OSMO POGLAVLJE

Produženi vid

U PODRUMU FAKULTETA za fiziku na Stanfordskom sveučilištu hvatali su i mjerili najmanja podrhtavanja najsitnijih fragmenata na svijetu. Naprava za mjerenje gibanja subatomskih čestica najviše je podsjećala na veliki ručni mikser. Magnetometar je bio pričvršćen na izlazni uređaj čija frekvencija je bila mjerilo za promjene magnetskog polja. Neznatno oscilirajući s dosadnom je točnošću ucrtavao svoju sinusoidnu krivulju koja se polagano valjala na mili- metarskom papiru za ispisivanje grafova. Za neuvježbano oko, kvar- kovi su bili statični: na grafikonu se nije vidjela nikakva promjena. Čovjek koji nije fizičar mogao bi zaključiti da je ta naprava nekakvo sofisticirano njihalo.

Student fizike na Stanfordu po imenu Arthur Hebard za svoj post-doktorski studijski predmet izabrao je supravodički diferen- cijalni magnetometar; Sveučilište mu je odobrilo sredstva za izradu instrumenta koji je bio neosjetljiv na sve utjecaje osim na fluks u elektromagnetskom polju kojega prouzrokuju kvarkovi u prolazu. Međutim, svatko tko se razumio u mjerenje kvarkova znao je da je to škakljiv posao. Kako bismo mogli slušati infinitezimalni jezik su- batomske čestice, moramo zapriječiti praktički sav elektromagnetski žamor u svemiru. Zbog  toga je unutrašnjost magnetometra bila obložena brojnim zaštitnim slojevima: bakrena zaštita, aluminijska obloga, supravodički štit od niobija te čak zaštita od |i-kovine - po- sebne slitine od nikla, željeza, bakra i molibdena koja može točno ograničiti magnetsko polje. Napravu su potom zakopali u betonsku jamu u podu laboratorija. Supravodički uređaj za kvantnu interfe- renciju ili SQUID (superconducting quantum interference device) na Stanfordu je bio neka vrsta tajne - mnogi su ga vidjeli, no samo rijetki su razumjeli o čemu se radi. Nitko nikada nije objavio njegovu složenu unutrašnju građu.

Za Hala Puthoffa magnetometar je predstavljao oruđe za ra- skrinkavanje šarlatana. U njemu je vidio idealno sredstvo za provje-

ru da li paranormalne moći doista postoje. Bio je u dovoljnoj mjeri lišen predrasuda da provjeri djeluje li psihokineza, premda u to nije bio uvjeren. Hal je odrastao u Ohiju i Floridi, no volio je reći da je iz Missourija, ultimativne države skeptika u kojoj vrijedi «pokaži mi i dokaži; želim znati kako stvar djeluje». Znanstvena načela za njega su predstavljala i utjehu i utočište, najbolji mogući način za razumijevanje stvarnosti. Brojni zaštitni slojevi oko magnetometra bit će ultimativan izazov za Inga Swanna, čovjeka s paranormalnim sposobnostima koji je tog popodneva trebao avionom doputovati iz New Yorka. Swanna je namjeravao iznenaditi s uređajem i zamoliti ga da promijeni uzorak stroja na kojeg ne može utjecati ništa osim atomske eksplozije.

Dogodilo se to 1972. godine, godinu dana prije no što je Hal po- čeo razvijati svoje teorije o Polju nulte točke, dok je još bio u SRI-u. Već je tada, kada još nije razmišljao o implikacijama kvantnih flu- ktuacija nulte točke, Hala zanimala mogućnost međusobne poveza- nosti živih tvari. Međutim, u to se vrijeme još nije istinski posvetio tom području i bio je daleko od razrade teorije. Pomalo se zabavljao s tahionima - česticama koje putuju brže od svjetlosti. Pitao se mogu li tahioni možda objasniti određena istraživanja koja su pokazala da životinje i biljke mogu uspostaviti neku vrst trenutne komuni- kacije, čak i kada su udaljene stotinama kilometara, odnosno kada ih razdvajaju različite prepreke. Hal je zapravo želio otkriti može li se kvantnom teorijom opisati životne procese. Poput Mitchella i Poppa, i on je već dugo slutio da sve u svemiru na svojoj samoj temeljnoj razini posjeduje kvantna svojstva, što bi značilo da među živim tvarima moraju postojati nelokalni učinci. Ako elektroni imaju nelokalne učinke - razmišljao je - to bi moglo govoriti o nečem izvanrednom u makrosvijetu, a posebice u živim tvarima - mogu- ćnost, neki način, trenutnog zadobivanja ili primanja informacija. Za provjeru ove pretpostavke tada je imao na umu tek skromno istraživanje koje je uključivalo alge, i naposljetku je uvjerio Bulla Churcha da uloži deseti tisuća dolara u eksperiment.

Hal je svoj prijedlog poslao Cleveu Backsteru, newyorškom stru- čnjaku za poligrafiju koji je vlastite zabave radi provodio istraživanja na biljkama kako bi utvrdio hoće li pokazati ikakve «osjećaje» - u obliku električnih signala - na standardnom detektoru laži, na isti onaj način kao što se ljudi odazivaju na stres. Upravo ova istraživa- nja Hala su snažno privukla. Backster je palio list biljke i potom mje-

rio njezin galvanski odgovor, slično kao što bi mjerio reakciju kože kod ljudi priključenih na detektor laži. Iznenađujuće je bilo to što je biljka na poligrafu pokazala jednako «stresnu» reakciju kao i čovjek koji je opekao ruku. Za Hala je bio još čudesniji rezultat pokusa u kojem je Backster palio list susjedne biljke koja nije bila priključena na poligraf. Prva biljka, još uvijek spojena s poligrafom, ponovno je pokazala podjednaku «bolnu» reakciju kao i kada su njezini listovi bili paljeni. To je Halu bio znak da je prva biljka primila informaciju preko nekog vanosjetilnog mehanizma i pokazala empatiju. Pokus je ukazivao na neku vrstu uzajamne povezanosti između živih tvari.1

«Backsterov učinak» djelovao je i između biljaka i životinja. Kada bi morski račić na jednoj lokaciji iznenada uginuo, ta se činje- nica trenutno odrazila na biljke na drugoj lokaciji, što je zabilježio poseban instrument za mjerenje standardnih psihogalvanskih rea- kcija (PGR). Backster je takve pokuse izvodio na udaljenostima ve- ćima od sto kilometara, te među paramecijima, plijesnima i krvnim uzorcima; u svim slučajevima između životinja i biljaka odvijala se neka tajnovita komunikacija.2 Kao u Ratovima zvijezda gdje je svaka smrt zabilježena kao poremećaj u Polju.

