1. dio
Put Taa
Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe, druge stvari postaju ružne.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre, druge stvari postaju loše.
Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo. Teško i jako podržavaju jedno drugo. Dugo i kratko definiraju jedno drugo. Visoko i nisko ovise jedno o drugome. Prije i poslije slijede jedno drugo.
Zato Mudrac djeluje ne čineći ništa
i podučava ne govoreći ništa.
NAŠE MJESTO U PRIRODI
Prije mnogo godina, kad mi je bilo tek četrnaest, prvi sam put vidio slike pejzaža s Dalekog istoka. Zahvaljujući tim slikama zainteresirao sam se za istočnjačku filozofiju. Kod azijske slike svijeta najviše me zainteresirala i uzbudila njihova zapanjujuća sućut i osjećaj za svijet prirode.
Jedna slika koja mi se osobito usjekla u pamćenje zvala se Planina nakon kiše. Prikazivala je izmaglicu i oblake nakon kišne noći, nekako me uvukla u sebe i učinila da se osjetim dijelom tog planinskog prizora. Fascinantno je kad pomislimo da te slike nisu samo nešto što bismo mogli opisati kao slike pejzaža, nego i ikone, svojevrsne religijske ili filozofske slike.
Na Zapadu, kad govorimo o ikonografskim ili religijskim slikama, obično mislimo na slike božanskih ljudskih likova, anđela i svetaca. Međutim, kad um Dalekog istoka izražava svoje religijske osjećaje, odgovarajuće slike pronalazi u prirodnim objektima. U tom vrlo važnom pogledu, njihov osjećaj za prirodu drukčiji je od našega. Suprotnost u ova dva oblika izražavanja nastaje kao rezultat osjećaja da ljudsko biće ne stoji izvan prirode i ne promatra je izvana, nego je njen sastavni dio. Umjesto da dominiraju prirodom, ljudska bića uklapaju se u nju i osjećaju se kao kod kuće.
Stav zapadnjaka drukčiji je. Mi se stalno služimo frazama koje Kinezima zvuče zaista čudno: govorimo o "osvajanju prirode", "osvajanju svemira" i "osvajanju" velikih planina poput Everesta. Mogli bi nas pitati: "Koji je vama vrag? Zašto se cijelo vrijeme osjećate kao da ste u sukobu sa svojom okolinom? Niste li zahvalni planini što vas je uzdigla dok ste se penjali na nju? Niste li zahvalni svemiru što vam se otvara kako biste mogli putovati kroz njega? Kako vam je uopće palo na pamet da se borite protiv njega?"
Zapravo, to je dominantan stav koji leži u osnovi načina na koji se služimo tehnologijom. Snagom elektriciteta i čvrstinom čelika služimo se u bici protiv vanjskog svijeta. Umjesto da pokušamo živjeti na neravnoj zemlji, mi je poravnavamo buldožerima i cijelo vrijeme pokušavamo natjerati okolinu da nam se podčini.
Problem je u tome što smo odgojeni u religijskoj i filozofskoj tradiciji koja nas je do velike mjere naučila da ne vjerujemo prirodi koja nas okružuje kao ni sebi samima. Naslijedili smo doktrinu izvornog grijeha koja nam govori da ne budemo pretjerano prijateljski nastrojeni i da s velikim oprezom prilazimo svojoj ljudskoj prirodi. Ta nas je doktrina naučila da bismo, kao bića razuma i volje, trebali biti sumnjičavi prema svojoj animalnoj i instinktivnoj prirodi.
Na neki način sve je to divno i krasno, jer smo zaista ostvarili golem tehnološki napredak obuzdavši prirodne sile. Međutim, ako pretjeramo s time, naše manipulacije počinju ometati prirodne tokove, što nam može stvoriti ozbiljne probleme.
Kao rezultat našeg uplitanja, danas proživljavamo nešto što bismo mogli nazvati "zakonom smanjenog povrata". Primjerice, želimo sve brže i brže stizati do našeg odredišta. Zato pokušavamo izbrisati udaljenost između sebe i tog odredišta. Međutim, dvije stvari počinju se događati uslijed tog pokušaja da smanjimo razdaljinu između dvije točke.
