"Houston Stewart Chamberlain raspolagao je darom da vidi demone, koji su ga prema vlastitom opisu neprestano tjerali na traženje novih područja proučavanja i umnožavanje njegovih začuđujućih spisa. Kada se 1896.

vratio s jednog studijskog putovanja, jedan je demon toliko navaljivao na njega da je u Gardoneu sišao s vlaka, na osam se dana zatvorio u hotelsku sobu, zapostavljajući planirano djelo o glazbi grozničavo se prihvatio neke biološke studije dok nije prodro do suštine teme koja će igrati dominantnu ulogu u svim njegovim kasnijim djelima: Rasa i povijest... Budući da je osjećao da njime upravljaju demoni, svoje je knjige pisao kao u groznici, u istinskom stanju transa, opijenosti, tako da ih, kako kaže u svojoj autobiografiji Životni putovi moga razmišljanja, često nije prepoznavao kao vlastita djela, jer su nadmašivale njegova očekivanja."

William L. Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha

Longinusovo koplje tijekom prvih dvaju desetljeća dvadesetoga stoljeća osim u životu Hitlera i Waltera Johannesa Steina imalo je središnju ulogu u životima još troje ljudi. Bili su to: Houston Stewart Chamberlain, čovjek demonske genijalnosti koji je kao prvi pobudio zanimanje njemačkog cara za legendu vezanu uz Koplje sudbine; sam car Wilhelm, koji se, dok je Njemačka stajala na rubu globalnog sukoba, lukavstvom pokušao domoći tog talismana osvajanja svijeta; te časnik zadužen za smještaj ljudstva general Helmuth von Moltke, zapovjednik carskog glavnog stožera, koji je vješto uspio spriječiti da sveto oružje padne u ruke tog zavedenog i vlastohlepnog monarha.

Houston Stewart Chamberlain tako je opisan kao istinski nasljednik genija Friedricha Nietzschea, ali i jedan od "najsilnijih talenata njemačke duhovne povijesti, riznica prosvijećenosti i ideja."

Rođen je godine 1855. kao sin engleskog admirala i nećak feldmaršala Sir Nevillea Chamberlaina. Odgojili su ga rođaci u Parizu, a podučavao ga je istaknuti pruski učitelj. Njegov budan duh živo su privlačili vojna slava Pruske te djela velikih njemačkih pjesnika i filozofa kao što su Goethe, Fichte, Hegel i Richard Wagner.

U dobi od dvadeset i sedam godina Chamberlain se preselio u Njemačku gdje se nastanio u Dresdenu i postao veći Nijemac od samih Nijemaca, tako što je u pravom smislu riječi usvojio njihovu nacionalnost i jezik, njihov duh i dušu. Godine 1897. objavio je svoje najvažnije djelo, Osnove devetnaestog stoljeća, što je na prijemčiva osjetila Nijemaca djelovalo poput bombe i preko noći ga učinilo poznatim.

Svojom začuđujućom učenošću, koja je ostavila snažan dojam na njemačke intelektualce, uspio je stvoriti sintezu međusobno suprotstavljenih učenja Richarda Wagnera i Friedricha Nietzschea. Na zadovoljstvo plemićkih obitelji i elite časničkog zbora razvio je i proširio Wagnerovo učenje o višoj arijevskoj rasi. Prema Chamberlainovom shvaćanju tragedija "Sumraka bogova", izazvana miješanjem s nižim rasama, ni u kom slučaju nije bila potrebna. Običnim potezom pera jednostavno je izbrisao misao da plemenita rasa prema zakonima prirode bezuvjetno mora propasti.

Jer na toj točki Wagnerova tijeka misli lukavo je ubacio Nietzscheovo uvjerenje da se "višu rasu" može uzgojiti.

Chamberlain je tvrdio da se rađanje nove rase ne mora u prvoj liniji događati kroz krvno srodstvo. Više je mislio na srodstvo duša koje su se susrele u jednom povijesnom trenutku. Takva rasa mogla bi se roditi kada bi "duh svjetskopovijesne sudbine" uspio stvoriti mješavinu naroda istog karaktera i istog načina razmišljanja koji fizički ni u kom slučaju ne bi morali biti slični.

