Za posljednjih dvadeset i pet godina, američka psihijatrija je ubrzala trku za 'medicinskim modelom' -modelom koji mnogo više ističe razliku materijalističkih i bioloških aspekata psihijatrijskih bolesti nego bilo šta drugo. Nije mi namjera da omalovažim poznata dostignuća u biokemiji u tretmanu i razumijevanju mentalnih bolesti, kao ni budući napredak u ovom području. Još manje sam zabrinut da će psihijatrija, u svojoj zaljubljenosti u biokemiju, dospjeti u opasnost da izgubi sve svoje psihološke i društvene mudrosti i da će propustiti da dostigne novi kvalitet na ovim frontovima. Čvrsto vjerujem - nazovite to teorijom ako želite - da iza vela materijalizma postoji 'neviđeni' poredak stvari. I ne samo da je normalno što ljudska bića pokušavaju biti u harmoniji s tim poretkom, već je taj neviđeni poredak zapravo aktivni pokušaj da ostvarimo harmoniju sa sobom. Iz toga proizlazi moje uvjerenje da svatko od nas ima duhovni život, baš kao što posjeduje onaj nesvjesni dio sebe, sviđalo se to nekome ili ne. To je ono što mnogi ignoriraju, zapravo poriču želeći izbjeći činjenice.

Drugi mogu misliti o sebi kao o ateistima i poricati postojanje Boga. Pa, ipak, strastveno vjeruju da su stvari poput istine, ljepote, socijalne pravde, u mnogome dio tog neviđenog poretka stvari. Ovi ljudi posvećuju sebe tom neviđenom poretku sa strašću mnogo većom nego oni koji redovno odlaze u crkve, sinagoge, hramove ili džamije. Svi smo mi duhovna bića i vjerujem da psihijatrija koja ne posmatra ljude kao spiritualna bića može na neki način propustiti šansu da sagleda suštinu. Nadam se da raspravljajući o duhovnosti nisam razgolitio svu njenu moć i poetiku.

Za neke od nas, uključujući i mene, suština neviđenog poretka stvari je Bog. A Boga ne treba uzimati olako. Hasidska priča, koju sam pročitao kod Ericha Fromma, ukazuje upravo na to. Priča govori o dobrom Jevrejinu - mislim da se zvao Mordekai - koji se jednog dana molio Bogu: 'O, Bože, dozvoli mi da saznam tvoje pravo ime, koje samo anđeli znaju.' Bog je čuo njegovu molitvu i odlučio je da joj udovolji.

Kad Psihologija ima vlastitu moć. Na primjer, tokom mog stažiranja sredinom 60-tih godina kada su psihijatri bili više bio-psiho-društveni nego danas, razmišljao sam o vrlo važnom principu: 'Svi simptomi su već determinirani.' To je princip koji mnogi psihijatri, teolozi, profesori i laici trebaju znati. U svakom slučaju, vjerujem da je neuspjeh američke psihijatrije da se izbori sa duhovnim simptomom koji ima korijen u brojnim historijskim kretanjima i drugim faktorima. Zamislimo uloge nauke i religije regulirane tim starim, nenapisanim ugovorom. Početkom XVIII stoljeća Isaak Nevvton bio je predsjednik 'Kraljevskog društva za unapređenje ljudskog znanja' u Londonu. Po tom starom ugovoru prirodno znanje je bilo na većoj cijeni od natprirodnog znanja. 'Prirodno znanje' bilo je u domenu nauke, a 'natprirodno znanje'je bilo u domenu religije. I po pravilima tog starog ugovora, te dvije vrste znanja se nikada ne dodiruju. Jedan od rezultata tog odvajanja bilo je kastriranje filozofije.

Pretpostavimo da je psihijatar naklonjen sekularnom humanizmu svjestan vlastitog sistema vrijednosti, ali da ima posla s pacijentom čiji otvoreni religiozni sistem uključuje ili vanjsku obranu, ili jezgro psihološke fiksacije. Istina je da su psihijatri slabo pripremljeni da se izbore i sa religioznom patologijom i sa religioznim zdravljem. Tradicionalni nedostatak psihijatrijske prakse na području duhovnosti, međutim, učinit će da se većina dobro obučenih mudrih praktikanata spotakne o destruktivno. Već sam opisao svoje shvaćanje interpretacije nivoa duhovnog razvoja. Na primjeru ta četiri nivoa možete uočiti paralelizam sa nivoima duhovnog razvoja u psihoseksualnoj evoluciji nivoa -

Nivo 1 korespondira, na izvjestan način, sa prvih pet godina života.