Prvo, sva mjesta koja zahvaljujući mlaznim avionima postaju sve bliža i bliža polako postaju jedno te isto mjesto. Što brže stižete od Los Angelesa do Havaja, to više Havaji sliče Los Angelesu. Zato turisti stalno postavljaju pitanje: "Je li to mjesto već iskvareno?" Oni zapravo pitaju: "Je li tamo isto kao kod kuće?"
Drugo, ako o svojim životnim ciljevima počnemo razmišljati kao o odredištima, točkama do kojih moramo stići, ovakvo razmišljanje negira sve ono što te točke čini vrijednim truda putovanja. To je isto kao da vam, umjesto cijele banane, dam samo dva sitna kraja banane - a taj vas obrok ni na koji način ne bi mogao zadovoljiti. No, dok se borimo protiv svojeg okoliša u želji da se riješimo ograničenja vremena i prostora, i dok pokušavamo učiniti svijet boljim mjestom za život, događa se upravo to.
Da bismo mnogo bolje shvatili svoje mjesto u prirodi, možemo pogledati velike religije i filozofije koje su procvale i duboko se ukorijenile u svijesti velikog dijela stanovništva Azije i Dalekog istoka.
TAOIZAM I KONFUCIJANIZAM
U tradicionalnoj kineskoj filozofiji postoje dvije glavne velike struje: taoistička i konfucijanistička. Obje se slažu oko jednog temeljnog načela: potrebno je vjerovati prirodnom svijetu u kojem živimo i samoj ljudskoj naravi. Za čovjeka koji ne vjeruje svojoj temeljnoj prirodi oni bi rekli: "Ako ne možeš vjerovati svojoj vlastitoj prirodi, kako možeš vjerovati svojem nepovjerenju u nju? Kako znaš da i tvoje nepovjerenje nije pogrešno?" Ako ne vjeruje vlastitoj prirodi, čovjek se posve izgubi.
Njihova ideja o prirodi je da se ona događa iz sebe i da je to proces koji u osnovi nije pod našom kontrolom. Po definiciji, to je ono što se događa samo po sebi, kao što se naše disanje događa samo po sebi i kao što naše srce kuca samo po sebi - a osnovna mudrost u temelju taoističke filozofije jest da trebamo vjerovati tom procesu "sam od sebe".
Taoistička misao općenito se pripisuje Lao-Tzuu, za kojeg se misli da je živio negdje oko 400. pr. n. e., i Chuang-Tseu, koji je živio od 369. do 286. pr. n. e. Taoizam nam je poznat kao jedinstven kineski način razmišljanja, života i oslobađanja, iako njegovi korijeni zasigurno sežu u šamanske tradicije zajedničke velikom dijelu sjeveroistočne Azije, a vjerojatno i Sjeverne Amerike. Međutim, u svojem krajnjem obliku taoizam je toliko sličan budizmu da su taoistički termini često korišteni u prijevodu tekstova sa sanskrta na kineski. Kad se budizam pojavio u Kini, taoizam je toliko prožeo mahayana budizam općenito i zen budizam specifično da se filozofije tih škola često i ne mogu razlikovati.
Kao što je slučaj s Vedantom i jogom u Indiji, starija gospoda u Kini tradicionalno usvajaju taoizam nakon što su dali svoj doprinos društvu pa se povlače u primitivne nastambe ili pećine kako bi živjeli u divljini i meditirali kroz duga vremenska razdoblja. Poput budističke predaje, u kojoj je povratak mudraca u svijet poznat kao put Bodhisattve, taoističke priče pune su opisa povrataka oslobođenih mudraca u svjetovne sfere. Zapravo, primarni tekst, Tao Te Ching, izvorno je napisan kao priručnik savjeta za vladajuću klasu. Međutim, učenja Lao-Tzua i Chuang-Tsea ne smiju se pomiješati s taoističkim kultom alkemije i magije usmjerenim na produžavanje života, koji je taoistički samo u nazivu, ali ne i praksi.
