3.    dio

Prostor

PROSTOR

Zen predstavlja pojednostavnjen način života. Stil i način na koji je hram zena opremljen potpuno je pročišćen. Sobe hrama većinom su prazne. One su samo prostori - ali divni prostori.

Prostor je najvrednija stvar u Japanu i prema njemu se odnose s dubokim poštovanjem. Ovdje u Sjedinjenim Državama, gdje imamo toliko prostora, mi ga ne cijenimo. Smatramo da je prostor isto što i "ništa", nešto što jednostavno ne postoji. Prostor vidimo kao "prazninu", ali u pretrpanijoj situaciji, ljudi stvarno primjećuju prostor.

Zanimljivo je da je i Kina zemlja u kojoj ima mnogo prostora, a ipak mislim da su Kinezi bili ti koji su prije svih, preko umjetnosti, učili ljude da poštuju prostor. Danas živimo u "dobu prostora" i, začudo, iako je naša kultura pionir svemirske navigacije i istraživanja svemira, mi zapravo ne uviđamo vrijednost prostora. Jedan od velikih doprinosa zena zapadnom svijetu jest shvaćanje prostora.

U Japanu su brežuljci najpoželjnija mjesta za boravak. Oni su puni parkova i potoka, a zanimljivo je da se na najboljoj zemlji i na najdivnijim mjestima nalaze zen hramovi. Ti su hramovi oduzeti odmetnicima, koji su nekako dopustili zen redovnicima da uđu. Ti su redovnici zapravo prevarili razbojnike i okupirali prostor.

U Kamakura razdoblju, zen je znatno utjecao na kastu samuraja ratnika. Bilo je to doba kada su Japan razdirali unutarnji sukobi, a neprekidan je rat vođen medu raznim feudalcima, koji su se borili za zadobivanje carske moći. Odlučili su kao vojnici proučavati zen da bi se naučili neustrašivosti - i tu su zen redovnici nadmudrili samuraje. Samuraji su se hvalili svojim muževnim i ratničkim odlikama, no nisu mogli prestrašiti zen redovnike, jer njih smrt jednostavno nije zabrinjavala - uopće ih nije zaustavljala!

Klasičan primjer zen priče o njihovoj neustrašivosti jest priča mladića koji se prijavio kao učenik kod jednog majstora mačevanja. Majstor ga je pogledao i upitao: "S kim si prije učio?"

On je odgovorio: "Nikad prije nisam učio mačevati."

Majstor ga je sumnjičavo pogledao i rekao: "No, hajde, nemoj sad, učio si s nekim." "Ne, gospodine, nikada nisam učio", odgovorio je.

"Dakle", reče majstor "ja sam iskusan učitelj i jedan mi pogled govori da li je netko učio mačevanje ili nije. I znam da ti jesi!

No, mladić je odmahnuo glavom i ostao uporan: "Gospodine, uvjeravam Vas, nikad nisam ni sa kime učio mačevanje.

"Pa", rekao je majstor, "sigurno ima nešto posebno u tebi - što misliš što bi to moglo biti?"

"Pa", odgovorio je mladić, "kad sam bio dječak, strašno me zabrinjavalo umiranje. Mnogo sam razmišljao o smrti. I tada sam shvatio da u smrti nema ničega čega bismo se trebali bojati."

"O, to objašnjava sve", zaključio je majstor.

Jedan od rezultata početnog vježbanja zena - početak zena - jest prevladati strah od smrti. Ranije sam vam opisao hinayana fazu učenja zena, gdje duboko uranjate u meditaciju i tako reći povlačite svoju svijest sve do njenog izvora.

Ovo je početna faza, a kako se upuštate u nju, sve više prodirete u dimenziju svojeg bića dublju od individualnosti. I shvaćate da tu pripadate, jer to je mjesto na kojem zaista postojite. Ono što osjećate kao svoju individualnost zapravo je nešto vremensko, prolazno, poput lišća bjelogorice. Kada dođe jesen, ono se posuši i otpadne.