Halov prijedlog za pokuse s algama stajao na Backsterovom stolu baš onoga dana kada je potonjeg posjetio Ingo Swann. Swann, umjetnik koji je bio poznatiji kao nadareni vidovnjak, sudjelovao je u pokusima vanosjetilne percepcije s Gertrude Schmeidler, profeso- ricom psihologije s newyorškog City Collega.3 Swann je na brzinu prelistao Halov prijedlog koji je u njemu probudio dovoljno zani- manja da mu je napisao pismo. Traži li zajedničku poveznicu između životinja i biljaka, predložio mu je, neka počne eksperimentirati s nadnaravnim pojavama. Swann je i sam izveo nekoliko vantjelesnih pokusa i imao je dobre rezultate. Hal je bio krajnje skeptičan, no unatoč tome stupio je u vezu s vidovnjakom. Nazvao je Billa Chur- cha da vidi može li promijeniti svoja istraživanja i upotrijebiti dio svojih namjenskih sredstava za avionsku kartu, kako bi Swann za tjedan dana mogao doći u Kaliforniju.

Swann je bi nizak i debeljuškast čovjek ugodnih manira. Kada je stigao, bio je upravo smiješno odjeven: nosio je bijeli kaubojski šešir, bijelu jaknu i traperice, nalik nekoj gostujućoj rock-zvijezdi. Hal je bio sve više uvjeren da samo trati novac Billa Churcha. Drugi dan po Swannovom dolasku doveo je gosta u podrum zgrade Varian Hall.

Hal je rukom pokazao na magnetometar i predložio Ingu da pokuša promijeniti njegovo magnetno polje. Objasnio mu je da će svaka promjena biti zabilježena na izlaznoj traci.

Ingo se ispočetka nećkao jer još nikada nije bio napravio ništa slično. Rekao je da će najprije 'vidovnjački' pogledati u unutrašnjost mehanizma kako bi dobio bolji osjećaj na koji način može utjecati na njega. Kada je to učinio, frekvencija sinusoide iznenada se udvo- stručila, što je potrajalo četrdeset i pet sekundi - točno toliko vreme- na koliko se Ingo koncentrirao.

Hal ga je zamolio da pokuša na stroju zaustaviti promjene u po- lju koje je pokazivala sinusoida.

Ingo je zatvorio oči i koncentrirao se četrdeset i pet sekundi. Na točno toliko vremena izlazni je uređaj prestao stvarati jednako udaljene valne vrhove i dolove; grafikon je pokazivao samo jednu dugu ravnu liniju. Kada je Ingo rekao da više nije koncentriran, stroj se ponovno vratio na svoju uobičajenu sinusoidu. Djelovanje stroja mogao je promijeniti, objasnio je, tako da pogleda unutar njega i usredotoči se na njegove različite dijelove. Dok je Ingo govorio, stroj je opet počeo bilježiti dvostruku frekvenciju i potom dvostruki pad; Ingo je rekao da to ima veze s tim što se koncentrirao na niobijevu kuglu u unutrašnjosti uređaja.

Hal ga je zamolio da prestane misliti na stroj, te je nekoliko minuta ćaskao s njim o drugim temama. Sinusoida je ponovno preuzela uobičajen tok. «Sada se usredotočite na magnetometar.», rekao mu je Hal. Uređaj je počeo divlje ispisivati. Hal mu je rekao da prestane razmišljati o njemu, i polagana S-krivulja se vratila. Ingo je ukratko opisao Što je «vidio» u unutrašnjosti stroja, a potom je zamolio za odmor budući da je bio umoran. Sljedeća tri sata stroj je ponovno imao svoje pravilne krivulje, monotone i bez promjene.

Nekoliko diplomiranih studenata koji su se tamo okupili sma- tralo je da je promjene prouzročio neki neobičan, slučajan elektro- magnetski šum koji se prikrao u sustav. Po njima, uzrok je bila samo nevažna smetnja. Međutim, kada je Hal ispis pokazao Hebardu, koji je stroj napravio, on je rekao da je opis posve točan i precizan.

Hal nije znao što bi mislio. Činilo se da je između Inga Swanna i magnetometra došlo do neke vrste nelokalnog učinka. Otišao je kući i o tome napisao suzdržan članak čije je kopije razdijelio kolegama i zamolio ih za komentar. Pojavu kojoj je svjedočio obično nazivaju astralna projekcija ili izvantjelesno iskustvo, ili čak jasnovidnost, no

on se naposljetku odlučio za lijep, neutralan izraz bez emocionalnog naboja: «gledanje na daljinu».

Iz Halovog skromnog pokusa nastao je trinaestogodišnji projekt na kojem je radio paralelno s radom na Polju nulte točke; bio je to projekt koji je trebao odrediti mogu li ljudi vidjeti stvari mimo po- znatih osjetilnih mehanizama. Hal je uvidio da ima posla s čovjeko- vom sposobnošću koja nije toliko daleko od onoga što je primijetio Backster: radi se o nekoj vrsti trenutačne povezanosti s neviđenim. Gledanje na daljinu najvjerojatnije je bilo povezano s predodžbom  o nekoj vrsti uzajamne povezanosti između svih živih organizama, a koja ga je već neko vrijeme zaokupljala. Mnogo godina kasnije Hala je zaokupilo razmišljanje ima li gledanje na daljinu išta zajedničko s Poljem nulte točke, no zasada ga je zanimalo tek postoji li uistinu ta pojava i u kojoj je mjeri učinkovita. Ukoliko je Swann u stanju gle dati u unutrašnjost magnetometra, može li vidjeti i bilo gdje drugdje  u svijetu?

Hal je ovim svojim projektom nehotice pokrenuo dotad najveći američki špijunski program koji predviđa primjenu jasnovidnosti. Nekoliko tjedana nakon što je razdijelio svoj članak, na njegovim su se vratima, s istim tim člankom u ruci, pojavila dva u plavo odjevena službenika CIA-e. Rekli su mu da je Agencija sve zabrinutija zbog brojnih parapsiholoških pokusa koje izvode ruski znanstvenici, a financiraju ih Sovjetske sigurnosne službe.4  CIA je iz svojih izvora saznala da su Rusi uvjereni kako uz pomoć vanosjetilne percepcije mogu otkriti sve tajne Zapada. Čovjek koji može vidjeti i čuti stvari  i događaje iz drugog vremena i prostora upravo je idealan špijun. Obrambena obavještajna služba istovremeno je pustila u opticaj iz vještaj pod naslovom «Kontrolirano neprijateljsko djelovanje: SSSR»  u kojem se predviđa da će Sovjeti uz pomoć istraživanja parapsiho loških sposobnosti biti u stanju otkriti sadržaj najpovjerljivijih do kumenata, kretanje trupa i brodova, lokacije vojnih objekata, te misli generala i pukovnika. Možda će čak moći ubijati ljude ili obarati zrakoplove na daljinu.5 Mnogi stariji zaposlenici u CIA-i smatrali su  da je krajnje vrijeme da se i u Sjedinjenim Državama prihvate istra živanja, no problem je bio u tome što su ih znanstvenici u većini la boratorija praktički ismijali. Vanosjetilnu percepciju ili jasnovidnost u američkoj znanstvenoj zajednici nitko nije uzimao za ozbiljno. U CIA-i su strahovali da će Rusi zbog toga zadobiti toliku prednost

da ih SAD više nikad neće moći sustići. Zato su posvuda tražili neki manji istraživački laboratorij van akademske zajednice koji bi bio spreman izvršiti neveliko, ograničeno istraživanje. SRI i Halov trenutni interes činili su se idealnim za takvo što. Hal je čak dobio dobru sigurnosnu procjenu jer je u mornarici već imao iskustva s obavještajni radom; radio za Nacionalnu sigurnosnu službu NSA.

