PROIZVODNJA PRISTANKA

 

Nedavno sam s obitelji i prijateljima šetao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku došli do spomenika na kojemu je pisalo: “Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati.”

Naravno, nije baš prikladno reći da su urođenici žrtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Točnije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najvećih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkrića – kako mi to kažemo – u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus još dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisuća domorodaca preostalo. Ukratko, riječ je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veličajući Kolumba – značajna masa je na Kolumbov dan počinila samoubojstvo.

Stotine američkih građana, dobronamjernih i poštenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, pročitali su što piše, očigledno bez reakcije; osim možda osjećaja zadovoljstva što barem odajemo dolično priznanje žrtvovanju urođenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Možda bi drugačije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronašli spomenik na kojemu piše: “Ovdje leži žena, židovka, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati.”

Istina nije u potpunosti zatajena. Istaknuti Harvardov povjesničar i biograf Kolumba, Samuel Eliot Morrison, komentira “da je okrutna politika inicirana od Kolumba, a koju su sprovodili njegovi nasljednici, rezultirala potpunim genocidom.” Ovaj je navod “izostao iz slavne romanse”, objašnjava Howard Zinn u svojoj knjizi “Peoples history of the USA”, ništa od toga nema u zadnjem odlomku knjige u kojemu Morrison zaključuje svoje veličanje Kolumba:

Kolumbo je imao svojih propusta i pogrešaka, no to su uvelike pogreške kvaliteta koje su ga učinile velikim – njegove neukrotive volje, njegove veličanstvene vjere u Boga i njegove vlastite misije kao pronosioca Krista u krajevima preko mora, njegove tvrdoglave ustrajnosti unatoč nemaru, siromaštvu i teškoćama. No, nije bilo mrlja ni tamne strane njegove najizrazitije i najesencijalnije od svih kvaliteta – njegovoga moreplovstva.

Izostavio sam korespondirajući odlomak koji bi neki akoliti mogli sastaviti o ostalim vršiocima “potpunog genocida” ili nekih manje značajnih zločina, ili reakciju koja bi nastala oko nas da su takvi primjeri postojali.

Sjećanje zapisano na spomeniku Wampanoang ženi nije originalno. Prije stošezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je američka vlada superiornija od ostalih zbog toga što je bazirana na pristanku, a ne osvajanju:

Prvi su doseljenici… odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio društveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga društva, u kojemu osvajanje i potčinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbačena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor duše s dušom.

Citirajući ove bilješke predsjednika koji se strogo držao zakona i poštovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je “američko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktički nepostojeće… Oni nisu bili ljudska bića, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo više mjesta za novu američku slobodu.” Konsenzus je bio takav da je “naše vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na život, slobodu i težnju za srećom dokinulo prava ljudi čije smo živote, slobodu i sreću izbrisali s lica Zemlje”. Indijanci su bili prvi “agresori” s kojima se trebalo suočiti u našem slavlju slobode; definicija agresora je takva da ih moramo napasti, što je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Treba dodati da su SAD ovdje jedinstven primjer, sve do današnjih dana.

Smisao u kojem je urođenička populacija “dala stvarni pristanak u ovome dogovoru duše s dušom” je dalje objasnio jedan od ranih američkih sociologa, Franklin Henry Giddings, u vrijeme kada smo postizali pristanak s Filipincima. On je skovao frazu “pristanak bez pristanka” da bi opisao uspjeh Britanaca u širenju “britanske svetosti života” i “potrebu društvenoga poretka” nad “rasno podređenim skupinama”. “Ako u narednim godinama”, napisao je, kolonizirani “vide i potvrde da je sporna veza bila namijenjena najvišim interesima, s razlogom bi se moglo smatrati da je vlast nametnuta uz pristanak onih nad kojima se vladalo” – isto kao i kad dijete daje “pristanak bez pristanka” kada ga roditelji spriječe da otrči na cestu.

Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom američkom koledžu, odveli su me na obilazak katedrale koledža i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koledža od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posvećen osnivanju ROTC (2) zračnih snaga. Panel je prikazivao čovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zračnih snaga. U pozadini se vidio američki bombarder, a na ploči je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu bačenu na Hirošimu i Nagasaki, ono što je Truman u svoje vrijeme opisao kao “najveću stvar u povijesti”.

No, nisu svi smatrali da je to baš tako. Istaknuti indijski pravnik, Radhabinod Pal, u svome je disidentskom viđenju Tribunala iz Tokyja koji je procjenjivao japansku ratnu krivnju napisao da “ako još postoji nelegitimna destrukcija civilnog života i vlasništva u ratu, tada je u Pacifičkome ratu to odluka o upotrebi atomske bombe jedino blisko priklanjanje direktivama… nacističkih vođe tijekom Drugoga svjetskog rata. Ništa poput toga se ne može pripisati trenutno optuženima.” Pal nije istaknuo što podrazumijeva pod suđenja za ratne zločine. Svejedno, takva shvaćanja su izostavljena iz svijesti pobjednika, i možda nas ne bi trebalo čuditi što “najveću stvar u povijesti” slavi obojeni stakleni prozor u katedrali koledža koji je posvećen humanim vrijednostima i religioznoj odanosti.

Proces kreiranja i učvrščivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo “indoktrinacija” ili “propaganda” kada je povezano sa službenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga što se događa u svijetu. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na nešto drugo – recimo na Vijetnam ili Centralnu Ameriku, ili Srednji Istok, gdje se naši problemi navodno nalaze – odvratiti je od naših vlastitih institucija i njihovog sistematskog funkcioniranja i ponašanja, od pravog izvora velike količine nasilja i patnje u svijetu. Od presudne je važnosti spriječiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora našeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ograničenja i postizati vlastite ciljeve – koji se u akademskoj teologiji nazivaju “nacionalnim interesima”.

Važnost onemogućavanja razumijevanja, i uspjeh koji je time postignut, su vrlo dobro ilustrirani u današnjim aferama. Prošle je jeseni Svjetski sud odbacio američka prepiranja koja nisu imala opravdanje nakon žalbe Nikaragve o američkoj agresiji na nju. Problem se pojavio u travnju 1984. kada je Nikaragva podnijela žalbu Sudu da Amerika minira njezine luke i napada njezin teritorij. U sjajno odabranome trenutku, predsjednik Reagan je na taj dan pustio u javnost Predsjedničku proklamaciju, označivši 1. maj kao Dan zakona 1984. Reagan je pozdravio naše “dvjesto godina staro prijateljstvo između zakona i slobode”, dodajući da bez zakona samo “kaos i nered” mogu postojati. Dan ranije, kao svoj doprinos vladavini zakona, obznanio je da SAD neće priznati ni jednu odluku Svjetskoga suda.