Kada bi ta rasa bila rođena, naglašavao je Chamberlain, bio bi potreban kako značajan povijesni događaj tako i visok duhovni ideal, dovoljno snažan da stanovništvu pruži osjećaj homogenog i istovrsnog duhovnog jedinstva.

Kao takav svjetskopovijesni trenutak opisano je ujedinjavanje njemačkih plemena oko Wilhelma Pruskog, Otta von Bismarcka i generala Hel-

mutha von Moltkea na tlu poražene Francuske 1870-1871. u kojem je rođena nova rasa - plemenita njemačka rasa.

"Na taj način pripremljeno je tlo za novu rasu nadčovjeka", kazivao je Houston Stewart Chamberlain. I tako se ta rasa probila snagom njemačkoga duha i pruskog talenta za organizaciju, pri čemu joj je koristila činjenica što je u Ruhru raspolagala najboljom teškom industrijom svijeta i tehnički se nalazila na vrhuncu. I, dodao je engleski prorok, budući da njemačka inteligencija nikada ništa ne prepušta slučaju, ona će upravljajući priskočiti i pri nastajanju nove rase. "Kao što je umjetnim stimuliranjem moguće uzgojiti biser, tako i njemački duh arijevske narode svojom rasnom nadmoćnošću mora dovesti do vladavine nad svijetom."

Chamberlain je znao da je napisao novu bibliju pangermanskog pokreta, no ipak je bio očaran fantastičnim uspjehom knjige. Car Wilhelm pozvao ga je na dvor i pozdravio riječima: "Bog je bio taj koji je Vašu knjigu poslao njemačkom narodu i meni osobno." Chamberlain je caru odgovorio ne manje blasfemičnim komplimentom. Pisao mu je i spomenuo da slika cara visi u njegovoj radnoj sobi, nasuprot slici Isusove glave Leonarda da Vincija. "Hodam po sobi amo-tamo, između svog cara i svoga Boga." Na to mu je car otpisao da su svi službenici na dvoru, u Glavnom stožeru i cijeloj tjelesnoj straži pročitali knjigu i bili ispunjeni bezgraničnim oduševljenjem, što uostalom ni najmanje ne čudi nakon što ih je Chamberlain proglasio vođama elite i velikim herojima nove rase!

No, njemački narod kao cjelina bio je skeptičan prema rasnim teorijama i odbijao je njegovu želju za njemačkom vlašću nad svijetom. Mnogi umjereni njemački mislioci, ispunjeni uzvišenim Goetheovim i Schillerovim idealima, muževi koji su znali cijeniti duhovnu slobodu i jednakost svih ljudi, nisu skrivali ljutnju na Chamberlaina i slične tirane i povjesničare tipa Treitschkea, koji je u svojim djelima veličao samo ratove i osvajanja.

Kada je socijalistički Reichstag javno prekorio cara Wilhelma da se previše otvoreno miješa u poslove vlade, Chamberlain ga je tješio opaskom kako se javno mnijenje pravi samo za idiote i zlobne izdajnike. Car je uzvratio: "Vi se borite s Vašim perom, ja s mojim jezikom. Ja ću svojim bojnim mačem udariti između."

Chamberlainovo prijateljstvo s njemačkim carem bivalo je sve tješnje, dok konačno nije doveden u Potsdam kao savjetnik za carski proračun.

Njegov položaj ondje bio je još neprikosnoveniji i opasniji od Rasputino vog razornog zagrljaja oko dvora Romanovih. Ta neobična situacija, da Englez ima toliki utjecaj u Potsdamu i da je jedini pouzdanik njemačkoga cara, u Glavnom stožeru njemačke obavještajne službe izazvala je shvatljivu zabrinutost. Von Moltke je svakog tjedna primao izvješća o Chamberlainovoj djelatnosti i bio je vrlo uznemiren pogubnim utjecajem što ga je vršio na vlašću opsjednutog monarha.