Agenti su Hala zamolili da obavi nekoliko jednostavnih pokusa

-   ništa komplicirano, obično pogađanje predmeta skrivenih u kutiji. Pokažu li se pokusi uspješnima, CIA je bila spremna financirati eksperimentalni program. Dva muškarca iz Washingtona kasnije su vidjela kako je Swann ispravno opisao moljca skrivenog u kutiji. To je na CIA-u ostavilo dovoljno snažan dojam da su za pokusni projekt, koji je trebao trajati osam mjeseci, izdvojili gotovo pedeset tisuća dolara.

Hal je pristao na nastavak pokusa s pogađanjem stvari u kutiji. Više mjeseci obavljao je eksperimente s Ingom Swannom koji je ve- likom preciznošću opisivao predmete skrivene u kutijama, daleko uspješnije no što bi to bilo moguće da je samo pogađaom.

U tom vremenu Halu se pridružio kolega laserski fizičar Russell Targ, još jedan istraživač-pionir na području laserske tehnologije, koji je radio za tvrtku Sylvania. Vjerojatno nije bila slučajnost da je još jednog fizičara, koji je istraživao djelovanje svjetlosti na prostor, isto tako zanimala mogućnost da čovjekov um može premošćivati velike udaljenosti. Targ je kao i Hal bio dobar kandidat za povjerljivi rad u sigurnosnoj službi jer je već prije sudjelovao u sigurnosnim istraživanjima za Sylvaniju. Visok dobra dva metra i mršav, Russ je na glavi imao busen kovrčave kose koja mu je sjedila na čelu; podsje- ćao je na tamnokosu verziju Arta Gartfunkela nasuprot krupnijem Halu - Paulu Simonu. Tu je sličnost sa slavnim pjevačem završavala; na Russovom nosu bile su naočale s tamnim, debelim lećama. Targ je vrlo slabo vidio i službeno je bio slijep. I kada je nosio naočale, imao je samo dio normalnog vida. Njegov slabi vid možda je bio jedan od razloga da je jasno vidio slike u svojoj nutrini.

Targa je priroda ljudske svijesti počela zanimati zbog hobija kojim se bavio: bio je, naime, amaterski mađioničar. Kada je na po- zornici izvodio neki mađioničarski trik s predmetom iz gledališta, mnogo puta mu se dogodilo, premda je to u stvari bio samo trik, da je usred predstave iznenada uvidio da o tom predmetu zna više no što mu je bilo rečeno. Ponekad, kada se pretvarao da pokušava

pogoditi gdje se predmet nalazi, u glavi je odjedanput ugledao jasnu mentalnu sliku predmeta. Svaki puta se pokazalo da je njegova unu- trašnja slika bila ispravna što je, dakako, povećalo njegov ugled kao mađioničara, dok je u njemu pokrenulo brojna pitanja o tome kako je to moguće.

Ingo je predložio da naprave pravu provjeru njegovih moći: eksperiment koji bi bio bolje odgovarao onome što je CIA željela postići gledanjem na daljinu. Došao je na zamisao da bi zemljopisne koordinate mogli upotrijebiti kao brz, čist i neemotivan način za pogađanje o određenom mjestu. I Puthoff i Targ bili su skeptični. Ako bi Swannu dali koordinate, a on to mjesto pravilno opiše, to bi moglo značiti da je on to mjesto samo zapamtio na zemljovidu; možda je imao fotografsko pamćenje.

Obavili su nekoliko nesustavnih pokusa u kojima je Swann bio daleko od cilja. Međutim, tada se, nakon pedeset pokušaja, počeo popravljati. Poslije sto pokušaja već je bio toliko točan da je Hal te- lefonirao Christopheru Greenu, analitičaru u uredu CIA-e za znan- stveno obavještavanje, i pokušao ga uvjeriti da im dozvole provesti pravi eksperiment za Agenciju. Premda je Green bio krajnje sumnji- čav, složio se da im da zemljopisne koordinate mjesta o kojem ni on sam nije znao ništa.

Green se obratio kolegi Hanku Turneru6 koji mu je na njegovu zamolbu za nekoliko sati na listu papira dostavio niz brojaka. To su bile posve precizne koordinate - točne u minutu i sekundu zemljo- pisne širine i dužine - nekog mjesta kojeg je poznavao samo Turner. Green je uzeo papir i nazvao Hala.

Puthoff je posjeo Swanna za stol u SRI-u i dao mu koordinate. Swann je naizmjence neko vrijeme imao zatvorene oči, a zatim bi neko vrijeme črčkao po komadu papira. Između uvlačenja dima cigare opisivao je stalan tok slika koje su mu nailazile: «brežuljci i valovita brda», «rijeka na dalekom istoku», «grad na sjeveru«. Rekao je da vidi nekakvo čudno mjesto, «nešto poput tratina koje se mogu vidjeti oko vojnih baza». Imao je utisak kao da su u blizini bili

«stari bunkeri«, ili bi to jednostavno moglo biti «prikriveno skladište«.7

Sljedećega dana Swann je ponovno pokušao kod kuće, a svoje je

dojmove zabilježio u izvještaju kojega je donio Halu. I ovaj puta je imao utisak da se tamo nešto nalazi pod zemljom.

Nekoliko dana kasnije, Puthoffa je nazvao Pat Price, trgovac nekretninama iz kalifornijskog grada Lake Tahoea koji se bavio i uzgajanjem božičnih drvaca. Price, crven u licu, duhovit Irac u ka- snim pedesetim godinama koji se smatrao vidovnjakom, upoznao je Puthoffa na predavanju i sada ga je nazvao da mu pomogne kod njegovih pokusa.

Rekao je da već niz godina primjenjuje vlastitu verziju gledanja na daljinu, čak i za hvatanje kriminalaca. Kratko je vrijeme radio kao policijski povjerenik u Burbanku, predgrađu Los Angelesa. Price bi sjedio u dispečerskoj sobi i kad god bi neki zločin bio prijavljen, on bi mentalno 'pročešljao' cijeli grad. Kada bi se odlučio za odre- đeno mjesto, odmah bi poslao vozilo na tu lokaciju koje je vidio u mislima. Tvrdio je da je svaki puta uhvatio svojeg čovjeka točno na mjestu kojega je vizualizirao.

Puthoff je bez mnogo razmišljanja dao Priceu koordinate koje je dobio od CIA-e. Za tri dana primio je paket, Price ga je poslao dan nakon njihovog razgovora, u kojem je bilo mnogo stranica opisa i skica. Puthoffje ubrzo uvidio da Price opisuje isto mjesto kao i Sw- ann, no s mnogo više pojedinosti. Pružio je vrlo točan opis planina, lokaciju mjesta kao i njegovu udaljenost od cesta i grada. Čak je opisao i vrijeme. Međutim, Pricea je posebno zanimala unutrašnjost jednog povišenog područja. Napisao je da mu se čini da je vidio neku vrstu «podzemnog skladišta« koje je bilo dobro skriveno, mo- žda i «namjerno».