Ti su događaji izazvali mnogo gnjeva. Anthony Lewis je u New York Timesu ponizio Reaganovu “nesposobnost da razumije što vladavina zakona znači ovoj zemlji”. Lewis je primijetio da je senator Moynihan učinio “veliku stvar” kada je u govoru na Školi prava kritizirao Reaganovu administraciju zbog “napuštanja stoljećima stare predanosti ideji zakona u vođenju nacije”, zbog njezine “misteriozne kolektivne amnezije”, zbog “gubljenja sjećanja kojima smo nekoć bili toliko predani”. “Naša delegacija pri UN-u”, kazao je Moynihan, “ne poznaje povijest svoje zemlje.”

Nažalost, Ronald Reagan i Jane Kirkpatrick su ti koji razumiju što vladavina zakona znači ovoj zemlji, dok senator Moynihan i Anthony Lewis pate od misteriozne kolektivne amnezije. Slučaj o kojemu raspravljaju je vrlo dobar primjer. Ista se stvar dogodila i ranije, praktički na isti način. Priču je ispričao Walter LeFeber u svojoj vrijednoj knjizi “Inevitable Revolution”. 1907. je Sud pravde za Centralnu Ameriku uspostavljen na inicijativu Washingtona, sa zadatkom da presuđuje o konfliktima između država te regije. “Kroz devet godina”, objašnjava LaFeber, “institucija je bila bezvrijedna budući da su SAD dva puta – 1912. i 1916. – odbile priznati odluku Suda koja je bila protiv njihovih interesa u Nikaragvi.” 1912. Sud je osudio američku intervenciju u Nikaragvi; a Washington je tu odluku jednostavno ignorirao. 1916. Sud je podržao tvrdnju Costa Rice da akcije SAD-a u Nikaragvi krše njezina prava. SAD su opet odbacile odluku, efikasno uništavajući Sud. “U uspostavljanju kontrole nad Centralnom Amerikom”, komentira LaFeber, “SAD su uništile instituciju koja je Centralnu Ameriku pokušavala ujediniti.” Do konačnoga kraha je došlo 1922. kada je državni sekretar Charles Evans Hughes u Washingtonu sazvao konferenciju država Centralne Amerike. LaFeber to komentira:

Namjera nije bila da se ponovi konferencija iz 1907., kada su države Centralne Amerike trebale same doći do vlastitih zaključaka. Ovaj put su SAD, uz pomoć vjerne (i marincima okupirane) Nikaragve, uspostavile agendu koja je uključivala opomenu koju kasnije nije nitko spominjao – neoplakani Sud za Centralnu Ameriku.

Postoje razlike između ranijeg slučaja i ovoga sada, doduše ne one koje bi naša povijesna amnezija rado predložila. Danas Nikaragva nije pod okupacijom marinaca – samo pod napadom američke plaćeničke vojske zvane “borci za slobodu”, a ni SAD nisu više dovoljno moćne da bi jednostavno odbacile Svjetski sud.

Teško je povjerovati da je senator Moynihan bio ozbiljan kada je govorio o našoj predanosti vladavini zakona, vjerojatnije je da je on jedno govorio, a drugo mislio, ili je možda u pitanju bila njegova irska duhovitost? U svojim memoarima, u kojima opisuje vrijeme svoga mandata, UN-ov ambasador Moynihan daje grafičke primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile u međunarodnim sukobima. Tako, kada je Indonezija upala u Istočni Timor 1975., ilegalno koristeći američko naoružanje i s očitim blagoslovom SAD-a, Moynihan se posvetio blokiranju svih poteza UN-a kojima se nastojala spriječiti agresija – zbog čega su ljudima sudili u Nurnbergu – te se kasnije ponosio svojim uspjehom u toj situaciji, koja je, kako je sam objasnio, vodila velikom masakru. Zanimljivo je da to što se ponosio suučesništvom u ratnom zločinu nije utjecalo na njegovu reputaciju kao vodećeg zagovornika nepovredivosti vladavine zakona među američkim liberalima.

Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiču sistema indoktrinacije. Lako se ismijavati iz Ronalda Reagana, no to je također odvraćanje od same stvari. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike države, svake države. Ono što je važno u datome kontekstu jest doprinos najoštrijih kritika (unutar mainstreama) jačanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritičari) žrtve – što je pravilo za educirane klase, koje su uvijek najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantnije grupe, ujedno i žrtve i pronosioci dogmatičnosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to što onemogućava shvaćanje da ovo što se događa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, riječ je o sistematskom prikazivanju načina na koji naše institucije funkcioniraju i nastavit će funkcionirati, ukoliko ih ne spriječi uzbuđena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest – upravo ono što edukacijske institucije moraju spriječiti žele li ispuniti svoju funkciju, to jest, služiti moći i privilegiji.

Praktično nam iskustvo govori: ukoliko želite naučiti nešto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove prešućene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu državne religije.

Pogledajmo još jedan aktualan slučaj. Naš napad na Nikaragvu opravdavamo time što je Nikaragva produžena ruka Sovjetskoga Saveza, koja prijeti Meksiku a samim time i SAD-u. Vrijedno je naglasiti da se temeljne pretpostavke ovoga doktrinarnog sistema šire preko političkoga spektra. Prisjetimo se bajke o ruskim MIGovima navodno poslanim u Nikaragvu; priča je izmišljena da bi se odvratila pozornost s izbora u Nikaragvi, koje je trebalo potkopati, i s činjenice da šaljemo napredno zrakoplovstvo u El Salvador da bi omogučili masakr seljaka; koji je rezultirao poboljšanom efikasnošću zahvaljujući direktnom sudjelovanju američkih vojnih snaga smještenih u našim honduraškim i panamskim skloništima, koje su koordinirale bombardiranje sela i seljaka u bijegu, dok smo mi debatirali o dubokom pitanju – da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla oduprijeti napadu naše plaćeničke vojske, ne “gerile”, već dobro opremljene vojske koja premašuje vojsku Nikaragve po količini i kvaliteti naoružanja.

