Put mira

NE SMIJEM. Ne mogu. I moram si tisuću puta reći: ne želim.

Yao skida odjeću i ostaje samo u gaćama. Iako ima više od se-

damdeset godina, njegovo je tijelo sve od kože i mišića. I ja se

skidam.

Trebam ovu vježbu. Ne toliko zbog toga što sam zatvoren pro- veo u vlaku toliko vremena, nego zato što je moja želja sada počela nekontrolirano rasti. Iako je najsnažnija samo kada nismo zajedno

—     kada je ona u svojoj sobi ili kada ja moram izvršiti neku pro- fesionalnu obvezu — znam da malo nedostaje da joj podlegnem. Tako je bilo i u prošlosti, kada smo se susreli prvi put; kada bi se udaljila od mene, nisam mogao misliti ni o čemu drugome. Kada bi mi bila blizu, vidljiva, opipljiva, demoni bi nestali a da se nisam morao  posebno  kontrolirati.

Zato ona mora ostati ovdje. Sada. Prije nego što bude prekasno.

Yao oblači kimono, i ja činim isto. U tišini odlazimo u dojo, dvoranu za borbu, koju je on uspio pronaći nakon tri ili četiri tele- fonska razgovora. Nekoliko ljudi trenira; našli smo jedan slobodan ugao za nas.

»Put Mira prostran je i beskrajan, i u njemu se odražava veliki nacrt vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Ratnik je Božansko prijesto- lje i uvijek služi višem cilju.« Rekao je to Morihei Ueshiba prije gotovo stotinu godina, dok je razvijao tehniku aikida.

Put prema njezinu tijelu vodi kroz vrata tik do nas. Pokucat ću na

njih, a ona će ih otvoriti i neće me pitati što točno želim; pročitat će to u mojim očima. Možda će se plašiti ili će mi reći: »Uđi, čekala sam ovaj trenutak. Moje je tijelo prijestolje Božansko i služi tome da nam ovdje pokaže sve ono što već živimo u drugoj dimenziji.«

Yao i ja tradicionalno se klanjamo jedan drugome i naše se oči

mijenjaju. Sada smo spremni za borbu.

U mojoj mašti, i ona spušta glavu kao da kaže »Da, spremna sam, zagrli me, uhvati me za kosu.«

Yao i ja približavamo se jedan drugome, primamo se za ovratni- ke na kimonima, postavljamo se u borbeni položaj i borba počinje. Sekundu  nakon  toga,  ja  sam  na  podu.  Ne  smijem  misliti na  nju

—     zazivam duh Ueshibe i on mi dolazi u pomoć putem njegova

učenja. Uspijevam se vratiti u dojo, mojemu protivniku, borbi, ai- kidu, Putu Mira.

»Tvoj um mora biti u skladu sa Svemirom. Tvoje tijelo mora

pratiti Svemir. Ti i Svemir ste jedno.«

Ali snaga udarca dovela me još bliže k njoj. Činim istu stvar. Pri- mam je za kosu i bacam je na krevet. Bacam se na nju, i to je sklad u Svemiru: kad muškarac i žena postaju jedinstvena energija.

Ustajem. Godinama se već nisam borio, moja je mašta daleko odavde, zaboravio sam kako zadržati ravnotežu. Yao čeka da se priberem; gledam njegov stav i prisjećam se položaja u kojem bih trebao držati stopala. Stajem pred njega u ispravnom položaju, po- novno naglo posežemo za ovratnicima na kimonima.

Ponovno preda mnom ne stoji Yao, nego Hilal. Čvrsto držim nje- zine ruke, prvo rukama, a zatim koljenima. Počinjem joj otkopča- vati bluzu.

Opet letim prostorom, potpuno  nesvjestan  kako  se  to  dogodi- lo. Ležim na podu, gledam u luorescentna svjetla na stropu i nije mi jasno kako sam mogao tako nevjerojatno slabo postaviti svoju obranu. Yao mi pruža ruku da mi pomogne ustati, ali odbijam ga; to mogu i sam.