«Izgleda kao stara raketna baza, jer raketne rampe su još uvijek tamo, no sada su u tim prostorijama arhivi s dokumentima i mikro- filmovima.», napisao je. Opisao je aluminijska klizna vrata, veličinu soba i njihov sadržaj, čak i velike zemljovide obješene o zid.

Puthoff je nazvao Pricea i zamolio ga da pogleda još jedanput i pokuša dobiti točno određene informacije, na primjer kodna imena ili imena službenika. Te je podatke želio posredovati Greenu i trebao je detalje koji bi kod njega raspršili svaku preostalu nevjericu. Price se ponovno javio s pojedinostima iz jednog ureda: spisi s imenom

«Flytrap» (Muholovka) i «Minerva», nalijepljena imena na fascikli- ma, imena pukovnika i majora koji su sjedili za čeličnim stolovima.

Kada je Green te informacije donio Turneru, ovaj ih je pročitao i zatresao glavom. Vidovnjaci su totalno promašili, rekao je. Koordi- nate koje su dobili u stvari su bile samo lokacija njegove ljetne kolibe za odmor.

Green je otišao zbunjen činjenicom da su i Swann i Price toliko slično opisali mjesto. Krajem tjedna se sa ženom odvezao do tog mjesta. Nekoliko kilometara od koordinata, na prašnjavoj cesti, na- letio je na državni znak «Zabranjen pristup». Mjesto je očito odgo- varalo opisu oba vidovnjaka.

Kada se Green počeo raspitivati o mjestu, odmah se upleo u žustru istragu o sigurnosnom prodoru. Mjesto koje su Swann i Price pravilno opisali bila je golema, tajna Pentagonova podzemna baza u planinama Blue Ridge Mountains Zapadne Virginije u kojoj su radili razbijači kodova Nacionalne sigurnosne agencija ili NSA; njihov glavni zadatak bilo je prisluškivanje međunarodnih telefon- skih razgovora i nadziranje američkih špijunskih satelita. Čini se da njihove vidovnjačke antene nisu pokupile ništa vrijedno pažnje na danim koordinatama, pa su zato išli pretražiti šire područje sve dok nisu došli na trag nečemu što je relevantnije za vojsku.

Nekoliko mjeseci u NSA-i su bili uvjereni da su Puthoff i Targ podatke dobili od nekoga iz same baze, a za isto su sumnjičili čak i Greena. Sigurnosno su provjeravali Puthoffa i Targa, a kod njihovih su se prijatelja i kolega raspitali i o njihovim možebitnim komunisti- čkim inklinacijama. Price je uspio primiriti obavještajce tek kada im je bacio kost; podrobne podatke o ruskom dvojniku tajne baze NSA koju su Sovjeti imali u planinama sjevernog Urala.

Epizoda u Zapadnoj Virginiji uvjerila je najviše dužnosnike CIA-e tako da su sada željeli napraviti pravu provjeru na terenu. Jednog je dana jedan od nadglednika primljenih na ugovor došao u SRI sa zemljopisnim koordinatama mjesta u Sovjetskom Savezu za koje je Agencija bila osobito zainteresirana. Russu i Halu rekli su tek da se tamo nalazi nekakvo razvojno istraživačko središte.8

Za pokus su htjeli Pricea. Targ i Price zaputili su se u posebnu sobu smještenu na drugom katu zgrade za radijsku fiziku; prostor je bilo električki zaštićen dvostrukom bakrenom rešetkom koja je trebala blokirati vidovnjakovu sposobnost gledanja na daljinu, uko- liko je ona rezultat visokofrekvencijskog elektromagnetskog polja. Targ je uključio magnetofon. Pat je skinuo svoje naočale s metalnim okvirima, naslonio se na naslonjač stolca, iz džepa izvukao snježno- bijelu lanenu maramicu i obrisao naočale; potom je zatvorio oči i progovorio nakon jedne minute.

«Ležim na leđima na krovu dvokatne ili trokatne zgrade od opeke.», rekao je sneno. «Sunčan je dan. Sunce je baš ugodno. Sada

vidim nešto potpuno nevjerojatno: gigantsku dizalicu s kranom koja se pomiče naprijed-nazad nad mojom glavom ... Podigao sam se u zrak i pogledao prema dolje, vidim da se vozi na dvije tračnice; svaka je na jednoj strani zgrade. Još nikad nisam vidio nešto nalik ovome.9 Pat je potom skicirao izgled zgrade i posvetio posebnu po- zornost «dizalici s kranom».

Kada su Russ, Hal i Pat poslije dva - tri dana završili posao na tom području, na njihovo veliko iznenađenje rekli su im da su istra- živali nešto za što se sumnjalo da je mjesto podzemnih atomskih pokusa koje je već godinama izluđivalo Agenciju. Upotrijebili su već sva raspoloživa sredstva ne bi li otkrili što se tamo unutra događa. Patova skica bila je vrlo slična satelitskim snimkama, sve do gomila cilindara s komprimiranim plinom.

Međutim, Pat se nije zaustavio na vanjštini zgrade. Njegovi su opisi uključivali i zbivanja u unutrašnjosti. Vidio je slike radnika koji su uz velike poteškoće, varenjem klinastih metalnih dijelova, poku- šavali sastaviti masivnu, dvadesetmetarsku metalnu kuglu. Među- tim, dijelovi su se deformirali i Patu se činilo da pokušavaju pronaći materijal kojeg bi mogli variti pri nižim temperaturama.

Nitko u Vladi nije imao pojma što se događa u unutrašnjosti tog postrojenja, a Pat je umro godinu dana kasnije. Unatoč tome, dvije godine kasnije je u časopisu Aviation Week procurio izvještaj vojnog zrakoplovstva o CIA-inoj upotrebi satelita za izviđanje s fotografi- jama visoke rezolucije što je naposljetku potvrdilo Patovo viđenje. Uz pomoć satelita uočili su kako Sovjeti kopaju tvrde granitne for- macije. Vidjeli su i ogromne čelične klinove koji su se proizvodili u obližnjoj zgradi.

«Ti čelični segmenti bili su dijelovi velike kugle promjera oko osamnaest metara.», pisalo je u članku Aviation Weeka.