Iako taoizam nikada nije postao organizirana religija, privlačio je znatiželju učenjaka i filozofa Dalekog istoka više od dvije tisuće godina.
Taoizam promatra cijeli prirodni svijet kao izraz i djelovanje taa, procesa koji izmiče intelektualnom razumijevanju.
Iskustvo taa ne može se steći nekom propisanom metodom, iako oni koji ga traže često kultiviraju unutrašnji mir tihom kontemplacijom prirode. Taoisti razumiju praksu wu wei, neforsiranja, i smatraju da je ljudska priroda - kao i sva druga priroda - tzu-jan ili "takva kakva jest sama po sebi".
Kada pogledamo konfucijanske ideje koje su upravljale kineskim moralom i društvenim životom, pronalazimo drugu riječ koja predstavlja osnovu ljudske prirode. Ta riječ ima čudan izgovor, i iako je u engleskom romanizirana kao jen, izgovara se "vren", s kotrljajućim "r". Ta riječ simbolizira kardinalnu vrlinu čovječanstva u sustavu konfucijanskog morala i obično se prevodi kao "ljudskost" ili "humanost". Kad su od Konfucija zatražili da je precizno definira, odbio je. Rekao je: "Značenje ove vrline morate osjetiti. Nikad je ne smijete pretvarati u riječi."
Mudrost ovog stava prema definiranju jena leži u činjenici da će ljudsko biće uvijek biti veće od bilo čega što može reći ili pomisliti o sebi. Ako formuliramo ideje o svojoj vlastitoj naravi, o tome kako funkcioniraju naši umovi i emocije, te ideje će uvijek biti kvalitativno inferiorne - to jest, daleko jednostavnije i manje žive - od samog autora ideja, to jest nas. Dakle, postoji nešto u vezi s nama što nikad ne možemo izreći ni definirati - kao što ne možete zagristi vlastite zube, čuti vlastite uši, ni uhvatiti vlastitu ruku tom istom rukom. Stoga se moramo opustiti i vjerovati u našu vlastitu humanost. Konfucije je prvi rekao da bi radije vjerovao ljudskim strastima i instinktima nego ljudskim idejama o onome što je ispravno. Kao i taoisti, i on je shvatio da svim živim bićima moramo dopustiti da se pobrinu sama za sebe.
SVIJET I NJEGOVE SUPROTNOSTI
Kada kažemo što stvari jesu, uvijek ih suprotstavljamo nečemu drugome, a kad pokušavamo govoriti o cijelom univerzumu - o svemu što postoji - otkrivamo da zapravo nemamo riječi za to. To je "jedno što?”
Sve to "jedno što?" predstavljeno je simbolom velikog kruga. No, da bismo razmišljali o životu, moramo uspoređivati stvari. Stoga ih dijelimo na dva dijela i iz kruga deriviramo simbole janga i jina, pozitivnog i negativnog.
Taj simbol iznova i iznova nalazimo na kineskoj grnčariji, a danas i na svemu ostalom, od nakita do odjeće. Tradicionalno, taj amblem jedan je od temeljnih simbola filozofije taoizma. To je simbol janga ili muškog, i jina
ili ženskog - pozitivnog i negativnog, da i ne, svjetlosti i tame. Svijet uvijek moramo dijeliti na suprotnosti ili kategorije da bismo mogli razmišljati o njemu. Riječima Lao-Tzua:
Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe, druge stvari postaju ružne.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre, druge stvari postaju loše.
Bitak i ne-bitak stvaraju jedno drugo. Teško i lako podržavaju jedno drugo. Dugo i kratko definiraju jedno drugo. Visoko i nisko ovise jedno o drugome.