Nivo 2 je period koji nastaje poslije toga.

Nivo 3 predstavlja adolescenciju i rane godine odrastanja, a

Nivo 4 predstavlja drugu polovinu života u zdravom, humanom razvoju.

Poput razvojnih nivoa, i nivoi duhovnog razvoja su podijeljeni na sekvence. One se ne mogu preskakati, iako ima ljudi koji se nalaze između pojedinih nivoa i koji povremeno prelaze iz jednog u drugi nivo. Američka psihijatrija zapostavlja duhovnost i zbog velikog uticaja S.Freuda. Freud je imao mnogo dublji uticaj na američku psihijatriju nego na psihijatriju bilo koje druge zemlje. U svojoj rodnoj Austriji on je ličnost od relativno malog značaja. U SAD on je i danas jedna od najeminentnijih i najznačajnijih figura. Vjerujem daje Freud bio veliki psihijatar, pa iako je činio više grešaka nego Jung, njegov doprinos psihijatriji je tako velik da se o greškama uopće ne govori. Usprkos činjenici da je napravio daleko manje grešaka, Jungov doprinos teško da se uopće spominje. On je bio psihijatar 'manje vrijednosti'. On je također bio i duhovno mnogo razvijenija osoba. Ovo sasvim slučajno ukazuje na činjenicu da ne postoji apsolutna korespondencija između važnosti i doprinosa koji čine pojedinci, i nivoa njihovog duhovnog razvoja. U svakom slučaju, uticaj Freuda mnogo je pridonio sekularizmu američke psihijatrije.

Četvrti činilac koji je predisponirao američku psihijatriju ka ekscesivnom sekularizmu i zanemarivanju duhovnosti je veliki broj pacijenata koji su povrijeđeni u ime religije. Takva iskustva su cementirala već urođenu antipatiju mnogih psihijatara prema religiji. Oni svoju antipatiju, uopćeno gledajući, ne priznaju i ne shvaćaju da se radi o stvaranju uzorka ljudske predrasude. Ovdje su uključene dvije predrasude.

Prva je, da kao psihijatri nastojimo vidjeti žrtve, ljude koji su povrijeđeni još u djetinjstvu.

Druga predrasuda utiče na psihijatrijsko specijaliziranje u psihoterapiji i predstavlja pacijenta po samoizboru.

Mnogi pacijenti gravitiraju k sekularnom psihoterapeutu na Nivou 3, zbog toga što su i sami već započeli svoje duhovno putovanje sa Nivoa 2 i primitivnih religija ka skepticizmu i individualizmu. Jedan od najvažnijih uslova za kritičko razumijevanje nivoa duhovnog razvoja je osjećaj prijetnje i ugroženosti koji postoji među ljudima različitih nivoa, i njihova neizbježna interakcija tokom terapeutskih seansi.

Postoji duboka tendencija ljudskih bića da se okreću nekome tko je jedan korak ispred njih, kao mudroj osobi ili guruu. S druge strane, ako je netko dva koraka ispred nas, obično mislimo da taj predstavlja prijetnju, čak zlo. To je upravo ono što se dogodilo Sokratu i Isusu. Ljudi sa Nivoa 3 su najbolji vodiči za ljude koji se sele sa Nivoa 2. A ljudi sa Nivoa 4 predstavljaju najbolje terapeute za one koji se približavaju Nivou 3, ili za one koji su već ušli na Nivo 4. U svakom slučaju, sekularni terapeut je tražen od onih koji su već započeli identificirati formalističko religiozna razmišljanja Nivoa 2 kao destruktivni uticaj u svojim životima i nešto što nisu spremni prevazići. Peta i konačna odrednica prevladavajuće antipatije prema duhovnom počiva na dubokom nepovjerenju i sumnji prema psihijatriji kod mnogih religioznih ljudi na Nivou 2. Ova antipatija je često nepotvrđena i predstavlja funkciju nepotpunog realističkog razmišljanja. Tu je i osjećaj ugroženosti koji postoji među ljudima na različitim nivoima duhovnog razvoja. Mnogi fundamentalistički kršćani, na primjer, opisuju psihijatriju - zajedno sa evolucijom i svjetskim poretkom - kao đavolsku stvar. Mislim da je američka psihijatrija u stalnoj neprilici. Nazivam to neprilikom jer je tradicionalno zanemarivanje duhovnih stvari stvorilo pet širokih područja neuspjeha - povremeno opustošenu, pogrešnu dijagnostiku, ne tako često pogrešne tretmane i porast loše reputacije, neadekvatna istraživanja i teorije i ograničenje psihijatrovog ličnog razvoja. Gledano dalje, ovi neuspjesi su toliko destruktivni po psihijatriju, da se ta neprilika može nazvati krajnje ozbiljnom. Kategorija pogrešnih dijagnoza javlja se u slučajevima kada inače kompletni psihijatri rutinski ignoriraju ili izvrću duhovne aspekte života svojih pacijenata tako da potpuno promaše dijagnozu ili donose dijagnozu koja može biti štetna i nepotpuna.