«Vladini službenici vjeruju da se te kugle koriste za crpljenje i pohranjivanje energije iz nuklearnih eksploziva, odnosno iz generatora pulsne energije. Fizičari su smatrali da ne po- stoji način na koji bi Sovjeti mogli zavariti čelične klinove takvih kugli i izraditi posudu koja bi bila dovoljno čvrsta da podnese pritiske koji nastaju pri fisiji kod nuklearne ek- splozije, osobito stoga što je čelik koji su trebali variti bio izuzetno debeo.»10

Kako su se Patovi crteži do pojedinosti podudarali sa satelitskim snimkama, u CIA-i su zaključili da su nuklearne kugle koje je vidio namijenjene izradi atomske bombe; pretpostavke koje su slijedile jedna za drugom navele su Reaganovu Administraciju da osmisli ono što je kasnije postalo poznato kao program Star Wars (Ratova zvijezda).11 Nakon mnogo potrošenih milijardi pokazalo se da je to bila pogreška. Semipalatinsk - mjesto koje je vidio Pat - nije čak bilo ni vojna baza. Rusi su zaista pokušali razviti nuklearne rakete, no za svoje ljude koje su htjeli poslati na Mars. Rakete su im trebale samo za gorivo.

Pat Price nije mogao reći američkoj Vadi čemu služi Semipala- tinsk, a preminuo je prije no što ih je uspio odvratiti od programa Ratova zvijezda. Međutim, za Targa i Puthoffa viđenje Semipala- tinska predstavljalo je više od puke epizode vidovnjačke špijunaže. Pružilo im je važne podatke o tome kako funkcionira gledanje na daljinu. Tu je bio dokaz o čovjeku koji je na temelju zemljopisnih koordinata jednog mjesta, koje se moglo nalaziti bilo gdje u svijetu, uspio neposredno promatrati i doživljavati što se tamo događa, premda nitko u Sjedinjenim Američkim Državama nije znao ništa o tom mjestu.

Sada ih je zanimalo postoje li granice ovog fenomena. Sljedeći nevjerojatan pokus obavili su s Ingom Swannom. Swann je također želio provjeriti njihovu pretpostavku da je gledanje na daljinu mo- guće isključivo ako na promatranom mjestu postoji ljudski signal. Ponudio je drzak prijedlog; za takav pokus zaista bi morao dati sve od sebe. U to se vrijeme NASA upravo spremala lansirati svemirsku sondu Pioneer 10 koja je trebala letjeti pokraj Jupitera, pa mu je palo na pamet da pokuša na daljinu pogledati taj planet!

Tijekom pokusa Swannu je bilo neugodno priznati da oko Jupi- tera vidi prsten kojeg je i nacrtao. Puthoffu je rekao da je moguće kako je pogreškom svoju pažnju usmjerio prema Saturnu. Nitko nije bio spreman crtež uzeti ozbiljno, sve dok NASA-ine fotografije nisu pokazale da je Jupiter tada zaista imao prsten.12

Swannov pokus pokazao je da ljudska nazočnost nije potrebna, te da ljudi mogu «vidjeti», odnosno dobiti pristup informacijama na praktički bilo kojoj udaljenosti, što je otkrio i Ed Mitchell svojim eksperimentom s kartama na putovanju do Mjeseca i natrag.

Puthoff i Targ željeli su izraditi znanstveni protokol za gledanje na daljinu. Postupno su s koordinata prešli na mjesta. Izradili su kar-

totečnu kutiju sa stotinu ciljnih mjesta: zgradama, cestama, mosto- vima i drugim prepoznatljivim mjestima od zaljeva San Francisca do San Josea, koja su od SRI-a bila udaljena najviše pola sata. Sve lokacije, koje je pripremio i zapečatio neovisan eksperimentator, bile su zatvorene u sigurnom sefu. Za određivanje ciljnih mjesta upo- trijebili su elektronski kalkulator programiran za odabir slučajnih brojeva.

Na dan pokusa zatvorili su Swanna u posebnu sobu. Jedan od ek- sperimentatora ostao je kod Swanna - zbog svog slabog vida obično je to bio Targ - dok je za to vrijeme Hal uzeo zapečaćenu kovertu i s još jednim koordinatorom programa zaputio se na ciljno mjesto, koje nije bilo poznato ni Targu ni primatelju. Hal je pri mentalnom usredotočenju djelovao kao «svjetionik»; namjerno su upotrijebili nekoga koga je Swann poznavao i s kojim se mogao uskladiti dok je pokušavao otkriti pravo mjesto. U dogovoreno vrijeme Swann je imao petnaest minuta da nacrta i opiše na magnetofon sve svoje dojmove o ciljnom mjestu. Kako ni Targ nije znao gdje je ciljna ekipa, mogao je Swannu postavljati različita pitanja bez bojazni da će ga nehotice navesti na pravilan odgovor. Čim bi se ciljna ekipa vratila, odveli su vidovnjaka na ciljno mjesto tako da dobije neposrednu povratnu informaciju o točnosti svojeg gledanja na daljinu. Swann je bio začuđujuće uspješan. Pokus za pokusom s velikom je točnošću prepoznavao svoje ciljeve.13

S vremenom je Price postao glavni «gledatelj na daljinu». Hal i Russ obavili su s njim devet pokusa u kojima su se držali svojeg uobičajenog, dvostruko slijepog protokola sa zapečaćenim ciljnim lokacijama u blizini Palo Alta. Devet spomenutih mjesta su: Hoove- rov toranj, park prirode, radijski teleskop, marina, carinska isposta- va, auto-kino, tržnica umjetnosti i obrta, katolička crkva te bazenski kompleks. Neovisni suci zaključili su da je Price pogodio u sedam od devet slučajeva. U nekim slučajevima, kao što je Hooverov to- ranj, Price je ciljno mjesto čak prepoznao i pravilno ga imenovao.12 Price je bio poznat po nevjerojatnoj točnosti, ali i po sposobnosti da «vidi» kroz oči svojeg putujućeg partnera. Jednoga dana, kada je Puthoff posjetio marinu, Pat je po običaju zatvorio oči, a kada ih je otvorio počeo je tečno govoriti: «Vidim malo brodsko pristanište, odnosno dok duž zaljeva.. .»15

Hal je Pata testirao i u detaljima. Poslao je na let malim avionom CIA-inog šefa Christophera Greena koji je u džepu košulje imao pa-

pirić s ispisane tri brojke. Naime, bilo je poznato da je pri gledanju na daljinu gotovo nemoguće točno vidjeti brojke i slova. Međutim, Pat Price ih je iščitao, i to u pravilnom redoslijedu. Potužio se tek da ga pomalo muči morska bolest, te je nacrtao posebnu vrst križa čija slika se u njegovom unutarnjem oku njihala amo-tamo pa mu je postalo slabo. Ispostavilo se da Green oko vrata nosi ankh, staroe- gipatski križ koji se slagao s Priceovim crtežom; privjesak na ogrlici morao se za vrijeme leta snažno njihati.16

Iako su rezultati Pricea i Swanna bili impresivni, CIA se željela uvjeriti da nije po srijedi samo djelo posebno nadarenih osoba ili, još gore, mađioničarski trik. Dva CIA-ina nadglednika zaposlena na ugovor pitala su mogu li se i sami okušati u tome. Bila je to voda na Halov mlin zato što se želio uvjeriti jesu li za gledanje na daljinu sposobni i obični ljudi. Oba su nadglednika sudjelovala u tri pokusa, a uz vježbu išlo im je sve bolje i bolje. Prvi znanstvenik je ispravno prepoznao dječji vrtuljak i most, a drugi vjetrenjaču. Od pet pokusa tri su bili puni pogoci, a jedan je bio blizu.17

