Psihokapitalizam najgore vrste 

Samoostvarenje, vezivanje, ispunjenje

Slobodan razvoj pojedinca zauzima trenutačno prilično visoko mjesto na ljestvici ljudskih vrijednosti. Po onome što opisujete porecima u obiteljskim sistemima, te slobode nema u neograničenoj mjeri. Kako vi gledate na samoostvarenje?

Često se misli da je samoostvarenje ono kad netko kaže: Ja to radim neovisno, ili Ja to radim bez obzira na sve. Fritz Perls je napisao takozvanu Gestalt-molitvu u kojoj stoji otprilike ovako: Ja radim svoje, ti radi svoje. Kako se ti osjećaš, to se mene ne tiče. Ja idem svojim putem. Ovdje se poriču veze i teret se prebacuje na drugoga. Ja takve samoostvaritelje smatram psihokapitalistima najgore vrste. Moramo također uvidjeti da oni ovim samoostvarenjem sami sebe isključuju, što vjerojatno prikazuje  teret  koji  nose u vlastitom sistemu.

Kad očevi ili majke svom partneru i djeci kažu: Ja sad živim svoj život i što se vama događa to se mene ne tiče, to se u obitelji doživljava  kao zločin, zbog kojeg netko od  djece ispašta. Kad se netko lakoumno odvoji  od  svoje  obi- telji i prestane se brinuti o njoj, često  se događa  da jedno  od djece umre,  ili se ubije,  ili  se teško  razboli. Apsurdno  je kad netko misli da se može razvijati napuštajući svoje veze. Treba samo pogledati te tzv. samoostvarene. Oni ne posjeduju duhovnu težinu. 

Po čemu to primjećujete?

To je samo slika, ali odmah se primijeti koliko netko ima snage. Na primjer, ima psihoterapeuta kod kojih, uglavnom, dolaze lakši slučajevi. Teži slučajevi ne idu kod njega, jer osjećaju da terapeut nema dovoljnu duhovnu težinu da bi se mogao suočiti s njihovim problemom. Kad takav terapeut proživi neku tešku osobnu patnju, iznenada primijeti da mu dolaze i drugi klijenti. On sada drugačije može suosjećati s drugima i klijenti osjećaju njegovu veću duhovnu težinu. 

To znači da svaki terapeut u svom praktičnom terapeutskom radu može ići samo toliko daleko, koliko je i sam proživio ili propatio?

Da. Ali to ima veze i s godinama. Duhovna težina se povećava s godinama. Težak i dubok rad može, zapravo, obavljati samo stariji čovjek, čovjek koji je dosta proživio. Mladi mogu raditi na lakšim zadacima, na razvija- nju sposobnosti, na primjer. 

To dolazi ili ne dolazi?

To dolazi kroz obavljanje uobičajenih životnih zadataka. Onaj tko obavlja svakodnevne poslove i suoči se s onim što život nosi, taj stječe duhovnu težinu. Tko traži nešto naročito, taj ima manju duhovnu težinu. 

Da to nije pomalo kategorično, kad kažete da samoostvareni ljudi imaju manju specifičnu težinu?

Morali bismo reći takozvani samoostvareni. Pravo samoostvarenje se događa kad netko prati svoj unutarnji poziv, svoj poseban zadatak za koji je pozvan. Kad ga obavi, on se ostvaruje. Ovakav čovjek je u miru sa so- bom, i ima težinu na području na kojem je stručan. Na primjer, zanatlija ili poduzetnik, seljak ili majka, otac ili glazbenik. Nikakvu ulogu ne igra o kojem se području radi. Važno je ispuniti naš životni poziv. To je ostvarenje.

Ono što mi je u terapiji najvažnije je prije svega da klijentima pomognem pri tom samoostvarenju. 

Snage i slabosti

Trenutačno u obiteljskim konstelacijama radite uglavnom s teško oboljelima, je li dovoljna jedna seansa?

Tamo gdje se radi o teškim stvarima, o životu i smrti ne mogu se provoditi dugi programi. Na primjer, kod oboljelih od raka. Što vrijedi provoditi dugačku psihote- rapiju s nekim tko je izravno suočen sa smrću?

Zato ga, prije svega, dovodim u kontakt s težinom njegove bolesti, pustim ga da pogleda smrti u oči i vidi da mu je kraj blizu. Onda tražim koje su to snage u njegovoj obitelji koje mu mogu pomoći i što on još mora dovesti u red. To mogu napraviti na jednoj seansi. 

Za to je dovoljna jedna seansa? Ali vi uglavnom radite s ljudima koji dolaze sa svojim terapeutima, dakle s ljudima  koji su  već na terapijskom liječenju?

U većim grupama, da. Tako da terapeuti mogu i sami nastaviti s radom, ako je to potrebno. Ali ja vidim i onu drugu stranu. Poslije rada s teško oboljelima, ne smijem reći: Vidimo se opet sljedeći tjedan. On bi se onda možda o- slonio na mene, a ja ga upravo želim dovesti u vezu s njegovim vlastitim snagama i snagama njegove obitelji. Bilo bi protivno cilju terapije ako bih napravio više od toga.

