PUKOVNIK FAWCETT  (29)

27.10.2002.

Houston

"Da li znas nesto o Boliviji?", upitao je predsjednik Britanskog Kraljevskog geografskog drustva pukovnika Percy Fawcett-a pocetkom 1906. godine. Pukovnik je odgovorio da ne zna na sta mu je predsjednik poceo da govori o izvanrednom ekonomskom potencijalu Juzne Amerike.

"Pogledaj ovu mapu", pokazao ju je predsjednik Drustva Fawcett-u, a prikazivala je Juznu Ameriku sa nizom neistrazenih podrucja i nepostojanja granica medju drzavama. "Zelis li da vodis ekspediciju koja ce utvrditi granicu izmedju Bolivije, Brazila i Perua? Ali, upozoravam te, rijec je o opasnom poslu. Bolesti, indijanska plemena, divlje zivotinje..."

Pukovnik je, naravno, prihvatio izazov i uskoro postao legendom XX stoljeca.

                                                       ********

Sa priblizavanjem konca 2002. godine, ulazimo u zavrsna poglavlja IV toma "Alternativne historije". Poceli smo sa posjetom Meksiku i piramidama Teotihuacan-a, Toltecima, Olmecima, Zapotecima, Majama i drugim srednjoamerickim narodima koji su za sebe tvrdili da su potomci Atlantidjana. Nalazeci se u srcu Atlantika, civilizacija Atlantide je bila spiritualnim centrom i tehnoloskim vladarem tadasnjeg svijeta. Dokazi o njihovom postojanju su razmatrani u nasim prilozima o egipatskim piramidama i sfingi, njihovim potomcima Baskima, Berberima, Guanchima i Americkim Indijancima, kamenim monolitima Irske, Britanije, Francuske i Amerike, zvucnoj levitaciji na Tibetu te geoloskim i arheoloskim dokazima sa Azorskih i Bahamskih otoka.

Krug ce se logicno zatvoriti sa poslednjim nastanjenim kontinentom u kome su Atlantidjani imali svoje prisustvo: Juznoj Americi.

Kruna svakog studijskog putovanja na ovaj kontinent je put u Peru. Arheolosko i spiritualno srediste Planete, energetska cakra Zemlje, tlo na kome su se prelamale najstarije kulture covjecanstva: Lemurija i Atlantida. To je bio izazov koji ce me odvesti prema peruanskim vrletima.

Desetodnevno putovanje sam planirao za drugu polovinu novembra. Machu Picchu na vrhu Anda, Cuzco - najstariji grad kontinenta, Sveta dolina - arheoloske iskopine, hramovi i tvrdjave Qenko (hram Inka), Sacsaywoman, Puca Pucara, Urubamba, Pisac i Ollantaytambo, Nazca linije na juznoj pacifickoj obali i, kompleksi piramida na sjevernoj pacifickoj obali. Ovo ce ujedno biti i zavrsni prilozi cetvrtog toma.

                                                                ********

Arheolog Hyatt Verrill i njegova supruga Ruth Verrill, ekspert za drevni sumerski jezik, su uocili stotinu identicnih rijeci u sumerskoj i peruanskoj kulturi. (Verrill and Verrill, "America's Ancient Civilizations"). Postoji nesumnjiva veza izmedju ove dvije drevne kulture i njihovih korijena sa Atlantide.

Vrijeme od dolaska konkvistadora (XVI - XX stoljeca) je prolazilo u pricama o postojanju mrtvih gradova Atlantide u djunglama Amazona. Istrazivaci su se upucivali u zabacene i opasne predjele nadajuci se naci napustene kamene gradove sa neizmjernim bogatstvom.

Nakon sto su Spanjolci opljackali tone zlata iz peruanskih gradova, na red su dosli Portugalci. Slali su bezbrojne ekspedicije, neke od njih i sa po 1.400 ljudi, da pronadju dragocjenosti u djunglama Brazila. Umjesto toga, nijedna od ekspedicija se nije vratila. Progutala ih je divljina Amazona.