Kada su se Puthoff i Targ uvjerili da su se pokusna istraživanja za CIA-u pokazala uspješnima, počeli su birati obične dobrovoljce među kojim su neki bili prirodno nadareni, premda bez iskustva s gledanjem na daljinu, dok neki nisu. Potkraj 1973. i početkom 1974. godine izabrali su četiri obična čovjeka, od kojih su trojica bili zapo- slenici SRI-ja, a četvrta osoba bila je Targova prijateljica, fotografki- nja Hella Hammid. Hammid, koja prije toga nikada nije sudjelovala u ispitivanjima parapsiholoških sposobnosti, pokazala je prirodni dar za gledanje na daljinu. Po ocjeni neovisnih procjenitelja točno je pogodila pet puta od deset pokušaja.18

Kada je Hal morao otići na poslovni put u Kostariku, putovanje je iskoristio na način da je služio kao udaljena meta. Tijekom pu- tovanja svakog bi dana u točno pola dva popodne po pacifičkom vremenu zapisao detaljne zabilješke o svojoj trenutnoj lokaciji i dje- latnostima. Svakoga dana u isto vrijeme Hella, odnosno Price opisali su i nacrtali mjesto gdje se u tom trenutku nalazi dr. Puthoff.

Jednoga dana, kada se ni Hella ni Pat nisu pojavili, ulogu gleda- telja na daljinu preuzeo je Targ. Iako je bio svjestan da je Kostarika većim dijelom planinska zemlja, imao je snažan osjećaj da je Puthoff negdje na oceanu ili na obali. Usprkos sumnji u točnost, opisao je aerodrom i improviziranu sletnu pistu na pješčanoj obali oceana. Hal je tada zaista bio na neplaniranom izletu na obližnji otok. U

dogovoreno vrijeme upravo je izišao iz zrakoplova na malenu oto- čku zračnu luku. Targ je zračnu luku opisao i nacrtao posve točno, s iznimkom jednog detalja - zgradu aerodroma nacrtao je u obliku polovičnog valjka, a ona je u stvari bila pravokutna. Do kraja Ha- lovog putovanja Hammid i Price pravilno su opisali kako se Hal opuštao na bazenu i vozio kroz tropsku šumu u podnožju vulkana. Pogodili su čak i boju tepiha u njegovom hotelu.19

Hal je za gledanje na daljinu okupio devetoro ljudi, većinom početnika koji nikada prije nisu sudjelovali u nijednom parapsiho- loškom istraživanju; zajedno su napravili više od pedeset pokusa. Nepristrana komisija ponovno je usporedila ciljeve s pretipkanim opisima ispitanika. Opisi su sadržavali određene netočnosti, no bili su dovoljno detaljni i točni da su ih u približno polovici slučajeva ocjenjivači mogli neposredno povezati s ciljevima, što je statistički vrlo značajan rezultat.

Pri ocjenjivanju točnosti gledanja na daljinu Hal je imao još jednu metodu provjere: petero znanstvenika iz SRI-ja koji nisu bili povezani s projektom morali su povezati neuređene i neoznačene pretipkane opise sa crtežima gledatelja na daljinu nacrtanih sa devet ciljnih mjesta koje su članovi skupine za provjeru i posjetili. Ocje- njivači su pravilno povezali opise i ciljna mjesta u dvadeset i četiri slučaja naprama očekivanih pet slučajeva.20

Malo po malo Puthoff i Targ sve su više vjerovali. Otkrili su da svi ljudi, nadareni ili ne, posjeduju latentnu sposobnost da vide bilo koje mjesto na bilo kojoj udaljenosti. Najnadareniji gledatelji na daljinu mogu stupiti u posebno stanje svijesti koje im omogućava promatranje prizora bilo gdje u svijetu. Neizbježan zaključak njiho- vih pokusa bio je da je za to sposoban svatko, samo ako ga se pouči o postupku, uključujući i ljude koji s tim u vezi gaje velike sumnje. Najvažniji preduvjet je opušteno, pa čak i zaigrano ozračje, koje kod ispitanika isključuje živčanost i napeto iščekivanje; osim navedenog, potrebno je još samo malo vježbe. I sam Swann se vremenom naučio razlikovati signal od šuma; na neki način je znao što je njegova mašta, a što zasigurno predstavlja dio prizora.

Puthoff i Targ prihvatili su se gledanja na daljinu kao znanstve- nici, pa su i izradili znanstvenu metodu za njezinu provjeru. Ovu su znanost još više usavršili Brenda Dunne i Robert Jahn, za koje je to bio prirodan nastavak njihovih istraživanja. Jedan od prvih

znanstvenika koji su ponovili rad SRI-a bila je Brenda Dunne ti- jekom studija na Mundelein Collegu, a kasnije kao diplomantica Čikaškog sveučilišta, prije no što je došla u Princeton.21 Dunne se na samom početku usredotočila na obične dobrovoljce, a ne na nada- rene vidovnjake. U osam istraživanja provedenih s dva studenta bez posebnog parapsihološkog dara demonstrirala je da njezini ispita- nici mogu biti uspješni u točnom opisivanju ciljnih lokacija. Kada je došla u Princeton, u PEAR-ov su program uključili i gledanje na daljinu.

Jahn i Dunne bili su prilično zabrinuti zbog činjenice što je takva vrsta istraživanja vrlo osjetljiva na površne protokole i me- tode obrade podataka, kao i na namjerno ili nenamjerno «osjetilno došaptavanje» jednog ili drugog sudionika. Odlučni u namjeri da u potpunosti isključe navedene slabosti istraživanja, vrlo su brižljivo izradili njegov protokol. Upotrijebili su najnoviju subjektivnu metodu za mjerenje uspjeha - standardiziranu kontrolnu listu. Pored opi- sivanja viđenog prizora i crtanja crteža, gledatelj na daljinu morao je još ispuniti obrazac koji je sadržavao trideset pitanja s već napisa- nim mogućim odgovorima o podrobnostima viđenog prizora; na taj način postigli su da je opis bio detaljniji. U međuvremenu je osoba na udaljenom mjestu, kao dodatak fotografijama i crtežima danog mjesta, također ispunila jednaki obrazac. U mnogim je slučajevima ciljno  mjesto  izabrao  REG  stroj  i  zapečaćenu  omotnicu  predao

«putniku» koji ju je mogao otvoriti tek izvan PEAR-a. U drugim slučajevima putujući je sudionik ciljno mjesto izabrao tek na udalje- nom mjestu kojega nije poznavao nijedan koordinator istraživanja u Princetonu.

Kada se putnik vratio, član PEAR-ove skupine unio je podatke u računalo koje je njegovu kontrolnu listu usporedilo s listom gledatelja na daljinu, a oba popisa je usporedio i sa svim drugim popisima u bazi podataka.

