DRUGI DIO

Prošireni um

Ti si svijet

Krishnamurti

ŠESTO POGLAVLJE

Kreativni promatrač

DOISTA JE ČUDNO što se sve iz obične životne svakodnevice prihvati za čovjekov um. Za Helmuta Schmidta to je bio članak iz časopisa Reader's Digest. Pročitao ga je 1948. godine kao dvadeseto- godišnji student na sveučilištu Cologne, nedugo poslije njemačkog kraha u Drugom svjetskom ratu. Obitavao je u njegovom pamćenju gotovo dvadeset godina i preživio dvije emigracije, iz Njemačke u Ameriku, i iz akademskog svijeta u industriju: od profesure na sveu- čilištu Cologne do položaja fizičara istraživača u Boeingovim znan- stveno-istraživačkim laboratorijima u Seattlu u Washingtonu.

Unatoč promjenama i zemlje i karijere Schmidt je cijelo vrijeme razmišljao o značenju članka, kao da je nešto u njemu - i prije no što je to osvijestio - znalo da je taj članak od ključnog značaja za njegovo životno usmjerenje. Svako toliko bi porazmislio o njemu; osvijetlio bi ga u svijesti kako bi ga sagledao sa različitih strana i onda opet odložio u podsvijest, kao nedovršen posao za koji mu još nije bilo jasno kako da ga se prihvati.1

Članak je, u stvari, bio skraćena verzija jednog sastavka biologa i parapsihologa J. B Rhinea, i govorio je o njegovim slavnim poku- sima o prekogniciji i vanosjetilnoj percepciji, uključujući testove s kartama koje je kasnije u svemiru upotrijebio Edgar Mitchell. Svi su Rhineovi pokusi bili provedeni u strogo kontroliranim uvjetima, pri čemu su postignuti zanimljivi rezultati.2 Proučavanja su pokazala da je moguće da jedna osoba drugoj osobi prenese informacije o sim- bolima na kartama ili da poveća vjerojatnost dobivanja određenog broja kod bacanja kocke.

Schmidta je Rhineov rad privukao zbog implikacija koje je imao na području fizike. Shmidt je već kao student bio sklon kon- triranju i s velikim je zadovoljstvom iskušavao granice znanosti. Privatno se zgražao nad krajnje uobraženim stavovima fizike i mnogih drugih znanosti koje tvrde da su objasnile brojne tajne svemira. Najviše ga je zanimala kvantna fizika, međutim uporno su

ga privlačili oni dijelovi kvantne teorije koji su sadržavali najveće moguće probleme.

Shmidtu je najfascinantnija bila uloga  promatrača.3 Jedan od najtajnovitijih vidova kvantne fizike jest «kopenhagenska interpre- tacija«, tako nazvana po Nielsu Bohru, jednom od očeva kvantne fizike koji je živio u Kopenhagenu. Bohr je u kvantnu fiziku silom progurao niz interpretacija koje su bile lišene osnovne jedinstvene teorije; postavio je više načela o ponašanju elektrona do kojih je do- šao na temelju matematičkih jednadžbi koje danas uvažavaju fizičari cijelog svijeta. Bohr i Werner Heisenberg na temelju eksperimenta opazili su da elektron nije točno određen entitet nego da postoji kao potencijal, superpozicija ili sveukupnost svih vjerojatnosti, sve dok ga ne počnemo promatrati ili mjeriti; tada se zamrzne u određeno stanje. Kada gledanje ili mjerenje završimo, elektron se ponovno ra- stvori u eter svih mogućnosti.

Dio te interpretacije je ideja o komplementarnosti po kojoj nije moguće istovremeno znati sve o nekoj kvantnoj čestici kao što je elektron. Klasičan primjer su položaj i brzina; otkrijemo li jedan aspekt kvantne čestice - na primjer, njezinu lokaciju - ne možemo istovremeno točno odrediti kojom se brzinom i kuda kreće.

Mnogi začetnici kvantne teorije tražili su dublji smisao svojih izračuna i pokusa, te su ih uspoređivali s metafizičkim i istočnja- čkim filozofskim tekstovima.4 Međutim, većina fizičara tužila se da zakoni kvantnog svijeta, unatoč tome što su s matematičkog aspekta nedvojbeno ispravni, nadilaze običan, zdrav razum. Louis de Broglie, francuski fizičar i dobitnik Nobelove nagrade, smislio je oštrouman misaoni pokus koji je kvantnu teoriju doveo do logičkog zaključka. Prema kvantnoj teoriji, elektron možemo staviti u posudu koja se nalazi u Parizu, razdijeliti posudu na dva dijela, pa poslati jednu polovicu u Tokio a drugu u New York, nakon čega bi se elektron teo- retski još uvijek morao nalaziti ili u jednoj ili u drugoj polovici, osim ako ne pogledamo u posudu; tim bismo činom naposljetku odredili njegov položaj u prvoj ili drugoj polovici posude.5

Kopenhagenska interpretacija  govori kako je slučaj temeljna značajka prirode. Fizičari tvrde da to demonstrira još jedan glasoviti eksperiment: pokus sa svjetlošću koja pada na poluprozirno ogleda- lo. Kada svjetlost padne na takvo ogledalo, jedna njezina polovica se odbije, a druga polovica prođe kroza nj. Kada pojedinačni foton dođe do ogledala, mora ići ili naprijed ili natrag, no nije moguće

predvidjeti hoće li se odbiti ili proći kroz ogledalo. Kao kod svakog binarnog pokusa i tu je vjerojatnost pogađanja puta fotona jednaka jedan naprema jedan.6 Na subatomskoj razini nema uzročnog me- hanizma u svemiru.

Ukoliko je to točno, pitao se Schmidt, kako su neki Rhineovi testni subjekti mogli pravilno pogoditi karte i kocke koje se, kao i fotoni, ravnaju samo po slučajnosti? Ako su Rhineova istraživanja bila ispravno provedena, tada je nešto pogrešno u samim temeljima kvantne fizike. Na takozvane nasumične binarne procese bilo je moguće utjecati i predvidjeti ih.

Pokazalo se da proces slučajnosti prekida živi promatrač. Jedan od temeljnih zakona kvantne fizike govori da neki događaj u su- batomskom svijetu postoji u svim mogućim stanjima sve dok ga promatranje ili mjerenje ne «zamrzne» u jednom jedinom stanju. Taj se postupak stručno naziva kolaps valne funkcije, pri čemu je

«valna funkcija» stanje svih mogućnosti. Schmidt i mnogi drugi bili su uvjereni da kvantna teorija, usprkos svojoj matematičkoj savrše- nosti, tu pada u vodu. Premda neovisno od promatrača ništa ne po- stoji u jednom jedinom stanju, kvantni fizičari mogu opisati što vidi promatrač, ali ne i samoga promatrača. U matematičke su formule uključili trenutak promatranja, ali ne i svijest koja promatra. Nije postojala nikakva jednadžba za promatrača.7

Problem je predstavljala i prolazna priroda kvantnog svijeta. Fizičari nisu mogli ponuditi nikakvu stvarnu informaciju o danoj kvantnoj čestici. Sa sigurnošću su mogli ustvrditi tek da bi se u tre- nutku određenog mjerenja na određenoj točki dobio takav i takav rezultat. To je bilo kao hvatanje leptira za krilo. Klasični fizičari nisu imali potrebe govoriti o promatraču; prema Newtonovom pogledu na stvarnost stolica, pa čak i planet, postoje bez obzira na to gledamo li ih mi ili ne. Svijet postoji posve neovisno od nas.

Međutim, u neobičnom sumraku kvantnog svijeta moguće je odrediti samo nepotpune aspekte subatomske stvarnosti, kada pro- matrač determinira jedan jedini vid prirode nekog elektrona i to samo u trenutku promatranja, a ne sve vrijeme. Prema matematici, kvantni je svijet savršeni hermetički svijet čistog potencijala koji postaje stvaran - i, u određenom smislu, manje savršen - tek kada ga omete uljez.

