PRVO JUTRO

Zadovoljstvo mi je vidjeti vas. Došli ste na ovo osamljeno mjesto da zajedno ostvarite Boga, da nađete istinu, da upoznate sami sebe. No mogu li vam postaviti pitanje? Je li ono što tražite odvojeno od vas? Možete tražiti nekoga tko je udaljen ali kako možete tražiti ono što ste vi sami? Vlastita osoba ne može se tražiti u smislu kako se može tražiti sve ostalo jer u ovom slučaju nema razlike između onoga koji traži i onoga koga se traži. Možete istražiti svijet ali ne možete tražiti sebe. Onaj koji krene u potragu za sobom ide još dalje od sebe. Važno je da to potpuno razumijete. Samo tada potraga može biti moguća. Ako želite materijalne stvari svijeta morate ih tražiti izvan sebe, ali ako želite naći sebe morate biti staloženi, neuznemireni, i napustiti sva traženja. Ono što stvarno jeste može se vidjeti samo u savršenom miru i praznini.

Zapamtite da je potraga isto tako uzbuđenje, napetost, da je to isto tako i želja i strast

. Ali duša se ne može ostvariti kroz strast. To je poteškoća. Strast ukazuje da netko želi postati ili postići nešto, dok mu je duša već unutar njega. Duša je ono što ja, sam, jesam. Strast i duša leže na suprotnim stranama. One su nasuprotne dimenzije.

Stoga do kraja razumijte da se duša može realizirati ali ne može biti objekt želje. Ne može postojati želja kao takva za dušom. Sva želja je svjetovna; ne-želja je duhovna. Želja  i strast stvaraju svijet. Da li je strast ili želja za novcem ili za vjerom, za autoritetom ili za ostvarenjem Boga, za svjetovnim zadovoljstvima ili za oslobođenjem od mokshe, nije važno. Sva strast je neznanje i ropstvo.

Ja ne tražim od vas da poželite dušu. Ja samo želim da shvatite prirodu želje. Razumijevanje strasti oslobađa od strasti jer otkriva njezin bolan karakter. Znanje o bolu je sloboda od bola. Nitko, tko poznaje bol, ne može željeti bol. A kada nema želje, kada um nije niti uznemiren strašću niti išta traži, tada, upravo u tom trenutku, u tom mirnom i spokojnom trenutku iskušavate svoje stvarno i izvorno biće. Duša se obznanjuje kada strast nestaje.

Stoga prijatelji moji, tražim od vas ne da čeznete za dušom već da razumijete samu želju i da je se oslobodite. Tada ćete upoznati i ostvariti atman, dušu.

Što je vjera? Vjera, dharma, nema nikakve veze sa mislima ili mišljenjem. Ona ima veze sa ne-mišljenjem. Mišljenje je filozofija. Ono vam daje rezultate ili zaključke ali vam ne donosi zadovoljstvo. Dharma je zadovoljstvo. Logički proces je vrata mislima dok je samadhi prolaz do zadovoljstva.

Samadhi je rezultat shunya i chaitanya, praznine i svjesnosti. Um mora biti prazan ali budan, i u tom stanju spokoja vrata istine se otvaraju. Istina se realizira samo iz praznine i nečiji cijeli život zbog toga se mijenja.

Mi dosežemo stanje samadhija kroz meditaciju, ali ono što se općenito smatra meditacijom nije prava meditacija. To je također mišljenje. Moguće je da se misli odnose na dušu ili na Boga ali su to još uvijek misli. Nije važno na što se misli odnose. U stvarnosti sve se misli odnose na druge, na izvanjsko. One se odnose na ono što nije vaša prava priroda, na materijalno. One ne mogu misliti o pravoj prirodi jer da bi misao postojala potrebno je dvoje. Stoga vas misao ne može povesti dalje od dvojnosti. Ako će netko ostvariti ovo jedinstvo, živjeti u pravoj prirodi i poznati ju, tada će to postići kroz meditaciju, a ne kroz mišljenje.

Misao i meditacija dijametralno su suprotne. Prva se kreće van, a druga unutra. Misao je način da upoznamo druge; meditacija način da upoznamo sebe. No misao se općenito smatra meditacijom. To je vrlo ozbiljna i proširena greška i želim vas upozoriti da ne počinite tu temeljnu grešku. Meditacija znači postojanje bez djelovanja. Meditacija nije djelovanje nego stanje postojanja. To je biti postojan u svojoj vlastitoj prirodi.