Godine 1743. desetak Indijanaca, Portugalaca i crnackih robova su se zaputili da pronadju zaboravljene rudnike Moribeca. Nakon deset godina (!) lutanja i istrazivanja pronasli su, dugo trazeni, monumentalni napusteni drevni grad i rudnike srebra Moribeca na jugozapadu Brazila. Svoja zapazanja su zapisali u dokumentu koji se i danas cuva u Nacionalnoj biblioteci u Rio de Janeiro-u, (Manuscript No. 512). Do tog izvjestaja je dosao pukovnik Fawcett 180 godina kasnije. Figura, visoka 25 cm, napravljena od crnog bazalta, je bila jedini objekat koji je Fawcett pronasao uz izvjestaj. Kameni idol bi kreirao elektricnu struju kada bi se dohvatio. Figuru je Fawcett dao na analizu psihometristu koji je tvrdio da moze odrediti starost objekata drzeci ih u ruci. "Nesumnjivo je", rekao je Fawcett-u, "da ova figura potice sa izgubljenog kontinenta Atlantide. Njegovi stanovnici su je ponijeli sa sobom da izbjegnu destrukciju svoje civilizacije i pronadju skloniste u divljini Brazila. Tamo su i izgradili veliki grad..."

Fawcett-u je ime Atlantida bila potpuna novina. Za svoje svrhe on je tu civilizaciju, za koju su tvrdili u Brazilu da je "starija od egipatske", poceo zvati civilizacija "Z".

                                                              ********

Pukovnik Fawcett je rodjen 1867. u Devonu, Engleska. Profesionalnu vojnu sluzbu je poceo u Cejlonu sa 19 godina, nastavio u Juznoj Africi da bi, vremenom, postao profesionalnim geometrom. U bolivijski La Paz je dosao 1906. Naredne tri godine je odredjivao granicu Bolivije i Brazila gdje se suocio sa opasnostima djungle: Indijancima, bolestima i divljim zivotinjama.

U svom dnevniku, Fawcett je pisao: "Spustali smo se u kanuima niz rijeku Rio Negro. Najedamput se ispod kanua pojavila trokutasta glava djinovske anakonde. Dohvatio sam svoj revolver i ispraznio ga u vrat zmije. Nakon ispitivanja, ustanovili smo da je tijelo radijusa 30 cm, a duzine 21 metar!"

Godine 1907., na granici Perua i Bolivije, u mocvarama Beni Swamps, oblasti Madre de Dios, pukovnik je vidio prethistorijskog dinosaurusa Diplodokusa. Prica o postojanju diplodokusa potvrdjena je vise puta. Kanadski geolog dr Uldis Vagner je posjetio oblast 1998. biljezeci izjave lokalnog stanovnistva o postojanju dinosaurusa duboko u mocvari. Istrazivac Leonard Clarke je, prije tridesetak godina, takodje cuo price od indijanaca o ogromnoj, dugovratoj zivotinji koja se hrani vegetacijom i napada kanue koji joj se priblizavaju. Opisi zivotinje se redovito poklapaju: deset metara duzine sa dugackim vratom, zmijolika glava i dugacki, pokretljivi rep. To odgovara fosilnim nalazima njegovog dalekog pretka. Samo sto je ovaj, moderni dinosaurus, veci.

Prilikom odredjivanja izvora rijeke Rio Verde, Fawcett je dolazio u situaciju da danima gladuje. Nakon sto je nasao izvor rijeke, trazio je precicu da dodje do hrane. Popeo se na planinsku zaravan Ricardo Franco Hills, koja se razlikovala od djungle u podnozju. Suma na zaravni je bila drugacija, kao da pripada nekom drugom svijetu. Fawcett je, opisujuci svoje avanture u Londonu, za slusaoca imao poznatog autora Conan Doyle-a, koji je iskoristio ovu visoravan za mjesto radnje svog cuvenog romana "Izgubljeni svijet" (The Lost World).

(Da podsjetim, sestoclana ekspedicija u tom romanu pronalazi "izgubljeni svijet" sa dinosaurusima, indijanskim plemenima bijele rase te majmunolikim kulturama. Po povratku u London odlucuju da svoju tajnu ne otkriju i tako zastite ovaj svijet od nase agresivne civilizacije.)

