Kod nekih je ljudi taj sukob između društvene konvencije i poti­snute spontanosti tako silovit da se manifestira kao zločin, lu­dilo, neuroza, a sve je to cijena koju plaćamo za, inače, ne­sumnjive prednosti reda.

Ali se taoizam ni u kom slučaju ne smije shvatiti kao revo­lucija protiv konvencije, iako je ponekad bio korišten kao izgovor za revoluciju. Taoizam je put oslobođenja, do njega se nikad ne dolazi putem revolucije, a po zlu je čuveno da većina revolucija uspostavlja još goru tiraniju od one koju uništava. Biti slobodan od konvencije ne znači odgurnuti je s prezrenjem, već ne dopustiti da te ona zavara. To znači bi­ti sposoban da je iskoristiš kao instrument, namjesto da bu­deš iskorišten.

Zapad nema priznatu instituciju koja bi odgovarala taoizmu, pošto naša judeo – kršćanska tradicija izjednačava Apsolutno-Boga — s moralnim i logičkim redom konven­cije. To je skoro najveća društvena katastrofa, jer time se društveni red opterećuje pretjeranim autoritetom, a to traži baš ona­kve revolucije protiv religije i tradicije koje su tako karakte­ristične za povijest Zapada. Jedna je stvar osjetiti da smo u su­kobu s društveno sankcioniranom konvencijom, a sasvim druga biti u zavadi sa samim korijenom i osnovom života, sa samim Apsolutom. Ovo potonje osjećanje uzgaja osjećanje krivice koje je toliko naopako da mora dovesti bilo do pobijanja vlastite prirode, ili do odbacivanja Boga. Kako je prva od ovih mogućnosti na kraju krajeva nemoguća — kao kad bismo žvakali vlastite zube — druga postaje neizbježna, gdje takva olakšavajuća sredstva kao što je ispovijest po­staju nedjelotvorna. Po prirodi revolucija, revolucija protiv Boga ustupa mjesto goroj tiraniji apsolutističke države — goroj jer ne može, čak, ni oprostiti, a i zato što ne priznaje ništa do moći svoje jurisdikcije. Jer, iako je ovo potonje va­žilo i za Boga, njegov svjetovni predstavnik, Crkva, uvijek je bila spremna prihvatiti  — mada su zakoni Božji neizmjenljivi — nitko ne može da se usudi i pretpostavi granice njegove milosti. Kada prijestolje Apsoluta ostane prazno, rela­tivnost ga uzurpira i time čini akt stvarne idolatrije, stvarne pogrde Boga — apsolutizirajući koncept, konvencionalnu apstrakciju. Ali, malo ima vjerojatnosti da bi prijestolje ostalo prazno da, na neki način, ono to već nije bilo — da je tradicija na Zapadu posjedovala neki način da pozna Apsolutno ne­posredno, s one strane termina konvencionalnog reda.

Kao što znamo, sama riječ „Apsolut" navodi nas da pomi­slimo na nešto apstraktno i konceptualno, kao što je „Čisto Biće". Sama naša ideja o „duhu", nasuprot „materiji", iz­gleda da je bliža apstraktnom nego konkretnom. Ali se kod taoizma, kao i kod drugih putova oslobađanja, Apsolutno nikad ne smije, brkati sa apstraktnim. S druge strane, ako ka­žemo da je Tao, kako se posljednja Stvarnost naziva, kon­kretan više nego apstraktan, to nas može dovesti u još veću zbrku, jer smo navikli da konkretno povezujemo sa materi­jalnim, -fiziološkim, biološkim, i prirodnim, za razliku od natprirodnog. Ali su, sa taoističke i budističke točke gledi­šta, ovo još uvijek termini za konvencionalne i apstraktne sfere znanja.

Biologija i fiziologija su, na primjer, tipovi znanja koji stvarni svijet predstavljaju u terminima vlastitih apstrakt­nih kategorija. One mjere i klasificiraju taj svijet na način koji odgovara posebnoj upotrebi za njihove potrebe, nešto slič­no onom kako geometar radi sa zemljom u terminima ara, kao preduzimač sa kamionima i tonama, a geolog sa tipom kemijske strukture. Reći da konkretna stvarnost ljudskog organizma jeste fiziološka isto je kao reći da zemlja jeste to­liko i toliko tona i ara. A reći da je ta stvarnost prirodna do­voljno je točna, ako time mislimo da je spontana (tzu-jan) ili natura naturans. Ali je sasvim netočno ako mislimo na natura naturata, to jest, priroda klasificiran, sortirana na „prirode", kao kad pitamo: „Kakva je priroda ove stvari?" U ovom smislu te riječi moramo misliti na „naučni naturalizam", a ta doktrina nema ničeg zajedničkog sa naturalizmom taoizma.

Stoga, da bismo donekle shvatili što je otprilike taoizam, moramo biti barem pripravni da prihvatimo mogućnost pogleda na svijet koji nije konvencionalan, nekog znanja koje nije sadržaj naše površne svijesti, koja može saznati stvarnost samo u obliku jedne apstrakcije (ili misli, na kineskom nien) u jednoj jedinici vremena. Ne bi trebalo da bude neke prave poteškoće pri tom, jer mi već prihvaćamo da „znamo" kako da pokrećemo ruke, kako da donesemo neku odluku, ili ka­ko da dišemo, iako ćemo riječima teško uopće objasniti kako to radimo. Znamo kako to da uradimo zato što to jedno­stavno radimo! Taoizam je nastavak te vrste znanja, produ­žetak koji nam pruža sasvim različit pogled na nas same od onog na koji smo konvencionalno navikli, i to pogled koji oslobađa ljudski um ograničavajuće identifikacije s aps­traktnim egom.

 

nastavak slijedi..