Ovo je knjiga o duhovnom sazrijevanju te prema tome i o drugoj strani medalje: preprekama na putu duhovnog razvoja. Postoji samo jedna velika prepreka naša lijenost. Ako uspijemo nadmašiti lijenost, preskočit ćemo i sve ostale prepreke.

Dakle, ovo je ujedno i knjiga o lijenosti. U poglavlju o disciplini već smo razmatrali lijenost kod pokušaja izbjegavanja nužne patnje ili pri odabiru lakšeg puta. Proučavajući ljubav ujedno smo ispitivali i činjenicu kako je ne-ljubav nespremnost za vlastito proširivanje. Lijenost je suprotnost ljubavi. Duhovni razvoj iziskuje napor, na što se moramo uvijek iznova podsjećati. Sad smo na položaju s kojeg možemo s perspektivom ispitivati prirodu lijenosti i shvatiti kako je lijenost sila entropije koja se manifestira u životima svih nas.

Godinama sam ideju o prvobitnom grijehu držao beznačajnom, čak i pogrešnom. Seksualnost nisam doživljavao osobito grešnom, kao ni mnoge druge apetite. Često sam sebi dopuštao da se prejedem nekog izvrsnog jela i, premda bih obično imao problema sa probavom, zasigurno nisam imao problema s osjećajem krivnje. Bio sam svjestan mnogi grijesi u svijetu: prevare, predrasude, tiranije i brutalnosti. Ali nisam primjećivao nikakvu urođenu grešnost kod djece, niti sam mogao prihvatiti ideju da su djeca prokleta zato što su njihovi preci jeli plodove sa stabla saznanja dobra i zla. Postupno, međutim, postajao sam sve više svjestan sveprisutne prirode lijenosti. Kroz napore pri pomaganju duhovnog razvoja svojih pacijenata, otkrio sam da je moj najveći neprijatelj upravo njihova lijenost. I kod sebe sam otkrio sličnu nevoljkost za proširivanjem na nova područja misli, odgovornosti i zrelosti. Jedna stvar koju sam zasigurno imao zajedničku sa cijelim čovječanstvom bila je moja lijenost. To je bila prijelomna točka u kojoj je priča o jabuci i zmiji odjednom dobila svoj smisao.

Ključno pitanje leži u onome što nedostaje. Priča kaže kako je Bog imao naviku šetati vrtom u smiraj dana i da je postojala otvorena komunikacija između Njega i čovjeka. Ali, ako je bilo tako, zašto Adam i Eva nisu, pojedinačno ili zajedno, prije ili poslije zmijinog nagovora, rekli Bogu: "Radoznali smo zašto Ti ne želiš da jedemo plodove sa drveta saznanja dobra i zla. Nama se ovdje doista sviđa i ne bismo htjeli biti nezahvalni, ali Tvoj nam se zakon čini nerazumnim i bili bismo zahvalni kad bi nam pružio objašnjenje." Ali, dakako, oni to nisu rekli. Umjesto toga, prekršili su božji zakon, a da ga nikad nisu shvatili, nikad nisu uložili trud i izravno izazvali Boga, nisu doveli u pitanje njegov autoritet, niti su komunicirali s njim na razini odraslih ljudi. Poslušali su zmiju, ali nisu čuli što Bog o tome misli.

Zašto se dogodila ova greška? Zašto nije postojao korak između iskušenja i djelovanja? Taj korak koji nedostaje je suština grijeha. To je korak debate. Adam i Eva su mogli započeti debatu između zmije i Boga, ali budući da to nisu učinili, nisu spoznali božji stav o tom pitanju. Debata između zmije i Boga simbolizira dijalog između dobra i zla, koji se može i treba odigrati u ljudskom umu. Naš neuspjeh vođenja ili potpunog vođenja iz sveg srca te interne debate između dobra i zla, uzrok je zlih postupaka koji čine grijeh. (Ne)razmišljajući o mudrosti akcije koju je savjetovala zmija, ljudska bića nisu tražila spoznaju o božjoj strani problema. Nisu poslušali, niti savjetovali Boga u sebi, spoznaju o dobru koje je urođeno u cijelom čovječanstvu. Ovakvu grešku pravimo zbog naše lijenosti. Potreban je rad kako bi se održavale ove interne debate. On zahtijevaju vrijeme i energiju, a ako ih shvatimo ozbiljno ako ozbiljno slušamo "Boga u sebi" obično osjetimo potrebu za odabirom težeg puta, puta koji od nas traži veći trud. Voditi tu debatu znači otvoriti se prema patnji i borbi. Svi se mi katkad povlačimo od ovakvog rada i trudimo se izbjeći bolne korake. Poput Adama i Eve i svih naših predaka, mi smo lijeni.