Jahn i Dunne obavili su sveukupno tristo trideset i šest strogo kontroliranih pokusa; u njima je sudjelovalo četrdeset i osam pri- matelja, a udaljenosti između putnika i gledatelja bile su u rasponu od osam kilometara do deset tisuća kilometara. Čak su izradili i vrlo detaljan postupak matematičko-analitičkog ocjenjivanja točnosti rezultata. Izračunali su čak i vjerojatnosni rezultat svakog pojedinog sudionika. Gotovo dvije trećine sudionika postiglo je točnost veću od slučajnosnih rezultata. Sveukupna vjerojatnost da su rezultati iz cije-

le PEAR-ove baze podataka gledanja na daljinu slučajni iznosi jedan prema milijardu.22

Jedina moguća kritika glasi da su se sudionici u većini parova gledanja na daljinu poznavali. Neka vrsta emocionalne ili fiziološke veze između sudionika mogla je zaista poboljšati rezultate, no ishodi su bili dobri i u slučajevima kada su putnik i gledatelj na daljinu bili potpuni stranci. Za razliku od početnih SRI istraživanja, nisu izabrali nijednog sudionika s darom telepatije. Nadalje, postizali su bolje re- zultate kada su putujućim sudionicima ciljna mjesta bila nasumično dodijeljena iz opsežne baze mjesta nego kada su ih ispitanici sami spontano odabirali. Stoga nije vjerojatno da je bilo kakvo zajedničko znanje između dva sudionika u paru poboljšalo rezultate.

Jahn je, kao i Puthoff, uvidio da gledanje na daljinu ne može objasniti nijedna postojeća biološka ili fizikalna teorija. Rusi su tvr- dili da se jasnovidnost odvija pomoću neke vrste elektromagnetskih valova s krajnje niskom frekvencijom (ELF).23 Problem kod ovakvog objašnjenja predstavlja to da su gledatelji na daljinu u brojnim po- kusima promatrano mjesto vidjeli kao pokretnu video-snimku, kao da su tamo prisutni, što znači da pojava djeluje izvan konvencionalne ELF frekvencije. Nadalje, kada su ispitanike smjestili u poseban prostor s dvostrukom bakrenom zaštitom, u koji nisu mogli pro- drijeti čak ni niskofrekventni radijski valovi, to nije umanjilo ničiju sposobnost gledanja na daljinu i opisivanja prizora, čak i kada je bio udaljen tisućama kilometara.

Puthoff je ELF hipotezu provjerio na način da je dva istraživanja obavio na podmornici Taurus, malenom vozilu za pet putnika kojega je izradila kanadska tvrtka HYCO (International Hydrodynamics Company Ltd). Poznato je da debeli sloj morske vode predstavlja djelotvoran štit za sve frekvencije elektromagnetskog spektra osim onih najnižih. Gledatelj na daljinu - obično su to bili Hammid ili Price - u podmornici se spustio na sto sedamdeset metara ispod morske površine, u blizini otoka Catalina kraj južnokalifornijske obale, dok su Hal i Vladin nadzornik izabrali ciljno mjesto iz baze različitih lokacija u blizini San Francisca. U dogovoreno bi vrijeme otišli na to mjesto i ostali tamo petnaest minuta. Hammid ili Price istovremeno su pokušavali opisati ili nacrtati što gleda njegov, odnosno njezin partner udaljen gotovo tisuću kilometara.

U oba slučaja pravilno su prepoznali ciljno mjesto: drvo na vrhu brda u gradiću Portola Valley, te trgovački centar u gradiću Moun-

tain View. S obzirom na ostvareni rezultat, postojala je zanemariva vjerojatnost da su kao komunikacijski kanal služili elektromagnetski valovi, pa makar i oni iznimno niske frekvencije. Sto sedamdeset metara vode zaustavilo bi čak i vrlo niskofrekventne moždane va- love od deset herca. Jedini valovi koje voda nije mogla blokirati bili su kvantni učinci. Svaki predmet apsorbira i ponovno zrači Polje nulte točke i informacije su se morale na taj način vratiti kroz drugu stranu vodenog «štita».

Puthoff i Targ imali su nekoliko uporišta u vezi posebnih zna- čajki gledanja na daljinu. Jedna od njih je bila da je svaki gledatelj na daljinu u SRI-ju imao vlastiti karakteristični potpis. Njihova ori- jentacija odgovarala je njihovim sklonostima u drugim pogledima; gledatelji na daljinu gledali su i svojim osjetima. Neki su bili vrlo dobri u crtanju skice mjesta i opisu arhitektonskih i topografskih značajki, neki su se usredotočili na osjetilni «feeling» ciljnog mjesta, a neki su bili u stanju podrobno opisati ponašanje ciljnog eksperi- mentatora, njegove ili njezine osjećaje i viđenja, kao da su na neki način transportirani i mogu vidjeti očima ciljne osobe.24 Mnogi su promatrači djelovali u «realnom vremenu», kao da se tamo zaista nalaze i doživljavaju prizor sa stajališta svojeg ciljnog subjekta. Kada je Hal plivao u Kostariki, oni su vidjeli prizor iz njegove perspektive; ako je njegovu pozornost privukao neki prizor sa strane, i njihova se pažnja odmaknula sa glavnog prizora mjesta kojeg je tada posjetio. Bilo je to kao da raspolažu osjetima dviju osoba: svojim vlastitim, te osjetima čovjeka na ciljnom mjestu.

S obzirom na ponašanje signala zaključili su da oni najvjeroja- tnije putuju preko nekog niskofrekventnog kanala. Informacije su pristizale u bitovima, odnosno dijelovima i to često nesavršeno. Osnovna informacija bila je točna, no pojedinosti su ponekad bile 'zamagljene'. Obično je prizor bio preokrenut tako da je subjekt vidio naopako, kao da prizor gleda u ogledalu. Targ i Puthoff pitali su se nije li ta pojava možda povezana s uobičajenom aktivnošću vizualnog korteksa. Prema konvencionalnoj teoriji, korteks sliku prima obrnuto, nakon čega ju mozak postavi u pravilan položaj. U ovom slučaju sliku nisu gledale oči, no mozak ju je svejedno «popravio» i preokrenuo. Međutim, tu je sličnost s uobičajenom moždanom akti- vnošću i prestajala. Mnogi gledatelji na daljinu mogli su promijeniti svoju perspektivu, posebno ako ih je njihov nadzornik nježno nago- vorio; po želji su mijenjali visinu i kutove, ili su pak povećali sliku

za pogled izbliza, kao videokamera na kranu. Kada je Pat pomoću gledanja na daljinu prvi put posjetio tajnovito Pentagonovo mjesto, krenuo je sa visine od petsto metara kako bi obuhvatio prizor u cje- lini, a potom je pogled povećao za detaljno promatranje izbliza.