Izgleda da kod važnih pomaka u mišljenju općenito vrijedi da si mnogo umova gotovo istovremeno počinju postavljati jedno te isto pitanje. Schmidt je početkom šezdesetih - gotovo dvadeset godina nakon što je prvi puta pročitao Rhineov članak - zajedno s Edga- rom Mitchellom, Karlom Pribramom i drugima bio jedan od sve brojnijih znanstvenika koji su na ovaj ili onaj način pokušavali doći do neke slike o prirodi ljudske svijesti, što je bio prirodan nastavak pitanja kvantne fizike i učinka promatrača. Ako ljudski promatrač

«zamrzava» elektron u određeno stanje, do koje mjere utječemo na stvarnost? Učinak promatrača ukazivao je na to da je stvarnost na- stala iz prajuhe na isti način kao što živa svijest djeluje na polje nulte točke. Logičan zaključak bio bi da fizički svijet u svojemu konkre- tnom obliku postoji isključivo ako smo u njega uključeni mi sami. I doista, Shmidt se zapitao, je li točno da ništa ne postoji neovisno od naše percepcije?

Nekoliko godina nakon što je Schmidt promišljao o ovim pita- njima, Mitchell se zaputio u Stanford na zapadnoj obali Sjedinjenih Država gdje je prikupljao sredstva za svoje pokuse s ljudskom svije- šću koje je obavljao s nekoliko nadarenih fizičara. I Mitchell je, kao i Scmidt, važnost Rhineovih otkrića vidio u onome što su ona značila za prirodu znanosti. Oba su se znanstvenika pitala u kolikoj je mjeri red u svemiru povezan s djelovanjem i namjerama ljudi.

Ukoliko je sama svijest stvorila red i zaista na neki način stvorila svijet, tada se u čovjeku skrivaju mnogo veće mogućnosti no što to trenutno shvaćamo, a to otvara revolucionarne poglede na odnos između čovjeka i svijeta, te odnos između svih živih bića. Shmidt se također zapitao do kuda se rasprostire naše tijelo. Završava li s našom osobnošću, koju smo uvijek smatrali izoliranom, ili se «širi prema van», tako da granica između nas i vanjskog svijeta nije jasno prepoznatljiva? Posjeduje li živa svijest neka svojstva kvantnih polja koja joj omogućavaju da svoj utjecaj širi u vanjski svijet? Ako je tako, može li činiti više od samog promatranja? Koliko je snažan naš utje- caj? U tom logičnom slijedu nedostajao je samo malen korak do za- ključka da bismo kao aktivni promatrači u kvantnom svijetu mogli i utjecati na svijet, odnosno stvarati ga.8 Kada primijetimo leptira u određenoj točki leta, možda istovremeno i utječemo na njegov put, navodimo ga u određeni smjer?

Kvantni učinak na kojega su ukazivali Rhineovi eksperimenti bila je nelokalnost ili djelovanje na daljinu; po toj teoriji, dvije su-

batomske čestice koje su jednom bile u neposrednoj blizini, nakon odvajanja nastavljaju komunicirati na bilo kojoj udaljenosti. Ako su Rhineovi eksperimenti s vanosjetilnom percepcijom bili ispravni, tada je djelovanje na daljinu moguće i u makrosvijetu.

Godine 1965., kada mu je bilo trideset i sedam godina, Schmidt je u Boeingu konačno dobio priliku da provjeri svoje zamisli. Čovjek visokog stasa, izražene čeljusti i sa snažno prorijeđenom kosom na obje strane, Schmidt je imao sreću što je u Boeingovom laboratoriju mogao obavljati u potpunosti znanstvena istraživanja koja nisu mo- rala biti povezana s razvojem aeronautike. Boeing se malo odmarao nakon uspješnog razdoblja; u aeronautičkom gigantu tada su privre- meno odgodili svoj nadzvučni projekt, a nisu još izumili Boeing 747, tako da je Schmidt imao dovoljno vremena za vlastiti rad.

Zamisao je polako počela poprimati oblik. Najjednostavniji način da provjeri sve te ideje, razmišljao je Schmidt, bio je da otkrije može li čovjekova svijest utjecati na neku vrstu vjerojatnosnog sustava, kao što je to učinio Rhine. Rhine je za ispitivanje utjecaja ljudske svijesti na materiju provodio dva testa: za vanosjetilnu percepciju je upotrebljavao svoje posebne karte za pogađanje «prisilnih izbora», a za psihokinezu «prekognicijske» vježbe i bacanje kocke. Međutim, oba ova načina imala su određena ograničenja. Nikada nije bilo moguće u potpunosti dokazati da je na neko bacanje kocke zaista utjecala čovjekova svijest, ili pak da se radilo samo o običnoj slučajnosti kada je testni subjekt pogodio pravu kartu. Moguće je da karte nisu bile dobro izmiješane, kocka je možda bila oblikovana ili otežana u korist određenog broja. Problem je bio i u tome što je Rhine ručno bilježio rezultate što je otvaralo mogućnost za ljudsku pogrešku. Budući da je pokuse obavljao ručno, oni su, uz to, bili i dugotrajni.

Schmidt je razmišljao o tome da bi mehaniziranjem eksperimen- talnog postupka mogao usavršiti Rhineov rad. Kako je provjeravao kvantni učinak, činilo se smislenim da izradi stroj čije slučajne re- zultate bi određivao kvantni proces. Schmidt je čitao da su dva Fran- cuza, Remy Chauvin i Jean-Pierre Genthon, u svojim istraživanjima provjeravali mijenjaju li njihovi ispitanici na neki način vrijeme raspada radioaktivne tvari, što je zapisivao Geigerov brojač.9

Ne postoji ništa 'slučajnije' od radioaktivnog raspada atoma. Jedan od aksioma kvantne fizike govori da nije moguće točno pre- dvidjeti vrijeme raspada atoma, kao i posljedičnog oslobađanja elek-

trona. Kada bi Schmidt u svoj uređaj uklopio radioaktivni raspad, stvorio bi nešto što je terminološki gotovo kontradiktorno: precizan instrument koji se temelji na kvantno-mehaničkoj neodređenosti.

Uređaj na principu kvantnog raspada djeluje u sferi vjerojatnosti i fluidnosti; ravna se po atomskim česticama, a one se ravnaju po vjerojatnosnom svemiru kvantne mehanike. Output takvog stroja bila bi savršeno slučajna aktivnost koju u fizici nazivaju stanje «ne- reda». Rhineova istraživanja u kojima su ispitanici utjecali na bacanje kocke ukazivala su na to da dolazi do neke vrste prijenosa infor- macija, odnosno uređujućeg mehanizma - fizičari ga rado nazivaju

«negativna entropija« -koji je otklon od slučajnosti ili nereda protiv reda. Ako bi se pokazalo da sudionici istraživanja mogu promijeniti neki element strojnog outputa, to bi značilo da su promijenili vje- rojatnost nekog događaja, odnosno težnju sustava da se ponaša na određeni način.10 To je poput nagovaranja čovjeka na raskrižju koji još nije odlučio kuda će poći, da krene jednim, a ne drugim putem. Drugim riječima, oni bi stvorili red.

Schimdt se najviše bavio teorijskom fizikom te je, da bi mogao izraditi svoj stroj, najprije morao produbiti svoje znanje iz elektro- nike. Uz pomoć tehničara izradio je malu, četvrtastu kutiju, malo veću od debele, tvrdo ukoričene knjige. Stroj je imao četiri svjetla u boji, dugmad i debeli kabel pričvršćen na drugi uređaj koji je udarao kodne rupe na traku papira. Schmidt je stroj nazvao "generator slučajnih brojeva" ili RNG (random number generator). RNG je na vrhu imao četiri svjetla u boji - crveno, žuto, zeleno i plavo - koja su se uključivala slučajno.