General von Moltke bio je nećak znamenitog grofa Helmutha von Moltkea, prijatelja cara Friedricha i Bismarcka, koji je u munjevitom njemačkom vojnom pohodu protiv Francuske 1870-1871. zapovijedao njemačkom vojskom. Iako je Von Moltke za sobom imao značajnu vojnu karijeru te bio zaslužan za modernizaciju Glavnog stožera prema naputcima svog znamenitog strica, potajno je htio odbiti visok položaj časnika zaduženog za smještaj ljudstva, što mu ga je htio nametnuti car. "Ako želite, previše sam ozbiljan, spor i nepovjerljiv, previše savjestan za tu službu", navodno je kazao. Bio je više filozofski nastrojen čovjek, više znanstvenik nego vojnik. Cara Wilhelma dojmio se njegov ozbiljan, miran način i iz nepoznatog ga je razloga zvao "žalosnim Julijem".

Car Wilhelm nadao se da je nešto od vojne genijalnosti predaka prešlo na Moltkea. Te su se nade, doduše, njegovi generalski kolege odrekli.

Žalili su što ga je izvan vojničke svakodnevice zanimala samo potraga za Svetim gralom! Smatrali su da se srednjovjekovna mistika ne može ubrajati u normalne i zdrave interese jednog pruskog generala i bili su zabrinuti da u kritičnom trenutku možda neće biti u stanju pokazati bezobzirnu odlučnost koja se zahtijeva od vrhovnog zapovjednika. Kada je izvjesni dr. Rudolf Steiner, koji je općenito bio poznat kao goetheovski znanstvenik i okultni majstor, postao stalnim gostom u Moltkeovu domu, diskretno su se obratili caru, moleći ga da se umiješa i da zapovjednika svog Glavnog stožera upozori kako takvo prijateljstvo potkopava povjerenje uglednijih ljudi njemačkog časničkog zbora u vođenje vojske.

Car je zanemario kritiku. Nije imao nikakvih prigovora glede Von Moltkeova istraživanja povijesti Svetoga grala. Stvarno je uvažavao Moltkea, a takva kritika pogađala je i njega, budući da se i sam toliko zanimao za pangermanski misticizam. Ali, iako ni samog cara nije smetala Moltkeova povezanost s dr. Steinerom, generala je ipak brinulo što je car pod tolikim utjecajem Chamberlaina.

General von Moltke o Chamberlainu je znao gomilu stvari o kojima car i njegova okolina nisu imali pojma. Tako je, primjerice, znao da je većinu svojih djela pisao u nekoj vrsti transa u kojem su mu se pred očima pojavljivale hijerarhije zlih duhova, i da nikada nije znao kada će mu i gdje demoni što su ga tjerali na grozničavo nastavljanje rada zgrabiti dušu da bi je kasnije, na granici histerije i kolapsa, ostavili negdje poput prazne ljušture. Agenti tajne službe koji su Chamberlaina neprekidno nadzirali čak su pričali da su ga znali susresti u bijegu pred takvim nevidljivim demonima.

Ono što je generala Von Moltkea osobito uznemirivalo bila je činjenica da se u svim Chamberlainovim djelima pojavljivala uvijek jedna te ista tema. General, koji je posjedovao sveobuhvatno znanje o misterijima Svetoga grala, nije nimalo sumnjao da se Chamberlain nalazi u vlasti demonskih sila koje su pokušavale izvršiti zlokoban utjecaj na povijest Europe.

No, nije vidio nikakve mogućnosti da cara uvjeri u to da bi Englez mogao prouzročiti pad dinastije Hohenzollern i poraz Njemačke.

Problem je još više kompliciralo to što sve Chamberlainove vizije nisu bile demonskoga podrijetla. Ponekad su njegove medijalne sposobnosti prizivale likove iz antičke povijesti koji su mu se prikazivali i inspirirali ga svojim riječima. Tako se, primjerice, cijela Chamberlainova rasna teorija zasnivala na jednoj viziji starog proroka Phineasa, koji je iskovao koplje, kao simbol za magičnu krv židovske rase. Isto tako prikazao mu se i Ezekijel, koji je Židovima prorekao da će podići pogled prema raspetom Kristu čiji će bok probiti kopljem.

Chamberlain je kroz mnogo generacija pratio razvoj židovske rase te je vjerovao kako su ih "okrugloglavi Hetiti okaljali pretežno semitskim nosovima"! Amonitske crte, kazao je, pojavile su se prekasno da bi ih spasile svojim čisto arijevskim svojstvima.

