IX                Psalam 22 i Muka

Dodatak

Psalam 22. odigrao je ključnu ulogu u priči o Kristovu ras peću. Matej 27:46 kaže: »Oko devetog sata  povika  Isus  ja- kim glasom: Eli! Eli! Lama sabakhtani«, — što znači: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? (Evanđelje navodi ar- mejsku verziju hebrejskog teksta koja glasi: Eli, eli lamahu azavtani.)

Teško je povjerovati  da je Isus  umro  s  riječima  dubokog očaja.  To  su  naravno  primijetili  mnogi  tumači  Evanđelja koji  ovaj  apsurd objašnjavaju  time što  je  Isus  bio  i  Bog  i čovjek te je kao čovjek umro u  očaju.  Ovo  objašnjenje nije naročito prihvatljivo. I prije i poslije Isusa bilo je mnogo mu čenika  koji  su  puni  vjere  umrli  bez  traga  očaja.  Tako  na primjer Talmud izvještava da  se R.  Akiba za vrijeme  muče nja smiješio a kada ga je rimski general upitao zašto se smi je,  odgovorio  mu je:  »Cijelog  sam  života  molio:  Ljubit  ćeš Gospoda, Boga svojega, svim svojim srcem, i dušom (to jest životom) i  svom svojom  snagom.  Nikada  do sada nisam ga mogao voljeti 'svim svojim životom'. Zato sam sretan«.1   Za što bi tada Isus umro u očajanju kao izrazu svoje ljudskosti?

Odgovor na ovo zbunjujuće pitanje čini se  vrlo  jednosta van. Prema židovskom običaju knjige Petoknjižja, tjedni od lomci ili pojedine molitve navode se prema prvoj glavnoj ri ječi ili rečenici. Neki se psalmi još uvijek citiraju prema pr voj riječi ili rečenici. Na primjer Ashrei (Psalam 1) ili Al naha- rot Bavel (Psalam 137). Vjerojatno se u doba nastanka prvih Evanđelja Psalam 22, analogno ovoj praksi, navodio prema prvom glavnom stihu. Drugim riječima, Evanđelje nam govo-

263

ri da je Isus, dok je umirao, izgovarao Psalam 22. U tom slu čaju problem ne postoji. Kao što smo vidjeli Psalam 22. za počinje u očaju ali završava oduševljenjem, nadom  i  vje rom. U stvari ne postoji psalam koji bi bolje izrazio entuzi jazam i univerzalizam prvih kršćana nego kraj ovog psalma:

» .. . njemu će služiti potomstvo moje. 0 gospodu će se pripo vijedati slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi navještati na rodu budućem: Ovo učini Jahve!« (na hebrehskom =  učinio je  =  ki-asah).

Tekst priče o raspinjanju  na  križ  pokazuje  sasvim  jasno da je pisac dva ranija Evanđelja (Matija i Marko) morao ima ti na umu cijeli psalam. Tako Matija (27:29) govori o rimskim vojnicima koji su mu »se rugali«. Psalam 27:7 kaže: » .. . ru glo ljudi i naroda prezir.« Matija kaže (27:43): »On se uzdao u Boga, neka ga sad  oslobodi, ako  mu je uistinu po volji.« Psalam 22:8 kaže: »U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi.« Matej kaže (27:35): »Tada ga razapeše i kockom razdijeliše među se haljine njegove.« Psalam kaže (22:18): »Haljine mo je dijele  među sobom i kocku bacaju za  odjeću moju.« Što više psalam kaže:  »Probodoše mi ruke i noge.«

Kako možemo objasniti činjenicu da je većina kršćanskih teologija prihvatila ideju da je Isus umro s riječima očaja umjesto da su shvatili kako je umro izgovarajući  dvadeset drugi psalam? Razlog, čini  se,  leži u  jednostavnoj  činjenici da su kršćanski učenjaci zaboravili na mali i prilično nevažan židovski običaj navođenja knjige ili poglavlja prema prvoj re čenici.

Ipak, očito je da se nakon nekog vremena, pošto su Matija i Marko  sastavili svoja Evanđelja (i  Marko kaže da  je Isus izgovorio iste posljednje riječi) počelo vjerovati kako bi ove posljednje Isusove riječi mogle dovesti do pogrešnog shvaća nja da je Isus umro u očajanju. To je vrlo vjerojatno, jer je kasniji  tekst priče  o raspinjanju na  križ promijenjen.2

Tako Luka navodi da je Isus rekao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh tvoj.« Sasvim je jasna namjera ovog odlomka da pokaže kako je Krist umro u duhu suprotnom od onog iz­ raženog u prvom stihu Psalma 22.

U Evanđelju po Ivanu izvještaj  je  sasvim  drugačiji:  »Ka­ da Isus uze ocat reče: 'Svršeno je', te nakloni glavu i  pre- dade duh.« (19:30). Čini se da nije predalekosežna pretpostav­ ka kako je Ivan, da bi izbjegao pogrešno shvaćanje kako je Isus umro u očaju, izabrao zadnje riječi psalma  kao zamje­ nu   za   prve.   Grčko   Evanđelje   kaže   (tetelestai) što znači: učinjeno je. (Vulgata prevodi sa consummatum est, što ima isto značenje.) Postavlja se pitanje zašto Ivan nije izabrao riječi kojima Septaguinta prevodi ki-asah iz psalma:    (epoiesen),   što   je    doslovni   prijevod    riječi   asah      (učinio je to). Odgovor na ovo pitanje možda se nalazi u či­ njenici da se prijevod tetelestai koristi za asah? u Izaiji (55:11), što znači da je kod ovog prijevoda Ivan već imao uzor. Što više, mogao je osjećati da »učinjeno je« ima više smisla od izoliranog epoiesen (učinio je to), koji nema puno smisla ako se  navodi bez  cijelog posljednjeg  stiha.