Japanci u svojoj poeziji i estetici uvijek uspoređuju smrt s jeseni i zimom. Smatraju da je ljudski život u skladu s godišnjim dobima. Ova se tema proteže kroz japansku poeziju, a na starije se ljude gleda kao na one koji su u "zimi" ili u "jeseni" života. Jednako kao što u Japanu javor u jesen postaje predivan, tako se i starost, kao životno doba cijeni i poštuje. U Japanu stariji ljudi izgledaju mnogo bolje od Zapadnjaka jer se oni ne bore, nego surađuju s godinama. Biti star časna je stvar.

I za žene i za muškarce godine znače poštovanje i autoritet. Taj osjećaj usklađenosti ljudskog života i prirodnih ciklusa čini starenje i smrt manje problematičnima za ljude koji prihvaćaju takvu psihologiju. Oni starost vide kao pravilan ritam vremena, a ne kao izopačenje ljudskog bića, isto kao što ni jesen ni zimu ne vide kao izopačenje vremena.

Pretpostavljam kako ćemo možda teško shvatiti ovu analogiju, jer mi o godišnjim dobima jednostavno ne razmišljamo na isti način. Mnogi od nas žive u svijetu bez godišnjih doba.

Već sam spomenuo ideju koju je Dogen, veliki majstor zena, iznio u svojoj knjizi Shobogenzo - tu mu je ideju zapravo dao jedan kineski učenik Kumarajive, koji je živio oko 400. godine. Dogen je opazio da su, suprotno onome što nam se čini, događaji u vremenu vječni i da svaki događaj "ostaje" na svome mjestu. Drvo koje gori ne postaje pepeo.

Prvo postoji drvo, a zatim postoji pepeo. Proljeće ne postaje ljeto. Postoji proljeće, a zatim postoji ljeto; a zatim jesen, a zatim zima.

I, bez obzira na to koliko nam je to čudno, sunce se pri svojoj rotaciji ne pokreće, a rijeke ne teku. Nama to zvuči paradoksalno. To je poput Heraklitove izreke: "Nikad ne stupamo dva puta u istu rijeku."

Velika je sličnost između Heraklitova razmišljanja i taoističke filozofije; i u jednom i u drugom postoji pojam yina i yanga. Heraklit je najizvorniji mislilac u zapadnjačkoj misli. (Phillip Wheelwright objavio je sjajan prijevod preostalih fragmenata Heraklitove filozofije na engleski jezik.) Bili bismo u mnogo  povoljnijem položaju da je Zapad utemeljen na Heraklitu, a ne na Aristotelu, jer je Heraklit bio najdomišljatiji i njegova je misao mnogo bliža istočnjačkoj misli.

Japanci smatraju da je smrt posve prirodan događaj; ona je, takoreći, samo padanje lišća, a ipak je korijen uvijek tu. Mnogima je to teško prihvatiti; čini se da korijen uopće ne prodire u naše svakodnevne živote. "Osjećam da sam samo 'na vrhu - kako da se 'spustim'?" No, naravno, vrh je vrh i ne može se spustiti i biti dno!

Isto to pitanje ljudi postavljaju kada kažu: "Kako da se riješim svoje egocentričnosti?" Pa, očito se ne možete riješiti egocentričnosti egocentričnošću - kao što kaže majstor Bankei: "Ne možete krv isprati krvlju!" A pokušati shvatiti svoju prirodu Buddhe pomoću egocentričnog nastojanja, jednako je pokušaju da isperete svoj ego svojim egom, a krv krvlju.

U svom je učenju Bankei istaknuo način na koji taj korijen imate u sebi. Objasnio je: "Kada čujete zvonjavu zvona, ne morate razmišljati o tome - odmah znate da je to zvono. Kada čujete graktanje vrane, ne naprežete se niti koristite domišljatost svoje svjesne volje da biste znali da je to vrana - vaš um čini to za vas."

Jednom ga je zgodom neprestanim upadicama ometao neki nichirenski svećenik - ti nichirejci mogu biti strašni fanatici. Taj je svećenik stajao uz svjetinu i slušao što Bankei govori, a zatim je poviknuo: "Ne razumijem ni jednu tvoju riječ!

A Bankei je odvratio: "Pridi bliže i objasnit ću ti."

Svećenik je tada ušetao među gomilu, a Bankei je rekao: "Hajde, priđi bliže."

I on je prišao. "Pridi još bliže!" I on je prišao. "Molim te, još bliže", sve dok nije bio posve blizu majstora. A Bankei reče: "Koliko me dobro razumiješ!"