Najgora stvar koju je promatrač na daljinu mogao učiniti bilo je da interpretira ili analizira viđeno. To bi ubrzo 'obojilo' njihove utiske dok su informacije još pristizale, i njihovo bi pogađanje tada u pravilu bilo pogrešno. Na temelju prve pretpostavke počeli su razlagati druge predmete u prizoru kao vjerojatne varijable glavne interpretirane slike. Ako je neki promatrač mislio da je vidio dvorac, odmah bi oko njega počeo tražiti jarak. Primateljski kraj kanala na- domjestilo bi njegovo očekivanje, odnosno mašta.25 Nema dvojbe da su informacije nadolazile prostorno i cjelovito u bljeskovima slika. Taj osjetilni kanal očito je upotrebljavao nesvjesni i neanalitični dio mozga, kao kod pojava koje su proučavali članovi skupine PEAR i Braud. U skladu s onim što su otkrili Jahn i Dune kod istraživanja s REG strojevima, lijeva polovica mozga je «neprijatelj» Polja.

Kada bi završili, gledatelji na daljinu osjećali su se iscrpljeno, a bili su i svladani nekom vrstom osjetilnog preopterećenja kada su se ponovno našli 'ovdje i sada'. Moglo bi se reći da su ušli u stanje neka- kve nadsvijesti, a kada su se vratili, svijet je bio intenzivniji. Nebo je bilo više modro, zvuk glasniji, sve je bilo slasno stvarnije. Izgledalo je da su njihova osjetila, kada su se uskladili s jedva prepoznatljivim signalima, napela do krajnjih mogućnosti. Kada bi se ponovno vra- tili u stvarnost, uobičajenu jačinu osjetilnih utisaka doživljavali su kao bombardiranje oblicima i zvukovima.26

Hal je počeo razmišljati o tome što je to što omogućava gledanje na daljinu. Nije namjeravao sastaviti teoriju budući da je, kao i većina znanstvenika, mrzio spekulacije na klimavim nogama. Međutim, nije bilo mjesta dvojbi da svi ljudi na nekoj razini svijesti imaju informacije o svemu na svijetu. Bilo je jasno da ljudski signal nije uvijek potreban. Do udaljenog mjesta možemo doći samo na teme- lju koordinata. Udaljeno mjesto možemo vidjeti takoreći trenutno, što govori u prilog pretpostavci da se radi o kvantnom, nelokalnom učinku. Uz pomoć vježbe možemo razviti svoje moždane mehani- zme za primanje i dobiti pristup do informacija pohranjenih u Polju nulte točke. Taj gigantski kriptogram kojeg neprestano kodiraju svi atomi u svemiru sadrži sve informacije o svijetu: svaki oblik, zvuk i

miris. Kada su gledatelji na daljinu tijekom eksperimenta «vidjeli» određeni prizor, njihov um se, u stvari, prenio na mjesto prizora. Ono što su vidjeli bile su informacije koje je putnik ukodirao u kvantnu fluktuaciju. Lovili su informacije sadržane u Polju. U određenom smislu, Polje nam omogućava da u sebi nosimo cjelokupan svemir. Uspješni gledatelji na daljinu nisu vidjeli ništa što bi bilo drugim ljudima nevidljivo. Uspjelo im je tek prigušiti druge smetnje.

Budući da svaka kvantna čestica bilježi svijet u valovima i prenosi slike svijeta u svakom trenutku, na nekoj vrlo dubokoj kvantnojrazini nešto u vezi s promatranim prizorom vjerojatno djeluje kao signal: to mogu biti ciljne osobe ili zemljovidne koordinate. Gledatelj na daljinu hvata signale od osobe na ciljnom mjestu, a signal nosi sliku koju možemo 'pokupiti' na kvantnoj razini. Oni koji nisu bili tako iskusni ili nadareni vidovnjaci kao što je to bio Price, ove su informacije primali nesavršeno, u obrnutim ili  nepotpunim slikama, kao da nešto nije u redu s odašiljačem. Kako informacije primamo na podsvjesnoj razini, često ih dobivamo u obliku snova, sjećanja ili iznenadne spoznaje; pojavljuju se kao bljesak neke slike, tj. dio cjeline. Priceov uspjeh s tajnim položajem u Rusiji i Swannov uspjeh s Jupiterem pokazali su da bilo koja vrsta mnemotehnike, na primjer zemljovid ili brojka, mogu u duhu prizvati pravo mjesto. Poput psihološkog fenomena «genijalnog idiota» koji ima trenutan pristup do za druge nemogućih izračuna, možda nam Polje nulte točke omogućava da u sebi nosimo sliku fizičkog svemira, a pod određenim uvjetima svoj frekvencijski pojas proširimo dovoljno da bismo dobili uvid u njezin maleni dio.

SRI-ev program gledanja na daljinu, kojega su kasnije preselili u prostore dioničkog društva Science Applications Corp - SAIC, nasta- vio se sljedećih dvadeset i tri godine, ali iza tajne zavjese koju ameri- čka Vlada ni do dan danas nije podigla. Program kojeg je u cijelosti financirala Vlada najprije je vodio Puthoff, potom Targ i naposljetku Edwin May, zdepast atomski fizičar koji se već prije bavio obavje- štajni radom. Godine 1978. američka je vojska osnovala vlastitu oba- vještajnu jedinicu za vidovnjačko špijuniranje pod tajnim imenom Grill Flame, što je vjerojatno bio najtajniji program u Pentagonu; na tom su se programu okupili ljudi s vidovnjačkim darom. U vremenu kada je na čelu SRI-a bio Ed May, Povjerenstvo američke Vlade za nadzor nad eksperimentima s ljudima (US government Human Use and Procedural Oversight committee) sastavljali su znanstveni-

ci koji su redom bili poznati po svom skepticizmu; dvojica od njih bili su Nobelovci, a dvoje rektori na fakultetima. Njihov zadatak bio je da pregledaju sva istraživanja o gledanju na daljinu provedena u SRI-ju, a kako bi se isključila mogućnost svake prevare mogli su u bilo kojem trenutku posjetiti SAIC. Svi su zaključili da su istraživanja besprijekorna, a polovica njih iskreno je smatrala da istraživanja predstavljaju nešto uistinu važno.27 Unatoč tome, američka Vlada do današnjeg dana nije objavila ništa od tih istraživanja osim studije o Semipalatinsku koja je omaleni vrh ledenjaka SRI-evih dokumenata, a i to se dogodilo nakon neumorne kampanje Russella Targa.28

Kada je 1995. godine ukinut program, Vlada je naručila izvještaj o cjelokupnom radu SRI-ja i SAIC-a kojega je izradila Jessica Utts, profesorica statistike sa Kalifornijskog sveučilišta u Davisu, i dr. Ray Hyman, poznati skeptik glede parapsiholoških pojava. Oboje su procijenili da statistički rezultati svih studija povezanih s gledanjem na daljinu daleko nadilaze granice slučajnosti.29 Vlada SAD-a bila je zadovoljna jer su SRI istraživanja pružila Amerikancima veliku pre- dnost pred ruskim obavještajcima. Međutim, za same znanstvenike ti su rezultati predstavljali mnogo više od šahovskog manevriranja u Hladnom ratu. Pokazivali su da zbog neprestanog dijaloga koji se odvija između nas i Polja nulte točke postojimo posvuda istovreme- no - kao de Brogliev elektron.