Isusa Krista opisivao je kao uspravnog, plavog i zgodnog Galilejca, amonitskog tipa s vrlo visokim udjelom nesemitske krvi. "Tko god tvrdi kako je Isus Židov, ili je glup ili laže... Isus nije bio Židov. Bio je arijac." I po Chamberlainovu shvaćanju samo su najbolji pripadnici indoarijske 40 Konrad Heiden u svojoj sjajnoj Hitlerovoj biografiji Der Führer dolazi začuđujuće blizu istini dok piše: "Chamberlain je učio od velikih majstora vladanja nad svijetom, od židovskih proroka Ezekijela, Ezre i Nehemije, koji su, kako je on govorio, na zapovijed perzijskog kralja stvorili rasno svjestan židovski narod. - Prožeti druge nacije, iznutra ih usisati svojom nadmoćnom, generacijama njegovanom inteligencijom i postaviti sami sebe vladajućom inteligencijom nad stranim narodima i na taj način svijet učiniti židovskim - to je prema Chamberlainu cilj židovske rase."

krvi, osobito Teutonci, imali potrebnu snagu da shvate i ostvare Isusovu poruku, no sigurno ne i Židovi, koji su postali "negativnom rasom bastarda", niti kaotična mješavina nižih rasa oko Sredozemnog mora. Kristova krv prolivena je isključivo za arijski narod!

Ta neobična predrasuda kako je kršćanstvo namijenjeno samo arijcima nije bila ništa novo. Chamberlain je samo većom učenošću i mnogo smionijim riječima ponavljao rasna učenja svog voljenog Richarda Wagnera.

Chamberlain je Wagnera prvi puta susreo 1882. kada je iz Ženeve putovao u Bayreuth kako bi nazočio svečanim igrama. Kompozitor je odmah postao glavnim sadržajem njegova života te se Wagnerovom utjecaju može pripisati što je Chamberlain odlučio potpuno se preseliti u Njemačku i baviti se njemačkom poviješću, filozofijom, književnošću i glazbom.

Wagner je također bio taj koji je prvi skrenuo Chamberlaineovu pozornost na postojanje Svetoga koplja što ga je inspiriralo za njegovu najveću operu Parsifal. No, zbilo se to mnogo godina prije nego što je Chamberlain otkrio koliko je duboko Wagner prodro u priču o gralu i da su likovi u operi za uzor imale stvarne osobe iz devetog stoljeća.

Wagner je prije svega potaknuo Chamberlainovo zanimanje za legendu oko Longinusova koplja, a sedam godina potom ovaj se nastanio u Beču kako bi intenzivno proučio povijest i značenje koplja za naše vrijeme.

Tijekom sljedećih dvadeset godina (1889-1909), do njegova preseljenja u Bayreuth, engleski mistik redovito je posjećivao Hofburg, gdje je - isto kao i Hitler tri desetljeća kasnije - satima promatrao staro oružje nadajući se da će proniknuti u njegove tajne.

Chamberlain je tvrdio kako mu se u vizijama ukazao i duh vremena što je pripadao koplju, kao i antiduh koji mu je podario njegove magične sile. Temeljito se zadubio u nevjerojatnu povijest koplja što je kroz dvije tisuće godina utjecalo na tijek europske povijesti. A Longinusovo koplje, kao simbol magične snage krvi, također mu je davalo poticaj za rasne teorije u njegovoj knjizi Osnove devetnaestog stoljeća, djelo što je pružilo duhovne pretpostavke za osnivanje Trećeg Reicha.

Začudnim medijalnim sposobnostima, usporedivima s onima madame Blavatsky, Chamberlain je u nizu stanja transa vidio mnoge velike povijesne osobe koje su, iz dobrih ili zlih motiva, polagale pravo na koplje.

Opis tih vizija doveo je cara Wilhelma do vrhunca uzbuđenja i intenzivirao njegove snove o osvajanju svijeta.

Njemački car iskazivao je gotovo nezajažljiv apetit za Chamberlainovim neprestanim i živim vizijama znamenitih ljudi iz povijesti, koji su se služili silama koplja kako bi ispunili svjetskopovijesni zadatak. Ljudi poput Konstantina Velikog, Justinijana, Karla Martela, Karla Velikog i najvećih njemačkih careva poput Henrika Ptičara, Otona Velikog, Friedricha Barbarosse i, naravno, silnog Friedricha von Hohenstaufena.

