Prva pustolovina

Neobično je kako se doživljaji od čovjeka mogu otuđiti i nestati!
Čitave godine s tisućama doživljaja mogu iščeznuti. Cesto gledam
djecu kako trče u školu i ne mislim na vlastito školovanje, gledam
gimnazijalce i jedva se još sjetim da sam to i ja bio. Gledam
strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u
svoje urede, i posve sam zaboravio da sam nekoć i |a tako išao i
nosio plavu bluzu i pisarsku kutu s ulaštenim laktovima. U knjižari
promatram neobične zbirčice pjesama osamnaestogodišnjaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-nu, i više ne razmišljam o tome da sam i ja nekoć pisao takve stihove i nasjeo baš tom istom lovcu na autore.
I tako sve dok u nekom trenu, u šetnji ili vožnji vlakom ili besanom
noćnom času ne iskrsne cijeli jedan zaboravljeni dio života i ukaže
mi se, jarko osvijetljen, kao kakav kazališni prizor sa svim
sitnicama, svim imenima i mjestima, zvucima i mirisima. To mi se
dogodilo prošle noći. Vratio mi se doživljaj za koji sam svojedobno
bio siguran da ga nikada neću zaboraviti, a koji mi je, ipak,
godinama netragom pao u zaborav. Isto kao što izgubimo knjigu ili
perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga jednoga dana ugledamo u
ladici među starudijama i on je opet tu i ponovno je naš.
Bilo mije osamnaest godina i završavao sam bravarski nauk. Odnedavno
mije bilo jasno da u toj struci neću daleko dogurati te odlučih još
jednom promijeniti zanimanje. Dok se ne ukaže prilika da to priopćim
ocu, ostao sam u bravariji obavljajući posao napola mrzovoljno,
napola veselo, kao netko tko je već dao otkaz svjestan da svi putovi
samo njega čekaju.
Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna vrlina
daje bio u srodstvu s imućnom damom iz susjedstva. Ta dama, mlada
udovica nekog tvorničara, stanovala je u omanjoj vili, posjedovala
elegantna kola i jahaćega konja i slovila kao gizdava i ekscentrična
jer nije sudjelovala u kolektivnom ispijanju kave, već umjesto toga
jahala, pecala, uzgajala tulipane i držala bernardince. O njoj su
govorili sa zavišću i ogorčenjem, napose otkad se saznalo daje u
Stuttgartu i Miinchenu, kamo je često odlazila, znala biti vrlo
društvena.
Otkad je njezin nećak ili bratić kod nas volontirao, to čudo već je
triput bilo u našoj radionici, pozdravilo svoga rođaka i razgledalo
naše strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na mene ostavljala
snažan dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila čađavom prostorijom
i znatiželjna pogleda postavljala smiješna pitanja, visoka
svijetloplava žena lica tako svježeg i naivnog kao u djevojčice.
Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim bluzama garavih ruku i
lica, s osjećajem kao da nam je kraljevna došla u posjet. Ono što smo
svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije slagalo s našim
socijaldemokratskim nazorima.
Jednoga dana u vrijeme užine priđe mi volonter i reče: "Hoćeš li u
nedjelju sa mnom k mojoj teti? Pozvala te je."
"Pozvala? Čuj, ne zbijaj sa mnom glupe šale, jer ću ti nabiti nos u
kabao s vodom." No, bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju
navečer. Kući smo se mogli vratiti vlakom u deset, a ako bismo duže
ostali, možda bi nam dala kočiju.
Ophoditi se s vlasnicom luksuzne kočije, gospodaricom jednoga sluge,
dviju služavki, kočijaša i vrtlara, po mome je tadašnjem shvaćanju
bilo upravo besramno. No to mi je palo na pamet tek nakon što sam već
odavno požurio prihvatiti poziv raspitujući seje li moje žuto
nedjeljno odijelo dovoljno dobro.
Do subote sam od silnoga uzbuđenja i sreće trčkarao uokolo kao muha
bez glave. A onda me uhvatio strah. Što da tamo kažem, kako da se
vladam, kako da s njom razgovaram? Moje odijelo, kojim sam se
oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mrlja, a svi su
mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je šešir bio
star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima mojim
najraskošnijim odjevnim predmetima - parom kao igla šiljatih
gležnjača, blistavo crvenom, polusvilenom kravatom i cvikerom s
poniklanim okvirima.
