Kad čovjek nauči da pusti um da radi na miru tako da funkcionira na integrativni i spontani način koji mu je pri­rodan, počinje pokazivati posebnu vrstu „vrline" ili „mo­ći" koja se naziva te. To nije vrlina u sadašnjem smislu mo­ralne čestitosti, već u starijem smislu djelotvornosti, kao kad čovjek govori o iscjeljujućem djelovanju biljke. Te je, još, neizvještačena, spontana vrlina koje se ne može odgojiti ili imi­tirati hotimice.

(Centralni princip zena o ,,ne-umu", ili wu-hsin, nalazi se već kod Čuang-cea.

Tijelo kao osušene kosti.

Um kao pepeo;

Pravo je to znanje,

Ne upinjati se da saznaš otkud.

U tami, u neznanju,

Bez-umno (wu-hsin) ne može planirati; — Kako se taj čovjek drži?)

Lao-ce kaže:

Superiorno te nije te,

i tako ima te

Inferiorno te ne odvaja se od te,

i tako nije te.

Superiorno te je ne-aktivno (wu-wei) i besciljno.

Inferiorno te je aktivno i ima cilj.

Doslovan prijevod ima snagu i dubinu koja se gubi takvim parafrazama, kao: „Superiorna vrlina nije svjesna sebe kao vrline, i stoga je zaista vrlina. Inferiorna vrlina ne može bez vrline, i stoga nije vrlina."

Kad bi konfucijevac preporučio vrlinu koja zavisi od izvještačenog pokoravanja pravilima i propisima, taoista bi uka­zao da je takva vrlina konvencionalna i nije prava. Čuang-ce je sastavio izmišljen dijalog između Konfucija i Lao-cea:

„Kaži mi", reče Lao-ce, „ od čega se sastoji milosrđe i du­žnost prema susjedu?"

„Sastoje se", odgovori Konfucije, „od sposobnosti čovjekove da se raduje svim stvarima; i od sveopće ljubavi, bez elementa sepstva. To su odluke milosrđa i dužnosti prema susjedu. "

„Kakva priča!", uzviknu Lao-ce. „Zar sveopća ljubav ne proturiječi sebi? Nije li tvoje isključivanje sepstva pozitivna manifestacija sepstva? Gospodine, ako biste vi htjeli da Im­perija ne izgubi izvor prehrane — evo univerzuma,  njegova je pra­vilnost  vječna; evo sunca i mjeseca, njihov sjaj je nepre­stan;  evo su zvijezde, njihovo grupiranje nikad se ne mijenja; ovdje su ptice i zvijeri, oni su u stadu bez razlike; ovdje drve­će i žbunje, oni rastu nagore bez, izuzetka. Budite kao oni; pratite Tao i bit ćete savršeni. Čemu onda ova uzaludna bor­ba s milosrđem i dužnošću prema susjedu, kao da lupate po dobošu tražeći bjegunca. Avaj! Gospodine, mnogo ste zbrke unijeli u čovjekov um.

Taoistička kritika konvencionalne vrline odnosila se ne samo na moralnu sferu, već i na umjetnosti, zanate, i trgovinu. Prema Čuang-ceu:

Č'ui, majstor zanatlija, crtao je krugove rukom bolje ne­go šestarom. Prsti su mu se tako prilagođavali prirodno pre­ma stvari s kojom je radio da nije bilo potrebe da prikriva pažnju na to. Mentalne su mu sposobnosti, zbog toga, osta­le Jedno (t. j., integrirane), ne nailazeći na prepreku. Da bi­smo bili nesvjesni stopala,  cipele treba da su lake. Da ne. bismo bili svjesni struka, opasač treba da bude labav. Inteli­gencija koja je nesvjesna pozitivnog i negativnog podrazumijeva da je srce (hsin) opušteno ...A onaj koji, počinjući opušteno, nikad nije opušten, nesvjestan je opuštenog u opuštenosti.