Kao ilustraciju ovog područja neuspjeha, ponudit ću vam dvije kliničke vinjete iz ličnog iskustva tokom posljednjih devet godina -perioda kada gotovo i nisam vršio praksu. Ne mogu vam reći dijagnozu, ali ono što mogu reći jest da je tokom tri godine nevjerojatno ekspanzivnog tretmana u jednoj od najprestižnijih tradicionalnih psihijatrijskih klinika, pacijentov duhovni život bio potpuno zapostavljen i nijedna adekvatna dijagnoza nije formulirana. Ići ću još dalje i reći da nitko nije ni pokušao postaviti jednu adekvatnu dijagnozu u slučaju gdje tradicionalna dijagnostika očigledno nije imala uspjeha. Pogrešna dijagnoza neizbježno rezultira pogrešnim tretmanom, ali teško da je tu kraj. Jer pogrešni ili neodgovarajući tretman događa se i u slučaju prave dijagnoze. I zaista, moja zabrinutost zbog pogrešne dijagnoze je relativno mala. Značajniji problem, po mom mišljenju, bila bi velika količina pogrešnih dijagnoza pacijenata sa korektnim primarnim dijagnozama, a zbog zanemarivanja i antipatije psihijatara prema duhovnim stvarima. Ovaj način pogrešnog dijagnosticiranja općenito spada u jednu ili više od pet slijedećih kategorija: greška kod slušanja, zanemarivanje pacijentove ličnosti, neuspjelo podsticanje zdrave duhovnosti, neuspjeh u borbi sa nezdravom duhovnošću ili lažnom teologijom i neuvažavanje važnih aspekata pacijentovog života. Kada mi psihijatri ne znamo kako pomoći ljudima sa kroničnim mentalnim oboljenjima poput shizofrenije, javlja se tendencija da ih otpišemo. To činimo i sa mentalno retardiranim osobama, i još više sa stanjima kakvo je senilnost. Ipak, vidio sam pacijente kojima je vrlo korektno utvrđena dijagnoza Altzheimmerove bolesti i koji su postigli nevjerojatne duhovne uzlete u životu od momenta postavljanja dijagnoze. Pošto su psihijatri, općenito, u nemogućnosti da odluče između zdrave i nezdrave duhovnosti, oni su, također općenito, u nemogućnosti da postanu saveznici onih zdravih duhovnosti i da ih podrže. Psihijatrijska borba protiv duhovnog rezultirala je značajnim promašajima i u istraživanju i u teoriji. Po mom mišljenju, najznačajniji doprinos teoriji ličnosti, psihodinamičkoj teoriji tokom posljednjih generacija, nisu dali psihijatri nego pastoralni savjetnici, konzultanti na polju menadžmenta i industrijske psihologije, teolozi i pjesnici. Možda je najozbiljniji aspekt psihijatrijske nevolje u činjenici da sami psihijatri postavljaju kruta ograničenja vlastitom psihoduhovnom razvoju. Iako je nevolja psihijatrije velika, tretman njenog stanja može biti vrlo jednostavan.

Preporučujem pet terapeutskih mjera. Ukoliko ih primijenimo, problem će biti riješen. Počnimo od najjednostavnije mjere. Vjerujem da tokom prvog mjeseca stažiranja, sve buduće psihijatre treba naučiti da rutinski proučavaju duhovnu povijest pacijenta, baš kao što ih uče da rutinski proučavaju povijest bolesti uopće, a zatim da naprave mentalni statusni ispit. Pitanja moraju biti vrlo jednostavna i čista. Na primjer:

'U kojoj ste religiji odgajani?

Koje ste vjeroispovijesti?

Jeste li i dalje pripadnik iste religije?

Ako niste, koja je sada vaša religija i kako je došlo do te promjene?