Kada je sudionik pokusa pritisnuo na jedno od dugmadi, stroj je zabilježio predviđanje da će se uključiti lampica iznad tog du- gmeta.11 Ako je pogađanje bilo pravilno, stroj je upisao pogodak. Na vrhu naprave bila su dva brojača. Prvi je bilježio broj «pogodaka», odnosno koliko je puta sudionik ispravno pogodio koja lampica će se uključiti, a drugi broj pokušaja. Za vrijeme pokusa ispitanik je pred sobom imao rezultate svoje uspješnosti.

Schmidt je pokraj brojača elektrona postavio malenu količinu izotopa stroncija 90 tako da su svi elektroni izbačeni iz nestabilnih, raspadajućih molekula bili registrirani u Geiger-Miillerovoj cijevi. Kada bi elektron odletio u cijev (kroz nju je prosječno prolazilo oko deset elektrona u sekundi), zaustavio je ultra-brzi brojač koji je neumorno vrtio brojke od jedan do četiri s brzinom od milijun

brojeva na sekundu, a kada se brojač zaustavio na određenom broju, uključila bi se odgovarajuća lampica. Ako je netko samo pogađao, vjerojatnost da dobije pravi rezultati bila je dvadeset i pet posto. Većina Shmidtovih prvih ispitanika nije postizala ništa bolje re- zultate sve dok nije stupio u kontakt sa skupinom profesionalnih vidovnjaka iz Seattlea i okupio ljude koji su bili uspješni. Od tada je Schmidt za ispitanike brižljivo birao isključivo one ljude koji su imali parapsihološki dar za pogađanje. Pretpostavljao je da će učinci najvjerojatnije biti tako maleni da mora maksimalizirati svoje šanse za uspjeh. U prvom nizu istraživanja dobio je 27-postotni rezultat koji je statistički bio dovoljno velik otklon da je mogao zaključiti kako se tu zbiva nešto zanimljivo.12

Očigledno je postojala neka veza između umova ispitanika i nje- govog stroja - ali, kakva? Jesu li sudionici predvidjeli koje lampice će se uključiti? Ili su pak izabrali neku od obojenih lampica i na neki način ju «prisilili» da se uključi? Da li se tu radilo o prekogniciji ili psihokinezi?

Schmidt je odlučio da te učinke dodatno izdvoji uz pomoć psi- hokinetičkog testa, pa je u tu svrhu izradio elektronsku varijantu Rhineovih istraživanja s bacanjem kocke - stroj koji je bio moderna inačica bacanja novčića. Ta se naprava temeljila na binarnom su- stavu s dva izbora: da ili ne, uključeno ili isključeno, jedan ili nula. Elektronski je generirao slučajan niz «glava» i «pisama» koji su bili vidljivi kao kretanje svjetla u krugu od devet lampica. Jedna lam- pica je uvijek bila uključena. Na početku je bila uključena lampica na vrhu, a sa svakim generiranim glavom ili pismom svjetlo se po- micalo za jedan korak u smjeru kazaljke na satu, odnosno suprotno od njega. Ako je rezultat bila glava, uključivala se sljedeća lampica u smjeru kazaljke na satu, a ako je «palo pismo», uključila bi se slje- deća lampica u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Kada je stroj radio po vlastitom mehanizmu, nasumično se kretao po krugu devet lampica, a njegovo pomicanje u jednom odnosno drugom smjeru bilo je približno u omjeru od jedan naprama jedan. Nakon otprilike dvije minute i dvadeset i osam pomaka stroj bi se zaustavio i poka- zao broj generiranih pisama i glava. Čitav slijed pomaka automatski se zapisivao i na traku papira, s brojem pisama ili glava naznačenim na brojačima.

Schmidtova zamisao je bila da sudionici pokusa svojom voljom pokušaju postići da svjetla naprave više koraka u smjeru kazaljke na

satu. Od njih se, u stvari, očekivalo da navedu stroj da proizvede više glava no pisama.

U jednom od tih istraživanja Schmidt je radio s dvije osobe: prva je bila agresivna, ekstrovertirana Sjevernoamerikanka, a druga je bila suzdržani parapsiholog iz Južne Amerike. U uvodnim testovima Sje- vernoamerikanka je dosljedno dobivala više glava od pisama, dok je Južnoamerikanac dobivao upravo suprotne rezultate, više pisama od glava, premda je i on želio postići veći broj glava. U većem pokusu s više od sto dvominutnih testova rezultati oba ispitanika slijedili su isti trend: žena je dobivala više glava, a muškarac više pisama. Kod žene se svjetlo u 52,5 posto pokusa pomaklo u smjeru kazaljke na satu. Međutim, kada se na stroj koncentrirao muškarac, stroj je opet radio suprotno od njegove namjere: na kraju se u smjeru kazaljke na satu pomaklo samo 47,75 posto upaljenih svjetala.

Schmidt je znao da je na tragu nečeg velikog, premda još nije mogao pokazati kako bi bilo koji poznati zakon fizike mogao pružiti objašnjenje za to. Prema njegovim izračunima, vjerojatnost da je za tako veliki nesklad kod oba rezultata odgovorna samo puka slučaj- nost bila je manja od jedan naprama deset milijuna. To znači da bi trebalo izvesti deset milijuna sličnih istraživanja prije no što bi kao posljedicu slučaja dobili takve rezultate.13

Schmidt je okupio skupinu od osamnaest ljudi koje je mogao najlakše pronaći. Nakon prvih istraživanja otkrio je da i oni, kao i njegov Južnoamerikanac, imaju nasuprotan učinak na stroj. Iako su nastojali da se stroj pomiče u smjeru kazaljke na satu, on je imao težnju da se pomiče u drugom smjeru.

Schmidta je u prvom redu zanimalo postoji li bilo kakav učinak, bez obzira na smjer. Odlučio je istražiti može li postaviti eksperi- ment tako da učini vjerojatnijim da ispitanici postignu negativan rezultat. Ti sudionici su obično imali negativan učinak, pa se odlučio da ga pokuša maksimalno povećati. Za sljedeći pokus izabrao je one sudionike koji su imali nasuprotan učinak na stroj. Potom je stvorio eksperimentalno ozračje koje je trebalo pripomoći neuspjehu. Sudionici su obavljali pokus u maloj i tamnoj sobi, u kojoj su bili praktički stisnuti pred svoju nadzornu ploču. Schmidt je smišljeno izbjegavao pružiti im bilo kakvo ohrabrenje. Čak im je rekao da naj- vjerojatnije neće uspjeti.

I zaista, skupina je imala statistički značajan negativan učinak na RNG. Stroj se više pomicao u suprotni smjer nego što su oni namje-

ravali. Međutim, važno je naglasiti da su sudionici imali određeni učinak na stroj, čak i ako je bio nasuprotan. Na neki su način mogli prouzročiti otklon, premda neznatan, od slučajne aktivnosti stroja; njihovi rezultati bili su 49,1-postotni prema očekivanom rezultatu od pedeset posto. Statistički je to bio vrlo važan rezultat s vjeroja- tnošću od jedan naprama tisuću da se radilo tek o slučaju. A budući da nijedan sudionik nije znao kako funkcionira RNG, bilo je jasno da je njihov učinak posljedica neke vrste djelovanja ljudske volje.14 Schmidt je još mnogo godina provodio slične pokuse, objavljivao ih u New Scientistu i drugim znanstvenim časopisima, bio u kontaktu sa slično mislećim ljudima i u svojim istraživanjima postigao vrlo značajne rezultate, čak do pedeset i četiri posto prema očekivanih pedeset posto.15 Godine 1970., godinu dana prije no što je Mitchell bio na Mjesecu, u Boeingu je zabilježen velik pad dobiti, pa su bili primorani značajno smanjiti broj zaposlenih. Schmidt je zajedno sa stotinama drugih zaposlenika otpušten kao tehnološki višak. Boeing je bio ključni izvor istraživačkih poslova na tom području, tako da bez tog aeronautičkog giganta za njega nije bilo praktički nikakvog posla. Natpis na izlasku iz Seattlea tada je glasio: «Molim onoga tko posljednji ode iz Seattlea da ugasi svjetla!» Schmidt je tada napravio treću i zadnju promjenu u svojoj karijeri. Odlučio je, kao fizičar među parapsiholozima, nastaviti s istraživanjem svijesti. Preselio se u Durham u Sjevernoj Karolini i potražio posao u Rhi- neovom laboratoriju, Fondaciji za istraživanje prirode čovjeka (The Foundation for Research on the Nature of Man) gdje je nastavio svoja RNG istraživanja sa samim Rhineom.

