Glava VI

Porast misli

Promatranje i njegova vrijednost

Prvi uvjet za ispravno mišljenju jest, pomno i lučno promatranje. Ego kao spoznavatelj, mora da promatra Ego pažljivo i točno, ako hoće, da bude upoznat i sa Egosom sliven.

Drugi zahtjev jest, da je mentalno tijelo sposobno, za dojmove i fiksiranje t.

j. da je u stanju, da brzo popušta na utiske i da prihvaćene utiske fiksira.

U razmjeru, kako je točno i pažljivo sponavalac promatrao, nadalje, kako je osjetljivo i postojano znao držati svoje mentalno tijelo stoji također brzina tempa kojom se on razvija, kad latentne snage imaju postati aktivnim silama.

Ako spoznavatelj nije točno promatrao misaonu sliku ili, ako je mentalno tijelo još nerazvijeno i osjetljivo samo za jače vibracije vanjskog predmeta, pa tako u njemu dolazi samo do nepotpune reprodukcije onda takav misaoni materijal, nije sposoban i može samo da stvara zabunu. To, što se je najprije postignulo, nije nišla drugo, nego grubi okvir; svi detalji su izbrisani ili manjkaju posvema. Čim mi svoje sposobnosti dulje razvijamo i u svoje mentalno tijelo dalje uvodimo finiju tvar, naći ćemo, da mnogo više u sebe primamo od vanjskog predmeta, nego li u danima nerazvijenosti. Na tom predmetu nalazimo onda mnogo više, nego što smo prije u njemu nalazili.

Uzmimo, da za vrijeme jednog prekrasnog ljetnog dana, stoje u polju dva muža. Jedan od tih muževa, da je nerazvijeni poljodjelac, seljak. Njegov običaj nije uopće, da promatra prirodu, osim ukoliko se to tiče njegovih usjeva; on gleda prema nebu samo onda, kad hoće znati, dali će biti kiše ili će sjati sunce. Promatranje neba interesira njega samo u toliko, u koliko se odnosi na njegov život i njegovo zanimanje. Drugi od tih muževa, jest umjetnik, genijalan slikar, pun smisla za ljepotu i toliko uvježban, da promatra i uživa u svakoj sjeni, svakoj

boji. Seljakovo fizičko, astralno i mentalnu tijelo postavljeni su pred taj divni zapad sunca: svi ti nosioci njegove svijesti primaju utiske od tih proizvedenih titraja. Seljak vidi različite boje na nebu i nalazi da između njih ima mnogo crvenila, što mu za sutra obećava lijepi dan što bi za njegove usjeve moglo bili dobro ili zlo, već prema tomu. Slikarevo fizičko, astralno i mentalno tijelo izvrgnuti su točno istim pulsiranjima, kao i ono seljakovo, no kako posve različit je rezultat! Fini materijal njegovih tjelesa reproducira milijune titraja, koji su mnogo prebrzi i suptilni, a da bi mogli staviti u gibanje grubi materijal seljakovih tjelesa. Njegova slika o sunčanom zapadu razlikuje se prema tome od one seljakove, kao nebo i zemlja. Nježne boje u kojima se jedna nijansa stapa s drugom: onda ona prozirna modra, ružičasta i zelena boja, kad su osvijetljene od zlatnih zraka i protkane divnim crvenilom — na svemu tom uživa on sa dugotrajnim, promatrajućim pogledom i ushićenim okom. Sva finija nagnuća bude se u njemu, ljubav i zanos prelijevaju se preko toga u strahopoštovanju i veselju, da takova divota uopće na svijetu egzistira, te se javljaju misli najvećeg uzbuđenja, čim se je modificiralo mentalno tijelo pod titrajima, u koje ga je postavio aspekt sunčanog zapada na mentalnoj sferi. Razlika obostranih slika ne počiva dakle na vanjskim uzrocima, već na različitoj nutarnjoj osjetljivosti. Ona se nema da traži u vanjskom svijetu, već u različitim sposobnostima, kako da na njih reagira. Ono ne leži u Ne-Egu, već u Egu i njegovim haljinama. Tim raznolikostima odgovara taj dobiveni rezultat; kako malo Ne-Ega izlijeva se u Jednoga, a tako mnogo u Dugoga!