Djelovanjem dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom; ne-djelovanjem dolazimo u kontakt sa sobom. Kada ništa ne radimo postajemo svjesni onoga što jesmo, ali stalno smo uključeni u raznolike aktivnosti i ne znamo sebe. Mi se čak niti ne sjetimo da postojimo. Duboko smo zaokupljeni. Barem se tijelo odmara ali um se uopće ne odmara. Budni,  mi  mislimo;  u  snu  sanjamo.  Zaokupljeni  stalnim  brigama  i  djelatnostima

jednostavno zaboravljamo sebe. Pod pritiskom naših poslova mi izgubimo sebe. Kako je to čudno! Ali to je činjenica. Postali smo izgubljeni, ne u mnoštvu ljudi nego u našim vlastitim mislima, u našim vlastitim snovima, u našim vlastitim brigama i djelatnostima. Postali smo izgubljeni u sebi. Meditacija je način da se oslobodimo iz ovog samo-stvorenog mnoštva, iz ove mentalne jake želje za lutanjem.

Po svojoj prirodi meditacija ne može uključiti akciju. Ona je ne-akcija. To je pojam za ne-zauzeti um. To je ono što ja poučavam. Može izgledati prilično čudno da ja poučavam ne-akciju i da kažem da smo se ovdje sakupili da bi vježbali ne-akciju ali jezik čovjeka je vrlo siromašan i ograničen. Zamišljen da izrazi samo akciju, on nije sposoban izraziti dušu. Kako može ono što je oblikovano za govor izraziti tišinu?

Riječ "meditacija" sugerira da je to neka vrsta akcije a to ni u kom slučaju nije akcija. Bilo bi krivo da vam kažem da sam "vježbao" meditaciju; bilo bi ispravno da kažem da sam bio "u" meditaciji. To je kao ljubav. Ja sam u ljubavi, ali ljubav se ne može napraviti. Stoga ja kažem da je meditacija stanje uma. Od primarne je važnosti da to bude jasno od početka.

Mi se ovdje nismo okupili da bilo što napravimo već smo došli da iskusimo ono stanje u kojem jednostavno jesmo, gdje nema nikakve radnje, gdje nema dima da nagovijesti djelovanje i ostaje samo gorući plamen bića, gdje ostaje samo prava priroda, gdje čak niti misao "Ja jesam" više ne postoji, gdje ostaje samo "postojati". To je shunya, praznina. To je točka na kojoj ne vidimo svijet već istinu. U ovoj se rupi, u ovoj praznini ruši zid koji vas sprečava da upoznate sebe, tu se dižu zavjese misli i mudrost sviće. Na toj točci vi ne mislite, vi znate. Tada dolazi vizija, tada dolazi ostvarenje.

Ali riječi "vizija" i "ostvarenje" nisu do kraja odgovarajuće jer ovdje nema razlike između onoga koji zna i znanog, nema razlike između subjekta i objekta. Ovdje nema niti znanog niti onoga koji zna, samo znanje. U ovom kontekstu niti jedna riječ nije prava. "Ne- riječ" je jedina odgovarajuća riječ. Ako me bilo tko upita o tom stanju ja ostajem tih - ili možete reći prenosim moj odgovor tišinom.

Meditacija je ne-akcija. Akcija je nešto što možemo ili ne možemo napraviti prema svojim željama. Ali postoji razlika između nečije prirode i nečijih radnji. Nečija priroda nije akcija, ona je niti raditi niti ne raditi. Na primjer, razumijevanje i vid dijelovi su naše prirode, dijelovi našeg bića. Čak i kada ne radimo ništa oni su i dalje prisutni. Priroda je stalno prisutna u nama i samo ono što je stalno i trajno možemo zvati prirodnim. Priroda nije nešto što smo mi napravili, ona je naš temelj. To smo mi sami. Mi ju ne stvaramo, to je urođena kohezija. Mi ju zovemo dharma. Dharma znači naša priroda; ona znači čista egzistencija.