Nekoliko godina poslije glas o Schmidtovim strojevima dopro je do sveučilišta Princeton i privukao pažnju mlade studentice na te- hničkom fakultetu. Zamisao da ljudska svijest može utjecati na stroj studentici druge godine elektrotehnike imala je pomalo romantičan prizvuk. Godine 1976. odlučila je pristupiti dekanu tehničkog fa- kulteta i zamoliti ga za dopuštenje da u okviru posebnog projekta ponovi istraživanja Helmuta Schmidta s RNG-om.16

Robert Jahn je bio tolerantan čovjek. Kada su u Princetonu zbog eskalacije rata u Vijetnamu izbili studentski nemiri, slično kao i na svim sveučilištima diljem Sjedinjenih država, Jahn je, tada kao pro- fesor strojarstva, neplanirano postao zagovornik visoke tehnologije, i to u trenutku kada su je krivili za američku polarizaciju na bogate i

siromašne. Jahn je studentskim predstavnicima u Princetonu uvjer- ljivo dokazivao da je tehnologija u stvari rješenje za tu podijeljenost. Njegov pomirljiv nastup pripomogao je da se nemiri na Sveučilištu smire, a pomagao je stvoriti i prihvatljivo ozračje za studente s te- hničkim interesima u Princetonu koji je u osnovi bio humanističko sveučilište. Jahnnove diplomatske vještine najvjerojatnije su bile je- dan od razloga što su mu 1971. godine ponudili mjesto dekana.

Sada je njegova slavna tolerancija doista bila na kušnji. Jahn je bio stručnjak za primijenjenu fiziku koji je cijeli život posvetio pro- učavanju i razvijanju tehnologije. Sve svoje stručne titule dobio je na Princetonu, a istaknut položaj priskrbio mu je njegov rad na napre- dnim sustavima za svemirski pogon i dinamici visokotemperaturne plazme. Na Princeton se vratio početkom šezdesetih godina sa za- datkom da uvede električki pogon u aeronautički odjel. Mentorski projekt za koji je sada bio zamoljen u osnovi je pripadao u kategoriji parapsiholoških pojava. Jahn nije bio baš uvjeren da je to upotrebljiva tema, no podnositeljica molbe je bila izvrsna studentica koja je sama već daleko dogurala  s projektom, tako da  je  na kraju popustio. Pristao je iz svojeg nenamjenskog fonda tijekom ljeta financirati njezin projekt. Zadao joj je zadatak da istraži postojeću znanstvenu literaturu o RNG-u i drugim oblicima psihokineze, te da obavi nekoliko uvodnih pokusa. Rekao joj je da će prihvatiti mentorstvo nad njezinim neovisnim radom uspije li ga uvjeriti da je to područje barem koliko toliko kredibilno i, što je najvažnije, da mu je moguće pristupiti iz tehničke perspektive.

Jahn je toj tematici pokušao pristupiti kao znanstvenik, bez predrasuda. Nakon ljeta studentica je ostavila fotokopije stručnih članaka na njegovom stolu, te ga je čak uspjela nagovoriti da pođe s njom na susret parapsihološkog udruženja. Pokušao je 'osjetiti' ljude koji su proučavali takozvane granice znanosti. U to vrijeme Jahn bi radije cijelu stvar zaboravio. Koliko god da ga je projekt zanimao, a posebno zamisao o mogućnosti da bi na neki način mogao utjecati na svu tu složenu opremu oko sebe, s druge je strane bio svjestan da je to nešto dugoročno te da bi mu moglo stvoriti probleme među kolegama na fakultetu. Kako bi im to uopće mogao predstaviti kao ozbiljnu temu za istraživanje?

Jahnova studentica stalno se vraćala s novim, sve uvjerljivijim dokazima da pojava zaista postoji. Nije bilo dvojbe da su ljudi koji su provodili takve studije i istraživanja imali određenu vjerodostojnost.

Pristao je na dvogodišnje mentorstvo studentičinog projekta i kada je počela dobivati pozitivne rezultate, Jahn joj je počeo predlagati različita poboljšanja, pa je i sam pokušao upotpuniti opremu.

Tijekom druge godine projekta Jahn je i sam započeo vlastite RNG pokuse. Učinilo mu se da bi tu moglo biti nešto doista za- nimljivo. Studentica je diplomirala i napustila svoj rad s RNG-om koji je za nju bio samo zanimljiv pokus čiji rezultati su zadovoljili njezinu radoznalost. Došlo je vrijeme da se uozbilji i vrati u tradicio- nalnije vode koje je prvobitno odabrala. Započela je unosnu karijeru u konvencionalnoj računalnoj znanosti, ostavivši za sobom zbirku uznemirujućih podataka, ali i minu na putu Boba Jahna koja će zauvijek promijeniti tijek njegova života.

Jahn je poštovao mnoge istraživače svijesti, no osobno je sma- trao da imaju pogrešan pristup. Rad, kao što je bio Rhineov, bez obzira  koliko  je  bio  znanstven,  općenito  se  karakterizirao  kao

«parapsihologija», a tu je disciplinu znanstveni establišment ugla- vnom odbacivao kao područje prevaranata i magičara. Stoga je bilo potrebno stvoriti vrlo sofisticiran istraživački program s čvrstim temeljima koji bi takve studije smjestio u umjerenije i više znan- stvene okvire. Jahn je, kao i Schmidt, uvidio goleme implikacije tih pokusa. Još otkad je Descartes postulirao da je um izoliran i odvojen od tijela, različite su znanstvene discipline redom postavljale oštru granicu između svijesti i tvari. No, pokusi sa Schmidtovim stroje- vima govorili su da takva odvojenost jednostavno ne postoji. Rad u kojega se Jahn spremao upustiti predstavljao je mnogo više od rješenja pitanja može li čovjek utjecati na nežive predmete, kao što su kocke, žlice ili čak mikroprocesi. To je bilo istraživanje o samoj prirodi stvarnosti i žive svijesti. Riječ je bila o znanosti na najele- mentarnijoj, čudesnoj razini.

Schmidt je za svoja istraživanja izabirao isključivo posebne ljude iznimnih sposobnosti koji su mogli postići posebno dobre rezul- tate. Slijedio je protokol iznimnosti u kojemu se usredotočio na neuobičajena postignuća iznimnih, posebno nadarenih ljudi. Jahn je smatrao da takav pristup dodatno marginalizira tematiku. Po nje- govom mišljenju, zanimljivije je pitanje je li ta sposobnost prisutna u svakom čovjeku.

Pitao se, osim toga, kako bi to moglo utjecati na naše svakodne- vne živote. Jahn je kao dekan tehničkog fakulteta tijekom sedam- desetih znao da je svijet pred velikom računalnom revolucijom.

Mikroprocesorska tehnologija postajala je sve osjetljivija i ranjivija. Ako je bilo točno da živa svijest može utjecati na tako osjetljivu opremu, tada ona sama po sebi vrlo snažno utječe na funkcioniranje opreme. Najmanje smetnje u kvantnom procesu mogle bi uzrokovati značajne otklone od uobičajenog ponašanja, najslabija kretnja mogla bi ga potpuno preusmjeriti.

Jahn je bio svjestan da se našao u položaju da da jedinstven do- prinos. Ako bi se takvo istraživanje temeljilo na tradicionalnoj zna- nosti i imalo potporu prestižnog Sveučilišta, čitavu bi temu mogao predstaviti na više akademski način.

