Promjena kao pohlepa

Ostaje nam još jedno važno pitanje: poduzimam li išta da se promijenim?

Imam jedno veliko iznenadenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne morate uciniti ništa. Što više cinite, postaje sve gore. Sve što morate uciniti je da shvatite.

Razmislite o svojim cuvstvima prema nekome s kim živite ili radite, a koga ne volite, i tko u vama pobuduje negativne osjecaje. Hajde da vam pomognem da shvatite što se dogada. Prva stvar koju morate shvatiti je da su negativni osjecaji u vama. Vi ste odgovorni za te negativne osjecaje, a ne netko drugi. Netko drugi bi na vašem mjestu bio potpuno miran i staložen u prisustvu te osobe; to na njega ne bi tako djelovalo. Na vas djeluje. Shvatite sada još jednu stvar: postavljate zahtjev, ocekujete nešto od te osobe. Možete li si to posvjestiti? Recite onda toj osobi: “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.” Rekavši to, odbacit cete i svoje zahtjeve. “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve. Ah, ja cu se zaštiti od posljedica tvojih akcija, tvojeg raspoloženja, i cega sve ne, ali ti izvoli, budi što odabereš biti. Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.”

Vidite li što vam se dogada kada to ucinite. Ako u vama postoji otpor da to kažete, Bože, koliko toga cete razotkriti o svojem “pripadajucem”. Neka se pokaže diktator u vama, nek’ se vidi tiranin. Mislili ste da ste kao malo janje, zar ne? Ali ja sam tiranin, i vi ste

tiranin. Mala varijacija na temu: “Ja sam budala, i ti si budala.” Ja sam diktator, i vi ste diktator. Želio bih upravljati vašim životom, želio bih vam govoriti kakvi biste trebali biti, i kako biste se trebali ponašati. I bolje da se ponašate kako sam ja odlucio, jer cu se inace kazniti negativnim osjecajima. Sjetite se što sam vam rekao, svi smo mi ludaci.

Jedna mi je žena rekla da je njezin sin dobio nagradu u svojoj srednjoj školi. Nagrada je bila za odlicne rezultate u športu i ucenju. Bila je sretna zbog njega, ali je bila u iskušenju da mu kaže: “Nemoj se visoko uzdizati zbog te nagrade jer bi mogao nisko pasti kada ne budeš tako uspješan.” Dvoumila se: kako da sprijeci njegova buduca razocarenja, a da mu sada ne pokvari veselje.

Nadajmo se da ce i on to nauciti dok mu majka raste u mudrosti. Nije važno što ce mu

ona reci. Važno je što ce od nje jednoga dana biti. Tada ce shvatiti, znat ce što reci, i kada reci. Nagrada je bila rezultat natjecanja koje može biti okrutno ako se temelji na mržnji prema sebi ili prema drugima. Ljudi se osjecaju dobro na racun lošeg osjecaja drugih. Pobjeda je uvijek nad nekim. Zar to nije grozno? U ludnici je to normalno!

Jedan je americki lijecnik pisao o utjecaju natjecanja na svoj život. Pohadao je

medicinski fakultet u Švicarskoj gdje je bilo dosta Amerikanaca. Rekao je da su neki studenti doživjeli šok kad su shvatili da na tom fakultetu nema ocjenjivanja, nema nagrada, nema dekanove nagrade za najbolje studente, nema najboljeg, ili drugog najboljeg po odjeljenjima. Rekao je: “Neki od nas to jednostavno nisu mogli prihvatiti. Postali smo skoro paranoidni. Mislili smo da je rijec o nekoj varci.” I zato su neki otišli na druge fakultete. Oni koji su tamo opstali, iznenada su uocili jednu stvar koju nikada nisu vidjeli na americkim sveucilištima: dobri studenti su pomagali drugima, davali su im svoje bilješke. Njegov sin je na medicinskom fakultetu u SAD-u, i kaže mu da studenti u laboratoriju cesto pokvare sliku na mikroskopu tako da sljedecem studentu treba tri do cetiri minute da ga ponovno namjesti. Natjecanje. Moraju uspjeti, moraju biti savršeni. Napisao je i jednu zgodnu pricu za koju kaže da je istinita, ali mogla bi poslužiti kao lijepa prispodoba. U jednom malom americkom gradicu ljudi su se navecer okupljali da skupa sviraju. Imali su saksofonistu, bubnjara, violinistu, uglavnom starije ljude. Okupljali su se zbog društva, zbog cistog užitka u sviranju, iako nisu svirali posebno dobro. I tako su uživali, i odlicno se provodili dok jednoga  dana  nisu odlucili da  dovedu novog dirigenta koji je bio vrlo ambiciozan i pun elana. Novi dirigent rekao im je: “Hej, ljudi, morali bismo dati jedan koncert. Moramo pripremiti jedan koncert za grad.” Dirigent se zatim postupno otarasio nekoliko ljudi koji nisu dobro svirali, zaposlio je nekoliko profesionalnih glazbenika, uigrao je orkestar, i imena su im se pojavila u novinama. Zar to nije bilo divno? Zatim su odlucili otici svirati u veci grad, ali neki stariji ljudi, sa suzama u ocima rekoše: “Bilo nam je tako lijepo u starim vremenima kada smo loše svirali, ali smo uživali.” I tako je okrutnost ušla u njihove živote, ali nitko to nije prepoznao kao okrutnost. Vidite kako su ljudi postali ludi!