Bankei je istaknuo da u sebi imamo ono što on naziva "nerođenim umom". To je razina uma koja ne nastaje, koja nije potekla od individualnosti. Svi mi imamo taj izvorni talent. Kada netko kaže "dobro jutro", mi kažemo "dobro jutro", i ne "razmišljamo" da bismo to učinili - to je nerođeni um. To je nerođeni um zbog kojega su vaše oči plave ili smeđe; to je nerođeni um uz pomoć kojeg vidite i dišete.

Disanje je važno u meditaciji jer je to naša sposobnost koja je istodobno i hotimična i nehotična. Možete osjećati kako dišete, a isto tako možete osjećati da ono (disanje) diše vas. Tako je to, na neki način, most između hotimičnog i nehotičnog svijeta - mjesto gdje su ta dva svijeta jedno.

Ako se usredotočimo na vlastito disanje i shvatimo ovu koncepciju možemo steći dojam da naš nesvjestan život uopće nije nesvjestan, u smislu da mu nedostaje svjesnosti; upravo suprotno, on je korijen svijesti, izvor iz koje svijest dolazi. Kao što se lišće svake godine javlja na stablu, tako i svijest neprekidno dolazi i odlazi iz nesvjesne osnove ili onoga što bismo mogli nazvati nad-svjesnom osnovom.

Da biste to prihvatili, ne morate doslovno vjerovati u reinkarnaciju - u ideju da posjedujete individualno, trajno središte ili dušu koja se neprestano i neprestano rađa. Osobe koje prakticiraju zen nemaju jedinstveno mišljenje o reinkarnaciji. Upoznao sam majstore koji vjeruju u reinkarnaciju, ali i one koji uopće ne vjeruju u nju.

Kada govore o neprestanom izlasku individualnosti i svjesnosti iz osnove, oni zapravo misle na ono što svi mi možemo vidjeti: vidimo ljude u svim fazama života koje dolaze i odlaze. Ne vidimo nikakav kontinuitet među njima.

No, to je samo zato što ne vidimo prostor. Razmak medu ljudima - prostor između života - taj je koji tvori vezu među njima. Ovo je iznimno važno - filozofija prostora - i tome ćemo se kasnije malo više posvetiti, no ovdje se radi o tome da su zen redovnici kroz shvaćanje toga stekli tako jake živce. Mogli su gledati samuraja u oči i reći: "U redu, odrubi mi glavu! Što to dokazuje?"

Samuraje je to zapanjivalo, a te su redovnike smatrali vrstom čarobnjaka. Tražili su da ih redovnici poduče, jer su mislili da ih neprijatelj nikada neće moći poraziti ako steknu takvu neustrašivost.

Zen je poput potoka koji izlazi iz planine. Ne izvire da bi utažio žeđ putnika, no ako se putnici žele poslužiti njime, to je u redu. Vi sami morate odlučiti što ćete s vodom; posao potoka je samo da teče. Zen majstori poučavat će svakoga tko je uporan u tom nastojanju, tko god on bio. Samuraji su postali zahvalni učenici redovnika zena i dali su im najbolju zemlju u gradu!

Na toj su zemlji izgradili silne zgrade, s teškim krovovima u stilu kineske dinastije Tang, a koje su ispod toga skrivale elegantnu otrcanost. One su poput lampiona - pod krovom su prazni podovi pokriveni slamnatim prostirkama; tu su I pomični zasloni, i tu i tamo koji jastuk za sjedenje, i ništa više. Unutra imate osjećaj "životnog" prostora.

Razmotrimo to na trenutak. Već sam rekao da na Zapadu zanemarujemo prostor. Znamo da je prostor na našem planetu prepun zraka, i znamo da je on "nešto". Zrak zauzima prostor i vrlo nam je važan, zapravo, neophodan za život, no mi mislimo da zrak jednostavno ispunjava "prazninu". Kada astronomi zapodjenu razgovor o zakrivljenom prostoru ili o osobinama prostora, prosječna osoba smatra to uvredom svojem zdravom razumu. "Kako prostor može biti zakrivljen? Kako može imati bilo kakva svojstva? On ne postoji. On je ništa!"

