PRVA VEČER

Prvo pitanje:

Da li postoji sukob između religije i nauke?

Ne. Znanje nauke je nepotpuno. To je kao da je po cijelom svijetu svjetlo dok je u vašoj vlastitoj kući mrak. Sa takvim nesavršenim znanjem, bez znanja o samome sebi, život se jednostavno pretvara u patnju. Da život bude okrunjen mirom, zadovoljstvom i ispunjenjem, nije dovoljno znati samo materijalne stvari. Na taj se način nalazi napredak ali ne i ispunjenje. Na taj se način mogu imati posjedi ali ne može se imati svjetlo. A bez svjetla, bez znanja, posjedi postaju obaveze, omča koju smo sami napravili da se s njom objesimo.

Onaj koji zna samo svijet je nesavršen, a nesavršenstvo vodi u bijedu. Poznajući svijet dobiva se moć. A nauka je potraga za znanjem i moći. Zar nije nauka već stavila tajni ključ neograničene moći u ruke čovječanstva? Ali ništa vrijedno nije proizišlo iz tog postizanja takve moći. Bez sumnje čovjek ima moć ali nema mir. Mir se može imati poznavanjem Boga, ne materijalnih stvari. Ta potraga za Bogom je religija.

Moć bez mira je samo-uništavajuća. Znanje o materijalnim stvarima bez znanja o sebi znači  moć u rukama neukih. Ništa dobro ne može izaći iz toga. Sukob koji je prevagnuo između nauke i religije do sada je imao porazne rezultate. Oni koji su istraživali samo domenu znanosti postali su moćni ali su nemirni i nesretni. A oni koji su samo istraživali religiju su bez sumnje postigli mir, ali su slabi i siromašni. Stoga je Sadhana, potraga koja je trajala do sada nesavršena, djelomična. Do sada nije bilo pune i potpune sadhane za istinom.

Ja želim vidjeti moć i mir u njihovom savršenstvu. Ja želim sintezu, sklad religije i znanosti. To će roditi savršenog pojedinca, savršenu kulturu, ljudima bogatih unutrašnjih vrijednosti i vanjskih postignuća. Pojedinac nije niti tijelo niti duša već kombinacija toga dvoje. Stoga bilo što temeljeno samo na jednom od to dvoje je nepotpuno.

Drugo pitanje:

Kakvo je vaše mišljenje o odricanju od svjetovnog života? Da li sannyas, postati tragač, je moguće samo ako se odrekne svijeta?

Nema sukoba između svijeta i sannyasa. Ono čega se treba odreći nije svijet nego neznanje. Odreći se svijeta nije sannyas. Buđenje znanja, spoznaje o sebi je sannyas. To buđenje vodi u nepriznavanje ne svijeta nego vezanosti na njega. Svijet ostaje tamo gdje je i kakav je ali mi se mijenjamo. To mijenjanje je temeljno. U tom probuđenom stanju ne moramo se odreći ničega. Ono što je beskorisno i suvišno samo otpada kao zrelo voće sa stabla. Kao što tama nestaje pred svjetlom, u zoru saznavanja nečistoće prolaze i ono što poslije ostaje je sannyas.

Sannyas nema nikakve veze sa svijetom. On ima veze sa pravim ja. To je pročišćenje pravoga ja. To je kao pročišćavanje legiranog zlata.

Pogled na život sa stajališta nepoznavanja sebe je samsara, svjetovnost; pogled na život sa stajališta znanja o sebi je sannyas. Stoga kadgod mi netko kaže da je “uzeo” sannyas to mi izgleda krivo. To “uzimanje” sannyasa stvara utisak da je to čin suprotan svijetu. Da li je sannyas nešto što se može uzeti? Može li netko reći da je “uzeo” znanje? I hoće li neko znanje tako uzeto biti vrijedno? Uzeti sannyas nije stvarno sannyas. Ne možete staviti masku istine. Istina se mora probuditi.

