Ono što teolozi nazivaju grijehom je vanjsko očitovanje, ili u djelu, ili u misli, psihološke iskrivljenosti ili nezrelosti. Drugim riječima onaj dio nas koji nije u istini, ili ranjeno dijete, proizvodi grijeh. Psihološka pozadina će uvijek pokazati zajednički nazivnik, a to je nezrelost dijela ličnosti, a to je nesposobnost povezivanja s drugim ljudskim bićem, nesposobnost komunikacije i voljenja. Najšire gledano, grijeh je nedostatak ljubavi. Nezrelost nikada nije sposobna voljeti. Ona je slijepa, egocentrična i sebična. Ona ne može razumjeti druge. Ona znači odvajanje od drugih. Kad smo se ogradili zidom od drugih mi ne volimo, pa smo stoga u grijehu. U psihološkim okvirima to je neuroza.

Prva velika pogreška je TAŠTINA. O tome smo puno govorili, ali ponovimo kratko. Taština govori:»Ja sam bolji od drugih«. To je neprestano takmičenje s drugima, traženje grešaka drugima da bismo se osjećali bolje. Taština je uvijek zamjena za osjećaj manje vrijednosti i osjećaj neprimjerenosti. Učinak taštine vodi u odvajanje od drugih.

Druga velika pogreška je POHLEPA. Ako zavidimo drugima na nečem što mi nemamo, mi to radimo iz neznanja. Mislimo da to nešto imamo da bismo bili sretni i zaboravljamo da se sreća može postići samo unutarnjom promjenom, a ne vanjskim sredstvima. Neznanje je u tome što zanemarujemo unutarnji uzrok, a to je da imamo u skladu s našim vjerovanjem - i svjesnim i nesvjesnim. Shvatili smo da ako nam nešto nedostaje u životu, pod uvjetom da je želja zdrava, da je to rezultat sukoba svjesne i nesvjesne želje u nama. Možda što se nesvjesno bojimo ispunjenja onog što svjesno najviše želimo. Stupanj frustracije zbog neispunjenja želje ukazuje na jačinu straha od ispunjenja u nesvjesnom. Dakle, što više želimo nešto, a ne možemo to ostvariti, to je veći strah od ispunjenja u nesvjesnom. Da bismo postigli to što želimo moramo osvijestiti taj strah u nesvjesnom. Također, možemo biti nesvjesni onoga što uistinu želimo. Ono za čim čeznemo može biti kompenzacija za istinske potrebe, a kojih ne moramo biti svjesni. Zbog toga, mi možemo zavidjeti i čeznuti za onim što drugi imaju, zato što ne možemo riješiti naše vlastite probleme koji nas sprječavaju da sebe ispunimo. Pohlepa, isto kao i zavist, odvajaju nas od druge osobe, kao i od našeg Istinskog ja. A to je suprotno od ljubavi, komunikacije i povezanosti s nama bliskim ljudima. To nas ne ujedinjuje, nego razdvaja. Sve je to unutarnja sljepoća koja vodi prema vanjskoj sebičnosti i odijeljenosti.

Treća velika pogreška je STRAST. To znači bilo koju vrstu strastvene želje u duhu sebičnosti. To je djetinjasti stav “želim imati i primati, bez da dajem” Osoba može biti voljna davati, pod uvjetom da dobiva što želi, ali je naglasak na sebičnosti - dajem da bih dobio. Istinsko davanje znači da dajem jer smatram da je dobro dati, a bez da očekujem da mi bude vraćeno. Strast znači pohlepu. Lako sebe možemo prevariti tako da sakrijemo tu sebičnu potrebu da dobijemo, pa se pokoravamo i izigravamo žrtvu. Činimo nesvjesno tako da bude po našoj volji. Tamo gdje nešto moramo imati po svaku cijenu, to je strast.

Također možemo sebe prevariti ako jako želimo nešto što je samo po sebi konstruktivno. Ta pretjerano jaka potreba, koje možemo ili ne moramo biti svjesni, postoji jer nismo prepoznali stvarni razlog zbog kojeg ne možemo ostvariti tu želju. Stvarni razlog je nesvjesna negativna namjera u nesvjesnom koja je u suprotnosti sa svjesnom željom. Zbog tog neznanja potreba raste do neizdrživih razmjera i mi postajemo još frustriraniji zbog neispunjenja naše želje, a nismo svjesni zbog čega. Da bismo ispunili tu našu želju moramo osvijestiti negativnu namjeru. Drugim riječima, ako nismo svjesni da se nesvjesno bojimo ispunjenja naše želje, to će prerasti u strast.

