Nešto nije bilo u redu. Moj suprug, Joe, tek što je napustio moju bolničku sobu, a mene je već obuzela neka zla slutnja. Bila sam sama, potpuno sama noć uoči najstrašnijih izazova. U mene se polako uvlačio strah od smrti. Već godinama nisam osjećala sličan strah. Zbog čega mi se to upravo sada dešava?

Bilo je to uveče, 18. novembra 1973. Te večeri sam primljena u bolnicu radi djelomične histerektomije. Tada mi je bila trideset i jedna godina, rodila sam sedmero djece, i bila sam odličnog zdravlja. Odlučila sam poslušati savjet svog doktora i podvrgnuti se spomenutoj operaciji. Ni ja ni suprug nismo se dvoumili kod donošenja odluke o pristanku na operaciju. I u trenutku kad sam ostala sama u bolničkoj sobi nije bilo nikakvih sumnji u ispravnost odluke. Međutim, mučilo me nešto drugo, nešto što nisam mogla definirati.

Otkad smo u braku rijetko smo noći provodili odvojeno. Pokušala sam razmišljati o našoj porodici i o tome koliko smo bliski jedno drugom. Iako smo imali šestero djece (jedno je umrlo kao beba) nerado smo ih ostavljali. Čak i na našu godišnjicu braka ostajali bismo kod kuće i prepuštali djeci da nam prirede proslavu. Znali su se u takvim prilikama pobrinuti za sve - od večere do vatrometa. Bilo je i muzike koja, možda, i nije bila po našem ukusu, ali je svejedno bila dobra. Sjećam se kad su nam za večeru poslužili kineske specijalitete na posebno ukrašenom stoliću oko kog su umjesto stolica bili veliki jastuci. Prigušili su rasvjetu u salonu, dali nam poljubac za laku noć i smijuljeći se povukli u svoje sobe. Činilo nam se kao da smo u raju na zemlji.

Razmišljala sam koliko sam sretna što za životnog saputnika imam Joea. Joe je bio divan bračni drug, pun razumijevanja i uvijek pri ruci. Uzeo je odmor kako bi bio samnom prije odlaska u bolnicu. Planirao je da uzme još sedam dana po mom izlasku iz bolnice. Sa najstarijim kćerima već je isplanirao i novogodišnju večeru.

Zle slutnje  su se sve više pojačavale. Možda je uzrok mojoj tjeskobi bila tama u sobi, tama koje se užasavam još od djetinjstva. A, možda je razlog mojim crnim slutnjama ležao u davnoj prošlosti, kada sam isto tako ležala u bolnici i kada se dogodilo nešto što ni dandanas ne mogu objasniti.

Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo četiri godine. Moj otac je znao reći da je brak s Indijankom bila najgora stvar koju je čovjek mogao uraditi u ono vrijeme. Otac je bio plavokosi Irac, a majka čistokrvna Indijanka iz plemena Sioux. Kao sedmo od ukupno desetero djece, jedva da sam i imala prilike bolje upoznati svoje roditelje prije razvoda. Nakon razvoda majka se vratila u rezervat, a otac je otišao u grad da živi sa svojim roditeljima. Nas šestero djece smjestili su u katolički internat.

Prvu zimu u internatu pamtim po učestalim groznicama koje su me neprestano tresle. U jednoj spavaonici bilo je četrdeset djevojčica. Sjećam se da sam se jedne noći uvukla u krevet svoje sestre Joyce. Ležale smo tako jedna kraj druge i plakale - ja od groznice a ona od straha za mene. Časna sestra koja je obilazila sobe našla me kod sestre i vratila u moj hladan i vlažan krevet. Sestrina objašnjenja i molbe da me pusti jer sam bolesna nisu pomogle. Tek treće noći su me otpremili u bolnicu.