No, ispraznost takvog razmišljanja postaje očita onog trenutka kada shvatite da su čvrstoća, materijalnost ili gustoća nezamislive bez prostora. Prostor je razmak između krutih tijela, a time je, na neki način, i odnos između njih. Da bismo to shvatili, razmotrimo na trenutak jednu potpuno drugačiju vrstu prostora: "glazbeni" prostor - razmak između nota u melodiji. Kada svirate niz nota u melodiji, nema stanke, nema tišine između dviju nota; one neposredno slijede jedna drugu. No, upravo zbog tog razmaka - nečeg što nije rečeno, što nije zabilježeno zvukom - čujete melodiju. Ako ne čujete razmak, ne čujete ni melodiju. Prostor između nota, stopa, razmak, bitan je dio u melodiji. Na potpuno jednak način prostor je taj - bilo da se radi o unutarnjem prostoru ili o međuzvjezdanom prostoru - koji ide ruku pod ruku s postojanjem bilo kojih krutih tijela ili zvijezda. Prostor nije puko "ništa", on je drugi pol nečega.

Pogledajmo to s drugog stajališta. Prostor smo razmotrili astronomski i glazbeno; razmotrimo ga na trenutak estetički. Kada u motelskoj sobi, na primjer, ugledate tipično "zapadnjačku" sliku cvijeta - hoteli i moteli iz ne znam kojeg razloga vole slike cvijeća ili ptica iznad kreveta - vidite hrpu cvijeća postavljenu točno na sredinu papira. To nam govori da osoba koja je napravila sliku nema nikakvu predodžbu o prostoru, jer prostor na toj slici služi kao puka pozadina, i ne predstavlja ništa više. Nema baš nikakvu ulogu; prostor nije dio slike.

Međutim, kada kineski slikari koriste prostor, uočavate da oni pri slikanju jedne vlati trave ili grančice bambusa ili stabla bora, nikada ne postavljaju te predmete na sredinu papira. Istaknuti su na jednoj strani tako da je prikazani predmet, da tako kažemo, "uravnotežen" prostorom, a prostor je bitan dio slike. Postavljajući grančicu bambusa na jednu stranu, odmah uočavate dio slike koji nije bio predstavljen kao nešto - kao magla ili čak voda. Slikar ne mora ništa raditi s tim prostorom - na neki način sve je u slici. Bambus nije samo postavljen nasuprot pozadini - sve do samog ruba papira uključeno je u sliku na ovaj način. Umjetnik vidi polarnost prostora i krutih tijela i koristi tu polarnost u slikanju dovodeći ih u ravnotežu.

No, vi ne osjećate tu ravnotežu ako je zbijeno područje - oslikani predmet, što god on bio - postavljeno točno u sredinu prostora. Vi umjesto toga ukidate važnost prostora; nema mu "mjesta" na slici. Kada mislimo o nekom krutom predmetu koji jednostavno stoji nasred platna, zanemarujemo prostor.

Sjajno sam se provodio kada sam posjećivao studentske zajednice i provodio pokuse iz gestalt psihologije, koji ilustriraju lik i pozadinu. Prema gestalt teoriji percepcije, skloni smo primjećivati lik, a zanemariti pozadinu. Skloni smo opaziti predmete u pokretu dok zanemarujemo ono što je razmjerno nepomično. Prije ćemo uočiti područja koja su čvrsto ograđena nego ona koja su raspršena.

Nacrtam krug na ploči i upitam grupu, "Što sam nacrtao?" Oni uvijek kažu: "Krug, loptu, prsten", ili nešto slično. A ja onda kažem: "Zašto nitko nije rekao da sam nacrtao zid s rupom?" To pokazuje da smo skloni zanemariti pozadinu i pozornost usmjeriti na lik.

Zapadnjački umjetnici gotovo neizbježno oslikavaju cijelu pozadinu jer ne shvaćaju da je "prazan" prostor važan. Arhitekti, međutim, govore o "svojstvima" nekog prostora jer znaju da je ono što oni rade zapravo stvaranje životnih prostora za ljude. Oni ograđuju prostor, pa je na taj način prostor za arhitekte određena realnost. No, za običnog čovjeka prostor jednostavno ne postoji! Mi ga nismo svjesni.