LAO-TZU
U književnoj tradiciji taoizma, legendarni kineski filozof Lao-Tzu često se spominje kao Konfucijev suvremenik. Prema nekim verzijama, Lao-Tzu trebao je biti dvorski knjižničar koji se umorio od neiskrenosti i intriga dvorskog života i odlučio napustiti grad kako bi živio u planinama. No, kažu da ga je čuvar vratnica zaustavio prije nego što je otišao i rekao:
"Gospodine, ne mogu vas pustiti da odete prije no što zapišete dio svoje mudrosti."
Priča se da je sjeo u stražarnicu i napisao knjigu poznatu kao Tao Te Ching, knjigu o Tau i Teu ili Putu i njegovoj snazi.
Bit pisane filozofije Lao-Tzua bavi se umjetnošću prestanka sapletanja samog sebe, učenjem djelovanja bez forsiranja zaključaka i životom u vještom skladu s procesima prirode umjesto pokušavanja da se njima upravlja. Lao-Tzu zapravo i nije rekao mnogo o značenju taa. Umjesto toga, jednostavno je ponudio svoj savjet.
Danas se vjeruje da je, iako je tu knjigu vjerojatno zapisao jedan autor u Konfucijevo vrijeme, ili nedugo zatim, taj autor uključio mudrost mnogo starije narodne tradicije. Jedna škola vjeruje da je taoistička književnost nadahnuta usmenim podukama šamanističkih pustinjaka iz drevnih vremena. Druga škola smatra da je Tao Te Ching bio pokušaj približavanja praktične, konvencionalne mudrosti kineskog naroda vladajućoj klasi kako bi joj se pomoglo da vlada mudrije i suosjećajnije. Obje su škole vjerojatno djelomično u pravu. U oba slučaja, taoistička misao i dalje spada među najpristupačnije velike svjetske religijske filozofije, a možda je jedina koja je zadržala smisao za humor.
Moja omiljena slika Lao-Tzua je ona koju je naslikao majstor Sengai, a prikazuje ga u neurednom, neformalnom stilu koji je tako karakterističan za taoistički humor, a koji je poslije asimilirao zen budizam. Ta je zaigranost jedno od najprivlačnijih obilježja cijele taoističke filozofije. Zahvaljujući njoj, ne znam za filozofska djela koja
bi bila čitljivija od djela Lao-Tzua i njegova nasljednika Chuang-Tsea. Od svih velikih svjetskih mudraca, samo oni odaju dojam da uživaju u životu takvom kakav jest.
Lao-Tzu doslovno znači "stari momak", budući da Lao znači "star", a tzu "momak", ili katkad "dječak". Zato je Lao-Tzu stari dječak, a ponekad ga prikazuju kao sjedobradog mladića, što naravno simbolizira njegovu veliku mudrost u ranoj dobi.*
*Zapise Lao-Tzua i njegova suvremenika Chuang-Tsea pronaći ćete u knjizi zvanoj Mudrost Lao-Tzua, koju je preveo Lin Yutang. On je uredio Lao-Tzu-ovu knjigu koju je navodno ovaj napisao za čuvara vratnica, a zatim je dodao više obimnih izvadaka iz knjige Chuang-Tsea kao komentare Lao-Tzuovih pasusa.
Mnogo prije no što je budizam donesen u Kinu, oko 60. g. n. e., filozofija Lao-Tzua otkrila je Kinezima da se stvarnost, ili sam život, ne mogu karakterizirati kao bitak ili ne-bitak, kao oblik ili praznina, ni bilo kojim parom suprotnosti kojeg se možete sjetiti. Rekao je: "Kada cijeli svijet spozna da je dobrota dobra, već postoji zlo."
Ne znamo što su sve te stvari osim ako ih ne usporedimo s njima suprotnim pojmom. Primjerice, teško je vidjeti lik ako ne stoji ispred pozadine kontrastne boje. Da nema pozadine, lik bi nestao, što je načelo kamuflaže. Zbog nerazdvojnosti suprotnih pojmova, shvaćate da oni uvijek dolaze zajedno, a to upućuje na svojevrsno jedinstvo koje leži u njihovu temelju.