Ovdje nas iznenađuje jasnoća, kojom nam se prikazuje važnost spoznavateljeva razvoja. Svemir, pun krasota, može da je oko nas, njegovi valovi mogu na nas utjecati sa svih strana, pa ipak ne moraju da za nas egzistiraju. Sve što se nalazi u duhu Logosa našeg sistema, djeluje na nas i na naše tijelo. Koliko od tog smo u stanju u sebe primiti, označuje stepenicu našeg razvitka. Što nam je za naše rastenje potrebno, to nije promjena izvan nas, već je promjena u nama. Sve nam se već pruža, mi treba da samo razvijemo svojstva i da možemo u sebe primati.

Iz toga, što je do sada bilo rečeno, može se razabrati, da točno promatranje čini jedan od elemenata jasnog mišljenja. S tim poslom imamo u fizičkoj sferi započeti, jer tu naše tijelo dolazi u dodir sa Ne-Egom. Mi se uspinjemo prema gore, i sav razvoj počinje na nižoj sferi, da može onda preći na višu. U nižim

sferama  dolazimo  s  vanjskim  svijetom  ponajprije  u  doticaj:  od  tih  se  titraji nastavljaju prema gore — ili prema unutra, — kraj čega proizvode nutarnje sile.

Sposobnost točnog promatranja mora dakle da dobije izvjesnu naobrazbu. Većina ljudi hoda po svijetu sa poluzatvorenim očima. Mi to možemo na sebi samima iskušati; treba, da se samo jedared zapitamo, što smo n. pr. promatrali dok smo prolazili jednom ulicom. Možemo se pitati: »što sam promatrao, dok sam prolazio onom ulicom? « Mnogi ljudi nisu promatrali takoreći ništa, ni o čem nisu poveli sa sobom jasnu sliku; drugi će ipak promatrali bar neke stvari, a treći su opet promatrali mnogo stvari. O Houdinovom ocu se priča, di je svog sina tako dugo silio na to, da za vrijeme svojih šetnja po londonskim ulicama, dobro pazi na dućanske izloge, dok nije dotjerao do toga, da je cijeli sadržaj sviju izloga, pokraj kojih je prošao, točno, bez zapinjanja nabrojio, nakon što je tek bacio na njih kratak pogled. Normalno dijete i naravan čovjek promatraju oštro, pa se može reći: prema stupnju njihove sposobnosti u promatranju, označuje se mjera njihove inteligencije. Navika jasnog i brzog promatranja ima kod prosječnog čovjeka svoj korjen u jasnom mišljenju. Tko vrlo konfuzno misli, taj je uopće vrlo netočan promatrač. Od te zasade izuzeti su samo oni, kod kojih je inteligencija vrlo visoko razvijena i prema običaju upravljena prema unutra, a tijelo im nije, po gore navedenom načinu bilo školovano. Na gore postavljeno pitanje dade se također i ovako odgovoriti: »Mislio sam baš na nešto drugo i nisam radi toga pazio«. I taj je odgovor potpuno opravdan, ako je onaj, koji ga je dao, zbilja na nešto važnijeg mislio, nego li na školovanje mentalnog tijela, i naviku na pomno, skrbno promatranje. Takav čovjek bio bi učinio dobro, da je ostao nepažljiv. Ako je naravski onaj koji tako odgovara, samo kao u snu i bez cilja okolo tumarao, onda je svakako svoje vrijeme još mnogo više potratio, nego da je svu svoju energiju uperio naprama vani.

U duboke misli zadubljen čovjek, čiji je pogled uperen prema unutra, a ne prema vani, ne će pazili na stvari, koje kraj njega prolaze, niti na ono, što se oko njega zbiva. Moguće, da se u tom životu njemu ni ne isplati, da školuje u tom svoja tjelesa, da tobože čini neovisna promatranja, jer onaj, koji je visoko razvijen, treba drugog školovanja, negoli onaj, koji je samo djelomično razvijen.