Neki od vas pitaju me što to znaci: “Budite ono što jeste, to je u redu, ali zaštit cu se i

bit cu ono što jesam.” Drugim rijecima, necu dopustiti da manipulirate sa mnom. Živjet cu svoj život, ici cu svojim putem, slobodno cu misliti što hocu i slijediti svoja nagnuca i svoj ukus. I reci cu vam ‘ne’. Ako necu željeti biti u vašem društvu, to nece biti zbog bilo kakvih negativnih osjecaja koje bi vi pobudili u meni, zato što ih više ne možete pobuditi. Nemate više moc nada mnom. Može biti da mi društvo drugih ljudi jednostavno više odgovara. I zato, kada mi kažete: “Hocete li ici sa mnom u kino veceras?” Reci cu vam: “Žao mi je, idem s nekim drugim. Više volim njegovo društvo nego vaše.” I to je u redu - reci ljudima ne, to je divno. Dio budenja sastoji se u tome da svoj život živite onako kako vam odgovara. I shvatite: to nije sebicno. Sebicno je ako zahtijevate od drugih da žive onako kako to vi želite. Sebicnost leži u zahtijevanju da netko drugi živi tako da udovolji vašem ukusu, vašem ponosu, vašem dobitku, vašem zadovoljstvu. To je zaista sebicno. I zato cu se zaštiti. Necu smatrati dužnošcu kazati vam da. Ako se u vašem društvu budem ugodno

osjecao, uživat cu u njemu bez lijepljenja. I više vas necu izbjegavati zbog negativnih osjecaja koje pobudujete u meni. Nemate više tu moc.

Budenje bi trebalo biti iznenadenje. Kada nešto ne ocekujete da se dogodi, a dogodi se, iznenadeni ste. Kada je žena vidjela Webstera kako se ljubi sa služavkom, rekla mu je da je jako iznenadena. Webster je pak bio zagovaratelj ispravne uporabe rijeci (shvatljivo, pošto je napisao rjecnik), pa je odgovorio: “Ne, draga, ja sam iznenaden. Ti si osupnuta!”

Neki ljudi postave sebi budenje kao cilj. Cvrsto su odlucili da to postignu. Kažu: “Odbijam biti sretan dok se ne probudim.” U tom slucaju, bolje je da ostanete kakvi jeste. Jednostavna svjesnost je sreca u usporedbi s pokušavanjem da se stalno na sve reagira. Ljudi reagiraju tako brzo zato što nisu svjesni. Shvacate da postoje okolnosti u kojima cete neizbježno reagirati, cak u potpunoj svijesti. Ali dok rastete u svjesnosti, sve manje reagirate, a sve više djelujete. Zaista nije važno.

Ima jedna prica o uceniku koji je rekao svom guruu da ide nekamo daleko u nadi da ce postici prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: “Sada razumijem što znaci odreci se samog sebe.” Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smece. Nakon šest mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bica.” Poderao je i tu poruku. I onda je došla  treca poruka  koja je  glasila: “Sada shvacam tajnu jednoga i mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je ucenik živio, pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim covjekom.” I konacno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru procitao, rece: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”

Evo još jedne price. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadic papira, bacio pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke na zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar. Njegovi suborci su to primijetili pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoc.” I tako su ga poslali u bolnicu, i dali mu najboljeg psihijatra, ali cinilo se da nema nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i skupljao papirice. Lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli: “Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je to!” Konacno je našao ono što je tražio.

Dakle, postanite svjesni svojeg sadašnjeg stanja kakvo god ono bilo. Nemojte više biti diktator. Prestanite gurati sami sebe jer cete jednog dana shvatiti da se ono što ste htjeli postici guranjem vec postigli samom svjesnošcu.