Ta naša stalna i trajna priroda potisnuta je raspršenim pravcima našeg djelovanja. Kao što je more prekriveno valovima a sunce oblacima, mi smo pokriveni našim vlastitim akcijama. Sloj akcija na površini skriva ono što je duboko unutra. Beznačajni valovi skrivaju od pogleda neizmjerne dubine oceana. Kako je to čudno da je moćno skriveno tako beznačajnim, da zrnce prašine u oku čini planine nevidljivima! Ali more ne prestaje postojati zbog valova. Ono je duša valova i prisutno je isto tako u njima. Oni koji znaju prepoznaju ga i u valovima, ali oni koji ne znaju moraju pričekati dok se valovi ne smire. Oni mogu pogledati ocean nakon što se valovi rasprše.

Moramo zaroniti u taj ocean, u samu prirodu. Moramo zaboraviti na valove i skočiti u more. Moramo znati svoje vlastite dubine kada postoji more bez valova, gdje postoji postojanje bez postojanja.

Taj svijet znanja bez valova i gibanja je uvijek prisutan u nama ali ga mi nismo svjesni. Okrenuli smo svoja lica od njega - mi gledamo van, mi gledamo stvari, mi gledamo svijet. Ali zadržite u umu jedno - mi gledamo, i ono što se vidi od svijeta je. Ali onaj koji vidi nije od ovoga svijeta, već od nas samih.

Ako je pogled povezan sa objektom koji se vidi to je misao; ako je pogled slobodan od objekta koji se vidi i okrene se prema onome koji gleda to je meditacija. Da li slijedite moje razlikovanje između misli i meditacije? Viđenje je prisutno i u misli i u meditaciji ali u prvome je objektivno a u drugome subjektivno. Ali bez obzira da li smo u mislima ili u

meditaciji, da li smo u akciji ili u ne-akciji, viđenje je konstantni faktor. Budni, mi vidimo svijet; spavajući, vidimo snove; u samadhiju, mi vidimo sebe - ali u svakome od ovih stanja postoji viđenje. Viđenje je stalno i trajno. To je naša priroda. Ono nije nikada odsutno bez obzira na stanje.

Viđenje je prisutno i u nesvjestici. Kada se povratimo iz nesvjestice mi kažemo: "Ne znam ništa. Ne znam gdje sam bio." Molim nemojte misliti da je to neznanje. To je isto znanje. Da je viđenje bilo potpune odsutno, znanje o "Ja ništa ne znam" ne bi bilo moguće,  i u tom slučaju vrijeme koje je prošlo u nesvijesti za vas ne bi postojalo. Ne bi bilo dio vašeg iskustva; ne bi ostavilo traga na vašem pamćenju. Ali vi znate da ste bili u stanju u kojem niste bili svjesni ničega. To je također znanje. I viđenje je također tamo bilo prisutno. Pamćenje nije zabilježilo nikakvu unutarnju ili vanjsku pojavu u tom periodu, ali viđenje je sigurno primijetilo, ono je sigurno iskusilo taj razmak, taj interval. I to iskustvo intervala, razmaka u bilježenju događaja kasnije je poznato pamćenju. Slično tome, za vrijeme spavanja čak i kada nema snova, viđenje je uvijek prisutno. Kada se ujutro probudimo možemo reći  da smo tako tvrdo spavali da nismo čak niti sanjali. I takvo stanje je primijećeno.

Iz svega ovoga morate shvatiti da se stanja mijenjaju, da se sadržaj svjesnosti mijenja, ali da se viđenje ne mijenja. Sve u domeni našeg iskustva se mijenja; sve je u protoku. Viđenje i samo viđenje je sveprisutno. Samo promatrač je svjedok svih tih promjena, svog tog toka. Znati tog stalnog i vječnog promatrača je znati sebe. Sve ostalo je strano, drugo. Sve ostalo je samsara, svijet.

Tog promatrača ili svjedoka ne može se pribaviti ili ostvariti bilo kojom akcijom, bilo kojim obožavanjem ili poklonstvom, bilo kojom mantrom ili tehnikom, jer on je svjedok i tih stvari isto tako. On je različit i odvojen od svih tih stvari. Štogod se može vidjeti ili štogod se može učiniti je različito i nešto drugo od svjedoka. Njega se ne može ostvariti akcijom već ne-akcijom; ne sa trudom već sa mirovanjem. On će se ostvariti samo onda kada nema aktivnosti, kada nema objekta za gledanje, kada samo promatrač ili svjedok ostane, kada samo viđenje ostane. Kada vidimo ali ništa nije viđeno, kada znamo ali ništa nije poznato, tada u toj svjesnosti-bez-sadržaja poznat je znalac svega toga. Kada nema objekta za vidjeti onda pada zavjesa ispred promatrača, i kada nema objekta za upoznati znanje postaje svjesno sebe. Kada nema valova mi možemo vidjeti ocean; kada nema oblaka mi možemo vidjeti plavo nebo.