TAO
U filozofiji Lao-Tzua to se jedinstvo zove tao. Iako se piše t-a-o, na kineskom se izgovara kao d-a-u. Sadrži osjećaj ritmičkog kretanja, kretanja i zaustavljanja, i osjećaj inteligencije, pa tako dobivate ideju svojevrsne ritmičke inteligencije koja se diže i spušta poput plime.
Riječ ima dva osnovna značenja. Jedno se najbolje može prevesti kao "put", "način na koji stvari jesu", "način funkcioniranja prirode". Drugo značenje riječi jest "govoriti" pa se u uvodu Lao-Tzuove knjige krije igra riječima:
Tao koji se može izgovoriti nije vječni Tao,
Doslovno piše "Tao koji može biti Tao nije Tao" ili ako se pročita kao telegram: "Tao može Tao ne Tao." Prvo značenje riječi tao je "put", a drugo značenje "govoriti" ili drugim riječima:
Put koji se može izraziti nije vječni Put.
Ja radije uopće ne prevodim riječ tao zato što je tao za nas svojevrstan besmisleni slog koji indicira misterij koji nikada ne možemo shvatiti - jedinstvo koje leži u osnovi suprotnosti. Naše najdublje intuitivno znanje govori nam da postoji nekakvo jedinstvo u tim raznim suprotnostima zato što otkrivamo da jednu ne možemo odvojiti od druge. Znamo da postoji cijeli univerzum, ali ne možemo stvarno znati što je to. Tao je stoga stvarnost koju razumijemo na dubokoj razini, a da je pritom ne možemo definirati.
Kineski pjesnik izrazio je to ovako:
Branje krizantema duž istočne ograde, Tiho promatranje južnih brda,
Ptice lete kući u parovima, Kroz blagi planinski sumrak.
U svim tim stvarima postoji duboki smisao, Ali kad ga pokušamo izraziti,
Iznenada zaboravljamo riječi.
Lao-Tzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore." Drugi kineski pjesnik rekao je, satirizirajući ga: "Oni koji govore, ne znaju, oni koji znaju, ne govore. To nam kaže Lao-Tzu, ali kako to da je on sam napisao knjigu od pet stotina znakova?" Bit je u tome da cijela njegova knjiga ni na koji način ne definira što znači tao. On ne govori toliko o njemu koliko pomoću njega, koristeći se njime kao sredstvom vlastitog izražavanja.
Zbog čega je tao tako nemoguće izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj što ne možemo imati nikakav sustav razmišljanja - bilo da je riječ o filozofskom, logičnom, matematičkom ili fizičkom - koji definira svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je važno shvatiti ovo načelo. Drugim riječima, svojom desnom rukom mogu dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podiže samu sebe. Ako pokušam dohvatiti svoju ruku, čime bih to mogao učiniti? Uvijek mora postojati nešto što nije dohvaćeno, nego dohvaća samo sebe, radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.
Na isti način, otkrit ćete da je definicija glagola "biti" u rječniku definirana kao "postojati". Zatim, kada pogledate riječ "postojati", otkrit ćete da je definirana kao "biti". Jeste li imalo pametniji? Rječnik ne može sam sebe posve definirati. Na kraju krajeva, može samo sastavljati riječi koje korespondiraju s drugim riječima.
U tom smislu, pokušaj da se kaže bilo što o tau je poput pokušaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne možete izaći izvan njih da biste ih pojeli. Da to kažemo na drugi način, sve što možete sažvakati nisu vaša usta. Sve što je moguće izreći o tau nije sam tao.
TZU-JAN
Sam po sebi kakav jest
Uvijek postoji nešto što ne znamo. Dobar primjer za to je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: ne možemo definirati energiju, ali možemo raditi s njom, a slično vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je da bude, kao što se kaže na kineskom, tzu-jan, ono što je "samo po sebi", "samo od sebe", ili "takvo kakvo jest". Tzu-jan je skoro ono na što mislimo kada kažemo da je nešto automatsko ili da se događa automatski. Katkad taj izraz prevodimo kao "priroda", kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pčela i cvijeća. Ta vrsta prirode na kineskom se zove tzu-jan.
Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi. Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništa ne stoji iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako će i kada vaše srce kucati - to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati - vaša se pluća pune i prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju - one rastu same od sebe.
Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati - kao što se ni tao ne može definirati - nemoguće ga je kontrolirati.
Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se čovjek, budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srca kucaju "sama po sebi" i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati "sam po sebi", iako se većina nas toga pribojava.
WU WEI
Neforsiranje
Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode, zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakav svijet jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.
Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranje drugo načelo taa - pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost sama po sebi (tzu-jan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga je prevesti u duhu riječi "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.
Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično taoističko načelo života.
Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: "Obratite pozornost." Djeca će obaviti noge oko nogu svojih stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gleda svojeg učitelja i govori: "Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato što sam se tako trudio slušati." Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.
Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku na drugu stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar reći će vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu." Otkrit ćete da se takvim blagim pristupom, kada dopustite sječivu pile da se lagano kreće, drvo pili s lakoćom.
I naša poslovica kaže : "Blagost djeluje." Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu stvari. Krećite se u skladu s time i vaš će posao biti jednostavan.
TE
Vrlina: vještina življenja
U jednoj knjizi filozof Chuang-Tse priča divnu priču o mesaru koji se služio istom satarom dvadeset godina zato što je uvijek pazio da sječivom pogodi tetive između kostiju. Na taj način nikada je nije istrošio.
I opet, vidimo da se za osobu koja uči djelovati na način koji je, recimo, u skladu s taom, kaže da ima vrlinu. Taj specifičan kineski osjećaj za vrlinu zove se te, ali nije riječ o vrlini u našem uobičajenom smislu "biti dobar". Te
je poput naše riječi "svojstvo" u smislu "ljekovita svojstva biljke". Kada se riječju "vrlina" koristimo na taj način, ona zapravo znači neobičnu vještinu življenja. U svojoj knjizi Lao-Tzu kaže da vrhunska vrlina nije svjesna sebe kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno želi biti vrlina da gubi svoje svojstvo vrline.
Često nailazimo na čestitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se reći, previše vrlina. To su ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazočnosti, osjećate da su toliko dobri da ne znate što im reći. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjećate se pomalo nelagodno u njihovoj nazočnosti. U taoističkoj terminologiji takva osoba zaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.
Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajuća. Ona nije naglašeno skromna; ona je prirodno ono što jest. Lao- Tzu kaže da se čini da najveća inteligencija izgleda kao glupost, najsnažnija elokventnost zvuči kao mucanje, a najveća bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to je paradoksalan način izricanja ideje da istinska vrlina, te, znači živjeti ljudski život tako da čovjek ne ometa sam sebe.
To je ono čemu se toliko divimo kod djece i na čemu im toliko zavidimo. Kažemo da su naivna, neiskvarena, nevješta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje još nije naučilo plesati kako pleše pred publikom, vidite dijete koje pleše samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.
Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili učitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono počinje promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukočen, neprirodan ili, što je još gore, usiljen, i gubi se duh dječjeg plesa. No, ako dijete nastavi učiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesač ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to više nije jednostavna, mogli bismo reći embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizučena. Umjesto toga, sada se javlja nova prirodnost koja obuhvaća i u sebi nosi godine i godine tehnike, vježbanja i iskustva.
Vidjet ćete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u kojem se još nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnim stadijem, u kojem čovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, ta se dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti oslobođene osobe.
Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati - ako uživate u životu ne znajući da uživate, je li to zaista uživanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, čak i opasnost u razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dok mi učimo kako gledati sebe i onkraj sebe, možda ćemo počinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.
Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe - primjerice, kad vam je strašno važno da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vam mišići opušteni i spremni za trk, vaš strah da ćete zakasniti čini vas ukočenima i počnete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdraži i zbog svoje razdražljivosti postajete napeti i ukočeni, što vas navodi na pogreške. To može dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv života vezuje život u čvorove.
I tako, tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.