Proljetna šetnja

Sad ponovno sitne, svijetle suze leže na smolastim pupoljcima lišća,
a prva paunčad na suncu širi i skuplja svoje baršunasto ruho, dječaci
se igraju zvrkovima i kamenim kuglama. Veliki je tjedan, pun i prepun
zvukova, bremenit uspomenama na jarke boje pisanica, na Isusa u vrtu
Gethsemani, Isusa na Golgoti, na muku po Mateju, na prva ushićenja,
prve ljubavi, prve mladalačke melankolije. Šumarice se njišu u
mahovini, žabljaci se sjaje uz rubove livadskih potoka.
Samotan putnik, ne razlikujem između nagona i prisila svoje nutrine i
koncerta toga rasta koji me tisućama glasova izvana okružuje. Dolazim
iz grada, nakon vrlo dugoga vremena ponovno sam bio među ljudima,
sjedio u vlaku, gledao slike i skulpture i slušao predivne nove
pjesme Othmara Schoecka. Sada mi veseo povjetarac licem lahori kao
što meko zapuhuje zanjihane šumarice, i u meni kovitla rojeve
uspomena poput vrtloga prašine, a iz uzburkane mi krvi do svijesti
dopire opomena na bol i prolaznost. Kamene na putu, jači si od mene!
Stablo na livadi, nadživjet ćeš me, a možda čak i ti, maleni grme
malina, a možda čak i ona nježnoružičasta šumarica.
Na trenutak osjećam, dublje no ikada, prolaznost svoga obličja i
osjećam privlačnost preobrazbe, u kamen, u zemlju, u grm malina, u
korijen stabla. Moja se žeđ grčevito hvata znakova prolaznosti,
zemlje i vode i uvela lišća. Sutra, prekosutra, uskoro, uskoro ću
biti ti, bit ću lišće, zemlja, korijen, više neću pisati riječi na
papiru, više neću mirisati predivni šeboj, neću više u džepu nositi
račun od zubara, više me neće opasni činovnici mučiti domovnicom,
plovit ću kao oblak u plavetnilu, teći kao val u potoku, pupati kao
list na grmu, utonuo u zaborav, u tisuću puta žuđenu mijenu.
Još deset i još sto puta ti ćeš me iznova uhvatiti, opčiniti i
zatočiti, ti svijetu riječi, svijetu mišljenja, ljudi, svijetu
uvećana zadovoljstva i grozničava straha. Tisuću puta oduševit ćeš me
i uplašiti, pjesmama pjevanim uz glasovir, novinama, telegramima,
vijestima o smrti, obrascima za prijavu i svim svojim drangulijama,
ti svijetu pun zadovoljstva i straha, ljupka opero puna melodijskoga
besmisla! Ali nikada, dao Bog, neću te posve izgubiti, molitvo
prolaznosti, pasionska glazbo mijene, spremnosti za umiranje, voljo
za ponovno rođenje. Uvijek će se Uskrs ponovno vraćati, zadovoljstvo
se uvijek iznova pretvarati u strah, strah u spasenje, bez tuge će me
pjesma prolaznosti pratiti na mojim putima, puna privole, puna
spremnosti, puna nade.
(1920.)