Strast tada dovodi do stvaranja zamjenskih ili lažnih potreba - potrebom za moći, slavom, novcem, da se svidimo drugim ljudima, ili nešto drugo. Rekli smo da nas lažne potrebe nikada ne mogu ispuniti, one su kao droga - što je više trošimo, sve je više trebamo, a sve smo prazniji.

Četvrti veliki grijeh je LJUTNJA. Ljutnja je obrana od bola, zamjena za bol. Kad bismo osjećali bol ne bismo se trebali ljutiti. Zbog taštine, zbog osjećaja manje vrijednosti, mi se osjećamo poniženo kada smo povrijeđeni i to nam daje snagu da povrijedimo nekog drugog. Biramo ljutnju da ne bismo osjetili bol, jer nam to izgleda manje sramno. To nas postavlja iznad druge osobe, radije nego, kako to nama izgleda, ispod nje. Tako skrivamo da smo povrijeđeni. Zbog taštine, mi lažemo da nismo povrijeđeni. Tako su taština i ljutnja povezani. Tako varamo sami sebe. To opet uzrokuje negativne učinke, dok priznavanje i življenje prema istinskim osjećajima to ne čini. Bol, ako je oslobođen ljutnje, ne može negativno utjecati na druge, pa nam se neće ni vratiti. Ali ako bol nije svjestan, ili ako je pomiješan sa posljedičnom ljutnjom, on postaje destruktivan. Bilo da se ljutnja pokazuje u riječima i djelima, ili je samo osjećamo, nema razlike. Ako osjećamo bol mi se ne odvajamo od druge osobe; kad smo ljuti to činimo. Tako da istinski osjećaji nisu prepreka ljubavi i komunikaciji, a zamjenski osjećaji jesu. Zamjenski osjećaji su uvijek destruktivni, a mnogi kao ljubomora, zavist i strast sadržavaju u sebi ljutnju. Ljutnja je često potisnuta. Tada treba prvo osvijestiti ljutnju, koju još možemo nazvati ogorčenost, mržnja, neprijateljstvo, da bismo mogli postati svjesni bola.

Ako ne osvijestimo ljutnju, jer nam visoki standardi maske zabranjuju taj osjećaj, osjećat ćemo uvrijeđenost. Uvrijeđenost je još udaljeniji osjećaj od bola nego ljutnja, pa je još štetniji. Izigravamo žrtvu, stvaramo lažnu patnju da bismo kaznili drugu osobu zbog koje smo uvrijeđeni, a potajno, nesvjesno uživamo u umjetno stvorenom bolu - to je taj iscrpljujući bol, umjesto da osjetimo bol što druga osoba nije savršena. Tako stvaramo dramu punu samosažaljenja da ne bismo živjeli stvaran život koji sadrži i bol. Nesvjesno kažnjavamo svoje roditelje, sada premještene na drugu osobu, svojom “nesrećom”.

Uvrijeđenost stvara osjećaj odbačenosti koji kulminira u osjećaj ogorčenosti. Tu je na djelu taština koja nije zadovoljena. Postoji nedostatak poniznosti, jer nesvjesni osjećaji ne dozvoljavaju da nas netko odbaci. Na taj način želimo da nas svi prihvate ili da nas prihvati osoba koju smo odabrali. I ne možemo podnijeti da naša želja ne bude zadovoljena. Drugim riječima, postoji samovolja, znači mora biti kako mi želimo, jer inače postajemo ogorčeni. Da bismo prevladali takve osjećaje prvo moramo postati svjesni samovolje i prihvatiti da nas nikada svi ljudi neće voljeti, ili biti onakvi kakvi mi mislimo da trebaju biti. Tada trebamo prepoznati taštinu povezanu sa samovoljom. Tada ćemo prevladati strah koji se javlja kao posljedica da naša želja neće biti ispunjena. Čim se odreknemo želje, strah će nestati, a s njim i naša ogorčenost. Ogorčenost uvijek sadrži klicu mržnje, ne nužno prema toj određenoj osobi, ali je to ipak ona mržnja iz djetinjstva

U nama neizbježno postoji potreba za moći kad smo ogorčeni zbog odbacivanja, ili mi to samo tako doživljavamo. Osjećaj govori: »Ako ne učiniš ono što ja želim, a što u ovom slučaju znači da budem voljen i prihvaćen, ja ti zbog toga zamjeram.« Taj osjećaj treba prepoznati, pa on neće iz nesvjesnog upravljati s nama i postupno će se mijenjati. Što više budemo tako radili, osvještavali negativne osjećaje, to više ćemo biti svjesni da nas drugi nikada ne odbacuju zbog naših nedostataka - kakvi god oni bili - osim u rijetkim slučajevima kada postajemo agresivni zbog vlastite nesigurnosti. I tada nas drugi ne odbacuju zbog naše Istinske ličnosti, nego zbog loše odabrane maske. Sve maske su loše, čak i one očigledno ugodne. Nas odbacuju zbog našeg vlastitog straha od života, razočaranja, osjećaja manje vrijednosti i nesigurnosti. Dakle, mi sami sebe odbacujemo jer ne živimo u svojoj istini, nesvjesno preziremo sebe, pa to onda automatski i nesvjesno preuzimaju drugi. Misli, stavi i osjećaji, svjesni ili nesvjesni, su zarazni, tako da mi neprestano utječemo jedni na druge.