Kada je vremenski vrlo vješto odabrana priča puštena iz administracije, uspostavljajući tako okvir za daljnju diskusiju o pitanjima unutar ideološkog sistema, senatorski su glasnici dali do znanja da ako su MIGovi zaista poslani, tada mi imamo pravo bombardirati Nikaragvu zbog njezine prijetnje nama. Senator Dodd je izjavio da će SAD “morati ući i riješiti stvar – morat ćete bombardirati gajbe”.

Senator Tsongas je dodao:

Ne možete im dozvoliti da sastave te MIGove, jer MIGovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Hondurasa, već i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju već dugo vremena da ne mogu to učiniti bez povrede američke sfere utjecaja. (Boston Globe, 9. studeni).

Pustimo sada neobičnu ideju da bi Nikaragva nezakonito “postupila” pribavivši zrakoplove kojima bi se obranila od našeg napada ili da bi mogla napasti Honduras ili El Salvador – a da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoćan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Razmotrimo prijetnju koju Nikaragva upućuje nama. Prema tim standardima, SSSR ima pravo bombardirati Dansku, koja nije ništa manja prijetnja njima nego Nikaragva nama – u stvari, puno je veća prijetnja budući da pripada neprijateljskom vojnom savezu velike moći – također ima pravo bombardirati i Tursku granicu i NATO baze uz nju koje prijete sigurnosti Sovjetskoga Saveza. Prije pedeset godina Hitler je upozorio da je Čehoslovačka bodež uperen u srce Njemačke, neprihvatljiva prijetnja njezinoj sigurnosti. Prema našim standardima, Hitler je izgleda bio pri zdravoj pameti. Ponavljam, riječ je o doprinosu kritika koje nisu vrijedne spomena.

Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produžena ruka SSSR-a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovno 1926. poslani u Nikaragvu, koju su okupirali veći dio stoljeća, da bi suzbili prijetnju boljševika. Tada je produžena ruka SSSR-a bio Meksiko, koji je prijetio Nikaragvi a samim time i SAD-u. “Meksiko je prvi na kušnji”, obznanio je predsjednik Coolidge kada je poslao marince u Nikaragvu, u intervenciju koja je dovela do uspostavljanja Somozine diktature i njegovih terorista – Nacionalne garde koju su istrenirali Amerikanci – te do ubojstva autentičnoga nikaragvanskog nacionalista Sandina. Iako su se lica izmjenila, uloga ostaje ista: ubiti Nikaragvance.

Što smo radili ranije kada se nismo mogli potužiti na prijetnju boljševika? Woodrow Wilson, veliki apostol samoodređenja, slavio je istu ovu doktrinu šaljući ratnike na Haiti i u Dominikansku Republiku, gdje su ponovno uspostavili ropstvo, spalili i uništili sela, mučili i ubijali, ostavljajući Haitiju nasljeđe koje danas leži u jednom od najbjednijih kutaka jednog od najbjednijih dijelova svijeta, a u Dominikanskoj Republici ostavili pozornicu diktaturi Trujilla, koja je uspostavljena nakon brutalnog rata pobunjenika, rata koji je izostavljen iz povijesti; prva knjiga koja se tim bavi je tek nedavno izašla, nakon šezdeset godina. Nije bilo boljševika kojima bi mogli opravdati svoje akcije pa smo se zato branili od divljaka. Zapovjednik marinaca Thorpe opisao je kako je marincima koji su uplovljavali rekao “da su služili svojoj domovini jednako vrijedno kao i njihovi sretni drugovi preko mora, te da će rat trajati dovoljno dugo da svaki čovjek dobije priliku boriti se protiv divljaka u Europi kao i protiv divljaka u Santa Domingu”. Ruka divljaka je bila posebno prisutna na Haitiju. Thorpe je objasnio: “Tko god vodi ovu revoluciju, mudar je čovjek; sigurno ima mnogo koristi od crnčuga… Vidi se rad Nijemaca.” “Napravim li dobar posao i očistim ovu… provinciju od pobunjenika te ih mnogo ubijem”, dodao je, “znači da bih bio dobar njemački ubojica.”

U ranijim smo se godinama branili od drugih agresora. Kada je Polk (3) zauzeo trećinu Meksika branili smo se od meksičke agresije, i to duboko unutar meksičkog teritorija; također smo morali zauzeti Kaliforniju zbog moguće britanske prijetnje. Indijanski ratovi su isto tako bili obrambeni; Indijanci su nas napadali iz svojih britanskih i španjolskih skloništa pa smo bili prisiljeni zauzeti Floridu i zapad (s posljedicama po urođeničku populaciju koje su, ili bi trebale biti, poznate). Prije toga, doktrina Cotton Mathera je bila zadovoljena: on je iskazao svoje zadovoljstvo time što je “šuma praktički očišćena od tih štetnih stvorenja pa sada može bolje rasti”. To su, slučajno, bila štetna stvorenja koja su “dala sebe i svoju zemlju da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati”. Posao je bio tako dobro obavljen da više nismo klali Indijance ovdje, već smo nastavili podržavati masakre, koje konzervativna katolička crkva naziva genocidom, u područjima u kojima zadatak još nije bio uspješno obavljen, kao u Gvatemali, odnosno unutar “sfere utjecaja” koju smo morali obraniti, sudeći po senatorskim glasnicima, isto kao što smo je branili od vlastite populacije – tako efektivno proteklih godina.

Gledajući stvarnu povijest, vidimo aktualne napade na Nikaragvu u perspektivi drugačijoj od one konvecionalne i možemo vidjeti uzroke tih napada u normalnom i esencijalno nepromijenjivom funkcioniranju vlastitih institucija. Također, možemo razumjeti tehnike ispiranja mozga zadužene za prikrivanje onog što naše oči nisu stigle vidjeti. Prilično je lako opovrgnuti dokaze administracije, bez obzira što se stalno nalazimo u visoko indoktriniranome društvu u kojemu se osnovne istine lako izgube. Ono što treba uvidjeti jest to da je ovo još samo jedan doprinos poznatoj povijesnoj prijevari, dok su sami događaji još jedno poglavlje u sramotnoj i prljavoj historiji, prikriveni od nas pomoću izmišljene povijesti oblikovane terminima ideala poput vladavine zakona, willsonovskih principa samoodređenja, demokracije i ljudskih prava, te ostalih sličnih termina koji američku povijest dovode u vezu s irelevantnošću.