Jeste li ateist, agnostik? Ako ste vjernik, kakvo je vaše shvaćanje Boga?

Da li vam se Bog čini dalek i aptraktan, ili vam je Bog blizak, prisan?

Je li se takvo mišljenje mijenjalo nedavno?

Da li se molite? Na koji način?

Jeste li imali ikakvo duhovno iskustvo?

Kakvo?

Kako je to iskustvo uticalo na vas?'

To je tako jednostavan i očigledan lijek da se moramo pitati zbog čega nije usvojen davno prije. Međutim, psihijatri se nevoljko upuštaju u borbu s duhovnim stvarima.

Jesu li ova pitanja suviše intimna?

Smatraju li psihijatri da će ih njihovi pacijenti na taj način ugroziti?

Činjenica je da takva pitanja ni u kom slučaju ne ugrožavaju pacijente. Om su zahvalni što su takva pitanja uopće postavljena i žele odgovarati na njih. Vjerujem da su ugroženi ljudi zapravo psihijatri. Baš kao i kod unapređenja psihijatrijske dijagnostike i psihoterapeutskog tretmana, jednostavan lijek - rutinsko uzimanje duhovne anamneze - može učiniti psihijatre svjesnima da i sami imaju duhovni život.

Moja druga preporuka bi bila, da tokom stažiranja, pogotovo tokom prve godine, psihijatre na pripravničkom stažu treba podučavati o različitim nivoima religioznog i duhovnog razvoja. Možda je potrebna samo jedna lekcija. Jednostavni sinopsis rada Jamesa Fowlera sasvim je dovoljan za tu temu. Osim toga, treba ih naučiti nekim faktorima koji mogu fiksirati ljude na nezrelom ili samodestruktivnom duhovnom nivou - faktori koji nisu neophodno različiti od onih koji fiksiraju ljude na mnogo standardnijim priznatim psihoseksualnim nivoima. Jedan od najznačajnijih efekata takve jednostavne odluke i učenja bilo bi ne samo unapređivanje psihijatrijske dijagnostike, već i psihijatrovog dijagnostičkog kapaciteta. Zahvaljujući tome, psihijatar postaje svjestan daje duhovnost nešto što se moze razviti. Vjerujem da takva odluka i svjesnost mogu izuzetno mnogo doprinijeti zrelosti psihijatra. Konačno, tu je i pitanje istraživanja. Većinu istraživanja treba obavljati u okviru odjela psihijatrije. Istraživanja bi trebala biti usmjerena na manje projekte. Ukoliko psihijatrija zakorači na polje duhovnog istraživanja, vjerujem da ćemo biti svjedoci jedne od najuzbudljivijih renesansi teorije ličnosti. Hoće li se američka psihijatrija promijeniti i sa pozicije nezainteresiranosti i otpora stvarima ljudske duhovnosti preći na poziciju otvorenosti i životne radoznalosti? Na to pitanje mogu odgovoriti jedino sami psihijatri. Američka psihijatrija ima ogroman uticaj na kompletan intelektualni život naše civilizacije. Ne poričem službeni medicinski model, baš kao ni otvorenost definicija. U trci za medicinskim modelom, koji je bio krajnje jednodimenzionalan i gotovo sasvim materijalistički, psihijatri su se tokom posljednjih nekoliko generacija, povlačili u kut gdje se očekivalo da funkcioniraju kao puki posmatrači, a dublje razumijevanje ljudskog stanja prepustili su teolozima i pastoralnim savjetnicima.

Možda će psihijatrija čak odlučiti da se potpuno odvoji od psihoterapije. Možda će to biti i ispravan potez. To zaista ne znam. Ali znam da uticaj psihijatrije na intelektualni život naše civilizacije polako blijedi. Kao psihijatar koji vidi veliku vrijednost u medicinskom modelu, koji je na trenutak ugledao veliku ljepotu realnosti mikroskopske anatomije i čiji je lični razvoj jako puno napredovao od prvih slijepih napora na polju psihoterapije, nadam se da će članovi moje profesije prihvatiti predložene promjene. Nadam se da će, ako sagledaju dubine vlastitih duša isto toliko koliko i dubine vlastitih umova, odabrati ulogu promjene, ne stideći se više vlastite duhovnosti i proklamirajući otvoreno da su ljudi duhovna bića kojima psihijatri mogu ponuditi ne samo biokemijsko prilagođavanje, već i određenu mjeru duhovne hrane.

KRAJ