U bolnici su dijagnosticirali veliki kašalj i upalu obaju plućnih krila. Sjećam se da je doktor tražio da se obavijeste moji roditelji i da je izrazio bojazan da neću preživjeti do jutra. Ležeći tako u groznici, čas budna čas u bunilu, osjetila sam nečije ruke na svojoj glavi. Otvorila sam oči i ugledala bolničarku. Čula sam je kako govori: 'Pa ona je još beba!'. Nikada neću zaboraviti sa koliko je nježnosti izgovorila te riječi. Njene riječi su djelovale umirujuće i ja sam ubrzo utonula u san.

Probudile su me riječi liječnika: 'Gotovo je. S njom je svršeno!'. Osjetila sam da netko navlači pokrivač preko moje glave. Bila sam zbunjena. Nisam znala šta znače te riječi. Okrenula sam glavu i pogledom obuhvatila sobu. Pri tom mi nije bilo čudno što sam sve mogla vidjeti iako mi je preko glave bio navučen prekrivač. Ugledala sam doktora i sestru kako stoje pored mog uzglavlja. Primijetila sam da je svjetlo u sobi jače nego što je bilo čas ranije. Pričinilo mi se da je krevet ogroman a da ja na njemu izgledam poput malog smeđeg zečića. Kad je doktor izašao, postala sam svjesna da je u sobi još netko. Odjednom sam se našla u nečijem naručju. Podigla sam pogled i ugledala čovjeka s divnom bijelom bradom. I on je posmatrao mene. Njegova me brada opčinila. Činilo se kao da svjetluca jarkom svjetlošću koja je dolazila odnekud od ispod brade. Ja sam se smiješila i prstima mu mrsila bradu. Osjećala sam smirenost i neobičnu sreću. Nježno me ljuljao obujmivši me svojim rukama, i premda ga nisam poznavala željela sam da zauvijek ostanem uz njega.

U sljedećem trenutku čula sam sestru koja je uskliknula 'Ona ponovo diše!' U sobu je utrčao doktor. Bila je to neka druga soba. U međuvremenu su me, naime, prebacili u jednu malu, puno tamniju sobu. Čovjek s bijelom bradom je nestao. Bila sam sva mokra od znoja i bilo me jako strah. Upalili su svjetlo i potom me vratili u sobu gdje sam ranije ležala.

Mojim roditeljima, koji su već bili stigli, saopćili su da su me umalo izgubili. Čula sam ih kako razgovaraju, ali još uvijek nisam bila u stanju da ih razumijem. Ipak, bilo je lijepo opet biti uz roditelje, uz ljude koji su me znali i voljeli - kao i uz čovjeka s bijelom bradom. Pitala sam ih tko je taj čovjek s bijelom bradom i kuda je otišao, ali oni nisu imali pojma o čemu govorim. Rekla sam i kako je doktor rekao da je samnom gotovo i da me tada u svoje naručje uzeo čovjek sa svjetlećom bijelom bradom, ali oni nisu ništa shvaćali, ni tada ni kasnije. To iskustvo nisam imala s kim podijeliti i s njim sam provela svoju mladost kao u nekoj oazi Ijubavi. Sjećanje na to iskustvo ostalo je u meni zauvijek nepromijenjeno, i kad god bih ga se kasnije sjetila obuzimalo me neko čudno osjećanje smirenosti i sreće, isto onakvo kao kad me čovjek s bijelom bradom držao u naručju.

Pokušavala sam dozvati to sjećanje dok sam ležala u tamnoj sobi čekajući operaciju. Strah od tame koji me prati od onih dana kada sam otrgnuta od roditelja bivao je sve jači. U sobi je bilo nečeg zastrašujućeg. Smrt kao da se šuljala oko mene. Misli su mi bile zaokupljene samo njome - smrću! Smrt i Bog. Dvije vječno povezane riječi. Što me čeka tamo, s one strane? Umrem li sutra, što ću tamo preko naći? Vječnu smrt? Vječnost uz osvetoljubivog Boga? Nisam bila sigurna šta me očekuje. Na koncu, kako li izgleda taj Bog? Nadala sam se samo da nije onakav kakvog su nam ga predstavljali u internatu.