Trenutak odluke za monarha sakate ruke, gladnoga vlasti, došao je kada mu je Chamberlain prenio poruku iz onostranoga. Lukavi Englez ispričao je kako mu se pojavio car Sigismund i preklinjao ga neka caru Wilhelmu poruči da je ostaviti Sveto koplje izvan granica Njemačke zločin protiv Boga. Car je brzo svojim povjesničarima naložio neka istraže život cara Sigismunda te su mu oni uskoro mogli potvrditi da je zaista izdao dekret prema kojem Sveto koplje zauvijek mora počivati unutar granica domovine.

Car je to saznao godine 1913, nakon što je niz kriza Njemačku gotovo doveo na rub rata. Sve je to za cara bilo previše. Shvatio je da koplje bezuvjetno mora dopremiti natrag u Njemačku, kako bi se poslužio njegovim silama za sudbinu Njemačke i omogućio da izraste nova rasa naroda gospodara.

Stoga je car, kako bi što prije došao u posjed koplja, smislio lukavu varku.

Svuda je reklamirana izložba germanske umjetnosti koja je trebala biti postavljena u Berlinu. Car Wilhelm pozvao je vremešnog austrijskog cara Franju Josipa da prigodom državničkog posjeta otvori izložbu, te je istovremeno zamolio za privremenu posudbu carskih dragocjenosti i svetih relikvija njemačkih careva. Na taj način nije bilo potrebe za posebnim spominjanjem koplja, jer ono se ionako nalazilo među krunama, draguljima, žezlima, mačevima itd. što su pripadali starom njemačkom blagu.

Varka je svakako mogla uspjeti. Jedina slaba točka brižljivog aranžmana što ju je car previdio, bio je njegov jezik. Po prirodi je bio brbljav i potpuno nesposoban zadržati neku tajnu za sebe i tako nije dugo potrajalo da cijela njegova okolina, časnici tjelesne straže i mnogi članovi Glavnog stožera saznaju pravi razlog careva iznenadnog i neobičnog zanimanja za njemačku umjetnost. Bilo je potpuno jasno da mu ni na kraj pameti nije padalo Sveto koplje vratiti caru Habsburgovcu, nego da ga namjerava zadržati i pomoću njega dobiti svjetski rat.

U tom trenutku odlučio se umiješati general Von Moltke. Bombastični govori cara Wilhelma i njegove ratoborne rasprave s Glavnim stožerom ozbiljno su ga uznemirile, osobito nakon zbivanja oko Agadira. Caru Franji Josipu odaslao je tajnu poruku u kojoj razotkriva istinske motive što su se skrivali iza njegove molbe za privremenu posudbu carskih dragocjenosti, upozoravajući ga da bi koplje u Wilhelmovim rukama moglo navesti na izazivanje svjetskog rata kojeg se plašilo i gnušalo čitavo kršćanstvo.

Car Wilhelm, koji je u međuvremenu od svog poslanika u Beču saznao kako je car Franjo Josip, čini se, spreman posuditi stare dragocjenosti njemačkih careva, bio je vrlo iznenađen kada je primio kratko pismo kojim se njegova molba odbija. Nikada nije doznao tko mu je pomrsio račune.

To što se Njemačka nije već ranije upustila u svjetski rat djelomično je bila zasluga generala Von Moltkea. Kao zapovjednik Glavnog stožera, cara je neprestano upozoravao da njemačka vojska još ne raspolaže s dovoljno uvježbanih divizija kako bi provela Schlieffenov plan i odnijela pobjedu u Blitzkriegu na dvije bojišnice.

Von Moltke je potajno bio sklon ujednačenoj miroljubivoj i naprednjačkoj politici civilne vlasti - usprkos svim pangermanističkim carevim ciljevima o vladanju svijetom. Godine 1912. teško je uspijevao prikriti svoje zadovoljstvo kada je njemački narod izabrao pretežno antipruski i antimilitaristički Reichstag, najvećim dijelom sastavljen od miroljubivih demokrata.

