Drugi razlog zbog kog Društvo anonimnih alkoholičara funkcionira leži u činjenici da se radi o psihološkom programu. On uči ljude razlozima zbog kojih treba nastaviti kroz pustinju prema Bogu, te kako nastaviti put kroz pustinju. Program podučava na dva primarna načina. Prvi način podrazumijeva upotrebu aforizama i poslovica. Već sam spomenuo nekoliko: 'Ponašaj se kao da jesi' ili 'Ja nisam OK, ti nisi OK, ali ovo je OK.' Ali ima još dosta drugih različitih i čudesnih izreka i poslovica kao što je i ova: 'Jedina osoba koju možeš promijeniti si ti sam'.

Ispričat ću vam zašto sam toliko uvjeren da su poslovice veoma bitne. Imao sam djeda kakvog bi poželio svaki dječak. Obično bi mi govorio: 'Nemoj prelaziti most dok ne staneš na njega', ili: 'Nemoj stavljati sva jaja u istu košaru', ili: 'Bolje je biti velika riba u malom jezeru, nego mala riba u velikom jezeru.' Nije prezao od neprestanog ponavljanja. Ako bih jednom čuo poslovicu: 'Nije zlato sve što sija', vjerojatno bih je poslije toga čuo još hiljadu puta. Moj djed me jako volio. Jednom mjesečno sam provodio vikend sa bakom i djedom. Ritual vikenda uvijek je bio isti. Stigao bih tamo subotom prije podne, na vrijeme da mi djed priredi doručak i da me poslije doručka - ovo je bilo prije pojave televizije - odvede na dvostruku kino predstavu. Tada bismo se vratili kući na ručak, a poslije toga ponovo išli na duplu kino predstavu. Nedeljom prije podne kino je bilo zatvoreno zbog službe božje, ali smo zato poslijepodne odlazili na treću dvostruku kino predstavu. I to je bila ljubav. Na tim šetnjama do kina i nazad, shvatio sam da imam sposobnost ne samo da čujem, već i da progutam i apsorbiram njegove poslovice. Njihova mudrost me očaravala na različite načine. Znao je reći: 'Žlica puna šećera pomaže da gorki lijek lakše progutaš.'

Mnogo godina kasnije, dok sam radio kao psihijatar, na razgovor je,  po preporuci školskog psihologa a zbog loših ocjena, došao petnaestogodišnji dječak. I dok smo razgovarali, primijetio sam da nije bio naročite pameti. Pomislio sam da su njegove vrlo loše ocjene bile posljedica činjenice da je zaista glup. Mi psihijatri možemo procjenjivati inteligenciju u okviru onoga što nazivamo 'mentalni statusni ispit'. Jedan od dijelova tog ispita sastoji se od tumačenja poslovica. Zato sam ga upitao: 'Zbog čega se kaže da ljudi koji žive u kućama od stakla ne bi trebali bacati kamenje?' Odmah je odgovorio: 'Ako živite u kući od stakla i bacate kamenje, vaša će se kuća srušiti.' 'Ali većina ljudi ipak ne živi u kućama od stakla. Kako bi to objasnio, posmatrajući odnose među ljudima?' 'Ne znam.' Ponovo sam pokušao: 'Zbog čega ljudi kažu - ne treba plakati nad prolivenim mlijekom?' A on je rekao: 'Ako prolijem malo mlijeka, dovest ću mačku da to poliže.' To je zvučalo donekle maštovito, ali nije objašnjavalo zbog čega je ta poslovica dio svakodnevnog govora. Konačno, pošto je inteligencija tako kritična stvar, preporučio sam da ode kod drugog psihologa na test, ne bismo li nekako odredili kvocijent njegove inteligencije. Preporučio sam svoju kolegicu, stariju ženu koja je imala velikog uspjeha na tom polju. Bio sam iznenađen njenim izvještajem. U njemu je, naime, pisalo da dječak ima IQ 105. Nije to bio visok kvocijent, ali još uvijek iznad prosjeka. Pretpostavljao sam da bi njegov IQ mogao biti oko 85 i zbog toga sam bio prilično začuđen. Nazvao sam kolegicu, i rekao da ne mogu vjerovati da mu je IQ 105, bio sam uvjeren da mora biti mnogo niži jer je loše obavio tumačenje poslovica.

'Ne treba brinuti zbog toga,' rekla je ona. 'Nitko od mladih ljudi danas ne zna i ne pamti stare poslovice.'

Smatrao sam da bi bilo korisno kad bismo razvili neki edukativni program mentalnog zdravlja u javnim školama, ali sam bio svjestan da ne bismo bili u stanju da ga proguramo kroz proceduru usvajanja. Ljudi se žestoko suprostavljaju takvim stvarima. Postoji pokret antimentalnog zdravlja u ovoj zemlji, koji čine ljudi koji su zaplašeni uticajem svjetovnog humanizma i psiholoških pokreta na naš život. Oni se užasavaju i pomisliti kako je dobro za djecu da odgovaraju roditeljima, i smatraju da je ovakva vrsta razmišljanja đavolji posao. Ali, možda, neće biti u stanju da se suprotstave školskom programu koji bi djecu učio starim poslovicama. Zbog toga se nadam da će netko početi provoditi takav program. Također se nadam se da će se to dogoditi brzo.