Dakle, prvobitni grijeh postoji - to je naša lijenost. Ona je vrlo stvarna. Postoji u svakom od nas bebama, djeci, adolescentima, zrelim ljudima, starijima; mudrima i glupima; sakatima i zdravima. Neki od nas mogu biti manje lijeni od drugih, ali svi smo do izvjesne mjere lijeni. Bez obzira koliko bili energični, ambiciozni, pa čak i mudri, ako se dobro zagledamo u sebe, pronaći ćemo lijenost kako pritajeno leži negdje u nama. To je sila entropije u nama, ona nas gura prema dolje i sputava naše duhovno sazrijevanje.

Neki čitatelji mogu reći: "Ali, ja nisam lijen. Radim šezdeset sati tjedno na poslu. Uvečer i vikendima, iako sam umoran, posvećujem se svom partneru, vodim djecu u zoološki vrt, pomažem u kući... Ponekad mi se čini da se cijeli život sastoji od toga rad, rad i samo rad." Mogu suosjećati s ovim čitateljima, ali i dalje tvrdim da će pronaći lijenost u sebi, samo ako malo bolje pogledaju. Jer, lijenost ima druge oblike koje se ne mogu izraziti satima provedenim na poslu ili obavljanjem dužnosti prema drugima. Najvažniji oblik koji poprima lijenost jest strah. Kako bi ovo ilustrirali poslužit ćemo se ponovno mitom o Adamu i Evi. Moglo bi se reći, primjerice, kako Adama i Evu nije spriječila lijenost da upitaju Boga za razloge njegovog zakona, već strah - strah pred licem Boga, strah od njegova bijesa. Doduše, nije svaki strah lijenost, ali većina je upravo to. Jer, veliku većinu naših strahova čini strah od promjene statusa quo, strah od gubitka onoga što već imamo ukoliko se usudimo krenuti dalje. U poglavlju o disciplini govorio sam o činjenici kako ljudi nove informacije smatraju prijetnjom jer ako ih prihvate tada će morati raditi na promjeni starih mapa, a instinktivno su skloni izbjegavati taj rad. Oni će se radije boriti protiv novih informacije umjesto što će ih prihvatiti. Istina, njihov je otpor motiviran strahom, ali je taj strah utemeljen na lijenosti, to je strah od rada koji pritom ih očekuje. Slično tome, u poglavlju o ljubavi, govorio sam o rizicima proširivanja sebe na nove teritorije, nove obveze i odgovornosti, nove veze i nove razine egzistencije. I tu je prisutan rizik od gubitka starog statusa quo, kao i strah od napora za dostizanje novog. Vrlo je vjerojatno da su se Adam i Eva bojali onoga što bi im se moglo dogoditi ako otvoreno postave pitanje Bogu. Umjesto toga, odabrali su lakši put, nelegitimnu prečicu, kako bi postigli znanje za koje se nisu potrudili. Nadali su se kako će sve proći bez posljedica. Ali, nije bilo tako. Ispitivanje Boga podrazumijeva obavljanje velikog rada, ali pouka priče jest da se to mora učiniti.

Psihoterapeuti znaju da, premda pacijenti dolaze jer traže nekakvu promjenu, oni se zapravo užasavaju promjene rada na promjenama. Zbog tog straha ili lijenosti, ogromna većina pacijenata možda devet od deset odustaje od terapije mnogo prije nego što je proces završen. Većina tih koji odustaju napuštaju terapiju već na prvim seansama ili u prvim mjesecima tretmana. Ovo je osobito slučaj kod oženjenih ili udatih pacijenata, koji već prilikom prve seanse postaju svjesni kako su njihovi brakovi iznimno destruktivni te da će put do psihičkog zdravlja voditi ili kroz razvod, ili kroz vrlo težak i bolan proces koji će u potpunosti restruktuirati njihov brak. Zapravo, takvi su pacijenti obično svjesni toga i prije nego li započnu terapiju, i prvih im nekoliko seansi služi samo za potvrdu onoga što su već znali i čega su se užasavali. U svakom slučaju, njih preplavljuje strah od suočavanja s naizgled nerješivim teškoćama samačkog života ili podjednako nerješivim teškoćama zajedničkog rada sa svojim partnerima i to mjesecima ili godinama, kako bi došlo do radikalnog poboljšanja odnosa. Zato prestaju dolaziti, katkad nakon druge ili treće, a katkad nakon desete ili dvadesete seanse. Mogu se opravdati na ovakav način: "Pogriješio sam kad sam mislio da imam novca za terapiju" ili mogu reći iskreno i otvoreno: "Bojim se kako bi ova terapija mogla utjecati na moj brak. Znam da sam kukavica. Možda ću jednog dana skupiti dovoljno hrabrosti i vratiti se." Kako god bilo, oni se odlučuju za status quo u kojem su nesretni, umjesto za ogroman napor potreban za bijeg iz zamke.