Koliko između nepažljivih ljudi je uistinu »udubljeno u duboke misli?« Većina njih ograničuje se na to, da bez ikakvog razmišljanja idu za nekom misaonom slikom, koja im je baš slučajno došla pod ruku i kraj toga besmisleno prevraćaju sadržaj svog intelekta, kako bi to od prilike činila besposlena žena, kad bi rastreseno promatrala stvari svoje garderobe ili svoju kutiju sa dragocjenostima. Zato se ipak ne može reći, da je to mišljenje, jer pod mišljenjem razumijevamo, kako smo prije vidjeli, postavljanje odnosa, pridodavanje nečega, što prije toga nije bilo tu. Kod ispravnog mišljenja je spoznavateljeva pažnja promišljeno upravljena na misaone slike, kraj čega on njima posvećuje sav svoj rad.

Kultiviranje točnog promatranja sačinjava prema tomu jedan dio školovanja našeg intelekta i oni, koji se tim bave, iskusit će, da se time njihov intelekt usavršuje u jasnoći, u snazi i većoj prilagodljivosti tako, da će se on onda dati upraviti na bilo kakav predmet lakše nego prije. Ova moć promatranja stupa, kad je jedanput postignuta, automatski u djelovanje. Mentalno tijelo registrira onda slike, koje, kod se kasnije zahtjeva, smjesta dođu, a da pažnja posjednikova tijela, prije nije bila na to uperena. Onda nije više važno, da se pažnja dotičnoga upravi na stvari, koje se pružaju njegovim ćutilima, da može od njih primiti stalan utisak. Jedan vrlo trivijalan, ali karakterističan slučaj te vrsti, sama sam doživjela. Kad sam jedared putovala sjevernom Amerikom, bilo je među nama nabačeno pitanje, koji broj nosi lokomotiva vlaka, s kojim smo zajedno putovali. Smjesta se je u mojoj svijesti pojavio dotičan broj. Ali to apsolutno nije bio nikakav slučaj vidovitosti. Za takova što moralo bi se bilo proletiti cijelim vlakom i pogledati broj. S moje strane nije bilo svjesne nakane, da mi oko, kad je vlak ulazio u stanicu, promatra dotičan broj, ali moje pamćenje si ga je zabilježilo. Kad se je kasnije bilo za taj broj pitalo, pojavila se u meni smjesta mentalna slika ulazećeg vlaka sa brojem na čelu lokomotive. Ta sposobnost, kad je jedanput postignuta, od velike je koristi, jer ona znači, da slike, koje su se oko nas zbivale, a da nismo na njih ni pazili, ipak možemo u svojem pamćenju izazvati, jer treba samo da posegnemo za bilješkama koje je provelo mentalno, astralno i fizičko tijelo.

Takovo automatsko djelovanje mentalnog tijela, izvan svjesnog djelovanja Jive, radi u nama svima u mnogo većoj mjeri, nego što to možemo i slutiti, jer se ispostavilo, da, ako se nekog čovjeka hipnotizira, onda će on moći dati izvještaje o izvjesnom broju sitnih događaja, s kojima se je sastao, a da mu njegova pažljivost

nije bila ni najmanje potaknuta. Ti utisci ulaze preko mentalnog tijela do mozga, pa se utisnu u njemu. Na takav način dobiva mentalno tijelo mnogo utisaka, koji nisu dovoljno duboki, da bi mogli prodrijeti do svijesti, ne moguće radi toga, što svijest ne bi bila u stanju, da ih prepozna — već jer nije dosta normalno budna, da bi se osim na dublje utiske obazirala još i na druge. U hipnotičkom, zatim u trance-stanju, u deliriju, u naravnom snu, kad se Jiva odstranio, donosi mozak te utiske opet natrag, oni bivaju obično potisnuti od mnogo jačih utisaka, što ih je Jiva učinio i primio. Kad je intelekt u promatranju i fiksiranju takovih slabijih utisaka jedanput školovan, onda će Jiva, čim samo ushtje, moći ih i intelektu oduzeti.