Kada su 28. lipnja 1914. u Sarajevu članovi okultne grupe "Crna ruka" iz zasjede ubili austrijskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju 41 Konrad Heiden objasnio je oprečnost te militarističke i civilne grupe u prijeratnoj Njemačkoj: "To što Njemačka vanjska politika nije popustila njihovim osvajačkim željama, kao što je očekivao Chamberlain, bilo je djelomično zbog obzira prema unutarnjoj opoziciji u vladi.

Između 1910. i 1912, kada je Engleska osvojila Južnu Afriku, Francuska Maroko, a Italija zauzela Tripoli, Njemačka nijednu zemlju nije osvojila oružanom silom.

Iz Maroka se povukla prije nego što su onamo došli Francuzi, a iz Perzije prije nego što su u akciju stupile Engleska i Rusija.

Krajem stoljeća Njemačka je odbacila francusko-rusku ponudu saveza protiv Engleske koja je upravo bila upletena u Burski rat. A kada su Rusija i Francuska sklopile savez protiv Njemačke, Njemačka je 1904. i 1907. propustila primamljivu mogućnost munjevitog upada u Francusku, iako je Rusija u to doba bila neposredno ugrožena unutarnjim nemirima i porazom od Japana. Čak niti Prvi svjetski rat nije počeo kao njemački osvajački rat." (Konrad Heiden: Der Führer) Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, nastala je međunarodna kriza što je zahvaljujući strahu i nesporazumima caru pružila priliku koju su on i Chamberlain priželjkivali.

U početku je tek nekolicina Nijemaca vjerovala da će atentat u Sarajevu imati posljedica na njihov život. Bosna i Balkan bili su daleko, a malo je ljudi brinulo zbog ubojstva nekakvog austrijskog nadvojvode. Iako je Njemačka vlada podržavala austrijsko stajalište da Srbi za svoje nedjelo moraju biti kažnjeni, polazilo se od pretpostavke da Rusi nikada neće izvršiti mobilizaciju zbog nekakve male nacije koja je počinila takvo brutalno umorstvo.

Cijeli je srpanj car proveo na carskoj jahti, na produženom krstarenju uzduž norveške obale. General von Moltke, koji je s obitelji bio na dopustu u Karlsbadu, imao je neugodan osjećaj da se Europa nalazi na rubu strašne nesreće.

Kada je Austrija 23. srpnja Srbiji postavila zakašnjeli, ali nepomirljiv ultimatum, svijet je bio iznenađen naprasnom reakcijom cara: "Rusija Austriji ne može dopustiti da razori Srbiju i postane vodeća sila na Balkanu."

Situacija je počela izgledati zlokobno i tek sada je zapovjednik njemačkog Glavnog stožera shvatio slabost Schlieffenova plana koju prije nije primijetio: Plan nije ostavljao vremena za diplomatske pregovore koji bi možda još mogli spriječiti rat.

"Kada su u Rusiji izvješeni crveni plakati za mobilizaciju, mir se više nije mogao spasiti. Njemačka, ugrožena s dviju strana, vjerovala je kako više ne može čekati da se počne kotrljati ruski parni valjak.

U sudbonosnim posljednjim danima srpnja, njemačku politiku u većoj je mjeri određivao mrtvi grof Schlieffen nego njemački car ili kancelar Bethmann-Hollweg. Budući da je Schlieffenov plan polazio od pretpostavke da Francusku treba poraziti prije nego što Rusi dovrše postrojavanje vojske, nije se smjelo dopustiti da oni mobilizaciju okončaju u miru. Ili, drugim riječima, ako se Rusiji objavi rat, odmah mora uslijediti napad na Francusku.

Barem je u to bio uvjeren general Von Moltke. Schlieffenov plan nije ostavljao nikakve mogućnosti, a alternativni nije postojao. Pa čak i kada bi se Francuska izjasnila kako će svog saveznika ostaviti na cjedilu i Rusiju ostaviti neka se u svoj okršaj s Njemačkom upusti sama - je li se moglo računati s time da će se Francuska, kada njemačke armije budu vezane u Rusiji, oduprijeti iskušenju da napadne svog starog protivnika?"