Vrlo je zanimljivo da u pokusima meditacije možete iskusiti razne vrste prostora: optički prostor, zvučni prostor i osjetilni prostor. Zatvarajući oči, na tren možete shvatiti kakvu bi predodžbu prostora imao slijepac. Svaki osjet ima specifično shvaćanje prostora.

Postojalo je razdoblje u našoj povijesti u kojem vidimo, čitajući između redova drevne književnosti - sve do Dantea - da su oni "prostor" i "um" smatrali istima. A ako malo razmislite o tome, vidjet ćete da je to prilično očito. Uzmite za primjer "svijest" - ono što budisti nazivaju vijnana - koja znači vidjeti. Osnova vida jest vrsta ekrana, i kao što imate platno na koje projicirate dijapozitiv ili neki film, tako postoji i vrsta pozadine ili područje na kojem se mora nalaziti sve što vidimo. Riječ je o onome što nazivamo "vidnim poljem", koje je ovalnog oblika i nejasnih rubova. Vi "vidite" ovalno područje, to vidno polje. Mora postojati to otvoreno polje da bi uopće postojao bilo kakav vid, pa, iako ga zanemarujemo, to je polje pozadina.

Nekoć davno sjedili su Englez i Indijac zajedno u vrtu i hindus je pokušao Englezu objasniti osnove indijske filozofije. Tako je rekao: "Gledaj, na kraju vrta je živica - nasuprot čemu vidiš živicu?"

Englez odgovori: "Nasuprot brda." "A nasuprot čemu vidiš brda?"   On odgovori: "Nasuprot neba."

"A nasuprot čemu vidiš nebo?" A Englez nije znao što bi rekao. Hindus je zaključio: "Vidiš ga nasuprot svijesti."

Na isti način prostor, zbog toga što on sam "jest" - zbog materijalne vibracije - jest onaj prostor za koji smatramo da postoji između tijela. To je pozadina - polje - koju veličine moraju imati da bi djelovale. Na jednak je način taj prostor nevidljiv, svijest nije poznata jer nije predmet našeg znanja. Ta dimenzija vašeg bića je poput prostora. Ta se osnova u budističkom učenju naziva amala vijnana, a znači "bez mrlje". Ne možete ostaviti trag na prostoru!

Buddha je rekao: "Put prosvijetljenoga ne ostavlja trag - on je poput puta ptica na nebu."

Budisti opisuju krajnju realnost svijeta kao shunyata, što se često prevodi kao "praznina" ili "ništavilo", ili čak kao "plenum ništavilo", u značenju ništavila, ali onog koje je puno mogućnosti. Osnovno učenje budističke mahayana filozofije izneseno je u Sutri srca:

Oblik je praznina; praznina je oblik.

Da bi izrazili ovu ideju na kineskom, oni koriste znak za shunyata ili prazninu koji također znači "nebo" i "prostor". Prostor se dovodi u suprotnost s riječju za oblik, formu (koja također znači "fizički oblik" i "boja"), a znak između njih nešto je poput "upravo jest" - prostor upravo jest, ili je potpuno jednak obliku. A kada se znakovi obrnu onda dobivamo da je oblik upravo praznina.

Kineska riječ za "jest", međutim, nije baš ista kao englesko ili europsko "jest" (est na latinskom), prije bi bila nešto kao "neodvojivo je od", ili "uvijek ide uz". Ta su dva značenja međuovisna. Ne možete imati prostor bez oblika, ne možete imati oblik bez prostora. Oni su u međusobnom odnosu, a na taj način oni jesu onaj drugi, jer je u osnovi svakog neodvojivog odnosa zajednički temelj.

Shvatiti da oblik otkriva ništavilo i vidjeti da ništavilo otkriva oblik, tajna je za svladavanje smrti. Ovo ide toliko daleko da, kada pojedinac nije svjestan prostora, on nije svjestan vlastite vječnosti - to je isto!

Ljudi katkad pretpostavljaju da oblici moraju nestati da bismo bili svjesni dimenzije vječnog. To je rašireno među Indijcima, koji vjeruju da u nirvikalpa samadhi, koja predstavlja najviše stanje svijesti (samadhi znači stanje meditacije, koncentracije, zadubljenost u krajnju realnost izvan riječi; nirvikalpa znači bez koncepcije, bez pojma) nema "sadržaja". Oni tvrde da je u stanju nirvikalpe um potpuno lišen bilo kojeg oblika ili pokreta.