Sannyas se rađa. On dolazi kroz znanje. I u tom znanju mi se nastavljamo mijenjati. Kada je naše znanje transformirano i naš izgled se mijenja kao i naše ponašanje. Svijet ostaje tamo gdje je i sannyas se postepeno rađa u nama. Sannyas je saznanje da “ Ja nisam tijelo “; to je saznanje “ Ja sam duša”. Kada to saznanje svane, neznanje i vezanost otpadaju. Svijet je bio vani i dalje će nastaviti biti tamo. Ali unutra će biti odsustvo

vezanosti na svijet. Drugim riječima, neće biti svijeta, neće biti samsare unutra.

Pokušati držati se čvrsto vanjskog svijeta je neznanje i, pokušati ga se odreći je isto neznanje jer u oba ta stanja i dalje ste u odnosu na svijet. Vezanost na svijet i gađenje na njega su oboje neznanje. Oboje su odnosi sa svijetom. Nepostojanje tog odnosa je sloboda, sloboda od vezanosti i od odbojnosti. To nije samo odbojnost ili gađenje. To odsustvo vezanosti i odbojnosti ja zovem sannyas.

Sloboda i od vezanosti i odbojnosti dobiva se kroz saznanje. Vezanost je vrsta neznanja i reakcija kada vam dojadi vezanost je odbojnost. I ta je reakcija neznanje. U prvom slučaju osoba trči u svijet; u drugom slučaju trči od njega. U oba slučaja trči. Ali malo njih zna da se radost onoga kojeg čuvamo kao svetinju u nama ne postiže trčanjem za svijetom ili trčanjem pred svijetom već čvrstim smještajem u našem pravom ja. Mi ne smijemo trčati niti za svijetom niti pred njim. Moramo se kretati unutra, k samima sebi.

Zapamtite, moramo se kretati u naše pravo ja. To dolaženje u sebe je nemoguće sa vezanošću ili odbojnošću. Jedino je moguće ako postanemo svjedoci urođenog sukoba između vezanosti i odbojnosti. U nama postoji onaj koji je svjedok i naših vezanosti i naših odbojnosti. Moramo upoznati njega, njega koji je samo svjedok. Poznajući ga mi automatski dobivamo slobodu od vezanosti i odbojnosti. Znati ga prirodni je rezultat samo- saznanja.

Treće pitanje:

Mislite li da je odricanje od doma i obitelji beskorisno?

Sjećam se Mahavirine maksime. On je rekao : “Vezanost je posjedovanje.” On nije rekao da je posjedovanje vezanost. Zašto? Zbog našeg neznanja, zbog naše gluposti, vezani smo na svjetovne stvari. Unutra smo prazni i mi se zato želimo ispuniti vanjskim objektima da bi se zavarali da mislimo da smo važna bića. Ako netko odustane od vezanosti pod tim uvjetima i neznanje ostaje, može li se stvarno riješiti vezanosti? Riješiti će se stvari ali ne vezanosti. Ona će i dalje biti prisutna.

Ako netko ostavi svoj dom za ashram, vezanost za ashram zauzeti će  mjesto njegove vezanosti za dom. Ako netko ostavi obitelj da se pridruži sekti postati će vezan na sektu kao što je bio vezan na obitelj. Vezanost je iznutra i izraziti će se pod bilo kojim novim uvjetima. Stoga su oni koji znaju preporučili odricanje od želje i neznanja, ne od materijalnih stvari. Jednom kada znanje svane stvari koje nam nisu korisne ne trebaju se niti napustiti, one same otpadaju.

Četvrto pitanje:

Trebamo li koncentrirati naše umove da bi postigli stanje bez misli?

Ja ne tražim od vas da se koncentrirate. Koncentracija je vrsta prisile, vrsta napetosti. Ako se netko koncentrira na neku ideju, to neće dovesti niti do stanja bez misli niti do buđenja svjesnosti već do nesvjesnog stanja mentalne tuposti. To je kao auto-hipnoza. Prisilna koncentracija vodi k nesvjesnosti. I pogrešno je zamijeniti tu nesvjesnost za samadhi. Samadhi nije niti stanje nesvjesnosti niti tuposti, samadhi je kombinacija stanja bez misli i savršene svjesnosti.

Peto pitanje:

Kako možemo promatrati procese udisanja i izdisanja u meditaciji?