Kako je ova značajna kolektivna povijesna amnezija ostvarena? Da bi bolje razumjeli sistem, pogledajmo prvo na koji se način taj proces odvija u totalitarnome društvu, po unutarnjemu uređenju prilično različitome od našeg.

U svibnju 1983. značajan se događaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker, Vladimir Danchev, u pet je emitiranja izvještavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajući istodobno pobunjenike na pružanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj događaj proglasio “odstupanjem od službene sovjetske propagande” te komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom (4). U Parizu je uspostavljena nagrada za “novinare koji se bore za pravo na informacije”. Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. U prosincu je vraćen na poziciju. Ruski je službenik izjavio da “ga nisu kaznili jer se bolesne ljude ne može kazniti”.

Na Zapadu je sve ovo bilo shvaćeno kao provirivanje u svijet “1984”. Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga što ga nije prestrašilo totalitarno nasilje. Sve je to istina.

Ono što je bilo osobito značajno u vezi Danchevog emitiranja nije to što je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, već to što je invaziju nazvao invazijom. U sovjetskoj teologiji ne postoji događaj poput ruske invazije u Afganistan; radije, postoji ruska obrana Afganistana od bandita koji operiraju iz pakistanskih skloništa, a podržava ih CIA i ostali ratni huškači. Rusi tvrde da su bili pozvani u Afganistan, i u određenom tehničkom smislu to je točno. No, kao što je londonski Economist značajno obznanio: “Upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade”, a vlada koja je postavljena od strane SSSR-a, upravo s ciljem da ih pozove, može teško to učiniti izvan svijeta Orwellovog Novogovora.

Prešutno u pokrivanju Danchevog slučaja na zapadu je bila nota samočestitanja: tako nešto se ovdje ne bi moglo dogoditi; ni jedan američki spiker nije bio poslan u psihijatrijsku bolnicu zato što je američku invaziju nazvao “invazijom” ili zato što je pozvao žrtve na pružanje otpora. Mogli bi se dalje zapitati zašto se to nikada nije dogodilo. Zbog toga što ni jedan američki novinar ne bi nikada oponašao Danchevu hrabrost, ili ne bi nikada shvatio da je američka invazija afganistanskoga tipa u biti invazija ili da razumna osoba može pozvati žrtve na otpor. Ako je tako, tada bi ovo bilo stanje indoktrinacije daleko iznad onoga što je ostvareno pod sovjetskim terorom, daleko iznad bilo čega što je Orwell mogao zamisliti. Da li je to samo apstraktna mogućnost ili je riječ o neugodnoj istini koja oslikava okolnosti pod kojima živimo?

Razmotrimo sljedeće činjenice. 1962. su SAD napale Južni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao američke zračne snage da napadnu ruralni Južni Vijetnam, u kojemu je živjelo više od 80% stanovništva. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko milijuna ljudi u koncentracijske logore (zvane “strategijska sela”) koji su bili okruženi bodljikavom žicom i naoružanim čuvarima da bi se ljude zaštitilo od gerile koju su oni, kako smo mi zaključili, dobrovoljno podržavali. Sve sliči onome što danas radimo u El Salvadoru, samo što su u slučaju Vijetnama američki piloti bili direktno angažirani u bombardiranju civilnih ciljeva, umjesto da samo vode i koordiniraju napade na civile i ostalo od strane snaga koje smo mi istrenirali i naoružali. Direktnu invaziju SAD-a u Južni Vijetnam popratila je i podrška Francuzima u pokušaju ponovnog osvajanja bivše kolonije, zatim naša povreda mirovnoga procesa iz 1954. godine te teroristički rat protiv populacije Južnoga Vijetnama koji je iza sebe dotad ostavio sedamdesetpet tisuća mrtvih, pozivajući stanovništvo na otpor, kojeg je pružao sjeverni dio zemlje nakon 1959. te istodobno prijetio rušenjem terorističkog režima koji su SAD postavile. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokušaj mirovnog sporazuma te su 1964. počele planirati zastrašujuću invaziju na Južni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965., zajedno s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama i intenzifikacijom bombradiranja na jugu – koje je bilo tri puta jače od višespominjanog bombardiranja na sjeveru. Rat su SAD također proširile na Laos i Kambodžu.

SAD su uvjeravale da su bile pozvane, no kao što je londonski Economist prepoznao u slučaju Afganistana (nikad u slučaju Vijetnama), “upadač je upadač ukoliko nije zakonito pozvan od vlade”, a izvan svijeta Novogovora mušterijski režim SAD-a u Vijetnamu nije ništa legitimniji od ruskog režima u Afganistanu. Čak ni same SAD nisu smatrale tu vladu zakonitom, točnije, najjednostavnije bi je zbacile i postavile novu kada bi njezini vođe postali nezadovoljni američkim planovima o povećanju terora ili kada bi postali zabrinuti zbog mirovnog sporazuma. SAD su jednostavno priznale da je politički sporazum bio nemoguć budući da bi neprijatelj glatko pobijedio u političkom takmičenju, što je za njih bilo neprihvatljivo. Kontakt je trebao biti ograničen unutar vojnih dimenzija, u kojima su se SAD mogle nadati pobjedi. Riječima američkoga vladinog znanstvenika Douglasa Pikea, trenutno voditelja arhiva o Indokini u Berkeleyu i u mainstream novinarstvu obožavanog kao jednog od novijih neideoloških znanstvenika, južnovijetnamski neprijatelj je “naglašavao da se borba s [vladom postavljenom od strane SAD-a i s] SAD-om treba voditi izvan političkog spektra te da je upotreba masovne vojne sile možda sama po sebi bila nelegitimna tako dugo dok ih SAD nisu prisilile “da je upotrijebe ne bi li preživjeli”.

Proteklih dvadesetpet godina tražim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o američkoj invaziji u Južni Vijetnam 1962. (ili bilo kada), ili o američkom napadu na Južni Vijetnam, ili o američkoj agresiji u Indokini – bezuspješno. Takav događaj u povijesti ne postoji. Radije, postoji američka obrana Južnoga Vijetnama od terorista podržavanih izvana (to jest iz Vijetnama), obrana koja nije bila mudra, govore golubovi.

Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao “invazijom” ili shvatio činjenice; nezamislivo je da bi bilo koji američki novinar pozvao južne Vijetnamce na pružanje otpora. Takva osoba ne bi bila poslana u psihijatrijsku bolnicu, no sigurno ne bi bila vraćena na svoju profesionalnu poziciju. Čak i danas oni koji spominju invaziju SAD-a na Južni Vijetnam 1962., pojačanu 1965., nagrađeni su nevjerovanjem – vjerojatno su zbunjeni ili jako ljuti. Ne možemo se braniti strahom od državnog nasilja, kao što to mogu sljedbenici partijske politike u totalitarnoj državi.

Jedna osobna bilješka, u knjizi koju sam napisao odmah nakon ruske invazije u Afganistan usporedio sam tu invaziju s američkom invazijom u Južni Vijetnam, i opširnije prodiskutirao o odgovornosti obiju velesila za hladnoratovski sistem konflikata i intervencija. Američki kritičari nisu uspjeli shvatiti moje riječi te su se žalili da, iako možda ima nešto istine u tome što sam napisao, bilo bi uvjerljivije da je priča malo “pravednije” ispričana (Cristopher Lahmann-Haupt u New York Timesu). Također su pisali da se osjećam krivim zbog “dvostrukih moralnih standarda” (James Fallows u Atlantic Montly). Ista je knjiga recenzirana i u komunističkom tisku, koji je odbacio moj “neuvjerljiv i neosnovan koncept po kojem su obje strane ostvarile interese u Hladnome ratu” (James West iz Američke komunističke partije, u World Marxist Review), nudeći argumente po kojima je Hladni rat bio isključivo američka afera. Interesantno je to što je komunistički komentar, iako netočan, barem svrsishodan, dok komentar američkog mainstreama odražava neku vrstu nemogućnosti shvaćanja ili razmišljanja o jednostavnim pitanjima koja se ponekad mogu pronaći kod fanatičnijih religioznih kultova.

Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji između sovjetske invazije u Afganistan i američke invazije u Gvatemalu; one zaista i jesu radikalno različite po opsegu i karakteru. Usporedba s američkom invazijom u Južni Vijetnam bi bila prikladnija, no unutar mainstreama ona je nezamisliva. Ovdje također vidimo jedan tipičan aparat visoko-indoktriniranog intelektualca (nekako redudantan izraz): izaberi ili izmisli jadnu kritiku Svete Države i odbaci je s prezirom, tada njome zamijeni racionalnu kritičku analizu i rastjeraj mogućnost razumijevanja.

U značajnoj analizi “Demonstration Elections”, Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasačku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru 1982. godine na kojima je bio promatrač; izbori su bili najavljivani kao korak naprijed prema onome što mi zovemo “demokracija”. Opis slike glasi: “Svećenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasačku kutiju”, jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspješnog edukacijskog sustava jest obdariti vlastite žrtve mogućnošću promatranja, no ne i uočavanja, mogućnošću koja je karakteristika ‘odgovornih intelektualaca’.

Neka vrsta opozicije ratu u Vijetnamu razvijena je i unutar mainstreama, no ona je bila pretežno ‘pragmatična’, tako da je kritiku okarakterizirala kao samododvoravanje, distancirajući se od ’emocionalnih’ ili ‘neodgovornih’ paranoika koji su prigovarali ratu s principijelnih stajališta. ‘Pragmatični’ su protivnici dokazivali da se rat ne može dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoće oko ciljeva, ili dvostrukost, ili propusti u provedbi. Slično tome, njemački su generali bili bez sumnje kritični prema Hitleru nakon Staljingrada. Stav naroda je bio prilično drugačiji. 1982. je preko 70% populacije rat smatralo “temeljno nepravednim i pokvarenim”, a ne samo ‘pogreškom’. Među ‘predvodnicima mnijenja’ takvo je stajalište jako rijetko, dok među artikuliranom inteligencijom ono u potpunosti izostaje, nije bilo prisutno ni na vrhuncu protivljenja ratu 1970.

Kako je ta značajna podložnost naučnome sistemu ostvarena? Ne možemo reći da su činjenice bile nedostupne, što je ponekad slučaj. Devastirajuće bombardiranje sjevernog Laosa, bombardiranje 1969. i ostali napadi zataškani su od strane medija; te su činjenice unutar mainstreama zatajene sve do danas (takve se stvari nazivaju ‘tajnim ratovima’, što znači da vlada čuva tajnu – što je i činila, uz suučesništvo medija). No, u slučaju Vijetnama dovoljan broj činjenica je bio uvijek dostupan. One su bile promatrane, ali ne i viđene.

Američko obrazovanje je posebno zanimljivo. Službeni povjesničar Kennedyjeve administracije, Arthur Schlesinger, cijenjen kao vodeći golub, uistinu je spominjao agresiju. “1962. nije bila loša godina”, napisao je u svojoj povijesti “A Thousand Days”: “agresija je [bila] provjerena u Vijetnamu.” Znači, godina u kojoj su SAD poduzele direktnu agresiju u južnome Vijetnamu je godina u kojoj je agresija provjerena. Orwell bi bio zadivljen. Još jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN-u da smo se u Vijetnamu borili protiv “unutrašnje agresije”, još jedna fraza kojoj bi se Orwell divio; znači, borili smo se protiv agresije Vijetnamaca protiv nas u Vijetnamu, baš kao što smo se stoljeće ranije borili protiv agresije Meksikanaca protiv nas u Meksiku. Isto smo učinili i u Grčkoj kasnih 1940-ih, objašnjavao je Stevenson, intervenirajući da bi zaštitili Grčku od “agresora” koji je “stekao kontrolu nad većim dijelom zemlje”. Ti “agresori” su bili Grci koji su vodili otpor nacizmu i koje smo mi smijenili uz masakr, mučenje, progon i opće nasilje, činivši tako uslugu našim nacističkim suradnicima. Analogija je bila mnogo prikladnija nego je Stevenson – očito vrlo ignorantska osoba – mogao zamisliti. Kao i uvijek, američko je stajalište obrambeno, čak i kad napadnemo državu na drugoj strani svijeta, nakon što nismo u njoj uspjeli uništiti političku opoziciju uz veliku dozu terora i nasilja.

Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskoga rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su, poput novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja možemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to smatrali nevjerojatnim, premda, kao što je Arthur Schlesinger objasnio, “svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu”, i “svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo američke vlade” ako SAD uspije (suprotno od njegovih očekivanja) u ratnoj politici koja je pretvorila Vijetnam u “zemlju krhotina i ruševina”. To je knjiga koja je Schlesingera postavila kao “vodećeg protivnika rata”, riječima Leslie Gelb.

Jasno je vidljivo da je jedna moguća pozicija izostavljena iz ove žestoke diskusije, pozicija koja je navodno podijelila zemlju u tim teškim godinama: točnije, pozicija mirovnog pokreta, pozicija koju je zastupala velika većina građana, baš kao i 1982: rat nije samo ‘pogreška’ kako su to službeni golubovi navodili, već “temeljno nepravedan i pokvaren”. Da razjasnim: ratni zločini, uključujući i zločin pokretanja agresivnog rata, su zlo, čak i ako se koriste u ‘plemenite svrhe’. Takvo stajalište nije bilo prisutno u diskusiji, čak niti da bi bilo opovrgnuto; ono je nezamislivo unutar ideološkog maistreama.

Treba naglasiti da su odstupanja od ortodoksnosti bila rijetka među artikuliranom inteligencijom. Nekoliko je kritički raspoloženijih novinara od Anthony Lewisa koji je zaključio svoje stavove 1975., objašnjavajući da je rat počeo s “tapkajućim pokušajima da se učini dobro”, no da je već 1969. (1969.!) bilo jasno da se radi o “katastrofalnoj pogrešci”. U akademskim bi mainstream krugovima bilo teško pronaći predanije kritike rata od onih Johna Kirka Fairbanka s Harvarda, dekana američko-azijskih znanstvenika, koji je bio smatran toliko ekstremnim da su mu predbacivali da je “kronično zaražen komunizmom”. Fairbank se 1968. obratio Američkome društvu povjesničara, godinu dana nakon što je Tet ofenziva obratila većinu korporacijske elite i ostalih vodećih krugova u golubove. Fairbank je bio očekivano kritičan prema Vijetnamskome ratu: ovo je “doba u kojem smo našu političku moć proširili na strane katastrofe poput Vijetnamskoga rata, uglavnom kroz prekoračenja pravednosti i nesebične dobrohotnosti”. “Naša uloga u obrani juga nakon 1965.” je bila bazirana na analitičkim pogreškama, tako “da smo imali velikih problema u uvjeravanju nas samih da postoji svrha vrijedna napora.” Golubovi su rat smatrali “beznadnim slučajem”, što znamo od Anthony Lakea, vodećeg goluba koji je napustio vladu u znak protesta protiv invazije u Kambodžu. Svi su se složili da je to bio “neuspjeli križarski rat”, “plemenit”, ali “iluzoran”, te poduzet s “najuzvišenijim intencijama”, kako je to rekao Stanley Karnow u svojem najprodavanijem programu na PBS TV, visoko cijenjenom zbog kritičke nepristranosti. Oni koji ne poštuju ove bjelodane istine ili on koji znatiželjno traže neke dokaze dokazuju da su emocionalni i neodgovorni ideolozi, ili možda i otvoreni komunisti. Ili još točnije, njihova se neobična stajališta ne mogu čuti, oni su izvan spektra pomišljivog mišljenja. Nekoliko se diktatora može pohvaliti tako propisanim prilagođavenjem Višim Istinama.

Sve ovo vrlo dobro ilustrira bitnu značajku demokratskog sustava kontrole misli, koji se izrazito razlikuje od totalitarne prakse. Oni koji vladaju uz pomoć nasilja žele sebe prikazati kao “behavioriste”. Ono što ljudi misle nije toliko važno, važno je ono što rade. Oni moraju biti poslušni, a ta je poslušnost osigurana silom. Kazne zbog neposlušnosti variraju ovisno o karakteristikama države. U SSSR-u danas, kazna može biti psihička tortura, ili egzil, ili zatvor pod grubim i odvratnim okolnostima. U tipičnoj američkoj koloniji poput El Salvadora, disident će vjerojatno biti pronađen u jarku, odsječene glave nakon strašnog mučenja; i nakon što ih je dovoljan broj otpremljen na drugi svijet možemo imati izbore na kojima će ljudi marširati prema demokraciji, odbacujući naciste poput D’Aubuissona u korist Duartea, koji je bio na čelu jednog od najvećih masovnih ubojstava u modernom periodu (nužni preduvjet za demokratske izbore, koji se očito ne mogu održati sve dok civilne organizacije funkcioniraju), te čiji je ministar obrane Vides Casanova objasnio da je 1980. zemlja pretrpjela masakr trideset tisuća seljaka te da su “danas naoružane snage spremne za ubojstvo dvjesto do tristo tisuća ljudi ako je to potrebno da se zaustavi komunizam”.

Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već i što misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvačajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja. Ako čak i najoštrije kritike prešutno prihvaćaju ove premise, tada se obična osoba može zapitati tko je ona da se s tim ne slaže. Što više bijesni diskusija između jastrebova i golubova, to se državna religija čvršče i efektivnije uspostavlja. Njihov značajan doprinos kontroli misli je to što drže da se kritike toleriraju, čak i prihvaćaju – što i jest tako, kod onih koji igraju po pravilima.

Ovo je sustav kontrole misli kojeg nije shvatio Orwell, nisu ga shvatili ni diktatori koji nisu razumjeli koliko su za indoktrinaciju korisne kritike koje obznanjuju pogreške i propuste vodstva, dok istovremeno prešutno prihvaćaju premise državne religije.