U ranim fazama duhovnog razvoja, pojedinci obično nisu svjesni vlastite lijenosti, iako ponekad znaju reći: "Dakako, kao i svi i ja sam nekad lijen." To je stoga što je lijeni dio bića poput vraga, beskrupulozan i specijaliziran za prevare i prerušavanja. On vlastitu lijenost ornata ogrtačem racionalizacije, a zreliji dio bića je još uvijek slab da bi to mogao prozrijeti ili se boriti s njim. Ovako će neka osoba odgovoriti na sugestiju da on ili ona steknu nova saznanja na određenom području: "Mnogi su ljudi proučavali to područje i nisu niša postigli," ili "Znam čovjeka koji je to proučavao, postao je alkoholičar i počinio je samoubojstvo," ili "Suviše sam star da bih učio," ili "Pokušavate me izmanipulirati kako bih postao vaša kopija, a to psihoterapeuti ne bi smjeli raditi." Ovi i mnogi slični odgovori služe samo kao pokriće pacijentove lijenosti, smišljeni ne toliko da zavaraju terapeuta koliko samog pacijenta. Jer, prepoznavanje lijenosti i priznanje samom sebi da ona postoji, početak je borbe protiv nje. Iz ovih razloga, oni koji su na relativno naprednijoj razini duhovnog razvoja, ujedno su najviše svjesni vlastite lijenosti. Najmanje su lijeni oni koji znaju da su lijeni. U svojoj osobnoj borbi za duhovnu zrelost postupno sam postajao svjestan novih uvida koji, sami po sebi, imaju sklonost da mi izmaknu. Ili, kad me zabljesnu novi konstruktivni putovi misli na kojima moj se korak, sam od sebe, počinje usporavati. Čini mi se kako doista većina tih vrijednih misli neprimjetno nestane te kako lutam tim konstruktivnim putovima bez znanja što zapravo radim. Ali, čim postanem svjestan činjenice da sam usporio korak, prisiljen sam pokrenuti volju kako bih ubrzao i to baš u smjeru koji sam izbjegavao. Borba protiv entropije nikad ne prestaje.

Svatko od nas ima svoju bolesnu i zdravu stranu bića. Bez obzira koliko neurotični ili psihotični bili, čak i kad smo potpuno preplašeni i kruti, još uvijek postoji dio nas koji želi sazrijevati, mijenjati se i razvijati, kojeg privlači novo i nepoznato i koji je voljan raditi i snositi rizike duhovnog sazrijevanja. Jednako tako, bez obzira koliko naizgled bili zdravi i duhovno razvijeni, još uvijek postoji dio nas koji se ne želi naprezati, koji se drži starog i poznatog, boji se svake promjene i truda, želi udobnost po svaku cijenu, čak i kad je kazna neučinkovitost, stagnacija ili nazadovanje. U nekima od nas naše zdravo biće izgleda patetično malo, potpuno pod dominacijom lijenosti i straha većeg, bolesnog dijela bića. Drugi, pak, brzo sazrijevaju i njihovo dominantno zdravo biće juri naprijed, spremno na borbu. Međutim, u borbi za razvoj dobra zdravi dio bića mora neprestano biti na oprezu zbog onog bolesnog dijela iz kojeg vreba lijenost. Po tome smo svi mi, ljudska bića, potpuno ravnopravni. U svakome od nas postoje dva dijela bića bolesno i zdravo sklonost ka životu i sklonost ka smrti. Svatko od nas predstavlja čovječanstvo u cijelosti, u svakome od nas postoji instinkt za dobro, kao što i u svakome od nas leži prvobitni grijeh lijenosti, uvijek prisutna sila entropije koja nas vraća u djetinjstvo, u maternicu iz koje smo se razvili.