Opet se primamo za ovratnike na kimonima. Opet moja mašta

putuje daleko: vraćam se u krevet, bluza joj je već raskopčana i saginjem se da poljubim njezine malene grudi s tvrdim bradavica- ma, dok se ona malo opire — mješavina užitka i uzbuđenja zbog sljedećeg pokreta.

—  Saberite se — reče Yao.

—  Pa sabran sam.

To je laž. I on to zna. Iako mi ne može čitati misli, zna da nisam prisutan. Tijelo mi gori zbog adrenalina koji mi teče krvlju, od pa- dova i od svega što je palo zajedno s udarcima koje sam primio: bluza, traperice, tenisice odbačene daleko. Nije moguće predvidjeti sljedeći udarac, ali mogu djelovati instinktivno, pažljivo i...

Yao pušta moj ovratnik i prima me za prst, savijajući ga na klasi- čan način. Samo jedan prst, a cijelo je tijelo paralizirano. Jedan prst i ništa drugo ne funkcionira. Ulažem velik napor da ne kriknem, ali vidim sve zvijezde i dvorana odjednom kao da je nestala, toliki je intenzitet boli.

U prvi mah, bol me prisilila da se usredotočim na ono po što sam

došao: Put Mira. Ali odmah zatim pretočila se u osjećaj da mi ona grize usne dok se ljubimo. Ruke joj više nisu prikliještene mojim koljenima i sada me čvrsto privlače, nokte je zarila u moja leđa, a u lijevome uhu čujem njezino stenjanje. Zubi popuštaju pritisak, ona pomiče glavu i ljubi me.

»Vježbaj svoje srce. To je disciplina nužna svakom ratniku. Ako uspiješ srcem ovladati, porazit ćeš protivnika.«

Upravo to i pokušavam. Uspijevam se pribrati od udarca i po- novno držim njegov kimono. On misli da se osjećam poniženo, vidi da nisam uvježban i siguran sam da će mi sada dopustiti da ga napadnem.

Pročitao sam mu misli, pročitao sam i njezine i dopuštam joj da

me svlada — Hilal se valja po krevetu, penje se na moje tijelo, otvara kopču na mojem remenu i počinje mi otvarati rasporak na hlačama.

»Put Mira teče poput rijeke i, budući da se ničemu ne opire, po- bijedio je već prije nego što je borba počela. Umjetnost mira nepo- bjediva je jer se nitko ne bori protiv nikoga, nego samo protiv sebe. Pobijedi samoga sebe i pobijedit ćeš svijet.«

Da, upravo to sada radim. Krv mi kola žilama brže nego ikada, znoj mi kaplje u oči i na djelić sekunde ništa ne vidim, ali moj protivnik ne koristi se svojom prednošću. U dva pokreta, on je na

podu.

—  Ne činite to — kažem. — Nisam malo dijete koje pod sva- ku cijenu mora pobijediti. Moja se borba u ovome času odvija na drugome planu. Nemojte mi dopustiti da pobijedim bez zasluge ili radosti da sam bolji.

On shvaća i ispričava se. Nismo ovdje da se borimo, nego da

vježbamo Put. On me ponovno prima za kimono, ja se pripremam za udarac zdesna, ali u zadnji čas on mijenja smjer. Jedna Yaova ruka ščepa me za moju ruku i izvije je tako da moram kleknuti kako se ne bi slomila.

Usprkos boli, osjećam se puno bolje. Put Mira izgleda kao bor-

ba, ali on to nije. To je umjetnost popunjavanja onoga što nedostaje i pražnjenja onoga čega ima previše. U to usmjeravam svu svoju energiju i, malo po malo, moja mašta napušta krevet i djevojku s malim grudima i tvrdim bradavicama, koja otkopčava moje hlače i pritom mi miluje spolovilo. U ovoj se bitci borim sam sa sobom i jednostavno moram pobijediti, pod svaku cijenu, čak i ako to zna- či pasti i ustati bezbroj puta. Polako nestaju nikad dani poljupci, orgazmi koji su se trebali dogoditi, nepostojeća milovanja nakon divljeg i žestokog seksa, romantičnog i bez granica i predrasuda. Nalazim se na Putu Mira, sva je moja energija ulivena u njega, teče s rijekom koja se ničemu ne opire i zato uspijeva slijediti svoj tok do samog kraja i stići do mora kako je i planirala.