Izradio je planove za pokretanje malenog programa i nadjenuo mu neutralno ime: Princetonska istraživanja tehnoloških anomalija (Princeton Engineering Anomalies Research) ili PEAR. Jahn se ta- kođer odlučio za diskretan pristup "vuka samotnjaka"; namjerno se držao podalje od različitih parapsiholoških udruženja i izbjegavao publicitet.

Uskoro su iz privatnih izvora počela pristizati sredstva, a Jahn se od samog početka držao načela da za svoj rad u PEAR-u ne uzme ni centa od Sveučilišta. Princeton je uglavnom zbog Jahnovog ugleda tolerirao PEAR, kao strpljivi roditelj koji podnosi prerano sazrelo, ali samovoljno dijete. Dali su mu nekoliko prostorija u podrumu te- hničkog fakulteta koje su egzistirale kao zaseban mali svemir unutar jedne od konzervativnijih disciplina na tom vrhunskom američkom sveučilištu.

Dok je Jahn razmišljao što mu je sve potrebno za pokretanje programa takvog opsega, uspostavio je kontakte s brojnim drugim novim istraživačima na područjima granične fizike i istraživanja svijesti. Tako je susreo i zaposlio Brendu Dunne, razvojnu psiholo- ginju s Chikaškog sveučilišta na kojem je obavila i potvrdila cijeli niz pokusa o vidovitosti.

U Dunne je Jahn smišljeno odabrao vlastiti kontrapunkt, što je bilo očito već na prvi pogled obzirom na njihove potpuno različite fizičke pojave. Jahn je bi suzdržan i suhoparan, obično besprijekorno odjeven u zgodnu kariranu košulju i sportske hlače, neformalnu uniformu konzervativnog visokoškolskog profesora, te je i svojim manirama i svojim učenim govorom ostavljao dojam samokontrole; nikada ne bi izrekao suvišnu riječ ili napravio nepotrebnu kretnju. Dunne je bio svojstven neumjereniji osobni stil. Često je nosila u raskošnim naborima padajuću odjeću, a ogromnu grivu melirane

crno-bijele kose nosila je raspušteno ili svezanu u rep kao Indijanka. I Dunne je bila iskusna znanstvenica, no više se povodila za instin- ktom. Njezin zadatak je bio da pruži ponešto metafizički i subjekti- vniji pogled na materiju i ublaži Jahnov uglavnom analitički pristup. On je konstruirao naprave, ona je kreirala izgled i ozračje pokusa. On je predstavljao PEAR-ovo lice pred svijetom, ona je bila pristu- pačnije lice za sudionike.

Jahn je smatrao da bi najprije trebalo poboljšati RNG tehnologiju. Odlučio je da će njegovi generatori slučajnih događaja (Random Event Generators ili REGi, kako su ih ponekad zvali) djelovati na te- melju registriranja elektronskih šumova, a ne raspada atoma. Slučaj- nim outputom tih strojeva upravljalo je nešto slično bijelom šumu koji čujete kada je brojčanik na vašem radiju između dvije postaje - slabašno bučanje slobodnih elektrona. To je omogućilo da meha- nizam šalje slučajan izmjenjiv niz pozitivnih i negativnih impulsa. Rezultati vidljivi na računalnom zaslonu bili su odmah usmjeravani u sustav uređivanja podataka. Naponski monitor, temperaturni monitor i drugi kontrolni mehanizmi koji su štitili od manipulacija i kvarova bili su brižljivo provjeravani. Naime, željeli su osigurati da strojevi uvijek, dakle i kada ih nisu upotrebljavali u pokusima o moći volje, proizvode svoje dvije mogućnosti, jedinicu ili nulu, više ili manje u razmjeru od jedan prema jedan.

Svi strojni kontrolni mehanizmi jamčili su da nijedan otklon od uobičajenog razmjera od jedan naprama jedan u glavama i pismima nije mogao biti posljedica elektroničke pogreške nego samo rezultat određene informacije, odnosno utjecaja na napravu. Računalo je moglo brzo izračunati i najmanje učinke. Jahn je «izfrizirao» i strojnu opremu tako da radi mnogo brže. Kada je završio, uvidio je da u jednom poslijepodnevu može sakupiti više podataka nego što ih je Rhine prikupio za cijeloga života!

Dunnova i Jahn ispunili su i znanstveni protokol. Sva njihova REG istraživanja imala su jednak postupak i svaki sudionik koji je sjedio pred strojem obavio je tri jednako duga pokusa. U prvom je istraživanju s moći volje pokušao postići da stroj proizvede više jedi- nica od nula. U drugom je utjecao na stroj da proizvede više nula od jedinica, a u trećem se trudio da na nikakav način ne utječe na stroj. Taj trostruki postupak onemogućio je bilo kakve sustavne pogreške u opremi. Stroj je potom praktički istovremeno bilježio operaterove odluke. Kada je sudionik pritisnuo na dugme, pokrenuo je pokus s

dvjesto binarnih «pogodaka» jedinica ili nula, koji su trajali otprilike petinu sekunde, tijekom čega bi zadržao svoju mentalnu namjeru da, na primjer, proizvede više od sto jedinica. Obično bi PEAR-ov tim zamolio operatere da odjednom obave seriju od pedeset pokusa, što bi im uzelo oko pola sata, a proizveli su oko deset tisuća jedinica odnosno nula. Dunne i Jahn su u pravilu proučavali rezultate poje- dinih operatera u blokovima od pedeset ili sto takvih serija; dobili su od dvije tisuće do pet tisuća pokusa, odnosno od pola milijuna do jednog milijuna binarnih «pogodaka» što je predstavljalo minimalnu količinu podataka za pouzdano određivanje trendova.17

Od početka im je bilo jasno da trebaju sofisticiranu metodu za analizu rezultata. Schmidt je samo zbrojio broj pogodaka i uspoređi- vao ga s njihovom vjerojatnošću. Jahn i Dunne odlučili su upotrije- biti iskušanu statističku metodu kumulativnog otklona koja je obu- hvaćala stalno zbrajanje otklona od slučajnog rezultata sto zadataka, izračunavanje njihovog prosjeka i prikazivanje pomoću grafikona.

Grafikon je pokazivao sredinu (mean) odnosno prosjek te određene standardne otklone; granice otklona od prosjeka koje su još uvijek statistički nevažne. Pri slučajnim pokusima s po dvjesto binarnih pogodaka stroj bi vremenom morao postići prosjek od sto pisama i sto glava; u tom slučaju bi srednja vrijednost zvonaste krivulje bila 100. Ako bismo grafički prikazali svaki rezultat, na krivulji bismo dobili točke koje predstavljaju pojedinačne rezultate: 101, 103, 95, 104 i tako dalje. Budući je svaki pojedinačni učinak tako malen, na taj način teško možemo vidjeti opći trend. Ako pak neprekidno zbrajamo rezultate i izračunavamo njihov prosjek, tada se čak i maleni učinci izražavaju kao postojano rastući otklon od očekivanih rezultata. Pri kumulativnom računanju prosjeka svaki je otklon naglašen masnim reljefnim tiskom.18

Jahn i Dunne također su bili svjesni da trebaju ogromnu količinu podataka. Statističke pogreške moguće su i u bazi podataka s dvade- set i pet tisuća pokušaja. Kod binarnog slučajnog događaja kao što je bacanje novčića morali bi statistički dobiti približno polovicu pi- sama i glava. Recimo da bacamo novčić dvjesto puta i dobijemo sto i dvije glave. S obzirom na mali broj bacanja, malo veći broj pisama statistički je još uvijek posve u okviru zakona slučajnosti.