Još uvijek se sjećam svih detalja te prve školske zgrade i njenih divovskih zidova od opeke i tamnih, hladnih učionica. Žičana ograda dijelila je ženski dio internata od muškog, a slična ograda je opasivala cijeli kompleks zgrada internata. Bili smo podjednako izolirani od vanjskog svijeta kao i jedni od drugih. I danas dobro pamtim ono prvo jutro kada su moja braća odvedena u jednu,  a ja i moje sestre u drugu zgradu internata. Nikada neću zaboraviti strah i užas u očima moje braće kad su su se okrenuli prema nama da bi nas još jedanput, prije konačnog rastanka, pogledali. Mislila sam onda da će mi srce prepući od bola.

Moje dvije sestre i ja odvedene smo u jednu malu prostoriju gdje su nas opatice posule praškom protiv ušiju i ošišale. Dobile smo i odjeću, odnosno uniforme po kojima su svi lako mogli prepoznati one koji bi eventualno pobjegli iz internata. Našu najstariju sestru Thelmu odveli su u drugu prostoriju gdje su kroz isti postupak prolazile starije djevojčice. Te prve večeri postrojili su nas uz krevete, a onda je jedna od časnih sestara zviždaljkom dala znak za lijeganje u krevet. Čim smo legle, ugasili su svjetlo u spavaonici, a vrata su zaključali izvana. Prestravljena sam ležala u toj ogromnoj, mračnoj i zaključanoj sobi, čekajući da me san izbavi tog užasa.

Nedjeljom su sva djeca morala u crkvu. Tada smo imale priliku da vidimo našu braću, tamo na drugoj strani kapele. Dok sam se te prve nedjelje probijala kroz gomilu djevojčica, osjetila sam da me nešto udarilo u glavu. Okrenula sam se i ugledala dugačak kolac na čijem kraju je bila gumena loptica. Časne sestre su tim štapom održavale red u crkvi. To je bio samo prvi u nizu udaraca koje sam primila u internatu. Kako nisam nikako mogla ustanoviti što koje zvono najavljuje i kada kleknuti ili moliti, udarci su često pljuštali po mojoj glavi. Mogla sam vidjeti braću, a u tome me ni udarci gumenom kuglom nisu mogli omesti.

U internatu su nas učili o Bogu, i tamo sam naučila mnoge stvari o kojima nikada nisam previše razmišljala. Rekli su nam da smo mi, Indijanci, pagani i grešnici, a ja sam im, naravno, vjerovala. Časne sestre su, očito, bile u posebnoj milosti Boga, a nas su učili da su one tu samo da nam pomognu. Moju sestru Thelmu često su tukle gumenim crijevom, a ona im je morala na tome zahvaljivati. U slučaju da zahvala izostane mlaćenje bi se ponavljalo. Kako su te časne bile Božje izabranice, u meni se, prirodno, rodila neizmjerna bogobojaznost. Sve što sam o njemu tamo naučila taj je strah od Boga znatno pojačavalo. U mojim očima on je bio bijesan, nestrpljiv i neizmjerno moćan, što je značilo da će me, naljutim li ga, ili smlaviti ili poslati pravo u Pakao, ako ne prije a ono o Sudnjem danu. Potajno sam se nadala da tom internatskom Bogu nikad neću morati pred oči.

Pogledala sam na veliki zidni sat nasuprot mog kreveta. Prošlo je tek nekoliko minuta otkad je Joe napustio moju bolničku sobu. Samo nekoliko minuta!  Slabašno svjetlo nad umivaonikom bilo je dovoljno jako da  po zidovima baca sjenke -  sjenke koje su poput košmara opterećivale moju maštu još od ranog djetinjstva. Uslijed samoće i mraka misli su mi jurile tamnim hodnicima mojih sjećanja. Znala sam da ih na svaki način moram obuzdati ili će se u protivnom ova noć pretvoriti u beskrajnu moru. Malo sam se pribrala pokušavajući naći vedrije trenutke iz moje prošlosti. Pojavio se tračak svjetlosti.