To zvuči kao potpuna "bjelina". A u zenu se za osobu čiji je um u takvom stanju kaže da je "kameni" Buddha, baš poput Buddhe načinjenog od kamena, koji sjedi uz oltar: ne postoji svijest. To nema smisla, pa tako u zenu sve to tumače na jedan zaista bitno drugačiji način. Posjedovati nirvikalpa samadhi, krajnje stanje svijesti, ne znači posjedovati svijest u kojoj nema oblika, riječ je jednostavno o ponovnom uviđanju realnosti prostora. Radi se o tome da vidimo kako se oblici u prostoru javljaju i nestaju, kao što se i lišće javlja i nestaje sa stabala, kao što se zvijezde javljaju i nestaju s neba.

Nebo je na neki način majka zvijezda, a nijedna žena, naravno nije majka dok ne rodi dijete. Prema tome, prostor ne nastaje kao matrica svijeta sve dok nema nečeg što treba njegovati. Iz tog razloga Kinezi koriste naziv "zajedno nastati" da bi upozorili na odnos među svim suprotnostima: oni dolaze na svijet, zajedno nastaju.

Prostor i oblik nastaju zajedno - jednako kao i bitak i nebitak. Tada možete vidjeti što to znači u praksi: kada niste svjesni prostora, niste svjesni ni punoće svoje prirode.

S porastom broja stanovnika i sve većom pretrpanošću prostor će dobiti na cijeni, i mi ćemo ga zbog toga postati svjesniji. Možda je to razlog da se vrste umnožavaju: kako se povećava mnogost, tako se povećava i svijest o jednosti.

U zenu, na pitanje "Što je krajnja realnost?", učitelj odgovara: "Kilogram i pol lana."

On bira nešto vrlo osobito, izrazito konkretno i "svakodnevno" - nešto prilično svjetovno - da bi odgovorio na to metafizičko pitanje. Zašto? Zato što prostor ne briše  ono pojedinačno, nego upravo taj osobit, uobičajen svakodnevni događaj proklamira i reklamira temeljno jedinstvo svijeta.

Mnoštvo reklamira pojedinačno - ono kruto implicira i uistinu iskazuje i naglašava činjenicu da prostor postoji. Da nema materijalnih stvari, ne bi bilo ni prostora. Pokušate li zamisliti prostor bez tih opipljivih predmeta, morate se riješiti sebe koji to promatrate jer ste vi takva kruta tvar usred prostora! Prostor, prostor, prostor zauvijek - ni sa čim u njemu - potpuno je besmislen, nezamisliv pojam. Morate imati prostor i krutu tvar - oni uvijek idu zajedno.

To objašnjava neke od mnogih načina na koje se u zen životu shvaća prostor. Razmotrimo nešto drugo, prilično različito: njihov pojam siromaštva. Siromaštvo svećenika, na primjer, nije ono siromaštvo kakvo mi zamišljamo u zapadnjačkoj tradiciji. Nije riječ o siromaštvu kao o vrsti ugnjetavanja, gdje su siromašni zakinuti i osjećaju da ih je siromaštvo ogolilo. U zenu je siromaštvo dobrovoljno i ne smatra se toliko stvarnim siromaštvom koliko jednostavnošću, slobodom, pročišćenjem.

Oni na to gledaju kao na čistoću. "Čisti" um - "neokaljani" um - ne znači da ste namješteno kreposni, u bilo kojem smislu, jer oni uopće o čistoći ne razmišljaju na taj način. Ne znači da nemate nikakav tek - da ne osjećate glad, da se nikad ne osjećate seksualno, ili bilo što takvo! U zenu čistoća podrazumijeva "jasnoću". "Čisto" oko je jasno oko - bez prašine u njemu, baš kao što je čisto zrcalo, zrcalo bez prašine. No, stvarni prototip čistoće u budističkoj književnosti nije toliko zrcalo koliko sam prostor. To je čistoća, jasnoća, transparentnost; to je također sloboda. Čistoća i siromaštvo jednostavno znače odsutnost boli.

Ono što posebno upada u oči kad je riječ o zen ljudima jest pročišćen um. Kada ste u dodiru sa zen majstorima, imate čudan osjećaj da su oni, dok god ste s njima i dok god im se obraćate, potpuno s vama. Nemaju ništa drugo za činiti, do pričati s vama. Oni su samo "upravo tamo".

