Ne možemo varati na DNK. Ne možemo zaobići fotosintezu. Ne možemo reći: "Baš me briga za fitoplanktone." Svi ti sićušni mehanizmi daju preduvjete za život na našem planetu. Reći da nas nije briga, doslovno je isto što i reći "odabrali smo smrt".
— Barbara Ward (1914-1981), Tko govori u ime Zemlje ?
U prvim poglavljima ove knjige istaknuo sam da su naš stil života i — zaista — cijela naša moderna civilizacija mogući samo zato što vrlo brzo trošimo prastari i neobnovljivi izvor energije star 300 milijuna godina: pradavno sunčevo svjetlo, najviše u obliku nafte, ali također ugljena i plina. Naveo sam brojke koje su pokazale da će se pri sadašnjoj stopi potrošnje taj izvor iscrpiti još za našeg životnog vijeka ili za života naše djece.
Ali stvarni ishod te situacije nije ni približno tako jednostavan. Nećemo se jednoga dana samo probuditi u svijet presušenih benzinskih crpki i prizemljenih zrakoplova.
Umjesto toga, kako će nafte bivati sve manje, tako će joj cijena rasti. Taj porast cijena utjecat će na cijene svega u čijoj se proizvodnji koristi nafta, bilo kao pogonsko gorivo za strojeve, bilo kao sastojak: od plastike do hrane koju jedemo (u čijoj su se proizvodnji koristili strojevi i koja se u prodavaonice doprema kamionima ili vlakovima). Kao i 1970.-tih, kad su cijene nafte nakratko skočile, doći će do privredne krize, povećat će se razlike između bogatih i siromašnih, a društveni poredak zemalja širom svijeta naći će se pod golemim stresom.
Nije nezamisliv povratak uvjeta kakvi su vladali za Velike depresije, a kako svijet sad ima tri puta više stanovnika nego 1930., situacija bi mogla biti samo još gora. Neki futuristi predviđaju 'naftne ratove' i globalne sukobe oko vlasništva nad energetskim izvorima.
Kakve god bile pojedinosti učinka što će smanjenje količine nafte imati na svijet, jedno je sigurno: ljudi će biti prisiljeni koristiti manje nafte. Uslijed toga je predviđanje o "još 40 godina i gotovi smo" nerealistično. Umjesto toga, u sljedećih deset ili dvadeset godina kad naftna polja počnu presušivati i kad svjetske države počnu stvarati zalihe nafte koju još imaju, sve više cijene nafte prisilit će potrošače i nacije na način života koji je manje ovisan o nafti.
Dok još imamo priliku, počnimo koristiti preostale energetske izvore za razvoj obnovljivih alternativa.
Trenutačno, nafta je pogon visoke peći industrije i vlade. Ali koristimo je na 'jednokratan' način — sagorimo je i to je to, izvora nema i nikad se neće obnoviti.
To je pogreška na koju je Dwight Eisenhower mislio kad je rekao da ulaganjem u izradu bojnih strojeva i oružja krademo od vlastite djece. Ako vlada iskoristi novac dobiven porezom za izradu metka (ili tenka ili projektila), rezultat te potrošnje jest kratkoročna stimulacija privrede. Netko će biti unajmljen za izradu tog metka, netko drugi je iskopao i istalio olovo i tako dalje.
Kratkoročno, to stimulira privredu, povećava zaposlenost i troši materijale iskopane, prerađene i proizvedene u industriji. Tu smo kratkoročnu ekonomsku dobit vidjeli tijekom II svjetskog rata, Korejskog rata, Vijetnamskog rata, a i u onim tisućama milijarda dolara koje su tijekom Reaganove vlade bile potrošene na program tzv. Ratova zvijezda (Star Wars).
Ipak, problem je u tome da smo svaki put kad je novac bio potrošen, a poslovi obavljeni, udarili u zid. Jedino za što se vojna oprema može uporabiti (gledano ekonomski, a ne politički) jest vlastito uništenje. Kad je metak ispaljen, nema ga više. Ne može se dalje iskoristiti barut koji ga je ispalio ili izobličeni komad metala koji je sad zakopan u nečijem tijelu. Kad uporabimo tenk ili projektil ili zrakoplov bombarder, nema sekundarne dobiti za privredu (naravno, postoji učinak koji proizvedu radnici trošeći plaću koju su zaradili radeći na izradi te bombe, ali to je zanemarivo u usporedbi s učinkom koji bi ta bomba imala na privredu kad bi sama bila "produktivna").
S druge strane, kad se isti taj novac i rad potroše na izradu kamiona tegljača, taj kamion sudjeluje u privredi do kraja svoga vijeka trajanja, potpomažući trgovinu i svakoga dana dodajući vrijednost lokalnoj privredi. To više nije jednokratna potrošnja, nego je postalo nešto što surađuje s ostatkom sustava u proizvodnji daljnje koristi.
Gradnja bombardera je jednokratna potrošnja, kao da smo novac bacili u jamu i zauvijek ga zakopali ; gradnja putničkog zrakoplova stvara privredno oruđe koje desetljećima osigurava zaposlenost i uslugu prijevoza tisućama ljudi.
Od posebne su važnosti proizvodi koji tijekom uporabe zarobljavaju svakodnevnu sunčevu svjetlost i preobražavaju je u oblik koji može zamijeniti fosilna goriva. Takvi proizvodi imaju koristan i produktivan život, a također smanjuju buduće potrebe za fosilnim gorivima.
Na njih bi se, kao takve, moglo gledati kao na sredstvo pomoću kojega stvaramo novu ušteđevinu umjesto da trošimo staru. Solarne ploče, vjetrenjače, sustavi na vodeni pogon, sustavi za proizvodnju i pohranu vodika: svi oni predstavljaju načine kako se sadašnja količina nafte može uporabiti za ulaganje, a ne za potrošnju.
Ako počnemo mudro koristiti preostale nam izvore fosilnih goriva u svrhu pronalaska načina kako se osloboditi potrebe za njihovom uporabom za proizvodnju topline i električne energije, posljedice situacije "nema više nafte" mogle bi biti ublažene. Istodobno s razvojem i početkom korištenja novih načina dobivanja energije, smanjili bismo potrošnju nafte.
I dok se to na kraju mora dogoditi na na globalnoj razini, već se počelo događati lokalno — u domovima i seoskim zajednicama širom svijeta.
Ovdje u Vermontu električna energija je prilično jeftina. Jedan kilovat stoji nas oko devet centa, što znači da 10 stovatnih žarulja koje osvjetljavaju različite prostorije u kući na sat potroši manje od 10 centa. Ali to ne može trajati još dugo.