Držite kralježnicu uspravno. Nemojte joj dozvoliti da se savine. Tijelo je u tom stavu u prirodnoj ravnoteži dok kralježnicu držite uspravno. U toj poziciji gravitacijska sila zemlje ima jednoliki utjecaj na tijelo i lako se osloboditi njezine privlačnosti. Kada je snaga gravitacije na  minimumu tijelo se ne  opire nečijem bivanju praznim, nečijem bivanju slobodnim od misli. Držite kralježnicu uspravno, bez napetosti ili ukočenosti tijela. Dopustite tijelu da se opusti kao da visi na kralježnici kao komad platna na klinu.

Potpuno opustite tijelo i tada polako i duboko dišite. Udisanje i izdisanje micati će pupčano središte gore dolje. Nastavite promatrati to gibanje. Nije se potrebno na to koncentrirati, samo promatrajte. Budite svjedok toga. Stalno imajte na umu da ja ne zastupam koncentraciju. Ja savjetujem jednostavnu budnost i svjesnost.

Dišite kao što to rade djeca - njihove grudi se ne miču, miču im se trbusi. To je prirodni proces udisanja i izdisanja. Kao rezultat tog prirodnog disanja, mir se spušta na vas, i postaje sve dublji i dublji.

Zbog uznemirenog i napetog stanja naših umova mi smo postepeno izgubili našu sposobnost da dišemo duboko i puno. Do našeg adolescentnog doba, nedovoljno i umjetno disanje nam je postalo navikom. Vi ste bez sumnje primijetili da što je više vaš um uznemiren, to vam je manje disanje prirodno i ritmično. Dišite na prirodan način, ritmično i bez napora. Harmonija prirodnog disanja pomaže da se rasprši duhovna uznemirenost.

Šesto pitanje:

Zašto nam savjetuješ da promatramo proces disanja?

To radim zato što je disanje, udisanje i izdisanje, most između tijela i duše. Duša prebiva u tijelu kroz disanje i zbog disanja. Postajući svjesni svog daha, direktnim saznanjem o disanju, osoba postepeno iskušava da nije tijelo.

Ja sam tijelo ali ja nisam samo tijelo. To je moje prebivalište ali nije moj temelj. Dok direktno ostvarenje disanja ide dublje, mi iskušavamo prisustvo, blizinu onoga koji nije tijelo. Na trenutak vidimo da svoje ja nije tijelo. Tada će te ugledati tri sloja, tri omotača svoga bića - tijelo, dah i dušu. Tijelo je školjka; dah je most, spajajuća veza; duša, svoje ja je temelj.

Uloga daha na stazi do samo-ostvarenja je najvažnija jer je disanje središnja točka. Na jednoj strani imamo tijelo; na drugoj dušu. Mi već postojimo na materijalnom stupnju ali ono za čime žudimo je da budemo unutar carstva duše. Ali prije nego što je to moguće napraviti bitno je pomaknuti se na zaravan prane, daha, Samo tada je moguće ući u kraljevstvo duha.

Promatrajući na stupnju daha, možemo gledati na obje strane. Odavde, staze koje vode do tijela i duše postaju jasne. Iako je cesta jedna i ista, dva se pravca jasno ističu. A rezultat je da korak bliže unutrašnjem, bliže carstvu duše, postaje sve više mogućim. Nadam se da sada razumijete zašto tako naglašavam disanje.

Sedmo pitanje:

Zašto kažeš da je dhyana, meditacija, ne-akcija? Nije li i to čin?

Pogledajte, molim. Moja šaka je stisnuta. Da bi stisnuo šaku moram napraviti pozitivnu radnju. Zatvaranje je radnja. Ali kada ju želim otvoriti, što moram napraviti? Ne moram napraviti ništa da bi ju otvorio. Ako jednostavno odbacim trud zatvaranja šake, ona će se automatski otvoriti i ruka će se vratiti u svoje prirodno i normalno stanje. Stoga neću nazvati otvaranje šake akcijom. To je ne-akcija, ili ako želite zovite to negativna akcija. Ali to nije važno; to je ista stvar. Neću se svađati sa riječima. Molim razumijte što vam govorim. Molim razumijte pravo značenje toga.