Voljni su malo "čavrljati". Nisu poput onih strašno ozbiljnih duhovnjaka koji nemaju vremena za razgovor i koji ne mogu dopustiti da im dan prođe tek tako! No, oni ne trate vrijeme. Ne gube živce i nisu rastreseni. Kad je nešto završeno, onda je završeno; i odmah se bacaju na nov problem.

To se može vidjeti u načinu na koji hodaju. Imaju karakterističan hod, koji se prilično razlikuje od hoda ostalih Japanaca. Jednim dijelom to može biti zbog odjeće, jer zen svećenici nose široke suknje preko svoje odjeće; hodaju dugim koracima, u karakterističnom ritmu. Svećenik zena koji hoda niz ulicu jako nalikuje mački koja prelazi cestu. Kada vidite mačku dok prelazi cestu, imate osjećaj da ona uvijek točno zna kamo ide. I mačke i svećenici zena kreću se na način koji izražava osjećaj slobode.

Jednom sam prigodom odsjeo u gostionici na rubu Nanzengija u sjevernom dijelu Kyota. Kao i obično, rano sam ustao i sjeo na balkon. U daljini sam začuo: "Hoa! Hoa! Hoa!" Zvuk se približavao; zatim sam ugledao te svećenike - na glavi su nosili velike šešire u obliku gljive, a ispred sebe su ispružili svoje prosjačke zdjele. Hoa znači "dharma".

Spustili su se niz ulicu njišući se u ritmu: bum-bum-bum-bum-bum! Pomislio sam da bih trebao staviti nešto u te njihove zdjele i odjurio sam dolje. Dok sam stigao tamo, njih više nije bilo.

Te smo noći večerali u samostanu, a ja sam svećeniku koji nas je zabavljao ispričao o toj zgodi: "Znate, ne mislim da vaši svećenici ozbiljno prose! Rano ujutro dolaze mala kola s namirnicama i ostaju tamo dovoljno dugo da domaćice iziđu i kupe povrće. Noću dolazi čovjek koji na malim kolima prodaje juhu s rezancima, i on ostaje dovoljno dugo da ljudi stignu izaći. Ali, vaši svećenici ne ostaju dovoljno dugo da im itko stigne išta dati! Mislim da oni uopće ne prose; oni su jednostavno debeli i bogati, a njihovo je prosjačenje gesta!"

Idućeg sam jutra rano sišao i stao pred kuću. Naišli su svećenici, ali uopće nisu prosili. Nosili su svoje velike šešire u obliku gljive u ruci, ispred sebe, okrenute vrhom prema van - onako kako ih drže kada samo hodaju i kada ne prose. Bila su, mislim, trojica i hodali su u jednoredu, indijanskim stilom, a vođa me pogledao i naklonio se nekako zločesto se cereći! Vjerojatno im je svećenik prenio moje riječi, a njihov je odgovor bio bez riječi - i komičan.

Tako je zanimljiv taj njihov "slobodan" hod. Imate osjećaj da, kao što je D. T Suzuki rekao, "zen svećenik predstavlja koncentraciju energije koja je odmah upotrebljiva za bilo što". Jedan zen majstor to uspoređuje s vodom u zdjeli. Ako probušite rupu u zdjeli, voda odmah iscuri. Ne zastane da bi razmislila o tom.

Kada pljesnete rukama, zvuk je pljeskanje ruku. On odmah nastaje. Ne zastane da razmisli. Kada mačem udarite o kamen, iskre odmah lete!

Također, kao što jasno vidite u hodu onih koji prakticiraju zen, uvijek postoji raspoloživost, spremnost za djelovanje. Oni zato žive život koji je prazan i prostran - u smislu da "nije blokiran". Riješiti se zapreka znači napraviti prostora u svojem životu, istog prostora o kojem smo svo vrijeme govorili.

Budističko učenje srca i konačni osjećaj o svemiru na kraju puta, kada se stvarno prihvatite toga, na japanskom se zove ji-ji-rnuge. Ili cher cher mu-gai na kineskom. Između svih stvari i zbivanja u svemiru - muge - ne postoji zapreka. Drugim riječima, svaka stvar, svaki događaj u svemiru koji se neprestano zbiva prešutno podrazumijeva sve druge. A veza među njima jest:

prostor.