Ove razlike između demokratskih i totalitarnih sustava kontrole misli se približavaju. U stvari, čak i totalitarna država mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaćanja javnosti, dok je u demokraciji politički aktivan segment društva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najveće važnosti. To je očigledno u SAD-u gdje siromašni nemaju naviku izlaziti na izbore, a značajne forme političkog sudjelovanja – oblikovanja i formuliranja političkih programa, odabir kandidata, podrška potrebnim materijalom, edukacijski napori ili propaganda – su područje relativno malog broja privilegirane elite. Tri-četvrtine stanovništva može podržavati prestanak nuklearnog naoružavanja, i neki od njih mogu čak i znati da je to i službena sovjetska politika, no to ne utječe na politiku masovnog vladinog subvencioniranja industrije visoke tehnologije kroz državno-osigurano tržište za naoružanje, budući da ne postoji ozbiljna alternativa u sustavu političke ekonomije. Masovni narodni otpor vojnoj agresiji predstavlja problem planerima, kao što se moglo vidjeti proteklih godina u Centralnoj Americi. Baš je prošlog prosinca tisak prenio memorandum kojeg je napisao ministar obrane McNamara u svinju 1967., upozoravajući da bi eskalacija Vijetnamskoga rata mogla “polarizirati mišljenja do te granice da će golubovi u SAD-u početi izmicati kontroli – masovno odbijajući služiti, ili se boriti, ili surađivati, ili još gore?”. ‘Golubovi’ koji ga zabrinjavaju nisu službeni ‘golubovi’ doktrinarnog sustava, već opća populacija. No takav otpor, iako ponekad djelotovran u povećanju troškova državnoga nasilja, ograničene je efikasnosti tako dugo dok nije zasnovan na razumijevanju snaga na djelu i razloga svojeg sistematskog ponašanja, te tendira nestanku jednako brzom kao i nastanku. U isto vrijeme, preplašena i nesigurna populacija, trenirana da vjeruje kako su ruski demoni i horde trećega svijeta naumile zauzeti ono što stignu, sklona je nacionalističkom fanatizmu. To se pokazalo dramatičnim u narodnom odgovoru na invaziju u Grenadi. SAD su opet “nepokorena veličina”, izjavio je Reagan, nakon što je šest tisuća elitnih trupa uspjelo svladati otpor šačice kubanskih vojnika i nešto grenadske milicije, osvojivši osam tisuća i sedamsto medalja za junaštvo, te izazvavši reakciju ovdje koja se ne može podrediti probuđenom sjećanju drugih velikih sila koje su ne tako davno ostvarile banalne pobjede.

Profinjenije metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, značajnije su od izravnog varanja ili zataškivanja neželjenih činjenica, iako su i ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj.

Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li ‘simetrija’ između El Salvadora i Nikaragve budući da su u oba slučaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokušavaju svrgnuti vladu. U jednom slučaju administracija tvrdi da su pobunjenici “borci za slobodu”, a vlada nezakonita tiranija, dok su u drugom slučaju pobunjenici teroristi, a vlada još uvijek predstavlja nekakvu napuknutu demokraciju. Kritike se pitaju da li Nikaragva još uistinu potpomaže gerilu u El Salvadoru ili je već podlegla totalitarizmu.

U diskusiji je izgubljena još očitija sličnost. U obje je države prisutna teroristička vojna sila koja masakrira civile, i u obje države mi podržavamo tu silu: vladu El Salvadora i kontraše. Da je tako nema sumnje, posebno u El Salvadoru nakon što se Caterova administracija potrudila uništiti narodne organizacije koje su se razvile tijekom 1970-ih. Također je to očito i u vezi Nikaragve, samo što u ovom slučaju moramo prelistati strani tisak koji piše o destruktivnim litanijama kontraša, koji ubijaju, siluju, osakaćuju, teroriziraju i brutaliziraju civilno stanovništvo koje padne pod njihove šake. Primarni su im ciljevi radnici u zdravstvu i obrazovanju te seljaci u kooperativima (Jonathan Stelee i Tony Jenkins, u londonskom Guardianu; Marion Wilkinson, u australskom National Timesu; i mnogi drugi izvori kojima su detalji dostupni). Glavni zapovjednik ‘demokratskih snaga’, Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: “Ne postoji nikakva linija, nikakva čvrsta linija između civilne farme koju posjeduje vlada i izvidničkih položaja sandinista”; čak i neredoviti izvještaji upućuju na posljedice ovakovih pretpostavki, no izvještavanje tiska je loše i sporadično, te posvećeno značajnim stvarima, poput protivljenja izborima (u Nikaragvi).

To je prava ‘simetrija’ između Nikaragve i El Salvadora. Njezin je značaj izgubljen u diskusiji o ispravnosti vladinih postupaka, dok sama vlada nastavlja funkcionirati pod misterioznom kolektivnom amnezijom koja nas sprečava da vidimo kako je malo toga novoga, i zbog čega je to tako.

Okrenimo se drugome dijelu svijeta i onome što se obično naziva ‘mirovni proces’ na Srednjem Istoku, a veže se uz Camp David sporazume. Sporazumi koje vodi Izrael pokazuju da se stanovništvo teritorija koji je pod izraelskom vojnom okupacijom uvelike protivi ‘mirovnome procesu’, smatrajući ga štetnim po vlastite interese. Zašto bi to tako bilo? Zasigurno su stanovnici te regije jedni od onih koji najviše žude za mirom. Međutim, ni jedan novinar nije proučio ovaj čudan paradoks.

Problem se može vrlo lako riješiti. Mirovni je proces, kao što je bilo vidljivo u datom trenutku i kao što bi trebalo biti očigledno pogledamo li unatrag, osmišljen na taj način da se glavna arapska vojna sila, Egipat, povuče iz konflikta, tako da Izrael može slobodno, uz veliku pomoć SAD-a, pojačati naseljavanje i represiju u osvojenim područjima, te napasti svoje sjeverne susjede – baš kao što je i učinio te stalno čini. Teško je vjerovati da čuđenje može izazvati to što žrtve ‘mirovnog procesa’ sam proces osuđuju i odbacuju; možda je i začuđujuće što takve elementarne istine, očite na samome početku, još uvijek nisu uočene. U međuvremenu, mi moramo nastaviti podržavati ‘mirovni proces’. Tko se može protiviti miru?