Zovući meditaciju “ne - akcijom”, želim vam ukazati da ne trebate smatrati meditaciju dužnošću ili aktivnošću. Meditacija je slobodna od takvih zanimanja. To je prirodno stanje i vi ju ne možete promijeniti u bilo koju vrstu mentalne napetosti. Ako meditacija postane mentalna napetost neće vas odvesti niti u vaše prirodno stanje niti u mentalni  mir. Napetost je vrsta uznemirenosti i ako netko želi postići mir onda treba prvo postati smiren. Ako nema niti mira niti smirenosti na prvom stupnju onda ga neće biti niti na zadnjem. Konačni stupanj je samo kulminacija prvoga.

Vidim ljude kako idu u hramove i vidim ih kako obožavaju svoje bogove. Također ih vidim kako sjede u meditaciji. Ali za sve njih to je aktivnost, vrsta napete uznemirenosti, i čista je zabluda da oni očekuju da sve te aktivnosti donesu cvijeće i plodove spokoja. Ako

želite mir, ako želite biti spokojni bitno je da sada krenete u miru.

Još vam ovo želim reći: ne tražite istinu. Postoji ego koji traži i ego je prepreka. Samo izgubite sebe. Izgubite svoj identitet. Jednostavno prestanite biti svoje ja. Tek kada ego, “ja”, prestane postojati vidi se onaj koji je stvarno vi. Tek kada osjećaj ega, osjećaj od “ja”, nestane, vidi se stvarnost. Samo gubljenjem samoga sebe možemo dohvatiti svoje ja. Kao što novi život isklije iz zrna tek kada se zrno razlomi i prestane postojati, tako i klica besmrtnosti iznikne tek kada se sjeme, “Ja”, omotač duše raspukne i prestane postojati. Molim zapamtite ovu pouku: da dohvatite svoje ja morate prestati postojati. Besmrtnost se može imati po cijenu smrti. Kap kiše postaje ocean kada se izgubi u oceanu.

Vi ste duša ali ako ju tražite u sebi nećete naći ništa nego želju. Naši cijeli životi su želja - želja da postanemo nešto, da postignemo nešto. Svatko želi postati netko, postići nešto. Trka se nastavlja svaki trenutak naših života. Nitko ne želi ostati tamo gdje je. Svatko želi biti tamo gdje nije. Želja je nejasno nezadovoljstvo s onim sto, jesmo i sa onim što imamo i slijepa žudnja za onim što nismo i za onim što nemamo. Nema kraja toj ludoj trci jer čim nešto dobijemo to postaje beskorisno i tada želja počinje zaokruživati ono što još nemamo. Želja je uvijek za nedostignutim.

Želja je kao horizont. Što joj se više približavamo to se više udaljava od nas. To se događa jer horizont jednostavno ne postoji. To je samo pojava, privid. On nije stvaran. Da je stvaran bio bi sve bliži kako mu se približavate; ako je nestvaran onda nestaje kako mu se približavate. Ako nije niti stvaran niti nestvaran, ako je pojava, san, privid, izmišljotina mašte, onda će ostati udaljen kao i prije, bez obzira kako mu se jako nastojite približiti.

Neistina je suprotno od istine. Svijet iluzije, maya, nije suprotno od istine nego njezin veo, njezin pokrivač. Želja nije suprotno od duše, od atman, nego njezin veo, njezin pokrivač. To je magla, dim koji skriva naše biće, koji skriva naše postojanje. Mi progonimo ono što nismo i kao posljedicu ne vidimo ono što jesmo. Želja je zavjesa koja je pala preko duše i zbog toga je nama nemoguće da upoznamo naše duše. Zato što stalno želimo postati nešto drugo ne možemo ostvariti naša vlastita bića.