To znači da terapeut može i oslabiti pacijenta?

Može. Moj glavni kriterij kad s nekim radim je: čini li ga to jačim ili slabijim. 

Kako vi vidite snagu i slabosti?

Na temelju neposrednog opažanja koje ponekad testiram u grupi. Na primjer, kada netko počne nešto govoriti, i ja kažem: Stop i pitam članove te grupe: Ako on sada nešto kaže, hoće liga to oslabiti ili ojačati? Koji je vaš dojam? Svi obično znaju odgovor, čak i osoba koja je htjela nešto reći. 

Ali ovo opažanje nije moguće obrazložiti.

Ne. To je neposredan dojam. 

Kako ste vi to naučili?

Odjedanput mi je postalo jasno da je to vrlo važno mjerilo. Promatrao sam na sebi što me čini slabijim, a što jačim. I vidio sam da sve ono što me čini slabim, stoji na putu rješenja. Također, što kraće traje sam rad, to ostaje više snage za djelovanje.

Što kraće, to bolje. }e li to i zbog toga što se u brzini ne mogu vidjeti individualni obrisi, već samo ono što je bitno? Snaga, u svakom slučaju, leži u koncentraciji na minimumu informacija, a time i u zanemarivanju nebitnog. Jednostavne sheme se bolje uklapaju. Ako se sve svede na minimum informacija, nema zabune, ne gubimo se u detaljima. 

Osnovne snage

Ovdje se radi o osnovnim snagama. Snaga ili slabost, sabranost ili rastresenost, djelovanje ili promišljanje. To su kretanja koja me vode. Glavni kriterij je: slabi li nas to ili jača.

Ima li to veze s energijom?

Da. Čim vidim da je netko pun energije, ja prestanem. Inače ga energija opet napušta. 

Kako provjeravate učinak? Kažete da radite s oboljelima, po pravilu samo jedanput, i da to djeluje?

Zašto bih provjeravao? Kad bih to provjeravao, odnosio bih se kao da je moja intervencija odlučujuća.

Ozdravljenje klijenta nije  jedino  odlučujuće  mjerilo. Ja ne znam koja je njegova sudbina, ali mu pomažem da se suoči sa svojom sudbinom, čak i ako je to smrt i da aktivira svoje vlastite iscjeliteljske snage. Apsurdna je i sama pomisao da bih ja bio u stanju promijeniti nečiju sudbinu. 

Znači da vama nije ni stalo do znanstvenog priznanja? Trenutačno je aktualna diskusija o tome koliko  je  psihoterapija uopće znanstvena metoda.

Najveći učinak se vidi tijekom rada, znači u procesu terapije. Ako netko počinje zračiti ili se na njemu vidi veliko olakšanje - meni je to dovoljno. I kako bi se znanstveno dokazao učinak obiteljskih konstelacija kod teško bolesnih ljudi? Ovi pacijenti su i u okviru medicinskog liječenja, a izloženi su i nebrojenim drugim utjecajima. I kada im poslije godinu dana krene nabolje, to se ne može pripisati samo obiteljskoj konstelaciji. 

Vratimo se pitanju sudbine. Vašim pristupom rušite vjeru psihoterapije u napredak, u uvjerenje da se sudbina može promijeniti i da svatko može naći svoju sreću.

Da, upravo tako. Ova predodžba o napretku zapostavlja veličinu snaga koje su na djelu. Ima  zaista  ljudi koji su uvjereni da je svijet pogrešno napravljen i da je naš zadatak da ga dovedemo u red.

Je li to razlog zbog kojeg kažete da psihoterapija nazaduje?

Za mene je psihoterapija, prije svega, briga o duši. Činim nešto za dušu nekog drugog, tako da on može doći u kontakt sa svojim vlastitim snagama. Tu ima nečeg religijskog, spiritualnog. Nakon terapije on je u ve- ćem miru sa samim sobom i može u skladu svoju sudbinu privesti kraju, kako god to bilo. Ako bih htio uzeti sudbine u svoje ruke i sam bih na određen način postao psihokapitalist.

Ali u psihoterapiji ima i drugih situacija, na primjer, kad netko ima neku fobiju i liječi se terapijom promjene ponašanja. Onda se sve mjere usmjeravaju na usko opi- san problem i uspjeh se može znanstveno ispitati. Terapeut je ovdje majstor i tu je htijenje da se nešto napravi legitimno. Ali to nije tako kod velikih problema, gdje se radi o životu i smrti, ili o teškim bolestima ili o krivnji. 

Jedna od vaših važnih izjava glasi: Stvarnost pomaže.

Naravno. Spoznata stvarnost pomaže. Ne radim ništa osim što iznosim stvari na vidjelo. Na primjer da je netko teško bolestan, ili da mu ostaje još samo malo vremena za život. Ili da netko nosi krivnju. Nemam se potrebe s bilo kime svađati ili ga uvjeravati. To djeluje samim time što je objelodanjeno. Veličina je u prepoznavanju i prihvaćanju stvarnosti.