U ovom bi slučaju, također, bilo korisno nadjačati našu misterioznu kolektivnu amneziju koja se tiče činjenica iz nedavne prošlosti. Vremena za pregled diplomatskih zapisa nema, no svatko tko to učini ubrzo će uvidjeti da su mogućnosti za mir, koji bi uključivao i nešto malo pravednosti, postojale petnaest godina te su svaki put bile blokirane od strane SAD-a i Izraela. U ranim je 70-ima to odbacivanje bilo toliko ekstremno da je čak blokirana i arapska inicijativa (upućena od Egipta i Jordana) za uspostavljanje općeg mira, koja je u potpunosti ignorirala prava Palestinaca. Nakon što se međunarodnim konsenzusom pristalo na dvo-državni sporazum, svaka takva mogućnost je konstantno onemogućavana od strane SAD-a i Izraela, koji ustraju u neprihvaćanju tvrdnje da urođenička populacija nesumljivo posjeduje prava, bez obzira na židove koji su ih naveliko razmijestili. Amerika je slavila ovakav stav, nagovarajući Palestince da prihvate program Radničke partije koji je opovrgavao palestinska nacionalna prava te im oduzimao ‘bilo kakvu ulogu’ u bilo kojem sporazumu (radnički golub Abba Eban). Ovdje nitko ne protestira, niti čak ne izvještava o činjenicama, kada vlada SAD-a stopira mirovnu inicijativu UN-a, s tvrdnjom da će prihvatiti isključivo pregovore “između strana direktno uključenih u arapsko-izraelski konflikt”, isključujući Palestince koji nisu jedna od tih strana (siječanj 1994.). Sličan problem Libije i manjine PLO-a se u Americi osuđuje kao rasistički i ekstremistički: jednako takvo stajalište SAD-a i Izraela, rasističko u suštini, smatra se uzorom umjerenosti.

Aktualni su izvještaji prikrivani, opovrgavani pa čak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. Komentirao sam u nedavno izašloj knjizi (“The Faitfull Triangle”) izvještaj koji se odnosio na razdoblje do 1983. Otada se sve ponavlja bez promjena. Da spomenem samo jedan nedavni slučaj: u travnju 1984. Jaser Arafat je prilikom govora u Grčkoj i Aziji, te putem izvještaja objavljenog u francuskom i engleskom mainstream tisku uputio niz zamolbi koje su se odnosile na mir. Arafat je eksplicitno pozvao na direktne pregovore s Izraelom, pod prisutstvom promatrača UN-a, te na “međusobno priznanje dviju država”, Izraela i Palestine; što je godinama bio osnovni oblik međunarodnog konsenzusa, uključujući i odbacivanje američko-izraelskog ‘mirovnog sporazuma’. Izrael je ponudu odmah odbacio, dok su je SAD jednostavno ignorirale. Izvještavanje medija u SAD-u slijedi zanimljiv model. Nacionalni tisak – New York Times i Washington Post – nije prenio činjenice. Lokalni ‘kvalitetniji tisak’ (Boston Globe, Los Angeles Times, Philadelphia Inquirer) je prenio osnovne činjenice, koje su ubrzo prikrivene i zaboravljene, da bi bile zamijenjene poznatim kritikama palestinskog ekstremizma. U San Francisco Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina bilo kojeg glavnog grada, na naslovnoj se strani pojavila priča UPI-a (5) s osnovnim činjenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: “Arafat Izraelu: Razgovarajmo.” Racionalni bi zaključak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje činjenice treba odstraniti zbog toga što se ne poklapaju s partijskom politikom.

Ova razlika između tiska je pojačana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je čitatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem spominje da Arafatov poziv na međusobno priznanje i pregovore nije objavljen, iako je Times “godinama citirao Arafata i njegovo navodno odbijanje pregovora i priznanje Izraela”. Njegovo pismo nije bilo objavljeno, no dobio je odgovor Warrena Hogea (što je prava rijetkost) koji glasi:

Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observateuru i usporedili ih s njegovim prijašnjim izjavama. One ne predstavljaju ništa novo u njegovu razmišljanju i za nas bi bilo pogrešno objaviti ih kao takve.

Gosp. Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove javne izjave i izvještaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih zapadnih vlada. Kada i ako gosp. Arafat pozove na međusobno priznanje i pregovore s Izraelom, čitat ćete o tome na naslovnoj strani New York Timesa. (naglašeno dodano)

Iz ove komunikacije se mnogo može otkriti. Prvi odlomak je blizu istini, iako netko to ne može znati čitajući New York Times koji stalo niječe te činjenice. No, najzanimljiviji dio je posljednja rečenica. Arafat je otvoreno pozvao na “međusobno priznanje i pregovore s Izraelom”, svejedno to nismo pročitali na naslovnoj strani – ili bilo gdje drugdje u New York Timesu. Times radije ustraje sa svojim začuđujućim popisom zataškivanja i falsificiranja, objavljenih ranijih godina u mojoj knjizi te citiranih iznad. Teško da je bilo što očitije od činjenice da ništa novo neće ući u službenu povijest u kojoj Times vidi sebe – donekle s pravom – kao kustosa. Budući povjesničari će se okrenuti arhivima New York Timesa da ‘odrede’ što je povijest, a ne arhivima San Francisco Examinera (ako uopće postoje).

Neću nastaviti s daljnim primjerima. Ključna poanta je da se model širi, da je postojan te vrlo efektivan u uspostavljanju okvira pomišljivog mišljenja.

Prije šezdeset godina je Walter Lippman prodiskutirao koncept “proizvodnje pristanka”, umjetnost koja se “sposobna vješto rafinirati” i može odvesti do “revolucije” u “prakticiranju demokracije”. Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima – postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čija je vodeća figura Edward Bernays opisao “izmudrivanje pristanka” kao stvarnu esenciju demokracije. U stvari, kao što je Gabrijel Kolko naveo: “Od početka stoljeća pa do današnjih dana, [javno mnijenje] je bilo objekt kulturne i ideološke industrije, koliko nepopustljiv toliko i raznolik: rasprostranjen od škole preko tiska do masovne kulture u svim njezinim oblicima.” Razlog tome, kao što je potpredsjednik AT&T-a izjavio 1909., je to što je “javno mnijenje… po mome sudu jedina ozbiljna prijetnja s kojom se kompanija mora suočiti.” Ideja je također odlučno preuzeta i u društvenim znanostima. Vodeći je politički znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjeći “demokratski dogmatizam” poput onog da su ljudi “najbolji suci svojih vlastitih interesa”. Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo. Potrebno je ponovno naglasiti da ono što komunisti nazivaju agitacijskom propagandom ima mnogo veći značaj u demokracijama nego u državama koje vladaju uz pomoć nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama političke diskusije.

Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu ‘ispiranja mozga pod slobodom’, kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.