Ako ta trka, ta želja da postanemo nešto drugo prestane makar i na trenutak onaj koji postoji, koji je, postaje vidljiv - upravo kao što sunce postane vidljivo čak i kada je nebo bez oblaka samo na tren. Odsustvo ove trke ja zovem dhyana, meditacija. I koji osjećaj čuda se javlja u trenutku kada spoznamo ono što stvarno postoji! Tada je sve što smo ikada željeli postignuto. Vizija duše je potpuno zadovoljenje želje jer  tamo,  ništa ne nedostaje.

Misao je znak neznanja. U znanju nema misli; tamo je direktna vizija. Staza misli nikada vas neće odvesti do znanja. Svjesnost, slobodna od misli, je vrata do znanja. Znanje nije dostignuće, ono je otkriće. Mi ga ne moramo postići, mi ga moramo otkriti. Ono je sveprisutno u nama. Mi ga moramo iskopati kao što kopamo bunar. Izvori svježe vode leže duboko zakopani ispod zemlje, ispod stijenja i kamenja. Čim su oni odstranjeni izvor će prsnuti u vis.

Ja vidim hrpe kamenja i stijene misli kako leže na izvorištu znanja. Čim su one odstranjene imati ćemo neprekinuti tok svjesnosti. Iskopajte bunar u sebi. Odstranite slojeve misli lopatom meditacije. I sa pravoumnošću i stalnom budnošću napravite misli beživotnima. Izbrišite ih iz egzistencije. Ono što ćete tada znati biti će znanje. Gdje nema misli, gdje svjesnost nije skrivena dimom ideja, vi ćete naći znanje.

Ja ne tražim od vas da odete u osamu. Ja tražim da osamu stvorite u sebi. Obična promjena mjesta neće pomoći; potrebna je promjena pristupa. To nije okolina već vaš mentalni pristup koji je središnja i najvažnija točka. Čovjek može otići u osamu ali ako u njemu nema osame on će i u osami biti okružen gomilom, jer će mnoštvo u njemu biti i tamo.

Prijatelji moji, mnoštvo nije vani, ono je u vama. Vi ste okruženi mnoštvom u sebi, pa kako će bijeg od vanjskog mnoštva pomoći? Mnoštvo koje je sada s vama, s vama će otići  i u vašu osamu. Bježanje od gomile je beskorisno. Mnoštvo želja koje je u vama mora biti odstranjeno. Stoga nemojte tragati za samoćom negdje drugdje. Budite sami unutar sebe. Nemojte se povući u osamu već stvorite stanje bez želja unutar sebe. Onog momenta

kada to ostvarite, mir, blaženstvo i ekstaza će vas prožeti. I u tom trenutku trenutaka vi ćete shvatiti da mnoštvo nikada niti nije postojalo, niti je ikakav vanjski svijet postojao. Sve je bilo u vama! Stvoritelj i tvorevine ne mogu se odvojiti jedni od drugih. Oni su, zaista, jedno i isto. U takvom jednom trenutku mora da je mistik Upanishada uskliknuo :”Aham Brahmasmi - Ja sam on, stvoritelj, ja sam Bog.”

Prah stoljeća leži hrpimice na našim umovima. Stari običaji, stare tradicije i predrasude su nas obuhvatile, kao što je ruševna ili napuštena kuća puna paučine i nastanjena pticama tame. Na isti način mi smo ispunjeni mislima posuđenim od drugih. I te posuđene misli o istini i Bogu velike su prepreke. One nas sprečavaju da spoznamo istinu. I tako potraga za svojim ja, potraga koja može probuditi našu uspavanu svjesnost nikada ne počinje u nama.

Prije nego možemo spoznati svoje istinito ja potrebno je svoje ja osloboditi od znanja posuđenog od drugih. To nije znanje, to je samo informacija. Otresite sve te informacije uzete od drugih i od starih tradicija, kao što bi otresli prašinu sa svog šešira. Tada ćete imati jasni pogled, i zavjesa između istine i vašeg ja više neće postojati. Mnoštvo misli stoji između njih kao zid.

Velika je razlika između znanja o istini i poznavanja same istine. Znanje o istini je robovanje mrtvom, posuđenom znanju; poznavanje same istine je slobodno prostranstvo neba samo-ostvarenja. Netko vam oduzima vašu sposobnost da letite; a netko drugi daje vam krila koja vas mogu odvesti Bogu.