Ako dva čovjeka idu cestom, a jedan je od njih izvježban u promatranju, dok drugi nije, oni će obojica primati izvjesni broj utisaka, kojih si obojica, dok ih primaju, nisu bili svjesni. Međutim kasnije, bit će školovani promatrač u stanju, da te utiske ponovno izazove, što kod drugoga ne će biti moguće. Pošto ta sposobnost ima svoje korijenje u javnom mišljenju, to oni, koji bi htjeli, da svoju moć mišljenja izobraze i svladaju, dobro će učiniti, da se priuče točnom promatranju i da se odreknu užitka, da bezglavo i nemarno naokolo po svijetu lutaju.

Razvoj mentalnih sposobnosti

Kako se slike postepeno nakrcavaju, tako će spoznavateljev posao biti sve zamršeniji i njegova djelatnost koja na njih utječe, počinje sada razvijati različite sile, jednu za drugom, a sve one sadržane su u njegovoj božanskoj prirodi. On ne mjeri sada vanjski svijet po njegovom jednostavnom odnosu spram sebe, kao stvari, koje mu čini veselje, odnosno neraspoloženje, već on počinje sada te slike, koje predstavljaju predmete, stavljati u red, da ih prema njihovim raznim stranama istražuje i da ih neprestano i opetovano promatra. On dakle sada počinje svoja promatranja dovoditi u red. Kad je jedna slika izazvala drugu, onda on promatra red, kojim je jedna za drugom išla. Ako je za prvom slikom češće slijedila druga, to se on, kad se pojavi prva, ogledava za drugom, pa tako dovodi obje u međusobnu vezu. To je prvi pokušaj razumnog prosuđivanja. Tu imamo dakle opet primjer, kako se može izazvati izvjesna sposobnost, koja se u nama nalazi. Čovjek zaključuje, da, jer pojave A i B uvijek slijede jedna za drugom, mora se pojaviti B baš zato, jer se je pojavilo A. Pošto je to predviđanje redovito i uvijek

utvrđeno, prelazi on dalje, te obje pojave dovodi među sobom u vezu, kao »uzrok« i »posljedicu«, pa mnoge od grješaka, u koje isprva zapada, nastaju s razloga, što je kod postavljanja tog odnosa »uzroka i posljedice« čestoput prenagao. Kad on nadalje te dobivene slike postavlja jednu do druge, onda će opaziti, da su ili među sobom jednake ili među sobom nejednake, pa će tako razviti sposobnost uspoređivanja. On si odabere jednu ili drugu sliku, kao takovu, koja će mu omogućiti užitak, stavlja zatim svoje tijelo u gibanje, da potraži te slike u vanjskom svijetu, pri čem uslijed toga izbora i njegovih posljedica stvara svoj sud. On uči, kako će stvari, s obzirom na njihovu jednakost i nejednakost, dovesti u međusobni red; dok on jedne stvari, uslijed njihove napadne jednakosti sastavlja, dotle odjeljuje opet druge, uslijed nejednakosti, koje tako očigledno izbijaju. Naravno, da i pri tom čini mnoge pogreške, koje mora kod kasnijeg promatranja da korigira, jer ga površne sličnosti spočetka lako zbunjuju.

Tako se postepeno razvija moć promatranja, razlikovanja, uspoređivanja, razuma i prosuđivanja. To sve su svojstva, koja vježbom rastu i tako se proširuje aspekt Ega, kao spoznavaoca radom mišljenja i stalnim i opetovanim djelovanjem i protudjelovanjem Ega na Ne-Ego.