Taj ocean i to nebo nalaze se u svakome i ako želite znati to nebo, možete. Postoji staza koja vodi tamo i prisutna je u svakome, dostupna svakome. I svaki pojedinac zna kako hodati tom stazom. Ali mi znamo kako po njoj hodati u jednom pravcu. Jeste li ikada razmišljali da cesta ne može voditi samo u jednom pravcu? Neizbježno svaka cesta vodi u dva pravca, u dva suprotna pravca. U protivnome nije cesta; ne može postojati. Cesta koja vas je dovela u ove osamljene brežuljke je ista cesta koja će vas odvesti natrag. Postoji samo jedna cesta za dolaženje kao i za odlaženje. Ista cesta poslužiti će dvjema namjenama. Cesta će biti ista ali pravac neće biti isti.

Cesta koja vodi do samsare, do svijeta, je ista cesta koja vodi do vas samih. Samo je pravac različit. Ono što je tako dugo bilo ispred vas sada će biti iza vas i morati ćete upraviti pogled na ono što vam je bilo iza leđa. Cesta je ista. Mi se jednostavno moramo okrenuti, napraviti zaokret. Moramo okrenuti leđa onome prema čemu smo gledali i okrenuti se onome što nam je bilo za leđima.

Molim upitajte se kamo je sada okrenuto vaše lice. Što vidite? U kojem pravcu tok vašeg viđenja, vaše svjesnosti teče? Iskusite to. Promatrajte to. Otkriti ćete da teče prema van. Sve vaše misli su o vanjskom svijetu. Kada su vam oči otvorene vi vidite vanjsko; kada su zatvorene vi isto tako vidite vanjsko - jer se oblici i predodžbe vanjskog svijeta, stvari koji su utisnute na um, dižu i okružuju čak i onda kada su nam oči zatvorene. Vani oko nas postoji svijet objekata a unutar nas postoji drugi svijet misli, jeka vanjskih stvari. Iako je unutra taj drugi svijet on je isto tako i vanjski, jer je "ja", ego isto tako vanjski. Svjedok također vidi "ja", ego, pa je stoga i to vanjsko. Okruženi smo objektima i mislima, ali pri dubljem razmatranju biti okružen objektima nije smetnja na stazi samo-ostvarenja,

dok biti okružen mislima je prepreka. Mogu li objekti okružiti dušu? Objekti mogu samo okružiti objekte. Duša je okružena mislima. Tekuće viđenje, svjesnost, teče prema mislima. Misli i samo misli su svugdje pred nama i naš vid prekriven je njima  kao zavjesom.

Moramo okrenuti svoja lica od misli prema stanju bez misli. Ali ta promjena pravca je revolucionarna! Kako je možemo napraviti? Prvo moramo znati kako se misli rađaju i samo tada možemo ih spriječiti da ne iskrsnu. Uglavnom takozvani tragači počnu potiskivati misli prije nego razumiju kako se one rađaju. Neki od njih mogu izluditi pokušavajući ali niti jedan od njih nikada neće biti slobodan od misli. Potiskivanje misli ne pomaže jer se nove misli stvaraju svakog trenutka. One su kao oni divovi iz mitologije koji, kada im odsiječete jednu glavu deset drugih izraste.

Ja ne tražim od vas da uništite misli jer one same umiru svakog trenutka. Misli su vrlo kratkog vijeka; niti jedna misao ne traje dugo. Određena misao ne traje dugo ali misaoni proces traje. Misli umiru jedna za drugom ali protok misli ustraje. Još jedna misao nije ni umrla a već druga zauzima njeno mjesto. Taj se proces dešava vrlo brzo i u tome je problem. Nije smrt misli već njezino brzo rođenje stvarni je problem. Stoga ja ne tražim od vas da ubijete misli. Želim da razumijete proces njihovog rađanja i kako da se oslobodite tog procesa. Onaj koji shvati proces rađanja misli može ga se lako osloboditi. Ali onaj koji ne razumije proces nastavlja stvarati svježe misli i istodobno im se pokušava oduprijeti. Umjesto da misli dođu do kraja, posljedica je da se osoba koja se bori protiv njih sama slomi.

