http://majstoricasmora.blog.hr/

Prošlost i sadašnjost (II)

Znate da nemam običaj pisati duge postove, ali danas činim iznimku. Željela bih vam preporučiti knjigu jednog od vodećih svjetskih proznih autora, Per Olov Enquist-a, slavnog zbog svoje sposobnosti da povijesne činjenice oblikuje u romane iznimne dubine.

U «Knjizi o Blanche i Marie» opisao je složen odnos između dviju najznačajnijih žena dvadesetog stoljeća: Blanche Wittman, slavne pacijentice profesora Charcota liječene od histerije u pariškoj bolnici Salpetriere, i Marie Curie, fizičarke i kemičarke, dobitnice dviju Nobelovih nagrada.

Dok znanstvenica nastoji otkriti prirodu zračenja, Blanche, njezina asistentica, triput podvrgnuta amputaciji zbog rada u laboratoriju, ispunjava tri bilježnice svojim istraživanjem naoko jednostavnog pitanja: Što je ljubav?

Doista, ova teška i iznimna knjiga je prožeta ljubavlju. Marie Curie skoro gubi drugu Nobelovu nagradu zbog veze s oženjenim čovjekom, potom je tu i neobičan ljubavni odnos Blanche i Charcota, liječnika koji je poznat po tome što je otkrio mnoge neurološke bolesti, priređujući javne seanse u kojima je hipnotizirao svoje pacijentice.

Knjiga o Blanche i Marie nezaboravan je pogled na žrtvovanje radi znanosti, istodobno intiman i potresan portret prijateljstva dviju neusporedivo hrabrih i darovitih žena. Kroz njihov odnos Enquist pripovijeda veliku priču o emancipaciji žena, o sudbonosnim događajima koji su istinski promijenili svijet.

Knjiga me je, pored svakakvih drugih razmišljanja, navela i na usporedbu nekih vremenskih razdoblja u našem obrazovanju, pa i samoj znanosti.

Počet ću s time kako smo prije više desetljeća u školi štrebali zemljopis bez ijedne sličice o nekoj udaljenoj zemlji, to mi je bio najomraženiji predmet jer nisam imala nikakvu orijentaciju na karti, a teško mi je bilo zapamtiti koliko se uzgoji ovaca ili proizvede aluminija u nekoj državi.

U vrijeme studija sam savršeno znala anatomiju svake životinje, njenu sistematiku od vrste pa naviše, a takoreći nisam znala kako izgleda. Ne moram reći kako danas profesori, zahvaljujući internetu, imaju beskrajne mogućnosti u podučavanju, a i sama djeca mogu proširiti znanje ako imaju interesa.

Biti znanstvenik prije samo petnaestak godina je bila skoro nemoguća misija. Znanstvene radove smo pisali na pisaćoj mašini, milijun puta počinjali ispočetka zbog neke greškice, da bismo dobili nekakvu literaturu morali smo pisati pisma dotičnoj osobi u inozemstvo, statistika se radila pješice, a laboratorijske tehnike bile iscrpljujuće (za izolaciju DNA prije desetak godina trebalo mi je dva dana, uz uporabu neurotoksičnih supstanci, a sad elegantnih trideset minuta). Naši mladi asistenti nisu ni svjesni u kakvoj su prednosti.

Međutim, unatoč svim dobrobitima novijeg društva nekako mi se čini da danas više nema velikih mislioca, ljudi se usko specijaliziraju za određena područja, a od silne količine informacija ne stignu pratiti i povezivati znanje.
Od kada su stari profesori otišli u penziju, u našoj bolnici skoro da nema liječnika koji bi te saslušao, pregledao (svi bježe od pacijenta i samo ga šalju na snimanja) i vodio te do dijagnoze (bolesnici se sami liječe, traže riješenja po forumima i osjećaju se izgubljeno).

Nema više velikih imena. Sjećate li se nekog tko je dobio posljednjih godina Nobelovu nagradu za medicinu ili prirodne znanosti? Čak ih i ja slabo pamtim, a to mi je struka.
Ali zato pamtim Marie Curie, zbog koje sam i pisala ovaj post.

Što mislite o tome?