Da se razvoj tih svojstava pospješi, moramo ih promišljeno i svjesno vježbati i to tako, da iskoristimo okolnosti svakidašnjeg života kao priliku, da ih razvijemo. Kako smo vidjeli da se moć promatranja u svakidašnjem životu dade vježbati, isto se tako možemo priučiti na to, da na stvarima oko nas promatramo točke, u kojima si one među sobom naliče ili ne naliče. Možemo izvoditi konačne zaključke i ispitati ih po događajima; nadalje možemo uspoređivati i izreći svoj sud, i sve to možemo činiti svjesno i s izvjesnom namjerom. Kraj tako promišljenog načina u vježbanju raste moć mišljenja brzo i postaje sposobnošću, kojom možemo svjesno raspolagati i koju, kako nam onda osjećaj kaže, uistinu, definitivno posjedujemo.

Školovanje intelekta

Intelekt u izvjesnom pravcu školovati, znači do izvjesnog stupnja potpuno ga školovati, jer svaka određena vrst školovanja nosi u mentalnu tvar organizaciju, iz koje se sastoji mentalno tijelo i iznaša na vidik neke spoznavateljeve sile. Svojstvo, da se može posjedovati školovan intelekt, može se primijeniti na svaki problem i može da služi svakoj svrsi. Školovan Intelekt može se upotrijebiti kod

svakog novog predmeta; on će se s njim ogledali i on će ga svladati na način, koji je neškolovanomu nemoguć. To je korist odgoja.

No uvijek bi trebalo imati na umu, do se školovanje intelekta ne sastoji u tom, da ga nagnjetemo činjenicama, već u tom, da iz njega izmamimo njegove snage. Intelekt ne će rasti uslijed toga, da ga se napuni sa mislima drugih ljudi, već samo tako, da se izobraze njegove vlastite sposobnosti. O velikim učiteljima, koji su se dovinuli do najviših visina ljudskog razvoja, kaže se, da im je poznato sve, što unutar sunčanog sistema egzistira. Ali tim se ne misli reći, da je svaka činjenica, koja unutar toga postoji, stalno nazočna u njihovoj svijesti, nego da su oni u sebi razvili aspekt spoznaje u tolikoj mjeri, da će uvijek, kad svoju pažnju uprave na izvjesnu stvar, saznati o njoj sve do u najmanje tančine. To ima mnogo veće značenje, nego da u pamćenje nakrcamo samo veliki broj činjenica, kao što je isto tako i mnogo korisnije, da si svaku stvar, na koju nam je oko palo, točno pogledamo, nego da smo slijepi, i da svijet poznamo samo po opisu, koji su nam drugi o njemu dali.

Razvoj intelekta ne mjeri se po broju predodžbi, koje on u sebi sadrži, već prema razvojnom stupnju spoznaje, t. j. snage da sve, što mu se pruža, može da reproducira. Ovakva moć u svakom je drugom svijetu isto tako korisna, kao i u ovom, i kad ju jedanput posjedujemo, onda ju možemo i svagdje primijeniti, nalazili se mi gdje mu drugo.

Veza sa više razvijenim bićima

Ovaj rad školovanja svojeg intelekta, može biti od osobite koristi, ako oni, koji ga poduzmu, dođu u vezu s takovim bićima, koja su već više razvijena. Ako je jedan čovjek oštriji mislilac od nas, može nam pri tom pružiti bitnu pomoć, jer iz njega izlaze titraji višeg reda, nego što ih mi sami možemo proizvesti. Komad željeza dok leži na zemlji, nije u stanju du iznese nikakve titraje topline; leži li slučajno u blizini vatre, reagirati će na titraje i postati vruće. Kad dođemo u doticaj s kojim velikim misliocem, njegovi će titraji utjecati na naše mentalno tijelo i u njemu izazvati korespondirajuće titraje tako, da će s njim zajedno harmonično titrati. Dok se u takovom odnosu nalazimo, osjećamo, kako nam naša mentalna snaga  raste  i  kako  nam  se  naša  moć  shvaćanja  proteže  također  i  na  onakve

pojmove, kakovi nam obično nedostaju. Kad smo nakon toga opet sami, naći ćemo, da su ti pojmovi međutim izblijedili i postali konfuzni.