Koji nije zapreka.

Ako vidite da je prostor djelotvorna realnost, onda možete razumjeti vezu između života i smrti, jer vam nisu potrebni nikakvi drugi podaci osim onih koje već imate. Kada promatramo vrapce, ovogodišnji nam se čine isti kao i oni od prošle godine, a to je zato što ne pridajemo dovoljno pozornosti jedinstvenoj individualnosti svakog pojedinog vrapca.

Ovo je pomalo nalik na priču o ribaru koji je koristio crve kao mamac. Netko mu je prišao dok je lovio, i rekao: "To je strašno okrutno. Kako možete stavljati te jadne male crve na udicu?" A on je odgovorio: "Ah, navikli su oni na to."

Na vlastite živote gledamo iz perspektive u kojoj smo silno zaokupljeni jedinstvenošću svakog života. Netko bi drugi na jednoj drugoj razini uzdizanja mogao držati ljudske živote za jedan golemi kontinuitet dolazaka i odlazaka, i s tog bi stajališta imao jednako pravo kao i mi - jer ipak, sva ljudska bića samo su drugačiji način ponavljanja istog događaja. Bez obzira na to zovete li nekog Jana ili Janica, Ivan ili Petar, uvijek je riječ o istoj osobi, koja se ponavlja s malim varijacijama - malih varijacija uvijek mora biti jer ne postoje dvije stvari koje su potpuno jednake. Kao što je rečeno na jeziku budističkih tekstova, paliju: "Nijedna inkarnacija nije ista, a opet nije ni drugačija."

Razmislite što se događa kada umrete. Kako će to izgledati kada pođete na počinak i više se ne probudite? Ne možete zamisliti kako bi to izgledalo jer nemate to s čime usporediti. Nije to isto kao kad vas zauvijek zatvore u tami ili žive zakopaju. To je kao sve čega se sjećate prije nego ste se rodili - napokon, što se jednom dogodilo, uvijek se može ponovno dogoditi.

Jako dobro znate da nakon vaše smrti, nakon smrti svih onih koje ste ikada poznavali, svi mogući potomci - ljudski, životinjski, biljni - bit će rođeni. I svaki će od njih misliti da je "ja" kao što i vi to mislite, i svatko će za sebe držati da je središte svemira, baš poput vas. A u tom je smislu svatko od njih vi, jer ta se situacija može iskusiti samo jednom.

Vi ćete umrijeti, a onda će netko drugi biti rođen, no osjećat će se baš kao i vi sada. Drugim riječima, bit će "ja" - a postoji samo jedno "ja", iako je beskrajno raznoliko. Stoga se ne morate brinuti: nećete sjediti i čekati vječnost u mračnoj sobi.

Da bih to malo drugačije objasnio, dopustite mi da iznesem dvije tvrdnje. Kad umrem, ponovno ću se roditi kao neko drugo dijete, ali neću se sjećati svog prošlog života. To je tvrdnja broj jedan. Druga tvrdnja jednostavno glasi da će se nakon moje smrti roditi neko drugo dijete. Tvrdim da ove dvije propozicije uistinu predstavljaju isto, jer ako ne postoji sjećanje na prošli život, onda to dijete stvarno jest netko drugi. No, s vremenom skupite toliko iskustava i uspomena da oni postanu poredani poput zagonetnih priča na polici koje ste već pročitali i došlo je vrijeme da ih se riješite.

Želite iznenađenje, neku novu situaciju. Ne želite znati ishod. Jedno od pravila igre šaha jest da ako zaista znate ishod partije, prekidate je i započinjete novu, čiji se završetak ne zna. To je također dio prirode, pa tako moramo biti sposobni i zaboravljati i pamtiti, isto kao što moramo biti u mogućnosti zadržavati hranu - uz pomoć želuca i sl. - ali je moramo i izbacivati. Moramo imati otvor na obje strane, a isto je s pamćenjem.

Sposobnost da potpuno izgubite sebe - sve za što ste se držali, sve što ste izgradili, sva vaša postignuća i vaš ponos - omogućuje svijetu da počne iznova, i da se opet vidi, vašim očima.