U stvarnosti, Fawcett je zivio neko vrijeme medju pripadnicima neobicnog indijanskog plemena Tapuyas. Oni su bili svijetle puti ("kao mi, Englezi"). Za sebe su tvrdili da su "izbjegli iz veoma stare i napredne civilizacije izuzetne ljepote". Fawcett dalje tvrdi da su se "isticali zlatnom, kestenjastom i bijelom kosom". Njihova vjestina "obrade dragog kamenja bila je vrlo sofisticirana". Nosili su "dijamante i ornamente identicne onima sa svog potonulog, maticnog kontinenta".

                                                               ********

U svojoj pedeset sedmoj godini, 1924. godine, Fawcett je poceo sa pripremama svoje finalne ekspedicije. "Ja ne sumnjam u postojanje drevnih gradova", pisao je. "Izmedju vanjskog svijeta i tajni drevne Juzne Amerike je spustena zavjesa. Onaj koji uspije da je otkrije doci ce do ogromnog znanja proslosti."

U aprilu 1925. godine Fawcett je bio spreman. Mala troclana ekspedicija je ukljucivala njegovog 21-o godisnjeg sina Jack-a i njegovog prijatelja Raleigh Rimell-a. Fawcett je preferirao malobrojne timove, jer kao takvi oni nisu predstavljali opasnost za lokalne indijance ("mala grupa ne izgleda kao invazija i ima manju vjerovatnocu da ce je napasti"), a bili su i fleksibilniji. Za ovo putovanje pukovnik nije ostavio preciznu rutu gdje ce ici. Razlog: ako se ne vrate, nije zelio spasilacku ekspediciju. Mislio je, ako se njemu nesto desi, onda ce i manje iskusni spasioci zasigurno stradati.

Dvadeset devetog maja 1925. Fawcett je poslao poruku svojoj supruzi tvrdeci da je "spreman da udju u dotada neistrazeno podrucje." Njegove poslednje rijeci su bile: "Nemoj se plasiti da necemo uspjeti..."

Nakon ovog su nestali u djungli da se vise nikada ne pojave.

                                                       ********

Preko 20 ekspedicija je, u proteklih 75 godina, poslo Fawcett-ovim stopama da pokusa da otkrije njegovu sudbinu. Neuspjesno. Osim nagadjanja, nikakav uvjerljiv dokaz.

Fawcett-ova supruga je 1936. angazovala irskog spiritualnog medija gospodju Geraldine Cummins da pomogne u rjesavanju sudbine njenog supruga. U svojoj knjizi "Sudbina pukovnika Fawcett-a (Geraldine Cummins, "The Fate of Colonel Fawcett", 1955) ova Irkinja opisuje kako je ona koristila svoje spiritualne moci da komunicira sa cuvenim istrazivacem. Ona tvrdi:

"Primila sam cetiri mentalne poruke od pukovnika Fawcett-a. On je nasao ostatke civilizacije Atlantide u djungli... ali je bolestan ili u polusvijesti. I, kao u polusnu, uspio je da vidi slike zivota kakav je bio u pradavnim vremenima. U napustenom gradu vidio je figure uklesane u kamenim blokovima koji su dokazivali postojanje Atlantide, koja je sada na dnu Atlantskog okeana."

                                                       ********

Prije svog nestanka, pukovnik Fawcett je izvijestio da je pronasao bijele kamene tornjeve koji "emitiraju bljestecu svijetlost u noci".

Navodno, u komunikaciji sa Cummins-ovom, on je prosirio tu tezu tvrdeci da "Sunce bombarduje Zemlju sa elektronima, a kameni tornjevi u Juznoj Americi djeluju kao reseta, usmjeravajuci i koristeci moc elektrona. Drevni kameni monumenti privlace elektroenergiju" tvrdio je Fawcett, "stvarajuci svijetlost. Ukoliko nije kontrolirana, ova energija moze da otopi kamene blokove."

Ova teza nije nedokazana. Naime, kirlijanove "fotografije drevnih kamenih megalita prikazuju da su okruzeni nevidljivim energetskim pojasevima, kao da su okruzeni svjetloscu" (John Mitchell, "The New View Over Atlantis").