Uzmimo za primjer, da slušamo kakovo predavanje i da ga pratimo s razumijevanjem; dok slušamo, dotle i vrlo dobro razumijemo nauku, koju je predavač iznosio. I tako se razilazimo zadovoljni, s osjećajem, da nam se je spoznaja bitno proširila. Slijedeći dan htjeli bismo, dobivenu spoznaju saopćiti prijatelju, kad na svoju sramotu otkrijemo, da nam je posve  nemoguće reproducirali tok onih misli i ideja, koje su nam bile jučer tako jasne i činile nam se potpuno shvatljive. Nakon čega dosta nestrpljivo rezoniramo: » Siguran sam, da vrlo dobro znadem cijeli tok misli; on stoji preda mnom tako jasno, da mi ga je samo zahvatiti«. Taj osjećaj je nastao iz sjećanja na titraje, koji su prošli kroz mentalno tijelo isto tako kao i Jiva; ondje se još nalazi svijest o pojmovima, koje smo shvatili; ima još i sjećanje na forme, što ih je mentalno tijelo primilo; konačno imamo i osjećaj — pošto je sve to već jedanput bilo stvoreno, da će se dati lako ponovno stvoriti. Dan prije bili su moćni titraji  oštrijeg mislioca oni, koji su izazvali forme, što ih je mentalno tijelo prihvatilo; oni su bili izgrađeni izvana, a ne iznutra. Ova nesposobnost, što se je pokazala kod tog neuspjelog pokusa, da se naime reproduciraju, oni titraji, ne znači ništa drugo, već da se češće puta mora poduzeti stvaranje tih formi, prije no što će ovi titraji biti dovoljno snažni, da ih se samostalno uvede i da će moći ponovno izazvali forme, kakove želimo imati. Spoznavatelj mora da češće puta vibrira u takvom višem smislu, prije nego što će moći po volji reproducirati onakve titraje. Na temelju one u njemu se nalazeće biti, može on, da u sebi samom razvija snagu, da istu reproducira, nakon što je već više puta na taj način reagirao na pogone, koji dolaze izvana. Oba ovdje promatrana spoznavatelj posjeduju istu snagu; samo što je ona kod jednoga više razvijena, dok je kod drugoga ostala latentna. Dodirom s jednom sličnom, ali već aktivno nastalom snagom biva ovo latentno stanje ukinuto, i tako jača sila ubrza razvoj kod one slabije.

Ovdje smo otkrili jedan od razloga, zašto je za nas osobito važno, da se stavljamo u vezu s ljudima, koji su u svom razvoju dalje od nas. Dodir s takvima ide samo u našu korist; mi rastemo pod uplivom, koji izlazi od njih stimuliran. — Pravi učitelj koristi svojim učenicima, samom svojom prisutnošću daleko više, nego bilo kakvim riječima.

Ako se želi izvršili takav utjecaj onda je direktan, osoban doticaj ipak najdjelotvorniji kanal za to. Manjka li takav posvema, ili je teže do njega doći, onda se dade također i s pomoću knjiga mnogo postići, samo ako ih se znade pametno izabrati. Kod čitamo knjigu nekog zbilja znamenitog autora, onda bi se morali trsiti, da se za to vrijeme stavimo u stanje potpune negntivnosti ili osjetljivosti, da možemo primiti u sebe što više njegovih misaonih titraja. Nakon što smo pročitali jedno mjestu, moramo se dulje vremena kod njega zadržati, moramo o njemu razmišljati, da bi misli, što ih ono specijalno izrazuje, naučili shvatiti i izvukli iz njega sve što je sakriveno i što bi eventualno s njim stajalo u vezi. Svu svoju pažljivost moramo posve koncentrirati na to, da preko koprene njegovih riječi prodremo u duh autora. Takav način čitanja je za nas uzgojno sredstvo, što podupire naš mentalni razvoj Manje naporan način čitanja može da nam služi za ugodnu razonodu; može našem intelektu priskrbiti vrijedno znanje, kojim ćemo se i sami moći koristili. Ovaj gore opisani način čitanja bodri nas u cijelom našem razvitku i oni, koji bi htjeli rasti, a da uzmognu bolje služiti, ne bi smjeli, da ga zapuste.