Međutim, kada bi bacili novčić dva milijuna puta i dobili milijun i dvadeset tisuća pisama, to bi bio golemi otklon od slučajnosti. Kod malenih učinaka kao što su oni u REG testovima, statističku važnost

ne dobivamo pojedinačnim promatranjima ili malim skupinama istraživanja, nego udruživanjem ogromnih količina podataka s ra- stućim otklonom od očekivanoga.19

Poslije prvih pet tisuća pokusa Jahn i Dunne uzeli su dobivene podatke i napravili izračun. Bila je nedjelja navečer, i oni su se našli u Bobovoj kući. Uzeli su prosječne rezultate pojedinih operatera i započeli ih upisivati u grafikon; crvenim su točkama označili nji- hove pokušaje da stroj proizvede više «pisama», a zelenim točkama namjere za više «glava».

Kada su završili, proučili su rezultate. Ako ne bi bilo nikakvog otklona od slučaja, zvonaste krivulje morale bi se poklapati s krivu- ljom slučajnosti prosječne vrijednosti 100.

Njihovi rezultati nisu bili ni približno nalik tome. Dvije vrste namjera i svaka je išla suprotnim smjerom. Crvena zvonasta kri- vulja, koja je predstavljala namjeru za «više glava», pomaknula se na desnu stranu krivulje slučajnosti, a zelena zvonasta krivulja na lijevu. Obavili su optimalno kontrolirano znanstveno istraživanje, a opet su sudionici, odreda  obični ljudi i nikakve parapsihološke zvijezde, može se reći, samo uz pomoć volje utjecali na slučajno kretanje strojeva.

Jahn je dignuo pogled s podataka, zalegao u svoj naslonjač i po- gledom se susreo s Brendom. «To je baš lijepo», rekao je.

Dunne je s nevjericom zurila u njega. Sa znanstvenom doslje- dnošću i tehnološkom preciznošću upravo su dokazali ideje koje su dotad ulazile u područje mističnih doživljaja ili najneobičnije znanstvene fantastike. Dokazali su nešto revolucionarno o ljudskoj svijesti. Možda će taj rad jednoga dana omogućiti napredak kvantne fizike. Zaista, njihovo je otkriće nadilazilo trenutnu znanost; možda su tu niknuli počeci nove znanosti!

«Kako to mislite - 'to je baš lijepo'?», odgovorila je. «To je apso- lutno ... fantastično!»

Čak je i Bob Jahn, oprezan i promišljen čovjek koji nije mario za neumjerenost i mahanje šakom po zraku, morao - dok je gledao u grafove razastrte po stolu u svojoj blagovaonici - priznati da u svojem trenutnom znanstvenom rječniku nema riječi kojima bi ih objasnio.

Brenda je prva predložila da strojeve učine privlačnijima i oko- linu ugodnijom kako bi pobudili «rezonanciju» između sudionika i

strojeva. Jahn je potom napravio čitav niz domišljatih mehaničkih, optičkih i elektronskih naprava za produciranje slučajnih rezultata: njihalo; brizgajuću fontanu; računalne zaslone na kojima su se slu- čajno izmjenjivale atraktivne slike; pokretni REG koji se nasumično valjao naprijed-natrag po stolu, te krunski dragulj PEAR-ovog la- boratorija, slučajnu mehaničku kaskadu. Kada je kaskada mirovala, izgledala je kao veliki, na zid pričvršćeni fliper s tristo trideset pre- preka u okviru veličine dva puta tri metra. Kada biste ju uključili, devet tisuća polistirenskih kuglica počelo bi se kotrljati nad prepre- kama; u svega dvanaest minuta sve bi se kuglice skupile u devetnaest pretinaca i konačni rezultat je bila konfiguracija koja je podsjećala na zvonastu krivulju. Brenda je na pomične generatore slučajnih do- gađaja postavila žabu igračku. Sakupila je privlačne računalne slike i sudionici bi bili nagrađeni ako su više puta vidjeli željenu sliku. Po- vješali su drvene panoe. Uveli su sakupljanje medvjedića. Sudionici su mogli nešto prigristi i otići na odmor.

Jahn i Dunne su ustrajnim radom kroz niz godina prikupili brdo podataka, što je vremenom postala najveća baza podataka o istraživanju namjernog utjecanja na daljinu. S vremena na vrijeme analizirali su sve što su dotad sakupili. Otkrili su da je u dvanaesto- godišnjem razdoblju s približno dva i pol milijuna pokušaja pedeset i dva posto svih pokusa bilo u namjeravanom smjeru, a gotovo dvije trećine od devedeset i jednog operatera bilo je općenito uspješno u željenom utjecanju na strojeve. Rezultat je bio jednak s obzirom na vrstu upotrijebljenog stroja.20 Na rezultate nisu utjecali ni drugi činitelji, kao što su sudionikov odnos prema stroju, moć njegove ili njezine koncentracije, osvjetljenje, zvučne smetnje ili prisutnost drugih ljudi. Kada je sudionik upotrijebio svoju moć volje da stroj registrira glave ili pisma, imao je određen utjecaj na stroj u statisti- čki važnom postotku pokušaja.

Rezultati su varirali ovisno o pojedincima; neki su postizali više pisama negoli glava kada bi se koncentrirali baš na suprotno. Svejedno, rezultati mnogih operatera imali su vlastiti «potpis»: Petar je producirao više pisama, a Pavao više glava.21 Rezultati su bili jedinstveni i kod pojedinačnih operatera, bez obzira na uređaj koji se koristio. To znači da je proces univerzalan i da ne vrijedi samo za određene interakcije i pojedince.

Godine 1987. doktori psihologije Roger Nelson (član skupine PEAR) i Dean Radin objedinili su sve dotada provedene REG po-

kuse, kojih je bilo više od osamsto.22 Zajednički rezultati pojedinih istraživanja šezdeset i osam istraživača, uključujući Schmidta i skupinu PEAR, pokazali su da su sudionici svojim utjecanjem po- stigli da strojevi u oko pedeset i jedan posto slučajeva dadu željeni rezultat, nasuprot očekivanih pedeset posto. Ti rezultati bili su slični rezultatima dvaju prijašnjih pregleda te pregledu brojnih pokusa s bacanjem kocke.23 Schmidtovi su rezultati još uvijek bili najdra- matičniji; u njegovim istraživanjima popeli su se na pedeset i četiri posto.24

Pedeset i jedan ili pedeset i četiri posto možda ne zvuči kao bog zna kakav učinak, no statistički je to golem korak. Ako sva istraživa- nja udružimo u takozvanu «meta-analizu», kao što su učinili Radin i Nelson, vjerojatnost takvog zajedničkog rezultata je jedan napra- ma trilijun.25 Radin i Nelson su u svojoj meta-analizi uzeli u obzir i najčešće kritike REG istraživanja u vezi s njihovim postupkom, podacima i opremom; odredili su šesnaest kriterija po kojima su ocijenili ukupne rezultate pojedinačnog eksperimentatora i potom dodijelili svakom eksperimentu ocjenu kvalitete.26 Najnovija analiza REG podataka prikupljenih u razdoblju od 1959. do 2000. godine također je dala sličan rezultat.27 Vijeće SAD-a za istraživanja (US National Research Council) isto je tako zaključilo da REG pokuse nije moguće objasniti slučajem.28

Veličina učinka je broj koji odražava pravu veličinu promjene ili rezultata u nekom istraživanju. Dobijemo ju uključivanjem varijabli kao što su broj sudionika i duljina pokusa. U nekim istraživanjima lijekova do veličine učinka dolazi se tako da se broj ljudi na koje je lijek imao pozitivan učinak dijeli s ukupnim brojem sudionika u pokusu. Ukupna veličina učinka PEAR-ove baze podataka bila je 0,2 na sat.29 Veličina učinka između 0,0 i 0,3 obično se smatra malom, od 0,3 do 0,6 srednjom, a veća od 0,6 drži se velikom. PEAR-ove veličine učinka su tako bile male, a kod ukupnih REG studija male do srednje. Međutim, te su veličine učinka mnogo veće od veličina učinka nekih lijekova koji u medicini slove za vrlo djelotvorne.