Ni "kamene svjetiljke" nisu novost. One su vidjene na Tibetu sredinom XIX stoljeca (otac Evariste Regis Huc govori o "vjecnim kamenim svjetiljkama"), Novoj Gvineji (djungla Mount Wilhelmina u oblasti odsjecenoj od bijele civilizacije u kojoj "svijetle velike kamene lopte"), ili u Brazilu (poglavica Nafaqua kraj Xingu rijeke je Fawcett-u govorio o "hramovima kojima svijetlo daju zvijezde i nikad se ne gase").

                                                          ********

Biljeske pukovnika Fawcett-a iz 1924. godine sadrze opis izgubljenog grada za kojim ce on tragati. U magazinu "Blackwood's Magazine", iz januara 1933., objavljen je Fawcett-ov clanak u cjelosti pod nazivom "The Lost City of My Quest" i on se, najvecim dijelom, zasniva na rezultatima ekspedicije iz 1743.

"... Tragali smo za hranom i slijedili jelena u dubine prasume. Dolazeci na jednu visoravan, izgubili smo dah pred pogledom koji se pruzao ispred nas. Pet kilometara u daljini nalazio se ogroman grad... ulaz u grad je vodio kroz tri ogromna kamena luka gradjena iz po jednog kamenog bloka. Velicanstvenost arhitekture je svezala svima jezik. Neprirodna tisina i misterija napustenog grada nas je obujmila. Na centralnom trgu se nalazio obelisk sa uklesanim znakovima. Razlikovali su se od svih poznatih jezika. Na ulicama su se vidjeli komadi odlomljenih blokova, pocrnjelih od hiljadugodisnjeg postojanja. Dvokatnice su bile gradjene od pazljivo isklesanih kvadratnih blokova. Odaje u kucama su bile bez prozora i sa uskim hodnicima. Zvuk je odzvanjao od cvrstih zidova. Na drugom trgu se nalazila perfektna statua covjeka, jedne ruke na bedru, druge ruke ispruzene napred u pravcu sjevera. Crni kameni obelisci su bili sa svim krajevima trga. Tri su bila slomljena... S desne strane trga dizala se posebno lijepa zgrada, neka vrst palace ocigledno, sa kvadratnim postoljima, lukovima, i zidovima djelomicno urusenim. Siroke stepenice su vodile u ulaz zgrade. Unutrasnjost je bila bogato ukrasena nekom vrstom pisma i znakovima briljantnih boja koje su podsjecale na najljepse ostatke egipatske kulture. Glavnim ulazom je dominirao kameni kip mladog covjeka, golim od pasa navise, sa stitom u ruci i kaisem oko ramena. Lice je bilo obrijano, a glava sa lovorovom krunom...

... Sa lijeve strane trga bila je rusevina druge ogromne zgrade, hrama sa velicanstvenom fasadom. Nije imala krova. Na zidovima su se vidjele ucrtane figure zivotinja i ptica. Preostali dio grada je bio uglavnom u rusevinama i dijelom obrastao gustim rastinjem...

...Vidjeli su se tragovi tragedije koja je ovaj grad unistila za kratko vrijeme razbacujuci monolite od pedeset tona u svim pravcima...

... Na drugom kraju grada postojao je prolaz prema rijeci. Ukrasne terase su se nazirale od kojih su neke vec bile ispod nivoa vode. Jos jedna palaca se vidjela na uzvisenju sa nizom kruznih raznobojnih blokova. Murali u unutrasnjosti su odavali elitni karakter. Iz centra palace je vodio put u 15 manjih prostorija, a u svakoj je bila zmijska glava u obliku fontane iz kojih je izlazila voda..."

                                                        ********

Ostaje enigma da li je Fawcett ikada pronasao ovaj grad. On je "znao da ovakvi gradovi postoje...".

U sta ni mi ne sumnjamo. Samo, nakon toliko hiljada godina, progutala ih je djungla i danas su na dubini od pet ili dvadeset metara ispod povrsine juznoamerickog tla.

Britanski pukovnik Percy Harrison Fawcett je Atlantidu zvao civilizacija “Z”.

Svoju poslednju ekspediciju je, ovaj legendarni istrazivac djungli Juzne Amerike,

zapoceo 1925. u potrazi za potomcima izgubljene civilizacije…

da se nikad ne vrati da prica o onome sto je pronasao