Kao što majstor svog zanata koji je ovladao teom može i bez vještačkog pomagala, tako i slikar, muzičar, ili kuhar nemaju potrebe za konvencionalnom klasifikacijom svojih umjetnosti.

Tako Lao-ce kaže:

Pet boja zaslijepit će čovjeku vid.

Pet zvukova zaglušit će čovjeku sluh.

Pet okusa otupit će mu čulo okusa.

Potjera i lov načinit će ga divljim.

Stvari do kojih se teško dolazi pokvarit će mu vladanje.

Stoga mudrac opskrbljuje stomak a ne oko.

Ovo se nikako ne smije shvatiti kao mržnja jednog askete prema čulnim zadovoljstvima, stvar je upravo u tome da se osjetljivost oka na boje umanjuje utvrđenim stavom da po­stoji samo pet pravih boja. Postoji beskrajni kontinuitet ni­jansi i sabiti ih u odjeljke sa nazivima odvraća pažnju od te tananosti. Zbog toga „mudrac opskrbljuje stomak a ne oko", što će reći, sudi po konkretnom sadržaju doživljaja, ne po njegovom skladu sa čisto teoretskim standardima.

Sve u svemu, te je nezamisliva oštroumnost i stvaralačka moć pri spontanom i prirodnom djelovanju — moć koja biva blokirana kad čovjek pokuša da njom ovlada formalnim metodama i tehnikama. Isto je i sa stonoginom vještinom da koristi stotinu nogu odjednom.

Stonoga je bila sretna sasvim,

Sve dok je kornjača u šali

Ne upita: „Koja noga ide poslije koje?"

Smetena sva stonoga leže. „ O sudbe moje!"

I stonogi misli počeše da se roje,

Razmišljajući kako da se pokrene.

Duboko uvažavanje tea prožima cjelokupnu kulturu Dale­kog istoka, čak toliko da je postao osnovni princip svake umjetnosti i zanata. Mada je točno da te umjetnosti koriste ono što je, za nas, veoma teška tehnička obuka, stalno se ima na umu da je svaka obuka samo drugorazredno sreds­tvo, a da je vrhunsko umjetničko djelo uvijek s primjesom slučajnosti. To nije tek majstorsko prikrivanje slučajnosti, stav spontanosti pri čemu se umišljenost ne primjećuje. To leži na daleko dubljoj i pravoj osnovi, jer kultura taoizma i zena nudi da čovjek bude osoba koja će, nenamjerno, postati izvor čudesne slučajnosti.

Taoizam je izvorni kineski put oslobođenja koji je, u spo­ju s indijskim mahajana budizmom, proizveo zen. To je oslobođenje od konvencija i oslobođenje stvaralačke moći tea. Svaki pokušaj da se on opiše i formulira riječima i misao­nim (jedan-po-jedan) simbolima mora ga, neizbježno, izopa­čiti. Ovo poglavlje, tako napisano, čini se da je neka „vitalistička" ili „naturalistička" alternativa. Jer su zapadni filo­zofi omađijani otkrićem da ne mogu misliti izvan izvjesnih dobro utabanih staza — da, ma koliko pokušavali, njihove „nove" filozofije postaju potvrda prastarih stavova, monističkih ili pluralističkih, realističkih ili nominalističkih, vitalističkih ili mehanicističkih. To je stoga što su to jedine al­ternative koje misaone konvencije pružaju, i oni ne mogu raspravljati ni o čemu a da ga ne izlože u svojim vlastitim terminima. Kada pokušamo da pridodamo treću dimenziju dvodimenzionalnoj površini ona će, neophodno, izgledati kao da manje ili više pripada ovim dvjema alternativama du­žine i širine. Po riječima Čuang-cea:

Da je jezik podoban, jedan dan bio bi sasvim dovoljan da se izlžzi Tao. Budući nepodoban, toliko je potrebno da se objasni materijalno iskustvo. Tao je nešto s one strane ma­terijalnog iskustva. On se ne može prenijeti ni riječima ni šutnjom.