Ponovno ustajem. Ponovno padam. Borimo se gotovo pola sata, potpuno nesvjesni svih ostalih u dvorani, koji su također usredo- točeni na ono što rade, u potrazi za pravim položajem koji će im pomoći da pronađu savršeni stav za svakodnevni život.

Na kraju, obojica smo iscrpljeni i znoj kaplje s nas. On mi česti- ta, ja čestitam njemu i odlazimo do tuševa. Iako sam cijelo vrijeme primao udarce, na mojem tijelu nema nikakvih vidljivih znakova: raniti protivnika znači raniti samoga sebe. Kontrolirati agresivnost tako da ne ozlijedimo drugoga znači biti na Putu Mira.

Puštam da mi se voda slijeva niz tijelo, ispirući sve što se sku- pilo i otopilo u mojoj mašti. Kada se želja vrati, a znam da će se

vratiti, opet ću zamoliti Yaoa da pronađe mjesto na kojem možemo vježbati aikido — pa bilo to i u hodniku vlaka — i ponovno ću pronaći Put Mira.

Život je jedna duga vježba, priprema za ono što nas očekuje. Ži- vot i smrt gube smisao, postoje samo u izazovima koje prihvaćamo s veseljem i svladavamo s mirom.

* * *

—  Jedan čovjek želi s vama razgovarati — kaže Yao dok se obla- čimo. — Rekao sam da ću mu ugovoriti sastanak s vama jer mu dugujem uslugu. Učinite to za mene.

— Ali sutra rano putujemo — prisjećam se.

—  Čekat će nas na sljedećoj postaji. Ja sam, naravno, samo vaš prevoditelj i, ako ne želite, reći ću mu da ste zauzeti.

Nije on tek moj prevoditelj i to dobro zna. On je čovjek koji vidi kada trebam pomoć, čak i kada ne zna zašto.

—  Naravno, učinit ću to što me molite — složim se.

—  Želio bih da znate da imam cijeli jedan životni vijek isku- stva u borilačkim vještinama — započne on. —Kada je Ueshiba razvijao Put Mira, nije mislio isključivo na savladavanje izičkog neprijatelja. Sve dok učenik na putu ima jasnu namjeru, moći će pobijediti  i  unutarnjeg  neprijatelja.

—  Već se dugo nisam borio.

—  Ne vjerujem. Možda dugo niste trenirali, ali Put Mira je i da- lje u vama. Kad ga jednom usvojimo, nikada ga ne zaboravljamo.

Znao sam što Yao želi reći. Mogao sam prekinuti razgovor, ali

sam mu ipak dopustio da nastavi. On je iskusan čovjek, prekaljen u mnogim nevoljama, koji je puno toga proživio i uvijek uspio preži- vjeti, iako je mnogo puta morao mijenjati svjetove u ovoj inkarna- ciji. Iluzorno je pokušati nešto sakriti od takvog čovjeka.

Molim ga da nastavi što je počeo.

—  Niste se borili sa mnom. Borili ste se s njom.

—  Istina je.

—  Onda ćemo nastaviti trenirati, kad god nam to putovanje do-

pusti. Želio bih vam zahvaliti na onome što ste rekli u vlaku, kada ste usporedili život i smrt s prijelazom iz jednog vagona u drugi, i kada ste objasnili da to činimo mnogo puta u životu. Po prvi put otkako sam izgubio ženu, proveo sam mirnu noć. Susreo sam se s njom u snu i vidio sam da je sretna.

—  Govorio sam to i sebi.

Zahvaljujem mu što mi je bio dostojan protivnik i nije mi dopu- stio da pobijedim u borbi u kojoj to nisam zaslužio.