I opet ponavljam; misli nisu problem već je rađanje misli problem. Kako se one rađaju je problem. Ako možemo zaustaviti njihov dolazak u postojanje, ako možemo upotrijebiti kontrolu rađanja misli, onda će misli koje su se već rodile raspršiti u trenu. Misli umiru svake sekunde ali njihovo potpuno uništenje se ne događa jer neprestano izviru nove misli.

Kažem da ne trebamo uništiti misli već moramo spriječiti njihovo nastajanje. Zaustaviti njihovo rađanje isto je tako dobro kao i njihovo uništenje. Mi svi znamo da je um nestalan. Ali što to znači? To znači da ni jedna misao ne izdrži dugo. Ona se rodi i prolazi. Ako bi samo mogli spriječiti njezino rađanje bili bi pošteđeni nasilja uključenog u ubijanje i ona bi umrla sama od sebe.

Kako se misao rađa? Začeće i rađanje misli je rezultat naše reakcije na vanjski svijet. Vani postoji svijet događaja i objekata i samo je naša reakcija na taj svijet odgovorna za rađanje misli. Ja gledam cvijet. Gledanje nije mišljenje i ako samo nastavim gledati niti jedna misao se neće stvoriti. Ali ako čim ga ugledam kažem : "To je vrli lijepi cvijet", misao će se roditi. Ako s druge strane ja nastavim gledati cvijet iskusiti ću i uživati u njegovoj ljepoti, ali niti jedna misao neće se roditi. No čim imamo iskustvo počnemo ga izražavati riječima. S tim izražavanjem iskustva kroz simbole riječi, misli se ostvaruju.

Ta reakcija, ta navika izražavanja iskustva riječima, mislima guši iskustvo, ostvarenje, viziju. Iskustvo je potisnuto, vizija je potisnuta i samo riječi ostaju lebdjeti umom. Upravo te riječi su naše misli. Te su misli kratkoga vijeka pa prije nego jedna misao utihne mi drugo iskustvo pretočimo u misli. Taj se proces nastavlja cijeli naš život. I mi smo tako ispunjeni riječima i tako zasuti njima da se u njima izgubimo. Odustati od navike zamatanja našeg pogleda i našeg iskustva u riječi znači kontrolirati rađanje misli. Molim razumijte to.

Gledam vas i ako vas samo nastavim gledati bez da to izrazim riječima, što će se dogoditi? Takvi kakvi ste sada ne možete ni zamisliti do čega će doći. Doći će do velike revolucije, kakva do sada nije viđena. Riječi se preprečuju i sprečavaju takvu revoluciju da se dogodi. Rađanje misli ometa tu revoluciju. Ako vas nastavim gledati i ne izrazim to riječima, ako jednostavno nastavim gledati tokom tog procesa ću otkriti da se na mene spušta čudesna i božanska milost i da se osobina praznine i slobode širi sve uokolo. I u toj praznini, u tom neprisustvu riječi, smjer svjesnosti uzima novi zaokret i tada ne vidim samo vas već se i onaj koji bdije nad svima nama polako pojavljuje. Javlja se novo buđenje na horizontu naše svjesnosti, kao da se budimo iz sna, i naši su umovi ispunjeni čistim svjetlom i beskonačnim mirom.

U završnoj analizi želim reći da u ovom Kampu Sadhana moramo napraviti jedan eksperiment - a to je da ne dopustimo našoj viziji da bude ugušena riječima. Ja to zovem eksperimentom pravo - razboritosti. Morate zapamtiti, morate ostati svjesni tako da se riječi ne oblikuju. Moguće je zaustaviti nizanje riječi jer one su ipak samo naša navika. Novorođeno dijete gleda svijet bez posredovanja riječi. To je čist, direktan pogled. Kasnije ono postepeno stvara naviku korištenja riječi jer riječi pomažu i korisne su mu u njegovom vanjskom životu i u vanjskom svijetu. Ali ono što je korisno u vanjskom svijetu postaje smetnja upoznavanju unutrašnjeg života. Zbog toga čak i stari moraju ponovo probuditi u sebi dječju sposobnost čistog pogleda da bi mogli spoznati sebe. Oni su znali svijet uz pomoć riječi a sada moraju upoznati sebe uz pomoć jaza, praznine.