Brojna istraživanja pokazala su da propranolol i aspirin vrlo uspješno smanjuju opasnost od srčanog udara. Posebno se aspirin predstavlja kao velika nada za sprječavanje bolesti srca. No, istra- živanja na njegovim uzorcima pokazala su da je veličina učinka propranolola 0,04, a aspirina 0,03 - približno deset puta manja od one dobivene kod podataka skupine PEAR. Jedna od metoda za

bolje određivanje jakosti učinka je da njen broj pretvorimo u broj preživjelih osoba u uzorku od sto ljudi. Efektivna veličina od 0,03 u situaciji kada se radi o životu ili smrti pacijenta znači da od 100 ljudi prežive još tri dodatne osobe, a pri efektivnoj veličini 0,3 da od sto preživi još dodatnih trideset osoba.30

Da bismo stekli približnu predodžbu o veličini razlike uzmimo za primjer određenu vrstu operacije srca, pri čemu taj zahvat obično preživi trideset od sto ljudi. Nadalje, recimo da pacijentima koji prolaze tu operaciju damo novi lijek s efektivnom veličinom 0,3, što je blizu veličine jednosatnog učinka PEAR-ovih pokusa. Lijek bi zajedno s operacijom doslovno udvostručio postotak preživjelih. Zbog dodatne efektivne vrijednosti od 0,3 medicinski bi tretman, koji je dotada mogao spasiti živote manje od polovice pacijenata, postao djelotvoran u većini slučajeva.31

Drugi istraživači koji su koristili REG strojeve otkrili su da nisu samo ljudi ti koji na taj način utječu na svijet. Francuski znanstvenik Rene Peoc'h, koristeći inačicu Jahnovih REG strojeva, proveo je domišljat pokus s malim pilićima. Čim su se izlegli, «utisnuli» su im podatak da je pomični REG njihova «majka». Robot kojega su postavili pred gajbu s pilićima slobodno se kretao, a Peoc'h je pratio njegov put. Nakon nekog vremena rezultati su pokazali da se robot pomicao prema pilićima više nego kad bi se gibao samo nasumi- čno. Želja pilića da budu u blizini majke predstavljala je «namjeru» koja je stroj privukla bliže.32 Peoc'h je proveo slično istraživanje s tek okoćenim zečevima. Na pokretni REG uređaj postavio je jarko svjetlo koje je zečeve očigledno vrlo iritiralo. Analiza tog pokusa pokazala je da su zečevi sa svojom moći volje uspješno zadržavali stroj podalje od sebe.

Jahn i Dunne počeli su oblikovati teoriju. Ukoliko stvarnost predstavlja rezultat određene složene interakcije svijesti i njezine okoline, tada je također moguće da se svijest, kao i subatomske čestice materije, temelji na sustavu vjerojatnosti. Prema jednom od središnjih načela kvantne fizike, kojega je prvi predstavio Louis de Broglie, subatomske čestice mogu se ponašati ili kao čestice (odre- đene tvari s točnom lokacijom u prostoru) ili kao valovi (raspršena i neograničena područja utjecaja koja mogu prolaziti kroz druge va- love i ometati ih). Počeli su razmatrati mogućnost da svijest posje- duje sličnu dvojnost. Svaka pojedina svijest ima vlastitu, «posebnu»

odvojenost, no sposobna je i za «valno» ponašanje, budući da može ići preko bilo kakvih prepreka i udaljenosti, a s ciljem razmjene informacija i interakcije s fizičkim svijetom. Subatomska svijest po- nekad dolazi u rezonanciju (titra na istoj frekvenciji) s određenom subatomskom tvari. U modelu kojega su počeli sastavljati, «atomi» svijesti se udružuju s običnim atomima, recimo s onima u REG stro- ju, te stvore «molekulu svijesti» u kojoj je cjelina različita od sasta- vnih dijelova. Samostojni atomi predaju svoje individualne entitete većem, kompleksnijem entitetu. Na najosnovnijoj razini njihova je teorija govorila da čovjek i REG stroj razvijaju koherenciju.33

Neki njihovi rezultati nedvojbeno su išli u prilog takvoj inter- pretaciji. Jahna i Dunne zanimalo je bi li se maleni učinak kojeg su uočili kod pojedinaca išta povećao kada bi na stroj u tandemu utje- calo dvoje ili više osoba. PEAR-ov laboratorij proveo je niz pokusa s parovima sudionika na način da je svaki par pokušavao zajednički utjecati na strojeve.

Od 256.000 pokusa koje je u četrdeset i dvije serije obavilo pe- tnaest parova, priličan je broj parova također proizveo rezultate s vlastitim «potpisom» koji se nije nužno slagao s učincima jednog ili drugog pojedinca.34 Ako je par bio istospolan, to je imalo vrlo malen negativan učinak. Takvi parovi imali su slabije rezultate nego što su ih postizali pojedinačno; kod osam parova operatera rezultati su bili suprotni od namjeravanih. Miješani parovi (muškarac i žena) koji su se poznavali imali su jak komplementaran učinak, proizveli su gotovo četiri puta jači učinak od onog koji su ostvarili pojedinačno. Međutim, najsnažniji učinak, skoro šest puta jači nego kod pojedi- naca, imali su «vezani» parovi, odnosno parovi koji su bili u nekoj vrsti partnerske veze.35

Ako ti učinci ovise o nekoj vrsti rezonancije između dviju svijesti koje sudjeluju u zadatku, logično je pretpostaviti da se jači učinci postižu kod ljudi koji imaju zajednički identitet, kao što su braća i sestre, blizanci ili parovi u vezi.36 Bliskost bi mogla stvarati koheren- ciju. Kao što dva vala pojačavaju signal, tako i par u vezi najvjeroja- tnije ima posebno jaku rezonanciju koja povećava njihov zajednički učinak na stroj.

Nekoliko godina poslije Dunne je analizirala bazu podataka kako bi vidjela razlikuju li se rezultati obzirom na spol. Kada je podijelila podatke na muške i ženske, otkrila je da muškarci općenito lakše na- vedu stroj do željene namjere, premda je njihov ukupni učinak bio

slabiji od onog kod žena. Žene su, gledano u cjelini, imale snažniji učinak na strojeve, premda ne nužno u željenom smjeru.37 Nakon proučavanja dvjesto i sedamdeset podatkovnih baza sto trideset i pet operatera iz devet eksperimenata u razdoblju od 1979. do 1993. godine Dunne je otkrila da su muškarci jednako uspješno utjecali na to da stroj generira bilo više pisama bilo više glava. Žene su pak uspješnije utjecale na strojeve da generiraju više glava, a bile' su manje uspješne s pismima. U stvari, većina je njihovih pokušaja da navedu stroj da generira više pisama bila neuspješna. Stroj je naime pokazivao otklon od slučajnosti, no taj otklon je bio u suprotnom smjeru od namjeravanog.38

Žene su ponekad imale bolje rezultate kada se nisu strogo usre- dotočivale na stroj nego bi radile i druge stvari, dok je za uspjeh kod muškaraca bila važna stroga koncentracija.39 To bi mogao biti subatomski dokaz da su žene bolje od muškaraca u obavljanju više zadataka istovremeno, dok su muškarci bolji u koncentriranoj po- zornosti. Posve je moguće da na mikroskopskoj razini muškarci imaju neposredniji utjecaj na svoj svijet, dok je učinak žena dublji.