Zbog toga vam govorim o ništavilu, o praznini. Praznina odstranjuje teret misli. Kao što čovjek mora ostaviti svoj teret u ravnici prije penjanja na planinu, tako morate biti slobodni od tereta misli prije nego što krenete na putovanje k istini. Što lakši planinar postaje, to će se više moći popeti. Na isti način, onaj koji se želi popeti na planinu istine izmjeriti će visine direktno proporcionalno prema neopterećenosti, prema praznini. Oni koji žele do vrha, do vrhunskog bića, moraju doseći vrhunsku prazninu gdje biće postaje ne- biće. Vrhunac savršenstva događa se u beskrajnim dubinama praznine i glazba egzistencije dolazi iz tišine ne-egzistencije - i tada znamo da je sama nirvana ostvarenje Brahme, stvoritelja, Boga.

Istina je nepoznata, te kako može biti upoznata kroz misao? Misao je također poznata. Napor je sve u svemu uzaludan. Nema staze koja vodi od poznatoga k nepoznatome. Poznato nas ne može povesti k nepoznatomu. To se ne može ni pomisliti. To je nemoguće. Poznato se samo može kretati u krugu poznatoga. Bez obzira kako snažno mislim unutar carstva poznatoga nema mogućnosti da se ono nadiđe ili da se izađe iz njegovog područja. Ja ću se bez sumnje kretati ali to će biti u krugu, kao vol koji okreće kolo bunara. Ići ću iznova po istim putovima bez da ikamo stignem. Do sada nitko nije uspio dosegnuti istinu mišljenjem. Oni koji su došli do cilja, uspjeli su to nekim drugim putem. Ne smatram Mahaviru, Lao Tzua, Buddhu ili Isusa misliocima. Niti jedno  od njihovih dostignuća nije rezultat mišljenja. Onda kako su došli do svog cilja? Nije to bilo hodanjem po stazi misli već skakanjem daleko od nje. Ne možete dosegnuti nepoznato hodajući po utrtoj stazi poznatog. Morate napustiti tu stazu i skočiti u nepoznato.

Molim razumijte značenje riječi “skočiti”. Upoznajte taj “skok” dobro. Morate ga napraviti. Vi ste na stupnju misli. Vi stojite u misli, vi živite u misli i vi morate skočiti odatle u carstvo bez misli. Morate skočiti u svijet gdje ne postoji ništa osim tišine. Morate skočiti od zvuka u tišinu. Hoće li vas samo mišljenje o skoku odvesti tamo? Ne, vi ćete se ponovo upregnuti u kolo misli i to vas neće odvesti ni kamo.

Ne mislite - probudite se! Promatrajte proces misli. Gledajte kako se on okreće u krugovima. Samo promatrajte. I dok promatrate pronaći ćete, u nekom povoljnom trenutku, da ste skočili bez napora i da ste u neizmjernim dubinama praznine. U trenutku kada napustite obalu poznatoga otkriti ćete da vaš brod jedri glatko na oceanu nepoznatoga.

A koja je to radost tako jedriti, ploviti po oceanu nepoznatoga! Kako to mogu opisati? Vaša uznemirenost vam ne dozvoljava da vidite. Oči ispunjene suzama ne mogu vidjeti. I bilo da su ispunjene suzama sreće ili suzama žalosti nije važno. Oči koje su ispunjene bilo čime ne mogu vidjeti istinu. Da bi vidjele istinu potrebne su oči koje su potpuno prazne.

Svako oko koje je kao ogledalo, u kojem nema ničega, može vidjeti onoga koji je sve.

Ispričati ću vam o događaju u jednom selu. Netko me upitao kako da pronađe Boga. Odgovorio sam pitanjem, pitajući ga da li je već pronašao sebe kada je krenuo u potragu za Bogom. Mi želimo upoznati Boga a ne poznamo sami sebe! Mi čak ne znamo što nam je najbliže! Niti jedno biće, niti jedna egzistencija nije nam bliža nego mi sami stoga se neznanje mora razotkriti i pobijediti na tom mjestu. Onaj koji je neupućen u svoje pravo ja ne može steći znanje na niti jednom drugom stupnju.