No, postojao je još jedan daljnji razlog zbog kojega se Helmuth von Moltke osjećao osobno odgovornim za nekontrolirani tijek zbivanja. Njegovi prijedlozi za poboljšanje Schlieffenova plana zahtijevali su da istoga časa kada bude objavljen rat mora biti zauzet Lüttich. Utvrde Lütticha morale su biti ušutkane prije nego što se francuske i engleske armije prugom kroz Belgiju uspiju prebaciti u unutrašnjost Francuske. Svako odgađanje, koje bi neprijatelju pružilo priliku za pripremanje, moglo bi dovesti do propasti cijelog plana. Šef Von Moltkeove obavještajne službe javljao je da su kako ruska tako i francuska mobilizacija u punom jeku. Situacija nije bila samo prijeteća - jednostavno više nije bilo povratka. Nije bilo drugog izlaza osim rata. Ne pokrene li Njemačka mobilizaciju u skladu s planom i neposredno potom prijeđe u napad, rat je izgubljen još prije nego što je i započeo.

Dana 31. srpnja car se usukana brka i pobjedničkog izraza lica provezao ulicama Berlina ispunjenima slavljeničkim masama. Večernje novine javljale su o njemačkom ultimatumu Rusiji, a 200.000 tisuća ljudi okupilo se pod balkonom dvorca. "Mač mi je gurnut u ruke", objasnio je car. "A sada vas prepuštam Božjim rukama. Pođite u crkve, kleknite pred Bogom i molite pomoć za našu hrabru njemačku vojsku."

Cijelu noć general Von Moltke prosjedio je za pisaćim stolom u Glavnom stožeru zapovjedništva dok se s minucioznom točnošću i bez ikakve odgode odvijala mobilizacija što ju je pokrenuo.

"Diljem Njemačke rezervisti su kretali prema mjestima za mobilizaciju...

Ukrcavanje u transportne vlakove odvijalo se brzo i bez zastoja. Na zidove vagona kredom su ispisivane optimističke parole - 'Za Pariz' ili 'Za Petersburg'.

U minutu točno kotrljali su se vlakovi, a rezervisti su se naginjali kroz prozore posljednji puta mašući prijateljima i rodbini... Bataljun za bataljunom, divizija za divizijom, korpus za korpusom, dovedeni su u ratnu spremu, opskrbljeni oružjem i opremom te otpremljeni na polazne položaje. Briljantna njemačka željeznica omogućila je brzo i nesmetano kretanje tih trupa: četiri dvotračna glavna pravca uzduž cijele Njemačke i uz to sustav sporednih linija, koji je u cijelosti bio prilagođen potrebama u slučaju rata.

Ako su u prvim tjednima rata učinjene greške, uzroci sigurno nisu bili u tehničkim pripremnim radovima što ih je pripremio mobilizacijski dio zapovjedništva."

Stojeći pred svojom vojnom kartom u glavnom stožeru na Königsplatzu, Moltke je neprekidno izdavao zapovijedi koje su njegove armije hitno trebale dovesti do planiranih položaja na Istočnoj i Zapadnoj bojišnici.

U njegovim nadopunama Schlieffenova plana bile su predviđene sve eventualnosti.

Znao je da se budućnost Njemačke nalazi samo i isključivo u njegovim rukama i osjećao se spremnim i sposobnim ispuniti svoje zadatke bezobzirnom odlučnošću koju je situacija od njega zahtijevala.

U tom trenutku, dok se perfektnom pruskom preciznošću pokretala dobro podmazana vojnička mašinerija, glavni zapovjednik klonuo je za svojim pisaćim stolom. Činilo se kao da je pretrpio napad ili srčani udar.

Pozvan je liječnik, dok su zabrinuti pobočnici svog generala u naslonjaču nosili prema prozoru s pogledom na Königsplatz.

Iznenadni kolaps Helmutha von Moltkea nije se mogao svesti na izravno određenu bolest. Iz nepoznatog razloga zapao je u zagonetno stanje transa bez svijesti koji je bez ikakvog prethodnog upozorenja svladao njegova fizička osjetila. Njegov metodičan i savjestan njemački duh nije računao s rukom sudbine koja mu je preko ponora od tisuću godina pružena u kritičnom trenutku njegove karijere, kako bi u povijesnom procesu spoznao svoju osobnu sudbinu.