Što trebamo napraviti u ovom eksperimentu? Mi ćemo mirno sjediti, držeći tijelo opušteno a kralježnicu uspravno. Zaustaviti ćemo sve pokrete tijela. Polako i duboko disati ćemo bez ikakvog uzbuđenja. Tiho ćemo promatrati svoje vlastito disanje i slušati ćemo bilo koje zvukove koji dopru do naših ušiju izvana. Nećemo reagirati ni na koji način; nećemo im posvetiti niti jednu misao ma kako kratka bila. Prepustiti ćemo se u stanje uma gdje, bez miješanja riječi, biti ćemo samo svjedoci. Stajati ćemo po strani i promatrati štogod se bude dešavalo. Nemojte se ni pokušati koncentrirati. Jednostavno budite tiho i promatrajte sve što se događa. Slušajte. Samo zatvorite oči i slušajte. Mirno slušajte u tišini. Slušajte žvrgoljenje vrabaca, njihanje drveća na vjetru, plač djeteta, zvuk kola na bunaru. Samo slušajte. I nemojte raditi ništa drugo.

Prvo, unutar sebe, iskusiti ćete ritam disanja i udaranje srca - a nakon toga nova vrsta spokoja i mira spustiti će se, na vas. Otkriti ćete da iako je vani zvučno unutra je tišina. Otkriti ćete da ste ušli u novu dimenziju mira. Tada ćete otkriti da nema misli, da samo čista svjesnost ostaje. I u tom mediju praznine vaša pažnja okreće se prema mjestu koje je vaše pravo prebivalište. Od vanjskog okrećete se svome domu.

Vaša vizija vodila vas je prema van; ovo će vas, stvarno, povesti unutra. Jednostavno nastavite promatrati. Promatrajte svoje misli, svoj dah i gibanje u pupku. Bez reakcija. Rezultat će biti nešto što nije stvoreno umom, što niste vi stvorili. To je u stvari vaše biće, vaša egzistencija. To je kohezija koja nas sve podupire. Ona nam se otkriva i tada naše stvarno ja, najveće iznenađenje od svih, pojavljuje se.

Prisjećam se jedne priče. Sadhu, tragač, jednom je stajao na brežuljku. Bilo je rano ujutro i sunce je počinjalo sjati. Neki prijatelji su šetali. Vidjeli su sadhua kako sam stoji. Pitali su jedan drugoga : " Što taj sadhu može ovdje raditi?" Jedan od njih je rekao: " Možda se njegova krava često izgubi u džungli i on stoji na brežuljku tražeći ju." Drugi se prijatelji nisu složili. Treći je rekao: " Iz načina kako stoji, ne izgleda da nešto traži. Prije izgleda kao da nekoga čeka, možda prijatelja koji ga je tamo pratio i negdje je zaostao za njim." Ali drugi se prijatelji nisu niti s time složili. Četvrti je rekao: " On niti ne traži nekoga niti ne čeka nekoga. On je zaokupljen promatranjem Boga."

Nisu se mogli složiti pa su pristupili sadhuu da razjasne situaciju. Prvi je pitao:" Tražiš li svoju izgubljenu kravu?" Sadhu je odgovorio: "Ne". Drugi je pitao: " Onda čekaš nekoga?" Na to je odgovorio :"Ne". Treći je pitao: " Promatraš li Boga?" Ponovo je sadhu odgovorio negativno. Sva trojica bili su začuđeni. Zajedno su upitali: "Onda što ovdje radiš?" Sadhu je odgovorio : "Ne radim ništa. Samo stojim. Samo postojim."

Mi moramo tako jednostavno postojati. Moramo činiti ništa. Moramo odbaciti sve i samo biti. Tada se događa nešto što se ne može izreći riječima. Iskustvo koje će se zbiti ne može se izreći riječima. To je sažetak iskustava. To je ostvarenje istine, nečijeg pravog ja, Boga.