Očigledno, sa klasičnom naukom nismo daleko dogurali, pa hajde da se ponovo vratimo psihologiji. Mnogi je uspoređuju sa alkemijom. U vrijeme procvata alkemije - kada su učenjaci, kakvi god bili, pokušavali poznate metale pretvoriti u zlato - spoznaja o svijetu počivala je na uvjerenju da se ovaj sastoji od četiri elementa: zemlje, zraka, vatre i vode. U međuvremenu, otkrivena je tabela periodičnih elemenata, a saznalo se dosta o postojanju i više od sto osnovnih elemenata, na primjer vodika i kisika, ugljen dioksida i slično. Ali, psihologija kao da još uvijek potiče iz mračnog doba alkemije.

Na primjer, pokret za oslobođenje žena zasnovan je na pretpostavci o razlikama i sličnostima između muškarca i žene koje nemaju veze sa anatomijom. A šta to zapravo znači? Koliko je kulturnih i socijalnih, a koliko bioloških razlika i sličnosti? Ne znamo. I gle, krajem dvadesetog vijeka već dobro znamo kako se nizom atomskih eksplozija može uništiti planeta, ali i dalje ne znamo puno o problemu seksualnosti.

Uzmimo, na primjer, osobinu klasične ljudske radoznalosti - tako često povezanu sa ovim misterioznim problemom. Jesu li svi ljudi podjednako radoznali ili se rađaju sa razlikama u stupnju radoznalosti? Da li nam je radoznalost genetski predodređena ili je stičemo tokom procesa odrastanja u određenom kulturnom miljeu? Da li je radoznalost nešto što je urođeno, ili stečeno? Ne znamo. I ponovo moramo priznati da zora naučne spoznaje o jednoj od najvažnijih ljudskih osobina još nije svanula.

A kad već tako malo znamo, zbog čega jurimo uokolo uvjereni da smo sveznajući? Postoje dva razloga: ili zato šio smo uplašeni ili zato što smo lijeni.

Zastrašujuće je razmišljati kako zaista ne znamo šta radimo i kuda idemo, sluđeni na nivou intelektualne nedonoščadi koja tapka u mraku. Ali je zato mnogo prijatnije živjeti u iluziji da znamo mnogo više nego što bismo sami sebi priznali.

Takvu iluziju pothranjuje i naša lijenost. Suočavanje sa realnošću bi nas, nedvosmisleno, primoralo da o sebi razmišljamo kao o totalnim glupanima ili, u krajnjem slučaju, da ostatak života provedemo u napornom učenju. Pošto većina ljudi ne voli razmišljati o vlastitoj gluposti ili priznati tako nešto, a još manje cijelog života učiti o bilo čemu, mnogo je ugodnije prepustiti se slatkoj iluziji da znamo više nego što zaista znamo.

Jedini problem je upravo ta nerealna iluzija! U svojoj prethodnoj knjizi mentalno zdravlje sam definirao kao proces neprekidne posvećenosti realnosti bez obzira na cijenu. A 'bez obzira na cijenu' znači da nije važno koliko nam je takva realnost neprijatna.

Danas, u kulturi koja podržava sistem izbjegavanja bola, mentalno zdravlje nema odgovarajući tretman. Ako je osoba doživjela emocionalni krah, obično se kaže: 'Jadni Joe, ostao je definitivno bez iluzija.' A treba reći: 'Joe ima sreće, ostao je definitivno bez iluzija.' Nažalost, umjesto toga se kaže: 'Jadnik, sada zaista vidi kako je to.' Kao da je suočavanje sa realnošću nešto loše. Slično je i sa osobom koja na psihoterapiju dolazi sa pričom da je u djetinjstvu bila zlostavljana i napuštena. Za takvu osobu ne može se reći 'da je jadna', jer je iskustvo doživljenog bola za tu osobu krajnje zdravstveno produktivno.

Naravno, postoje i izuzeci, a ja sam pravi šampion u onome što psihijatri nazivaju 'zdrava iluzija'. Na primjer, liječnik koji doživi dva infarkta ima dva puta veće šanse da umre tokom boravka na odjelu intenzivne njege od osobe koja nije liječnik. Razlog je jednostavan - liječnik je svjestan mogućih komplikacija za razliku od nekog drugog pacijenta koji jednostavno kaže: 'Ma to je samo običan infarkt.' Dakle, iluzija ponekad može biti zdravstveno produktivna.

Ipak, ja smatram da je dobro kada čovjek izgubi iluzije. Što se bolje prilagođavamo realnoj situaciji, bolje funkcionira i naš život. Međutim, u realnom svijetu možemo živjeti jedino ako osjećamo okus misterije. U realnoj situaciji, naše znanje je poput malenog splava bez kormila koji pluta po moru neznanja, po oceanu misterije. U takvim okolnostima, ljudi ili nemaju sreće ili ne vole vodu. A sreću mogu naći ako vole misteriju, duboko zarone u nju i osjete joj okus. Tada će, zaista, imati sreće.