❖ ❖ ❖

Metodisti iz Wesleya upravljali su školom za Indijance koja se zvala Brainard Indian Training School. Nikad neću zaboraviti natpis koji se nalazio ispred škole 'Ljudi bez vizije propadaju'. Bila sam sigurna da se to odnosi na Indijance, a kako se natpis nalazi na školi za Indijance, smatrala sam da će nas tu naučiti kako doći do vizije. Takvo moje shvaćanje navedenog natpisa potkrepljivali su neki drugi natpisi koje sam vidjela po gradu, poput onoga 'Indijancima i psima ulaz zabranjen!'

Pokazalo se da će Brainard Indian Training School biti mnogo pozitivnije iskustvo od prethodnih kroz koje sam prošla. Tu je vladala prijatna i opuštena atmosfera, a nastavnici kao da su uživali u svom poslu. Tu sam shvatila da Bog ima različito značenje za različite ljude.  Za ove ljude ovdje, Bog nije bio ljut i osvetoljubiv, već biće koje se radovalo našoj sreći. Premda sam naučila da postoje različiti načini poimanja Boga, bojim se da sam i dalje bila uvjerena da će me i takav, različit, ipak kazniti ako ikad umrem i stanem pred njega.

Tokom ljeta odlazila sam i u luteranske i u baptističke crkve, a povremeno i u Vojsku spasa. Bitno je bilo da idem u crkvu, a manje mi je bilo važno o kojoj se crkvi radi. Kako sam sazrijevala tako je raslo moje zanimanje za Boga. Shvatila sam da on igra važnu ulogu u mom životu, iako mi baš nije bilo potpuno jasno kakva je to uloga, i kakav će utjecaj imati na moj život. Pokušala sam mu se približiti molitvama i tako doći do odgovora, ali imala sam osjećaj da me nije čuo. Činilo se da moje riječi nemaju odjeka. Kad mi je bilo jedanaest skupila sam svu svoju hrabrost i upitala upravnicu da li ona stvarno vjeruje da Bog postoji. Bila sam sigurna da je ona prva koja mora znati odgovor na to pitanje. No, umjesto odgovora dobila sam šamarčinu, uz uobičajeno oštar prekor u smislu 'kako se usuđuješ sumnjali u Njegovo postojanje?!' Potom mi je naredila da kleknem i molim za oprost, što sam ja, naravno, i učinila. No, tada sam shvatila da sam osuđena na vječnu vatru Pakla, što zbog  potpunog nedostatka vjere, što zato jer sam se usudila posumnjati u postojanje Boga. Bila sam sigurna da mi nikada neće biti oprošteno.

Kasnije tog ljeta odselila sam ocu, a tamo sam se jednom zgodom naužila straha. Jedne noći, kad sam legla u krevet, odgrnula sam zastore kako bih mogla posmatrati zvijezde i oblake. Bila je to moja omiljena zabava još iz ranog djetinjstva. Iznenada sam ugledala kako s oblaka silazi bijela zraka svjetla. Bila sam prestravljena. Zraka se pomjerala lijevo - desno, kao da nešto traži, nas, nekoga. Bila sam sigurna da to Isus dolazi po Drugi Put. Vrisnula sam iz sveg glasa. Učili su nas da će Isus doći prerušen u provalnika, noću, i da će pravedne povesti sa sobom, a one ostale, zle, spržiti. Prošli su sati i sati prije nego što me otac uspio smiriti i konačno uvjeriti da se ne radi o Isusu već o reklamnim reflektorima cirkusa koji je upravo stigao u naš grad. Nakon ove zgode neko se vrijeme nisam zabavljala posmatranjem noćnog neba.

No, moja potraga za istinskom prirodom Boga i dalje se nastavila. Sjećam se da sam obišla brojne crkve i popamtila mnoge rečenice iz Novog zavjeta. Došla sam do zaključka da duša umrlog počiva u grobu zajedno s tijelom sve do časa uskrsnuća, kada pravedni ustaju zajedno s upravo pristiglim Isusom. Često sam o tome razmišljala, još uvijek se plašeći svoje vlastite smrti i vječne tame koja će uslijediti.