U nedjelju navečer krenuo sam s volonterom pješice u Sett-lingen,
bolestan od uzbuđenja i zbunjenosti. Ugledavši vilu, stali smo uz
ogradu ispred inozemnih borova i čempresa, dok se lavež pasa miješao
sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uveo u kuću, šutke,
odnoseći se prema nama s omalovažavanjem, jedva dopuštajući da se
obranim od krupnih bernardinaca koji su me pokušavali ščepati za
hlače. U strahu pogledah svoje ruke koje mjesecima nisu bile tako
pedantno čiste. Večer uoči, pola sam ih sata prao petrolejem i
sapunom.
Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu
ljetnu opravu. Pružila nam je ruku ponudivši da sjednemo. "Večera
će", reče, "začas biti spremna."
"Jeste li kratkovidni?" upita me.
"Pomalo."
"Znate, taj vam cviker uopće ne stoji." Skinem ga, tutnem u džep i
prkosno pogledam.
"A i socijalac ste?", nastavi.
"Mislite socijaldemokrat? Da, naravno."
"A zašto?"
"Iz uvjerenja."
"Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica
ste valjda došli gladni?"
U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome
očekivanju, osim triju čaša nije bilo ničega što bi me zbunilo. Juha
od mozga, bubrežnjak, povrće, salata i kolači, sve su to bila jela
koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaćica sama
točila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a
kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu,
pa i stanovitu sigurnost.
Nakon objeda vinske su nam čaše prenesene u salon, a kada su mi
ponudili finu cigaru i na moje čuđenje pripalili na crvenoj i
zlatnožutoj svijeći, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se
odvažio i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lijepa da se
s ponosom osjetih prenesenim u blažena prostranstva otmjena svijeta o
kojemu sam iz nekih romana i feljtona stekao čeznutljivu i neodređenu
predodžbu.
Zapodjenuli smo vrlo živ razgovor, a ja, postavši vrlo smion, odvažih
se našaliti primjedbama koje je madam načinila u vezi sa
socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Imate potpuno pravo.", reče
smiješeći se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No, kravatu
biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako —"
Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i
stala ju popravljati. Tad najednom s užasom osjetim kako dva prsta
zavlači u procjep moje košulje lagano mi dotičući prsa. A kada ju
zaprepašteno pogledah, ona me još jednom dotaknu s oba prsta
netremice me gledajući u oči.
K vragu, pomislih i srce mi stade tući, a ona malo ustuknu glumeći da
promatra kravatu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i
temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom.
"'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", reče
svome nećaku koji je prelistavao časopis. "Da, budi tako dobar."
On ode, a ona mi se približi, polako, širom otvorenih očiju.
"Znaš ..." šapnu mi meko, "... drag si."
Pritom mi se unese u lice i usne nam se spojiše, nečujno i žarko, a
onda opet, pa još jednom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku
lijepu damu, i to tako snažno da ju je moralo zaboljeti. Ali ona je
ponovno tražila moja usta i dok me ljubila, oči joj se navlažiše i
zablistaše djevojačkim sjajem.
Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne.
Ponovno je živahno razgovarala i pri svakom se bacanju šalila, no ja
ne izustih ni riječi i teško disah. Povremeno joj je ruka zalazila
ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi počivala na koljenu.
Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poći.
"I vi biste već pošli?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim
stvarimapromucah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh.
"Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga
prema vratima, i baš kad je prekoračio prag, ona me trgnu za ruku i
još jednom privuče. Na izlasku mi došapnu: "Budi spretan, čuj, budi
spretan." Ni to nisam razumio.
Oprostili smo se i otrčali prema postaji. Kupismo karte, a volonter
uđe u vlak. No meni sada nije trebalo društvo. Popeh se samo na prvu
stubu, a kada prometnik zviznu, ja saskočih i ostadoh. Bila je već
mrkla noć.
Omamljen i tužan vraćao sam se kući dugom cestom, šuljajući se kao
lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom
se prostirahu zemlje čudesa, a kada slučajno u džepu napipah pomklani
cviker, bacih ga u grabu kraj puta.
Iduće je nedjelje volonter opet bio pozvan na ručak, no ne i ja. Više
nije dolazila u radionicu.
Tijekom tri mjeseca često sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili
kasno navečer, osluškivao uz ogradu, šuljao se oko vrta, slušao lavež
bernardinaca i šum vjetra u krošnjama inozemnih stabala, gledao
svjetlo u sobama misleći: Možda me jednom ugleda; ta ona me voli.
Jednom sam iz kuće začuo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i ležeći
uza zid zaplakao.
No nikada me više sluga nije uveo u kuću i branio od pasa, i nikada
više njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne.
To mi se još samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen
napustio sam bravariju, zauvijek svukao plavu bluzu i otisnuo se
daleko u neki drugi grad.
(1905.)