Dok je većina kršćanskih teologa prihvatila priču o Isuso­ vom očaju i objasnila je na različite načine, vrlo je mali broj onih koji su »Eli, eli« interpretirali na ovaj način. Koliko sam mogao pronaći, od učenih teologa samo je C. H. Dodd u Ac- cording to the Scriptures (Prema Svetom pismu, 1952) jasno naznačio da se prvim stihom uvodi cijeli psalam. Ali postoje neki autori koji su pokušali na razne načine povezati Isuso­ ve riječi s Psalmom 22 kao cjelinom. Prvi koji je to učinio bio je Justin mučenik u drugom stoljeću. »U razgovoru s Tri- fonom (gl. 98—106), navodi se kao da kaže »cijeli psalam« (ali samo kroz 23. stih). Justinu je jasno da je Isus izgovorio samo prvi stih a ostalo se uvodi kao proročanstvo koje se odnosi na Krista budući da se on identificirao s »ja« iz psalma.4

Vezu između stiha »Eli, eli« i cijelog psalma našli su i neki kasniji učenjaci kao Loisy: »Tako Psalam 22 dominira opi som  Muke.  Ništa  prirodnije  nego  smjestiti  njegove  uvodne

BILJEŠKE UZ DEVETO POGLAVLIB

1.   Vidi Jerusalem Talmud, Berakhot IX, 4, 14b: vidi također Babilo-

riječi u usta umirućeg Krista.« Slično kaže i B. Weiss: »Evan

nian, Berakhot 61b.

2.   Ovu pretpostavku potvrđuj

e A. E. J. Rawlinson, The Gospel Accor-

đelist se nije osvrtao na dublje značenje riječi.  Jednostavno

ih je smatrao  ispunjenjem proročanstva iz mesijanskog psal ma.«5  Rawlinson tumači: »Naravno, često se sporilo oko toga da  li je naš Gospodin u  svojoj  agoniji  mogao snažiti svoju dušu  ponavljanjem  odlomka  iz  Psaltira  te  da  se  prisjećao Psalma 22. Ovaj psalam u cjelini nije ispunjen očajem. To je psalam  pravednog  patnika  koji  je  pun  povjerenja  u  božju

ljubav i zaštitu, čak i u času smrti.« Ipak, Rawlinson dolazi do zaključka: »Možemo se pitati nije li u pravu B. Weiss koji smatra da takvo tumačenje uvodi 'artificijelni element re fleksije' u 'trenutak neposrednog osjećaja'. I pod pretpostav kom da je naš Gospodin doista izgovorio ove riječi, bolje je pošteno priznati da ne znamo što je točno mislio u tom času te da smo ovdje suočeni s najvišom tajnom Spasiteljeve muke.«6

Da zaključim: uzimajući u obzir a) teškoću s idejom u pri či o Kristovu raspeću koja daje sliku očajnog Krista, b) činje nicu da je cijeli Psalam 22. bio na umu piscu prvog Evanđelja kao podloga za priču o Muci, c) da su kasnija Evanđelja za mijenila riječi očaja  riječima povjerenja, d) da je Ivan naj vjerojatnije uzeo kraj psalma umjesto početka te na kraju židovski običaj da se često knjiga molitva ili psalam navode pomoću prve riječi ili rečenice, čini se razumnijim pretposta viti da je u Matijinom i Markovom izvještaju Isus izgovarao cijeli Psalam 22. nego upuštati se u nagađanja o tome zašto je Isus bio očajan ili tvrditi da ove riječi predstavljaju ne objašnjivu misteriju. Zaista, izgleda vjerojatno da su autori prvih Evanđelja bili svjesni i dijelili naročitu vrstu religioz nog iskustva izraženog u dinamičkim psalmima.

ding to St. Mark (Evanđelje po sv. Marku), London, Methuen & Co.,  1925;  pretisak  1960,  str.  236,  koji  piše:  »Moguće  je  da  je zato, jer se moglo tako tumačiti (kao izraz očaja)  Luka ovu re čenicu ispustio a da je u tadašnjoj Italiji, Galiji i Kartagi bila ub lažena i zamijenjena sa:  »Zašto si me prekorio?«  (to jest:  Zašto si dozvolio da me okrivljuju?), umjesto:  »Zašto si me napustio?«

3.   Ovu sugestiju dugujem opatu Jeanu Lefevbreu.

4.   Ovu sugestiju dugujem osobnoj komunikaciji s profesorom K. Stendhalom preko prof. Jamesa Luthera Adamsa, koji ga je  na moju molbu pitao što misli o tom problemu. Navodim tekst pri mjedbi prof. Stendhala u vezi Justina.

5.    Oba citata (Loisy i Weiss) su iz A. E. J. Ravvlinson, op. cit. str. 236.

6.   Rawlinson, op. cit. str. 236.