Tada se dogodilo nešto zbog čega su Jahn i Dunne ponovno ra- zmotrili svoju hipotezu o prirodi učinaka koje su promatrali. Godine 1992. PEAR se povezao sa Sveučilištem u Giessenu i s Freiberškim institutom, a potom su zajedno osnovali Konzorcij svijest i stroj (Mind-Machine Consortium). Prvi zadatak konzorcija bio je pono- viti izvorne PEAR-ove rezultate, što je trebalo predstavljati manje ili više rutinsku provjeru. Međutim, kada su pregledali rezultate iz sva tri laboratorija, na prvi pogled izgledalo je da su negativni budući da su bili tek nešto bolji od vjerojatnosti jedan naprama jedan.40

Tijekom zapisivanja rezultata Jahn i Dunne opazili su nekoliko neobičnih iskrivljenja u podacima. Nešto zanimljivo dogodilo se u sekundarnim varijablama. U statističkim grafikonima može se prikazati ne samo kakav bi trebao biti prosjek, nego i koliko daleko se otkloni od prosjeka prostiru od sredine (meana). Kod podataka konzorcija sredina je bila točno na mjestu gdje bi bila i sredina kod slučajnog rezultata, no tu je sličnost sa slučajnim rezultatima i pre- stala. Varijacija je bila prevelika i oblik zvonaste krivulje nerazmje- ran. Raspodjela je bila znatno više nesimetrična nego što bi bila kod samo slučajnog ishoda. Bilo je to nešto čudno.

Kada su Jahn i Dunne pobliže pogledali rezultate, otkrili su da je najočitiji problem bio povezan s povratnim informacijama (feedba-

ckom). Sve do tada pretpostavljali su da je za dobre rezultate od klju- čne važnosti trenutni feedback - odnosno da obavijeste operatere u kojoj mjeri im je uspjelo utjecati na stroj - kao i atraktivan zaslon ili stroj koji bi najbolje privukao pažnju ispitanika. To je trebalo ope- ratere uvesti u proces i pomoći im da lakše dođu u «rezonanciju» s napravom. Mislili su da je za interakciju između mentalnog i fizi- čkog svijeta ključno sučelje odnosno privlačna strojna oprema koja je trebala premostiti jaz između dva svijeta.

Međutim, iz podataka konzorcija shvatili su da operateri rade jednako dobro, ponekad čak i bolje, ukoliko ne primaju nikakve povratne informacije.

U još jednom svojem istraživanju, koje su nazvali ArtREG, ta- kođer nisu uspjeli dobiti statistički važne rezultate.41 Odlučili su to istraživanje malo podrobnije proučiti u svjetlu rezultata konzorcija. Upotrebljavali su dvije zanimljive slike koje su se slučajno izmje- njivale na računalnom zaslonu; u jednom slučaju izmjenjivale su se slika u pijesku Navajo Indijanaca s Anubisom, staroegipatskim su- cem mrtvih. Zamisao je bila da operateri snagom volje navedu stroj na to da jednu sliku prikaže više puta od druge. PEAR-ova ekipa je i ovdje pretpostavljala da će privlačna slika djelovati kao mrkva: operater bi bio «nagrađen» za namjeru da više puta vidi sliku koja mu je draža.

Kod proučavanja podataka tog istraživanja po tematici slika otkrili su da su najbolji rezultati postignuti sa slikama iz tri slične kategorije: arhetipske, obredne i vjersko ikonografske. To je bila do- mena snova, neizraženog i neartikuliranog; te su slike samim svojim dizajnom bile smišljene da prizovu nesvjesno u čovjeku.

Ako je to točno, tada je namjera dolazila iz dubina nesvjesnog uma i možda je upravo to bio uzrok promatranih učinaka. Jahn i Dunne shvatili su gdje su pogriješili u svojim pretpostavkama. Pri- mjena naprava koje su sudionike poticale da djeluju na svjesnoj ra- zini najvjerojatnije je predstavljalo prepreku. Umjesto da su operate- rima pokušavali povećati svjesnu razinu, trebali su ju smanjivati.42

Na temelju te spoznaje nadopunili su svoje prethodne predo- džbe o pojavljivanju učinaka koje su promatrali u laboratoriju. Nes- vjesni um očigledno je na neki način komunicirao s neopipljivim fizički svijetom, kvantnim svijetom svih mogućnosti. Brak između neoblikovane svijesti i tvari tada rađa opipljive stvari u manifestira- nom svijetu.43

Taj model je savršeno smislen obuhvati li i teorije nulte točke i kvantne biologije koje su zagovarali Pribram, Popp i drugi. I nesvje- sni um, svijet prije misli i svjesne namjere, i «nesvjesna» materija, polje nulte točke, postoje u vjerojatnosnom stanju svih mogućnosti. Podsvjesni um je predkonceptualni supstrat iz kojega se rađaju sve zamisli, a polje nulte točke je vjerojatnosni supstrat fizičkog svijeta. To su svijest i materija u njihovim najfundamentalnijim oblicima. U toj neopipljivoj dimenziji, koja možda ima zajednički izvor, bilo bi smisleno da postoji veća vjerojatnost kvantne interakcije.

Jahn se povremeno poigravao s najradikalnijom od svih ideja; spustiš li se dovoljno duboko u kvantni svijet, možda više nema ra- zlike između mentalnog i fizičkog. Može biti da tamo postoji samo koncept, odnosno svijest koja pokušava osmisliti metež informacija. Možda zaista ne postoje dva neopipljiva svijeta, nego samo jedan: Polje i sposobnost materije da se koherentno organizira.44

Pribram i Hameroff teoretizirali su da je svijest rezultat su- prazračenja, namreškane kaskade subatomske koherencije kada pojedinačne subatomske čestice, kao što su fotoni, izgube indivi- dualnost i počnu djelovati kao jedna jedinica; kao vojska koja sve vojnike pozove u stroj. Budući da se svako gibanje svake nabijene čestice svakog biološkog procesa zrcali u polju nulte točke, naša se koherencija širi u svijet. Prema zakonima klasične fizike, posebno zakonu entropije, neživi se svijet uvijek kreće prema kaosu i neredu. Međutim, koherencija svijesti predstavlja najveći znani oblik reda u prirodi i PEAR-ova istraživanja ukazuju da bi taj red mogao obli- kovati i stvarati red u svijetu. Kada imamo neku želju ili namjeru, to zahtijeva veliko jedinstvo misli i naša vlastita koherencija je, u određenom smislu, zarazna.

Na najdubljoj razini PEAR-ova istraživanja također ukazuju da stvarnost stvara svatko od nas samo sa svojom pažnjom. Na najnižoj razini svijesti i tvari svatko od nas kreira svijet.

Učinci koje je Jahn mogao snimati bili su gotovo nezamjetljivi. Bilo je još prerano da bi mogao reći zašto. Ili je oprema bila pre- gruba da bi prepoznala učinke, ili je pak prepoznavala samo jedan jedini signal, dok se pravi učinak pojavljuje kao rezultat mora signala

-    interakcije svih živih tvari u polju nulte točke. Razlika između njegovih i Schmidtovih boljih rezultata govorila je kako je ta spo- sobnost raširena u cijeloj populaciji, ali kao kakav umjetnički talent; određeni pojedinci bili su vještiji u njegovoj upotrebi.

Jahn je uvidio da taj proces ima malen učinak na vjerojatno- sne procese, i da bi pomoću njega mogli objasniti poznate priče o ljudima s pozitivnim, odnosno negativnim utjecajem na strojeve, i zašto u neke loše dane računala, televizori i fotokopirni uređaji ne rade kako bi trebali. Možda bi čak mogao objasniti poteškoće koje je Benveniste imao sa svojim robotom.

Očito imamo sposobnost da vlastitu koherenciju širimo u oko- linu. Sa samom svojom željom možemo stvarati red. To predstavlja gotovo nezamislivu količinu moći. Jahn je na najgrubljoj razini dokazao da - barem na subatomskom nivou - um ima vlast nad materijom. No, dokazao je još nešto, možda čak i fundamentalnije, o moćnoj prirodi ljudske namjere. REG podaci odškrinuli su vrata same biti čovjekove kreativnosti: njegove sposobnosti stvaranja, organiziranja, pa čak i iscjeljivanja.45 Jahn je sada imao dokaze da ljudska svijest može stvarati red u slučajnim elektronskim napra- vama. Pitanje koje se sada nalazilo pred njim glasilo je - 'Što je još moguće?'.