Plamen znanja prvo počne gorjeti u čovjekovom unutrašnjem biću. To je istok znanja i sunce znanja tamo izlazi. Ako je tamo mrak možete biti sigurni da ni drugdje nema svjetla. Upoznajte sebe, ne Boga. Ova zraka svjetlosti na koncu će prerasti u sunce. Znajući sebe dolazimo do spoznaje da postoji sat-chit-anand, da postoji biće, svjesnost, sreća, ali da nema “Ja”, nema ega. To veliko ostvarenje je realizacija Boga.

Čovjek je duša zaogrnuta egom. A to je neznanje. Duša koja se oslobodila ega je Bog. I to je znanje. Kamo idete u potragu za svojom dušom? U bilo kojem od deset pravaca ne možete ju naći. No postoji i jedanaesti pravac. Znate li? Ja ću vam pokazati taj pravac.

Vi sami ste taj jedanaesti pravac i možete ga pronaći ako prestanete gledati u ostalih deset. Jedanaesti pravac nije kao ostalih deset. U stvari to nije nikakav pravac. To je ne- pravac, negacija usmjerenja. On vas vodi tamo odakle nikada niste otišli. To je vaše pravo biće, vaše vlastito prirodno stanje.

Svih deset pravaca ide prema van. Oni su stvorili svijet. Deset pravaca su svijet. Oni su udaljenost. Ali onaj koji zna sve te pravce i kreće se njima, sigurno je odvojen od njih, sigurno je različit od njih - ili ih ne bi mogao ni znati niti se kretati među njima. On se kreće  i istovremeno se ne kreće. Ako nije čvrsto ustoličen u svom vlastitom biću on  nije sposoban kretati se, jer je u središtu njegovog kretanja nepomičnost, jer je u središtu njegovog kotača koji se okreće učvršćenje. Jeste li ikada promatrali kotače kočije? Kotači se mogu okretati samo zato što je središte učvršćeno. Uvijek postoji čvrsta stvar koja drži i podržava kretanje.

Život je nestabilan i prolazan ali duša je stalna i postojana. Duša je jedanaesti pravac. Ne treba nikuda ići da bi ju pronašli. Odbacite svaku potragu i pogledajte tko prebiva u vama. Probudite se za onoga koji je. To je moguće ako prekinete potragu. To nije moguće trčeći ali je moguće ako stanete.

Stanite i pogledajte. Te dvije riječi su glavna teškoća religije, vodiči na  nečijoj sadhani i cijeli ključ yoge. Stanite i pogledajte, i jedanaesti pravac se otvara pred vama. Kroz njega ulazite u unutrašnji prostor. Unutrašnji prostor je duša. Vidim da svi trčite za nečim ali sve to trčanje ne završava ničim nego padom. Zar ne vidite ljude kako padaju svaki dan? Nije li to rezultat sveg tog trčanja? Ne završava li sve trčanje smrću? Ali oni koji znaju tu istinu na početku, spašeni su propasti na kraju.

Želim da stanete i pogledate. Hoćete li to učiniti? Usred vašeg sumanutog trčanja čujete li moj zov? Stanite i pogledajte tko trči. Stanite i pogledajte tko traži. Stanite i pogledajte “Ja”, sebe. Čim se groznica trčanja stiša svih deset pravaca nestaje i samo taj jedan pravac, taj ne-pravac, ostaje. On vas vodi do korijena, do izvora, do fontane vrhunskog znanja.

Jednom je Sadhu pitao ljude kakvi su bili prije nego su rođeni. Ako sretnete tog sadhua što ćete mu reći? Znate li kakvi ste bili prije nego ste rođeni? Znate li kakvi ćete biti poslije smrti? Ako naučite stati i gledati, tada možete saznati. Možete znati onoga koji je bio prije nego je rođen, onoga koji će biti i poslije smrti i onoga koji je unutra sada u ovom trenutku. To je samo stvar malog okretanja i gledanja. Stanite i pogledajte.

Pozivam vas da sa mnom putujete u taj prelijepi svijet. Stanite i pogledajte.