Zdrava ljutnja je ona koja je pravedna. Ona nam pomaže da se obranimo. Ona nam pomaže da se borimo za ono što je dobro i istinito - bilo da se radi o nama, nekom drugom, ili o principu. Razlikovati je možemo samo prema tome kako je osjećamo. Pogrešna ljutnja nas čini napetima, krivima i nestrpljivima. Zdrava ljutnja nas ne prisiljava da se opravdavamo. Kratko traje. Ona nas ne slabi i ostavlja nas slobodnima i ne izaziva zbunjenost.

Peta velika pogreška je NEZASITNOST. Potreba koja nije ispunjena duže vrijeme može kao kompenzaciju, pored drugih zamjena, izazvati nezasitnost. Ako nismo svjesni svojih istinskih potreba, mi ne možemo ispuniti sami sebe i ne možemo biti sretni. Ako uzroke potražimo u sebi, mi ćemo biti u stanju da to riješimo. Ali postoje mnogi pogrešni načini koji donose privremeno olakšanje od unutarnjeg pritiska, kao što je to ovisnost o drugoj osobi, alkoholizam i droga, da navedemo samo neke.

Šesta velika pogreška je ZAVIST. O zavisti smo puno govorili. To je osjećaj da smo neopravdano zakinuti, jer nemamo ono što drugi imaju, ma što to moglo biti. Mislimo da bismo ostvarili sreću da to nešto imamo. Zanemarujemo da uvijek imamo u skladu s onim što svjesno, a još više nesvjesno vjerujemo. Ne znamo da sreća dolazi kao rezultat dubokog rada na sebi da bismo prevladali naše mane. Zavist ćemo prepoznati u rečenicama: »Blago njemu; lako tebi« i tome slično. Osoba je ogorčena i ljuta, pa drugoj osobi uvaljuje osjećaj krivnje i tako je kažnjava.

Sedma velika pogreška je LIJENOST. To je ravnodušnost, apatija i bezvoljnost. To predstavlja lažno rješenje povlačenja od života i ljubavi, a rezultat je potiskivanja osjećaja. Tamo gdje postoji apatija, postoji i odbacivanje života. Tamo gdje postoji ravnodušnost, postoji i lijenost srca koje ne može osjetiti i shvatiti druge - pa se stoga ne može ni vezati s njima. Ništa ne proizvodi više jalovosti od lijenosti, ili bezvoljnosti, ili povlačenja, bilo koje ime tome dali. Osoba koja ima pozitivan i konstruktivan stav prema životu ne može biti lijena. Netko tko nije previše zabrinut sa svojom sigurnošću, neće se povlačiti, pa stoga neće postati apatičan. Lijenost uvijek ukazuje na sebičnost. Onaj koji se previše boji za sebe neće riskirati da se otvori drugim ljudima, jer se boji povrede. U lijenosti nikada ne dajemo životu, samima sebi i drugima priliku. To negira život i to jedino možemo riješiti ako sagledamo da je takva sebičnost nezdrava. Zbog straha da ne budemo povrijeđeni, mi postajemo ravnodušni prema životu.

Što smo dublje u svojim sukobima i problemima, a koji krajnje nastaju zato što ne želimo izaći iz njih i promijeniti sebe - oni postaju sve teži. Što se više odupiremo suočiti se s problemima i promjeni, to naše poteškoće postaju veće. To se nastavlja sve dok naš vanjski život ne postane toliko nepodnošljiv da nas ta nesreća ne natjera na promjenu. Međutim, mi možemo prihvatiti promjenu prije nego što život postane nepodnošljiv. Ako voljno prihvatimo svaku teškoću, jer znamo da su teškoće ubrzani rast, do velikih teškoća neće ni doći. To znači učiti u svakoj poteškoći. Promijeniti kut gledanja iz onoga koji pati, a ne zna zašto, u onoga koji u svakoj patnji traži smisao i uči. Tada će i bol i radost biti poticaji za naš duhovni napredak.